Reč o delu >

Antifašisti a građanski liberali

Enis Zebić, Jučerašnji svijet: Hrvatska, Durieux, Zagreb 2017.

Podnaslov knjige dugogodišnjeg zagrebačkog dopisnika Radija Slobodna Evropa Enisa Zebića koji glasi "Ogledi o međuratnim hrvatskim intelektualcima" samo djelomično precizira cvajgovski naslov same knjige, koju je koncem prošle godine objavio ugledni zagrebački izdavač Durieux. Zebić, jedan od malobrojnih doktora filozofije među novinarima (u Hrvatskoj – kako se čini – i jedini koji se može okititi tom titulom), posvećuje svoje slobodno vrijeme istraživanjima hrvatske duhovne i intelektualne povijesti 20. stoljeća. Nakon doktorske disertacije u kojoj je kritički rekonstruirao opus jednoga od vodećih ustaških ideologa Julija Makanca (pri čemu je u središte pažnje stavio proces transformacije talentiranog filozofa liberalno-građanske orijentacije u nacionalsocijalizmu bliskog propagandista ideologije "krvi i tla"), a iz te disertacije nastala je knjiga pod naslovom Od liberalnog do autoritarnog (Antibarbarus, Zagreb 2013), Zebić je nastavio svojim istraživanjima života i djela hrvatskih intelektualaca prve polovine 20. stoljeća.

Međutim, za razliku od Makanca, intelektualci kojima je Zebić sada posvetio pozornost nisu se priklonili nacifašističkoj ideologiji niti ustaškoj politici, već su – u većoj ili manjoj mjeri – jasno iskazivali svoje antifašističke pozicije. Riječ je o autorima koji su gotovo posve zaboravljeni: to posebno važi za profesora upravnog prava na zagrebačkom sveučilištu Vinka Kriškovića i za bibliotekara na Pravnom fakultetu u Zagrebu Zlatka Gašparovića, nešto manje za pjesnika i političara Antu Tresića Pavičića (koji se u knjizi tematizira isključivo kao prvi hrvatski autor koji se u značajnijoj mjeri bavio Machiavellijem), te za Matu Ujevića (u široj javnosti najpoznatijega kao brata pjesnika Tina Ujevića) i Krunu Krstića (obojica su prvenstveno zapamćeni kao leksikografi, iako je Ujević bio značajan socijalni teoretičar između dva rata, dok je Krstić, inače doktor psihologije, sebe primarno smatrao filozofom).

Krišković, Gašparović i Ujević izričito su osuđivali nacifašizam (u svim njegovim pojavnim formama), dok je Krstić to činio indirektno, iako jednoznačno: tako je u članku pod naslovom "Narod, država, nacionalizam" objavljenom 1944. u Hrvatskoj smotri odlučno osporio rasni pristup u razumijevanju nacije (uključujući tu i opovrgavanje rasističkih teorija o gotskom ili iranskom porijeklu Hrvata), te u ime ideje čovječnosti odbacio nacionalističku koncepciju kakva je bila sastavnim dijelom ustaške (i, uostalom, svake slične nacističke i fašističke ideologije). U Zebićevom tumačenju ove Krstićeve kritike, "nacionalizam koji bi kovao u zvijezde pripadnike vlastite nacije, bez obzira na njihove ljudske vrijednosti, bio (bi) u stvari anacionalan, jer bi bujnost narodnog života reducirao na bolesni narcizam" (str. 171).

Autori kojima se Zebić bavi jasno su prepoznali nesposobnost liberalne demokracije da valjano riješi sukob rada i kapitala te se zalagali za reforme kojima bi se taj sukob prevladao u korist slabijih, odbacujući istovremeno revolucionarne solucije za kakve su se zalagali komunisti. No, Enis Zebić (a ako je njegova procjena valjana, niti bilo tko od ovih autora) ne izjednačava "sve totalitarizme", kako je to danas uobičajeno, s time da je kritika komunističke teorije i prakse koju su dali ovi autori građanske orijentacije kvalitetnija od kritike svojstvene autorima nacionalističke i klerikalne orijentacije. Zebićevi intelektualci prepoznali su opasnost od nadirućeg fašizma i upozoravali su javnost na tu opasnost, iako tek knjigama i člancima objavljivanima u časopisima i u novinama (tekstovi, doduše, ne mijenjaju svijet, zna to Zebić, ali bar omogućuju ljudima da se snalaze u zatečenim i nadolazećim okolnostima). U tom smislu bi nam, tvrdi on, analize i promišljanja koje su spomenuti autori ponudili u svojim tekstovima mogli i danas, u vremenima krize liberalne parlamentarne demokracije, pomoći snalaženju u našim "dinamičnim vremenima od devedesete naovamo" kad nas "osim novih, muče i brojni stari i davno dijagnosticirani (ali nikada sanirani!) problemi", te je stoga uvjeren (ili kako bi sam to rekao, "umišljen") da "još nije kasno da nam ipak nekako pomognu" (str. 9). A ta Zebićeva tvrdnja dodatno dobiva na svojoj uvjerljivosti ako se uzme u obzir da su neki od njegovih autora osim fašizma i boljševizma kritički opovrgavali i tadašnje pojavne oblike populizma (konkretno, kad je riječ o hrvatskom političkom prostoru između dva svjetska rata, populizam Hrvatske seljačke stranke). Još jedan argument u prilog aktualnosti radova Vinka Kriškovića i drugih hrvatskih liberala iz međuraća Zebić nudi posredstvom uvida da je u posttuđmanovskoj Hrvatskoj liberalizam potisnut neoliberalizmom, te da se danas liberalne ideje i vrijednosti u sve većoj mjeri dovode u pitanje posredstvom jačanja klerikalno-konzervativnih pozicija. Važi li to tek za Hrvatsku?

Uglavnom, Enis Zebić je svojom knjigom uspio problematizirati (ako ne i do kraja razoriti) apsolutiziranje nekih danas neospornih hrvatskih antiteza, kao što su Jugoslaveni–Hrvati, vjernici–nevjernici i, posebno, ustaše–komunisti (pri čemu ta antiteza postaje specijalno zloćudna kad se ustaše uspiju prikazati kao nositelje monopola na hrvatstvo, a komunisti kao isključivi vlasnici ideje socijalne pravde). Niti su ustaše ekskluzivni Hrvati, kako to njihovi današnji sljedbenici hoće prikazati, niti su se samo komunisti zalagali za društvenu pravdu. Analogije s drugim sredinama nameću se same po sebi.

Bila bi velika šteta kad bi Zebićevo razaranje spomenutih apsoluta bilo popraćeno tek prešućivanjem i ignorancijom.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net