Izborni uslovi
Mladi i obrazovani uporno odlaze i ne vraćaju se. Gdje god sada živjeli, vrijedno rade i stvaraju kako bi pomogli roditeljima da ovdje prežive i ponovo glasaju za iste one od kojih su im kćerke i sinovi pobjegli. Za to smo se, valjda, borili
„Brate moj sa Atlatide, gledaj što vreme ide, mi iz plemena Azri tu smo po kazni / Brate moj s Atlantide, ovo je za nas apatride, bez zastave i hime / Jedan smo drugom odraz, jedan drugom krilo i krunski dokaz da nas je stvarno bilo„, pjevaju Mile Kekin i Bajaga.
Zaista, stvarno nas je bilo. A gdje smo sada?
Između naroda koje toliko toga spaja, a toliko malo dijeli, proglašena je ustajala, smrdljiva i zadrta uzajamna mržnja za ključni razlog nacionalnog postojanja i jedina misao vodilja. To je, valjda, civilizacijsko dostignuće.
Naše vođa i njihove skutonoše takmiče se između sebe tko će veću grudvu žuči i otrova prebaciti preko komšijskog plota. Taj sport ovoj „političkoj eliti“ nikada neće dosaditi i mogu tako dok pakao ne zaledi. Zauzvrat, gaće im spadaju pred svakim trećerazrednim činovnikom i bankarom iz onoga što zovemo bijeli svijet, pa plešemo što god nam sviraju, a izvode se, uglavnom, o okretne igre. To je, valjda, nacionalno dostojanstvo.
Nemamo dovoljno za bolnice i dječje vrtiće, ali smo spremni dati i posljednju paru za avione, helikoptere, tenkove i topove sa vojnog otpada. Smisao čitave te sirotinjske trke u naoružanju – inače veoma zahvalne za slikanje – jeste u rajcanju najnižih nagona kako ćemo jednog dana, makar sat vremena ili bar pet minuta, opet prosipati crijeva najbližim komšijama. To je, valjda, unapređenje odnosa u regionu.
Sve nas skupa muči i trajni osjećaj manje vrijednosti, duboke provincijalnosti i potpune irelevantnosti. Razlog je savršeno jasan: izuzev sranja svih vrsta i nasilnog ponašanja u vlastitoj kući, drugo ništa i ne radimo. Zato nas je sramota onog čim se čitav svijet ponosi i obrnuto, a da je drugačije – kako bi mogli jedni pred drugima glumatati da smo važni i da nas itko za išta pita? To je svrha, valjda, osamostaljenja i nezavisnosti.
Živimo u patuljastim državicama potplaćenih trgovaca, ugostiteljskih radnika i šrafciger ekonomija. Mladi i obrazovani uporno odlaze i ne vraćaju se. Gdje god sada živjeli, vrijedno rade i stvaraju kako bi pomogli roditeljima da ovdje prežive i ponovo glasaju za one od kojih su im kćerke i sinovi pobjegli glavom bez obzira. Za to smo se, valjda, borili.
Zaista, izbjegla braćo moja sa Atlantide, stvarno nas je bilo. Jedni drugima smo dokaz.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
