KOLEKTIVNI PORTRET: Apis i drugovi

Kultura sećanja – Sto godina od smrti Dragutina Dimitrijevića Apisa (II) >

Pukovnik i njegovi pokojnici

Sarajevski atentat toliko je pun sudbonosnih, zapanjujućih slučajnosti i nelogičnosti da je naprosto morao uspeti. Stvarna uloga Apisa u svemu tome spada u njegove najveće tajne ponesene u grob. Ipak, neme ni najmanje sumnje da se – makar i posredno i iz velike daljine – Crna ruka osetila u događaju koji će postati povod za do tada najveće krvoproliće u istoriji. "Bio sam pozitivno uveren da će se Rusija boriti ako nas Austrija napadne", rekao je kasnije Apis

Da li se, dok je sa povezom na očima slušao postrojavanje streljačkog stroja u zoru 26. juna 1917, Dragutin Dimitrijević Apis sjetio svojih drugova? Onih koje je petnaestak godina prije poveo u napad na Dvor kralja Aleksandra Obrenovića; onih čije su kosti ostale rasute u komitskim akcijama, Kumanovskoj, Bregalničkoj, Cerskoj, Kolubarskoj i drugim bitkama; onih što će osuđeni na Solunskom procesu zbog njega ubrzo biti pogubljeni ili započeti robijaški život?

"Voleo je svoje prijatelje, ali ih nije štedeo. Kako god što ih je revnosno pomicao ka sve višim činovima, tako ih je isto revnosno uvlačio u najopasnije poduhvate u kojima su mogli i glavu izgubiti. Kao i svi fanatici i on je više cenio uspeh stvari, nego život ljudi. (...) Ako je izlagao svoje prijatelje, Apis nije ni sama sebe čuvao", piše Slobodan Jovanović.

Vođa mora osjetiti bar dio opasnosti s kakvom se susreću njegovi ljudi – tako stvara sud o njima i legende o sebi. Da od drugih ne traži ništa na što sam nije spreman, Apis je želio pokazati u Makedoniji ili na Kosovu gdje su, pred balkanske ratove, crnorukci djelovali punom parom u skladu sa stavom tri, točka četiri sopstvenog Ustava da se van granica Srbije bore "svim sredstvima protivu sviju neprijatelja". Učešće u kakvoj rutinskoj akciji komita jedva da je bilo vrijedno rizika – Apisu je trebalo nešto mnogo krupnije gdje će do izražaja doći njegov autoritet. Na kraju se, sa generalom Radomirom Putnikom, dogovorio da na Kosovu pokuša isposlovati podršku ili bar neutralnost Albanaca kada započnu operacije protiv Turske.

"U maloj grupi mogao se poznati jedan krupan čovek odeven u čudnu mešavinu arnautskog odela i srpske oficirske uniforme, razume se sa obligatnim kečetom na glavi. To beše Apis. On je imao jedan cilj pred sobom i išao je pravo k njemu, bez obzira na sve drugo", piše crnorukac, potpukovnik Milan Zavađil.

Zajedno sa članovima Vrhovne centralne uprave Crne ruke, Bogdanom Radenkovićem i Apisom, Zavađil se početkom septembra 1912. tajno prebacio na Kosovo. Na osnovu ranije date bese, albanske veze su trojku iz Srbije odvele švercerskim stazama između turskih patrola do mjesta sastanka sa kačačkim vođama Isom Boljetincem i Sadikom Ramom – do jedne ledine kod Kosovske Mitrovice i manastira Devič. Teški razgovori puni eufemizama i okolišavanja nisu urodili plodom. Ipak, Apis se pun optimizma vratio u Srbiju.

Svega tri nedjelje kasnije, dva iznenadna, razarajuća udarca oborila su šefa Crne ruke. Prvi je pogibija nećaka Aleksandra Sanje Živanovića u komitama; za tog dvadesetogodišnjeg studenta arhitekture, kao i za sve članove porodice svoje sestre Jelene, Apis je bio izuzetno vezan. U isto vrijeme i sam se našao na ivici smrti dobivši maltešku groznicu, najvjerojatnije od neprokuhanog mlijeka popijenog na Kosovu.

Ma koliko zazirao od Apisa, princ Aleksandar Karađorđević se osjetio obaveznim da plati dolazak liječnika specijaliste iz Berlina. Nakon svega što je iskusio od crnorukaca, prestolonasljednik je dobro pazio da im se ne zamjera bez preke potrebe. Pogotovo – ne u predvečerje rata.


SVI PRSTI CRNE RUKE

Slijedeći prethodna uputstva teško bolesnog vođe, Crna ruka je u jesen 1912. nastavila da čvrsto steže gušu vojske i Vlade.

"Političari se ustežu da prihvate odgovornost za rat, iako ga smatraju neophodnim i neizbežnim", rekao je Apis na posljednjoj sjednici Vrhovne centralne uprave pred početak Prvog balkanskog rata. "Ja ih ohrabrujem koliko god mogu i lično i preko drugih, ali i vi to morate da radite. Stupite u vezu sa svakim ko ima uticaja i ohrabrite ga koliko god možete. (...) Zato dajte upute svojim drugovima i prijateljima da u prvim bitkama na granici ne čekaju komandu odozgo, nego da odmah požure u pomoć susednim jedinicama..."

FIGURE DRAMATIS KRAJA JEDNE EPOHE: Vojin Tankosić,...

Apisovu instrukciju kapetan Vojin Tankosić je izvršio na osebujan način: u namjeri da vladu Nikole Pašića stavi pred svršen čin, 2. oktobra 2012. napao je na čelu svog komitskog odreda tursku karaulu kod Merdara i tako, tri dana prije službene objave rata, započeo borbe. Mada je svojom akcijom direktno prekršio naređenje da se infiltrira u neprijateljsku pozadinu i to u trenutku kada su srpske jedinice tek izlazile na polazne položaje, Tankosić ne samo da nije kažnjen, već je ubrzo unaprijeđen i odlikovan.

Sa fotografija tog prenapetog, prekog, agresivnog oficira i paravojnog komandanta zrače čista bezobzirnost i netrpeljivost. Naravno, svoje samovoljno i drsko ponašanje – uglavnom bez ikakvih posljedica – Tankosić je dugovao dominaciji Apisove klike u vojsci. Međutim, u Prvom balkanskom ratu, koji su toliko zazivali, on se zajedno sa većinom crnorukaca istinski istakao hrabrošću i ogromnim ličnim požrtvovanjem.

"Rat sa Turskom izneo je crnorukce na veliki glas", piše Jovanović. "Dobra sprema i dobar duh naše vojske pripisivani su poglavito njima u zaslugu. U borbama oni su prednjačili primerom, i ostavili neke od svojih glavnih ljudi na bojnom polju."

Ali, u isto vrijeme, izbila je u javnost i svirepa, duboko uznemirujuća strana Crne ruke, karakteristična za svaku sličnu grupu iznad zakona. Naime, član Vrhovne centralne uprave major Vladimir Venić ne samo da je brutalno ubio svog vojnika zbog navodne neposlušnosti, već i nekažnjeno nastavio službu.

"Kad ga je pogodio u vilicu, taj vojnik Ljubomir Nešić, otac dvoje dece, kleknuo je na kolena i molio svog majora i komandanta i kazao: ‘Ne – gospodine majore, možda ću ovu ranu i preboleti.’ Ali i posle toga major Vemić je ispalio dva metka i ubio ovog čoveka", izrečeno je u skupštinskoj debati februara 1914, kada ni poslije godinu dana vojni organi nisu poveli nikakav postupak.

Pod pritiskom javnosti, Vemić je osuđen na deset mjeseci zatvora. Iako je kazna bila sprdnja, iza rešetaka nije proveo ni dan – odmah je pomilovan i još odlikovan. On nije bio jedini oficir koji je na taj način okrvavio ruke – na primjer, za kapetana Vojislava Bugarskog tvrdilo se da na duši ima sedam svojih vojnika. Starješine su, također, potpuno slobodno šamarale i batinale; u tom kontekstu prozivan je i Živko Topalović, rezervni poručnik i socijaldemokrata. Inače, sadizam i bahatost tolerirale su i vojne i civilne vlasti, a u onim rijetkim postupcima poput onog protiv Vemića, crnorukcima je uspijevalo da uz pripadnika sopstvene klike zaštite i druge oficire, te tako steknu nove dužnike.

...Sofija i Franc Ferdinand,...

U međuvremenu, Srbiju je čekao još jedan, Drugi balkanski rat. Srpska vojska je od početka oktobra 1912. do kraja maja 1913. zauzela Makedoniju, Sandžak, Kosovo i veliki dio albanskog teritorija. No, kad se zbog pritiska velikih sila morala povući iz novoformirane Kneževine Albanije, otvoren je problem predratnog ugovora sa Bugarskom. Konkretno: ustupanja Sofiji Makedonije istočno od Vardara. I za crnorukce i Nikolu Pašića tako nešto nije dolazilo u obzir. Ali dok su prvi – uvjereni da je sukob neizbježan – zahtijevali preventivni rat protiv Bugarske, premijer se uzdao u arbitražu ruskog cara Nikolaja II.

"Crnorukci su uzbunili celu Vrhovnu komandu protiv Pašića; u njenoj menaži čak ni mlađi oficiri nisu se ustezali da kritikuju našu diplomatiju, koja je, po njihovom mišljenju, dovodila u pitanje naše ratne tekovine", sjećao se Jovanović. "Među crnorukcima bilo je i takvih koji su u poverenju govorili da bi Pašića, zbog njegove pogrešne politike, valjalo ubiti."

Pritisku Apisove ekipe podlegla je kompletna Vrhovna komanda, uključujući i generala Živojina Mišića, pomoćnika vojvode Putnika i čovjeka koga su oficiri zavjerenici poslije prevrata 1903. na nekoliko godina istjerali iz vojske.

"Preovlađivalo je mišljenje da Bugare treba napasti bez ikakvog odlaganja zbog njihovog izazivačkog odnosa prema nama, a naročito zbog povreda demarkacione linije", piše Mišić.

Krizu je riješio iznenadni napad Bugarske 29/30. juna 1913. i njen slom u Drugom balkanskom ratu. No, crnorukci nikad nisu oprostili Pašiću velike žrtve na Bregalnici i drugim bojištima.


APISOVI I PAŠIĆEVI PRIORITETI

"Što me niste pustili da umrem", rekao je Apis sestri Jeleni, po buđenju iz kome, saznavši da su mu pored nećaka poginuli zet i brojni prijatelji.

Liječenje je nastavio u Berlinu, gdje su mu se – ako je suditi po tonu pisanja crnorukaškog "Pijemota" – dopali državni militarizam i oficiri organizirani u kastu. A još više – Miloš Bogićević. Ovaj visoko obrazovani srpski diplomata, gotovo poistovjećen sa Nijemcima, Apisu je mnogo pomogao da se izbori sa apatijom. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Bogićević će dezertirati iz službe i poslije, u Njemačkoj, svaljivati odgovornost za početak krvoprolića na Srbiju i Rusiju. Što su bili razlozi da se u Beogradu protiv njega ne pokrene postupak za izdaju, nikad nije utvrđeno – poslijeratni pokušaj direktno je stopirao lično Aleksandar...

...Gavrilo Princip,...

Ali, to se tek trebalo dogoditi: tokom berlinskih dana, Apis je uz pomoć Bogićevića održavao vezu sa Crnom rukom ograničenu na najvažnije informacije i instrukcije. Kako se organizacija nalazila u naponu snage, njen lider je stigavši 1913. u Beograd zauzeo položaj šefa Obavještajnog odsjeka Generalštaba.

"Još se nije oporavio od svoje bolesti, još je vukao tragove otrova u organizmu", piše Jovanović o Apisu sredinom 1914. "Na nogama još nije bio siguran; umotane u uvijače, one su izgledale otečene. Zbog nedovoljnog kretanja bio je stao da se goji. Imao je tamno bledu boju i glava mu je bila gotovo sasvim ćelava. Sedeći za stolom, sa svojim ogromnim trupom, on je, po rečima jednog stranog novinara, ličio na kakvog ogromnog Mongola."

Vojska iz koje je Apis otišao nije bila ista kada se vratio. Na slikama prije balkanskih ratova poziraju oficiri čija nadutost odražava život na utabanoj stazi sigurne egzistencije i formalnog napredovanja po pravilima službe; samo su najstariji među njima znali što je rat iskusivši na početku karijere gorčinu poraza protiv Turske 1876. i Bugarske 1885. Fotografije starješina nakon 1913. djeluju sasvim drugačije. Tu se nalaze samosvjesni ratni pobjednici, homogenizirani krvavim iskustvima iz dobijenih bitaka i osjećajem da im otadžbina duguje zahvalnost zbog duplog uvećanja teritorija. Ma koliko tvrdili da ih "politike ne zanima", njihov uticaj na javni život zemlje postao je veći nego ikad, a pogotovo Apisa i Crne ruke kao samozvane avangarde čitave vojske.

Seizmografski osjećajući svaku pukotinu i pomjeranja u tektonici vlasti, Pašić nije gubio vrijeme. U namjeri da vojsku ograniči na kasarnu, Vlada je proljeća 1914. na inicijativu Stojana Protića, arogantnog i autoritarnog ministra unutrašnjih poslova, usvojila Uredbu o prioritetu. Na prvi pogled, taj akt je samo davao prvenstvo predstavnicima civilne vlasti ispred oficira prilikom zvaničnih svečanosti – i ništa više. No, pravi smisao Uredbe sastojao se u nečem drugom: udarivši protokolarnu šamarčinu oficirskom koru, Pašić i Protić su htjeli pokazati tko je "gazda od države" i tako u korijenu sasjeći po sebe krajnje neugodne inicijative Crne ruke za uvođenje vojne uprave u Novim oblastima (Makedonija, Kosovo i Sandžak).

"Preko grobova palih za slavu i napredak Srbije, preleće satanski smeh štrebera, koncesionara, liferanata, klasolovaca i partijske posvojčadi...", pisao je crnorukaški "Pijemont".

...srpska vojska u Balkanskim ratovima

Kriminalni grabež korumpiranih radikalskih kadrova zaista je dosegao skandalozne razmjere. Nemoćni da ospore navode "Pijemonta" i drugih novina, Pašić i Protić su odgovorili protuoptužbama da crnorukci preko vojne uprave u Novim oblastima žele preuzeti vlast u Srbiji.

"U istoriji su svi vojni režimi i sve vojne diktature zabeleženi najcrnjim slovima. Gde god se vojska mešala u politiku, tu ništa nije valjalo", pisao je list "Balkan".

Zapravo, strah od prevrata je potvrđivao da su crnorukci imali iza sebe kompletan oficirski kor – uključujući i Generalštab – razbješnjene zbog Uredbe o prioritetu. Apis ne bi bio to što jeste kada bi propustio da iskoristi takvu priliku.

"Uputio sam drugove u Skoplju da oteraju kotarske i okružne načelnike kako bi privremeno preuzeli policijsku vlast", rekao je kasnije o svom pismu istomišljenicima u Makedoniji.

Drugim riječima – da izvedu neku vrstu ograničenog puča. Međutim, ništa više nije bilo kao 1903: vlast u zemlji imala je legitimitet potvrđen na izborima, a oficiri – konačno i sa mukom stečene privilegije i ugled.

"Ovde nema ni jednog čoveka koji bi se složio sa predlogom vašim o postupku o danom slučaju", pisao je Apisu potpukovnik Dušan Glišić iz Skoplja. "Sa njim bi se napravila grdna šteta, doveli u pitanje najbitniji interesi zemlje."

Čini se i da Apisu, ionako bez određenih političkih koncepcija, nije bilo jasno što bi stvarno mogao dobiti pučem. Zato djeluje da je harangiranjem na protjerivanje radikalskih činovnika iz Makedonije "sa svim kuferima", isključivo namjeravao motivirati crnorukce da što jače pritisnu Pašića.

"Ja sam, na kraju krajeva, ovim pismom (prijateljima u Skoplju) u stvari očekivao da će oni učiniti mnogo više kad im ja ovako krupnu stvar tražim, no što bi to učinili da sami biraju sredstva, a znao sam i to da će oni naći sredstava da me zadovolje a da me i ne poslušaju", izjavio je Apis na Solunskom procesu.

Nije se prevario: pod konstantnim crnorukaškim, ali i pritiskom ostalih oficira, general Petar Bojović je u ime Komande trupa Novih oblasti i sa saglasnošću vojvode Putnika službeno zatražio izmjenu Uredbe o prioritetu. Tako se pokazalo da Vlada nema podršku vojske, a sve je dodatno zaoštrilo Apisovo mešetarenje sa stranačkim prvacima opozicije.

"Apis je bio nepovjerljiv, ali nije bio povučen i nepristupačan", opisuje Slobodan Jovanović šefa vojne službe u njegovom štabu. "Uvek je bio raspoložen i oran za razgovor. S vremena na vreme pojavljivao se i koji od političara: tada bi Apis naredio da se niko drugi ne pušta i ostao sa svojim posetiocem nasamo."

Ukratko: na temelju nezadovoljstva vojske i glasina o puču, Apis je okupio, ohrabrio i uvjerio opoziciju da je nastupio pravi trenutak da zajednički obore Pašića.

Činilo se da je to gotova stvar. Najprije je kralj Petar – kao državni poglavar – otvoreno stao na stranu crnorukca i vojske. Zatim se uslijed opstrukcija opozicije, Vlada našla u blokadi jedva održavajući tanku i nesigurnu većinu u Skupštini. Stjerani svim ovim u ćošak, Pašić i Protić su izmijenili Uredbu o prioritetu usvajanjem gotovo svih zahtjeva vojske – ubuduće, činovnici će imati prvenstvo samo kao posebni izaslanici Vlade. Ali, za Apisa i opoziciju to je bio znak slabosti, pa se kriza nastavila. Na kraju, Pašić je ponudio ostavku kralju Petru koju je ovaj sa velikim zadovoljstvom prihvatio.

A onda se Apisov trijumf pretvorio u težak poraz. Pašićevo bezrezervno zastupanje interesa Rusije na Balkanu pokazalo je svoju pravu vrijednost – kralj Petar mu je ponovo morao povjeriti mandat na žestoko insistiranje ruskog ambasadora Nikolaja Hartviga. Dakle, ne samo da su radikalski činovnici ostali u Makedoniji, već se u Pašićevim rukama našla i organizacija parlamentarnih izbora u avgustu 1914, što u Srbiji tada, kao i danas, ima neprocjenjivu vrijednost. Još gora po Apisa bila je faktička abdikacija starog monarha u čijim je očima vođa Crne ruke godinama predstavljao personifikaciju vojske; osramoćeni i nemoćni kralj Petar prenio je najveći dio svojih ovlaštenja na sina Aleksandra. On se, inače, za čitavo vrijeme krize zbog Uredbe o prioritetu držao Pašića i radikala. Sada je kao regent i vrhovni komandant konačno Apisu mogao stati na crtu.


SARAJEVSKA MISTERIJA

Dok se nosio sa Pašićem i Protićem, Apis je vodio vojnu obavještajnu službu oslanjajući se na mrežu agenata u Hrvatskoj i, posebno, Bosni i Hercegovini.

"Rukovođen patriotskim osećajima, ali bez pravog političkog razumevanja, on je mislio da su teroristički načini jedini podesni za postignuće naših nacionalnih ciljeva", piše Jovanović o Apisu kao šefu vojne obavještajne službe. "Ti načini imali su uspeha u Turskoj, ali on nije razumeo da Austrija nije Turska."

Program Crne ruke o jugoslavenskom ujedinjenju upućivao je Apisa i na grupe nacionalno-revolucionarne omladine. Neke od tih mladića lično je upoznao poput Oskara Taratalje, studenta iz Dalmacije u Zagrebu, ali ne i Gavrila Principa, pripadnika Mlade Bosne. Možda je trebalo, jer se baš taj blijedi i krhki gimnazijalac iz Bosanskog Grahova spremao da ubije austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda.

Za Apisa svakako nije bila tajna da zadrti i bigotni habzburški nadvojvoda smatra Srbe, zajedno sa svim ostalim Južnim Slavenima, za podljude; znao je i da Konrad fon Hecendorf, njegov štićenik i načelnik Generalštaba austrougarske vojske, neumorno zahtjeva rat protiv Srbije.

"Ja sam osećajući da se Austrija sprema za rat sa nama mislio da će nestankom prestolonaslednika austrijskog Ferdinanda vojnička stranka i struja, kojoj je on na čelu bio, izgubiti svoju jačinu i da će na taj način ratna opasnost biti od Srbije otklonjena ili će bar za nešto biti odložena, te sam zbog toga angažovao Radu Malobabića, da prilikom zakazanog dolaska Ferdinandovog u Sarajevo organizuje atentat na njega", stoji u Apisovom pismu iz zatvora Vojnom sudu za oficire napisanom tokom Solunskog procesa.

ZAJEDNO PROTIV APISA: Nikola Pašić i regent Aleksandar

Ovo priznanje dugo je ostalo strogo čuvana državna tajana. Iako ga je dao u jasnoj namjeri da ucjeni Aleksandra i Pašića, te tako zaštiti sebe i druge optužene, Apis na pretresima nijednom nije aludirao na te svoje riječi. Možda je smatrao da su prećutno ispunile svoju svrhu, možda su ga u to ubijedili tajni Aleksandrovi emisari apelirajući i na njegov patriotizam, a možda u osnovi i nisu bile istinite. Naime, ne postoji uvjerljiva indicija da je Malobabić – najpovjerljiviji Apisov agent u Austrougarskoj – imao ikakvu vezu sa Sarajevskim atentatom.

Izvjesno je zato nešto drugo. Saznavši da Franc Ferdinand 28. juna 1914. stiže u Sarajevo, Princip i njegovi drugovi iz Mlade Bosne, Trifko Grabež i Nedjeljko Čabrinović, tražili su od svog zemljaka, crnorukca Milana Ciganovića, oružje za atentat. Oduševljen, on je Grabeža kao izaslanika trojke odveo majoru Vojinu Tankosiću, jednom od Apisovih najbližih suradnika.

"Jesi li ti taj? Jesi li rešen", rekao je Grabež tokom istrage u Sarajevu da ga je Tankosić pitao. "Odgovorio sam na to: ‘Jesam.’ Onda me je Tankosić zapitao da li umijem da pucam iz revolvera – odgovorio sam odrečno. Tanskosić se obratio Ciganoviću i rekao: ‘Daću ti revolver pa ih jedan dan vežbaj u pucanju.’"

Dozvolu da pomogne mladobosancima, Tankosić je svakako morao tražiti od Apisa. Možda su obojica još ranije razmatrala i poigravala se mogućnošću ubojstva Franca Ferdinanda... Ali to nipošto ne znači da stoje iza njegove organizacije. Naprotiv – da je šef Crne ruke imao plan ili bar čvrstu odluku o atentatu, sigurno bi izvršenje povjerio iskusnim komitama, a ne golobradim bosanskim zanesenjacima. Po svoj prilici, sav zauzet političkim spletkama i kombinacijama protiv Pašića, Apis je rasijano odobrio Tankosiću da Principu i drugovima podijeli pištolje i nekoliko ručnih bombi, te da im organizira obuku u Beogradu. Vjerojatno i nije očekivao da će mladobosanci išta uraditi sem izazivanja kakvog incidenta u Sarajevu i tako unijeti malo nemira u Bosnu. Međutim, ubrzo mu je puklo pred očima kakve mogu biti konzekvence po Srbiju – iscrpljenu u balkanskim ratovima, politički podijeljenu i nestabilnu – ukoliko pokušaju, a kamoli izvrše atentat.

"Kad sam nakon nekog vremena malo bolje razmislio, odlučio sam vratiti mladiće koji su otputovali i na svaki način sprečiti atentat", navodno je rekao Apis svom kolegi crnorukcu pukovniku Čedi Popoviću. "To sam pokušao preko Đure Šarca, ali da odustanu oni nisu hteli ni da čuju."

Sarajevski atentat toliko je pun sudbonosnih, zapanjujućih slučajnosti i nelogičnosti da je naprosto morao uspjeti. Stvarna uloga Apisa u svemu tome spada u njegove najveće tajne ponesene u grob. Ipak, nema ni najmanje sumnje da se makar posredno i iz velike daljine Crna ruka osjetila u događaju koji će postati povod za do tada najveće krvoproliće u istoriji.

Inače, kako su austrougarske vlasti saznale od pohapšenih atentatora za Tankosićevo ime, on je nakon austrougarskog ultimatuma Srbiji završio u pritvoru. Pašićeva vlada je i na taj način željela pokazati koopertivnost i spremnost na gotovo sve samo da zemlja izbjegne rat.

"Bio sam pozitivno uvjeren da će se Rusija boriti ako nas Austrija napadne", rekao je kasnije Apis. "Kad je predan ultimatum, otišao sam da vidim Tankosića koji je zbog ultimatuma bio pritvoren u štabu Dunavske divizije. Da ga utešim rekao sam mu kako se ne bih bojao što je pritvoren, da će se naša braća sigurno zaratiti."

Pokazalo se da je bio u pravu i Tankosić je ubrzo oslobođen. Scena za novi politički obračun tako je postavljena. Oni su uvijek prljavi i okrutni, a u izbjeglištvu – posebno.

Nastaviće se


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

SAMOPOUZDANJE POSLE POBEDE U RATOVIMA PROTIV TURSKE I BUGARSKE: Srpski oficiri

Ispravka i izvinjenje

U prvom dijelu feljtona "Kultura sećanja: Sto godina od smrti Dragutina Dimitrijevića Apisa", "Vreme" br 1381, napravljena je gruba greška na koju je autoru skrenuo pažnju gospodin Duško Radosavljević. Naime, tamo gdje stoji socijaldemokratski poslanik "Kancelerović" treba da piše Kacleroviću. Izvinjavamo se zbog greške čitaocima i zahvaljujemo gospodinu Radosavljeviću. (u internet izdanju je greška ispravljena u tekstu)

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net