Komentar
Nestorović reloaded: Bućkalo za somove
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Televizijska kritika je gotovo po pravilu uzaludan posao. Tu i tamo doživite posledice povređene sujete urednika ili autora, ponekad se nadure političari ili moćnici, ali sve ukupno mi smo komarci na debeloj koži nosoroga
Ako je već tako, logično je da se upitamo šta to neke od nas decenijama tera da pitamo prvo sebe a zatim i ljude oko sebe šta smo to gledali na malim ekranima.
Tri značajna TV kritičara, čije sam tekstove redovno pratio, bili su Petar Luković, Ranko Munitić i naravno Branka Otašević. O momcima drugom prilikom, red je na Branku i njenu novu knjigu simboličnog naslova Ekran kao ogledalo. Knjiga u 4 segmenta predstavlja Brankine tekstove (iz „Politike“), koji pokrivaju: „Slike vremena“ (mozaik osamdesetih i devedesetih), „Čari pripovedanja“ (priče o igranom i dramskom programu), „Vetrovi politike, vihori rata“ (tekstovi iz ratnog doba) i konačno „Kraj veka“ (tekstovi o aktuelnim temama televizije i moguća vizija njene budućnosti).
Ovaj reprezentativni izbor daje nam uvid u kritičarski opus Branke Otašević ili, još preciznije, u sve oblasti televizije kojima se bavila. Ovaj mozaik, kako je na promociji rekla Snježana Milivojević, daje prave kockice koje nam rekonstruišu razvoj televizije od osamdesetih godina do kraja veka, ali nam daje i sliku o ulozi televizije u svim aktuelnim društvenim zbivanjima.
Možda postoji i treće čitanje ovog zbornika Brankinih tekstova, meni možda najbliže, a to je svojevrsno sentimentalno obrazovanje kroz jedan masovni medij.
Na početku knjige pronaći ćete dirljivo podsećanje na televizijske emisije i fenomene iz osamdesetih, kada se na zalasku jedne epohe i sumraku jedne zemlje televizija pojavljivala kao treći roditelj za mnoge generacije. Branka je već tada vispreno primetila početak uzdizanja populizma, lake zabave, ali je takođe mogla da prepozna i originalne TV stvaraoce i moderne medijske trendove.
Tada je Slavko Šajber rekao: „Jugosloveni svih uzrasta, uozbiljite se!“
U pozadini tog lepršavog propadanja mogla su se naslutiti mračna vremena koja su došla devedesetih. U knjizi su i TV kritike iz te dekade koja je srozala profesionalne, etičke i estetske standarde, afirmisala ratnu propaganda i politički marketing za vlast.
To je deo simbolike naslova knjige, jer ekran je ogledalo sa više značenja. To je odraz prošlih vremena koja bi danas ili da mitologizujemo ili da satanizujemo. Međutim, to je ujedno i naše lično ogledalo, koje postavlja neprijatno pitanje o našoj ličnoj odgovornosti. Osim preispitivanja svakog od nas ponaosob, moguće je preispitati ulogu medija, odnosno TV kuća u tim prošlim vremenima, a prevashodno javnog servisa. Neprijatna tema, naročito danas, kada ponovo još jedna generacija ima potrebu da tokom protestnih šetnji zastane baš ispred RTS-a i postavi pitanje o objektivnom informisanju. U ovom mozaiku, koji počinje romantično i naivno baš kao i televizija, stižemo do krvavih devedesetih kada je televizija postala najvažnije oruđe u rukama političke propagande, što se, da se ne lažemo, održalo do danas. U ovim tekstovima su možda najbolje prošli političari, mada ćete naleteti na emisije u kojima se pojavljuju današnji politički akteri, uključujući i Predsednika, tada ministra za informisanje. Tada je verovao da će sloboda medija doći kao posledica privatizacije i liberalizacije, kao i dejstva slobodnog tržišta. Danas je vlast pod kontrolu stavila sve televizije – pa mi nije jasno šta bi sa liberalnom ekonomijom u oblasti medija.
Posebno su zanimljivi tekstovi o onome što nismo videli na televiziji, naročito tokom devedesetih, od Vukovara, preko rata u Bosni, šetnji građana nakon pokradenih izbora do izbegličkih kolona posle Bljeska i Oluje.
No, postoje na televiziji i sadržaji koji zaslužuju ne samo pohvalu nego i podsećanje, a to su dramski i igrani program, koji tek poslednjih godina pokazuju znake oporavka nakon duge hibernacije.
Na kraju, kada Branka Otašević piše o televiziji na prelasku u 21. vek, oseća se jedna vrsta razočaranja. Kao urednica „Studenta“, ona je do danas sačuvala ideju da televizija mora da ima prosvećujuću ulogu, da ide, kako ona kaže, barem pola koraka ispred kulturnog proseka jednog društva. Televizija nije samo populističko oruđe za gradnju nacionalnih identiteta, ona mora biti instrument korekcije društvene patologije i socijalne pravde. Nažalost, današnju televiziju možemo opisati samo kroz dva njena osnovna obeležja – rejtinge i propagandu. Tu se njena uloga i završava.
Ipak, na kraju sam dužan odgovor na pitanje sa početka teksta o smislu pisanja o televiziji. Kada pogledate ovaj pažljivo sklopljeni mozaik, shvatite da je sećanje ipak ono što nas opominje i donekle štiti u medijskoj džungli, tako da ti 30 ili 40 godina stari putokazi još uvek mogu da nam pomognu da se snađemo u našoj realnosti. Novinski tekstovi su kratkog veka, završe kao fišek ili materijal za reciklažu, pa je zato ova knjiga dragocen skup tih zaboravljenih iskrica koje sijaju i danas. Branka Otašević ima britko pero, ali i svojevrstan gospodstven pristup čak i najbizarnijim TV sadržajima. Ona će kritikovati delo, ali nikada autore lično, što je danas gotovo nezamislivo u vremenu ličnih obračuna putem društvenih mreža. Danas, na sreću, televizija nije jedino medijsko ogledalce koje imamo u rukama.
Zato ima smisla potražiti ovu knjigu, naročito danas, kada televizije ponovo upadaju u ambis propagande, primitivizma i jednoumlja, i pogledati se u ogledalu ekrana.
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Naklapa se o tome ko će biti Brnabić umesto Brnabić, to jest predsednik nove vlade. Zašto, kad je potpuno svejedno
Četvrt veka od bombardovanja, niko ništa nije naučio. U Srbiji smo rešili da jedni drugima pričamo poluistine i svoje žrtve koristimo kao adute u produženom obračunu za „našu stvar“
Goran Vesić je na društvenoj mreži X rekao da je Tito srušio dve zgrade na čijem mestu sada stoji Generalštab jer su ga „podsećale na srpsku istoriju i stari poredak“, a da su ovi koji bi sad da sačuvaju to kulturno dobro isti takvi
Stanimir B. je okončao život zbog zverske torture u ćeliji zatvora Padinska Skela – državne ustanove u koju nikad i nikako nije smeo da dospe. Pravo pitanje zato glasi: gde mi to živimo? Jer Stanimir B. je slika u ogledalu i društva i svih nas
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve