OFICIR I ZAVERENIK: Dragutin Dimitrijević Apis

Kultura sećanja – Sto godina od smrti Dragutina Dimitrijevića Apisa >

Čovek od koga su strepeli vladari

"Nikada, ni na ulici, ni u kavani nisam ga video sama, nego uvek u društvu većeg ili manjeg broja oficira koji su izgledali kao njegova pratnja", piše Slobodan Jovanović o svom savremeniku i poznaniku Dragutinu Dimitrijeviću Apisu. "Gledan tako među svojim ljudima, on je ne samo svojim fizičkim izgledom nego celim svojim držanjem činio utisak jednog kolovođe." Zaista – ko je bio taj pukovnik od koga su zazirali prinčevi i kraljevi, ministri i generali i kako ga je na gubilište poslao onaj koji mu je dugovao krunu? I zašto

Mikra kod Soluna, 26. jun 1917, praskozorje

"Živela velika Srbija", "Živela Jugoslavija", uzvikno je pukovnik Srpske vojske Dragutin Dimitrijević Apis vezan za kolac u plitko iskopanom grobu. A onda je odjeknuo plotun streljačkog stroja. Kada se slegao barutni dim, liječnik je ustanovio da Apis nije mrtav.

Repetirali su, pa pucali još jednom.

Sudsko ubojstvo nazvano Solunski proces time je okončano. Zajedno sa Apisom, pogubljeni su major Ljubomir Vulović i dobrovoljac Rade Malobabić. Ni po jednoj točci optužnice – zavjera zbog prevrata i pokušaja atentata na regenta Aleksandra Karađorđevića – nisu bili krivi. Njihova smrt posljedica je zakulisne i podle borbe za vlast u jednom od najmračnijih i najtežih perioda Srbije: sve što je u tom trenutku preostalo od državnosti ove okupirane zemlje bilo je stotinjak hiljada vojnika na Solunskom frontu te, također u izbjeglištvu, poslanici raspuštene Skupštine, ministri Vlade u ostavci i uzdrmana dinastija.

Proći će otad sto godina. Apisove ufitiljene brkove, prodoran pogled i ukočeno držanje na požutjelim fotografijama mnogi će vidjeti kao veliku, mutnu konturu u pozadini službenih portreta Borivoja Mirkovića, Aleksandra Rankovića, Jovice Stanišića i sličnih; u drhtavim kadrovima onog motora sa zastavom nakon puča od 27. marta 1941; u bezizraznim licima oficira Udbe pored svečane bine sa maršalom Josipom Brozom Titom; u koloni hamera duž auto-puta za vrijeme oružane pobune "Crvenih beretki"... Ali to je samo dim kome, po želji, svako daje oblik. Apisa, zaista, sa svim tim moćnicima iz sjenke koji su došli poslije njega spaja sumračni svijet permanentne zavjere, intrige i konspiracije u kome nema razlike između dobra i zla. Tu svaka daljnja sličnost prestaje: dok su njih vladari birali i dovodili da im služe, Apis je davao i oduzimao vlast; taj nije zavijao za čoporom – on ga je predvodio.

Kako se onda dogodilo da čovjek od čijih su riječi i postupaka strepili kraljevi i prinčevi, generali i ministri završi na gubilištu? I da ga tamo pošalje onaj tko mu duguje krunu? Zbog čega?

To nije jednostavna i kratka priča.


BRZI MARŠ U ISTORIJU

Pred ponoć 28. maja 1903. po Julijanskom kalendaru, u beogradskom Oficirskom domu okupilo se dvadeset i osam nižih oficira. Obrnuli su nekoliko tura pića i, zajapureni, zahtijevali od malog orkestra da im više puta iznova svira "Kolo kraljice Drage" upadljivo nazdravljajući kraljevskom paru Obrenović.

Nešto kasnije, u tišini mračnih ulica kod Slavije, nestalo je kafanske objesti. Ovi momci – seljački sinovi mahom – nervozno se sašaptavaju, premještaju sa noge na nogu, potajno provjeravaju revolvere, osvrću iza ramena... Zahvaljujući oficirskoj uniformi i sablji, nisu poput nepismenih očeva ustajali i ljegali sa suncem, živjeli u porodičnoj zadruzi i crnčili na nekoliko jutara zemlje. A sada, u pitanju više nije bio njihov socijalni status, već goli život. Riječi, dogovori i zakletve su jedno – put bez povratka nešto sasvim drugo. Možda, dok topli vjetar nosi miris lipe, još nije kasno da se sačeka, ponovo promisli...

"Gospodo oficiri, brzim korakom napred marš", prolomio se u petnaest do jedan glas dvadesetsedmogodišnjeg kapetana druge klase Dragutina Dimitrijevića Apisa i svi su, s njim na čelu, odmarširali pravo u istoriju.

