Monografija o Forumu novog plesa kojeg više nema je prilika da se setimo pomaka koje je našoj plesnoj sceni doneo ovaj projekat, i da po ko zna koji put definišemo današnje probleme u toj oblasti
Nedavno su u Novom Sadu i Beogradu održane promocije monografije Forum za novi ples (Aleksandar Milosavljević i Olivera Kovačević Crnjanski, izdanje Udruženja baletskih umetnika Vojvodine i Bitef teatra), kojom je sačuvano jedno važno razdoblje u radu Srpskog narodnog pozorišta, odnosno novosadske savremene plesne scene. Bila je to prilika da se učesnici i publika podsete velikih pomaka, brojnih uzbudljivih projekata i autora koji su učinili da se stvari u ovoj marginalizovanoj umetničkoj oblasti pomere napred i, naravno, da se to dobro vreme naše baletske scene poredi sa današnjim. Urađena u modernom dizajnu Katarine Popović, sa brojnim fotografijama, publikacija vodi čitaoce kroz predstave Osmeh uma, Pop it up, Šampanjac i jagode, Fragmenti, Balerine, Revolucija – Otkazana!…
Forum za novi ples počeo je sa radom 2002. godine u Srpskom narodnom pozorištu dok je na njegovom čelu bio dramski pisac Ivan Lalić, a direktor baleta britanski koreograf Endrju Grinvud. Inicijatori i osnivači Foruma bili su Jasna Kovačić, Ivana Inđin, Branko Popović, Grinvud i Olivera Crnjanski, koja će na njegovom čelu kao umetnički rukovodilac i koreograf ostati do kraja. Na produkcionom planu Forum za novi ples bio je vrlo zanimljiv projekat koji je pomirio dva često suprotstavljena teatarska koncepta. Naime, zaživeo je u jednoj tradicionalnoj, nacionalnoj instituciji kulture koja je kada je Balet u pitanju, ako izuzmemo period rada Nade Kokotović, imala dosta konzervativan repertoar. Produkcije Foruma kretale su se od formi savremenog mejnstrima do sasvim radikalnih izvođačkih praksi, oličenih na prvom mestu u radu Saše Asentića, Ane Vujanović, Galine Borisove… Zato je rad Foruma bio tako dragocen i važan, jer je doprineo reformi plesne scene, istovremeno edukujući i igrače i publiku za nove forme.
Nažalost, u našoj sredini se često nacionalni teatri tretiraju kao konzervativni pozorišni centri, koji poput muzeja imaju zadatak da čuvaju tradiciju. A upravo je suprotno, oni treba da neguju tradiciju, istovremeno kreirajući nove forme, nudeći nove koncepte, podstičući autore da istražuju a publiku da bude „budna“. Sličan primer imamo i kada je u pitanju Narodno pozorište u Beogradu, dok Drama poslednjih godina doživljava procvat u novim smelim produkcijama, Balet ostaje u najvećoj meri na nivou prevaziđenih formi i stilova, te gubi kontakt sa mladom publikom.
foto: iz monografije "forum za novi ples"
Moj prvi susret sa produkcijom Foruma za novi ples, u to vreme kao baletskog kritičara, dogodio se u Beogradskom dramskom pozorištu na izvođenju predstave Jezik zidova Gaja Vajcmana i Roni Haver. Bila sam u nedoumici, da li je moguće da gledamo članice Baleta Srpskog narodnog pozorišta, a ne neku stranu trupu. To je bio pokazatelj šta se može postići u kratkom vremenskom periodu sa klasično školovanim igračima, kada postoje jasno usmerenje i novac za angažovanje eminentnih evropskih koreografa. To će se nešto kasnije pokazati i u radu Bitef dens kompanije, koja će svoj zamajac doživeti sarađujući, pored domaćih koreografa, upravo sa Vajcmanom, ali i sa Edvardom Klugom i Jasmin Vardimon. Takođe, to je pokazatelj da se vrhunski projekti savremenog plesnog stila ne mogu producirati ad hok, već igrači moraju imati redovan trening i redovan pozorišni angažman. Drugim rečima, stabilno i redovno finansiranje.
Plesna scena u Srbiji se nažalost svodi samo na Beograd i Novi Sad. Naime, opstanak te umetničke grane ozbiljno je doveden u pitanje, jer za razliku od drugih, ova važna umetnička praksa nikada u Srbiji nije institucionalizovana. Umetnička igra obuhvata nekoliko oblasti – klasičan balet, koji čine dva ansambla, Beogradski i Novosadski, mjuzikl kao žanr zastupa baletski ansambl Pozorišta na Terazijama, dok narodna igra ima svoje uporište u profesionalnom ansamblu „Kolo“. Svi ovi ansambli finansiraju su redovno iz budžeta, dok je oblast savremenog plesnog stvaralaštva prepuštena sama sebi, odnosno godišnjim konkursima Ministarstva kulture, gradskim konkursima i sponzorima. Dakle, bez stabilnog finansiranja, bez svoje scene, bez igrača redovno angažovanih ugovorima. Bitef dens kompanija, koja iduće godine obeležava deset godina od osnivanja, dočekaće taj jubilej sa trideset realizovanih plesnih produkcija i dvadeset osam nagrada koje su dobili igrači, koreografi ili predstave u celini. Ipak, i pored ovakvih uspeha, pored gostovanja na svim relevantnim festivalima u regionu, ali i Švedskoj, Poljskoj, Japanu… ova trupa nema stalno angažovane igrače već ih angažuje po projektu, ne obezbeđujući im tako nikakvu sigurnost, pa je odliv igrača u inostranstvo izuzetno veliki. Do mere da potpuno ugrožava ovu profesiju. Sa druge strane, edukacija u oblasti plesa je na zavidnom nivou, o čemu upravo svedoče podaci da igrači koji završe Baletsku školu „Lujo Davičo“ igraju u brojnim prestižnim ansamblima u svetu. Baletsko i igračko obrazovanje je veoma skupo, u srednjoj školi igračke klase čini svega šest učenika kojima predaje veliki broj pedagoga, što nas dovodi u paradoksalan položaj da plaćamo elitno obrazovanje i šaljemo naše igrače bogatim zemljama poput Holandije i Nemačke, dok naša plesna scena tavori.
Sa druge strane, kada su u pitanju koreografi, nezavisna scena se takođe suočava sa odlivom autora. Zato je potrebno preduzeti korake da se situacija unapredi, a rešenje je svakako u formiranju Plesnog centra, koji bi bio platforma za rad, kako plesnih trupa tako i samostalnih autora. Tu je naravno i problem nepostojanja državnog visokog obrazovanja u ovoj oblasti. Posle dugo vremena, bar jednom velikom problemu vezanom za igračku profesiju nazire se rešenje, a reč je o prekvalifikaciji baletskih igrača, odnosno finansiranju njihovog rada i nakon što se završi aktivna igračka karijera. Time se oslobađa značajan broj radnih mesta za mlade igrače koji nose klasičan baletski repertoar, a trenutno ne mogu da dobiju zaposlenje.
Produkcije Foruma za novi ples se nažalost više ne izvode, te je promocija monografije bila dobra prilika da se skrene pažnja na olako gašenje i zaboravljanje nekih značajnih umetničkih i producentskih pomaka i inicijativa. Takođe, ona je alarm i poziv mladim učesnicima plesne scene u Novom Sadu da nastave ovaj projekat, pod ovim ili nekim drugim imenom, u instituciji ili van nje. Jer, koliko god to delovalo sizifovski, na njima leži odgovornost da ono što je učinjeno na planu savremenih izvođačkih praksi ne padne u zaborav, već da nastavi svoj razvoj. Ostvariti ovu ideju nije lako, ali Forum je dokaz da nije nemoguće.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.