Sljedećih nekoliko sati pale se i gase svjetla u sobama i salonima Dvora, igraju siluete iza zavjesa, čuje potmula lomljava i bat oficirskih čizama po parketu i mramoru, odjekuju mukli pucnjevi... Razbuđeni i preplašeni Beograđani slušali su iza zaključanih vrata kako cvile šinski kotači topovskih zaprega na kaldrmi, zveket vojničke opreme, reske komande i hice ispaljene negdje u pomrčini.

Ujutro je zavladala tišina.

Apis nije učestvovao u ubojstvu kraljevskog para Aleksandra i Drage Obrenović i kasnijoj pljački Dvora. Također, ni u likvidacijama – na drugim mjestima iste noći – braće kraljice Drage Nikodija i Nikole Lunjevica, predsjednika Vlade generala Dimitrija Cincar-Markovića i ministra vojnog, pukovnika Milovana Pavlovića. Dok se sve to dešavalo, Apis krvari u polumraku dvorskog hodnika sa revolverom u ruci: po upadu u zgradu, prilikom razmjene vatre sa dvojicom stražara, jednog je ranio, ali je i sam pogođen u grudi, kuk, ruku i nogu. Preživiće isključivo zahvaljujući tjelesnoj konstituciji – nije bez razloga još od školskih dana nosio nadimak po staroegipatskom božanstvu u obličju bika.

"O Majskom prevratu dugo vremena se pričalo i prepričavalo", piše Slobodan Jovanović, savremenik ovog događaja. "U tim pričama Apisovo ime ponavljalo se kao pripev. Da je on bio, ako ne vođ zavere, a ono stožer mlađih zaverenika, postajalo je sve jasnije."

POSLEDNJI OBRENOVIĆI: Aleksandar i Draga

Tako je i bilo. Puč su doista predvodili pukovnici Aleksandar Mašin i Damnjan Popović, potpukovnik Petar Mišić, general Jovan Atanacković, bivši ministar Đorđe Genčić... Njima je uspjelo da preuzmu komandu nad beogradskim garnizonom, izvedu na ulice nekoliko bataljona i topova, opkole Dvor, blokiraju policiju i spriječe svaku eventualnu pomoć kralju Aleksandru Obrenoviću. Ipak, u samom nastanku zavjereničkog jezgra i okupljanju mladih oficira, neposrednih izvršilaca – Apis je odigrao ključnu ulogu.

"Taj čovek nije samo talentovan, nego i nešto više", piše o Apisu njegov prijatelj, tada poručnik Vladimir Tucović, inače brat lidera srpskog socijaldemokratskog pokreta Dimitrija Tucovića. "On je neka vrsta mađioničara. Kad njega nema sve je pusto – ni dvojica nismo zajedno. Kada on dođe, sve oživi. Svi su oko njega. Svi dolaze bez poziva, bez vidljivog razloga, kao da ih taj čovek privlači čarobnim štapićem."

Osim ogromne karizme, neosporne energije i hrabrosti, Apis je imao i još nešto. Bio je rođeni konspirator i manipulant.

"Uviđajući sigurnu propast otadžbine, ako se današnje stanje produži i za najkraće vreme i oglašavajući kao najglavnije vinovnike za sve kralja Aleksandra i njegovu milosnicu Dragu Mašin, zaklinjemo se i svojim potpisima obavezujemo da ćemo ih pobiti", piše u zakletvi na čije je potpisivanje Apis naveo svoje saučesnike u zavjeri.

Taj je papir predstavljao kartu u jednom pravcu za stratište na Karaburmi. To su znali svi potpisnici i, uvjereni da nemaju odstupnicu, pratiće Apisa do kraja – pa uspjeli ili propali. On, naime, nikome nije rekao da je neposredno pred napad na Dvor spalio zakletvu; Apis je tu tajnu sačuvao za sebe.


MLADI LAVOVI

Nakon Majskog prevrata istrebljenu dinastiju Obrenoviće smjenili su Karađorđevići, a Srbija je dobila Vladu odgovornu parlamentu i politički život u skladu sa tadašnjim demokratskim standardima. Ali – i stotinjak oficira – zavjerenika čvrsto povezanih u dobro organiziranu kliku. Oni su izveli nezamislivo i na pamet im nije padao povratak u anonimnost garnizonske rutine. Kao samozvani čuvari "tekovina nacionalne revolucije od 29. maja" stariji zavjerenici su ugrabili ministarske i položaje na Dvoru ili Generalštabu, a uticaj mlađih daleko se proširio izvan formalnih postavljenja u jedinicama. Apisov – posebno. Po oporavku i položenom generalštapskom ispitu 1905, imenovan je na dužnost načelnika štaba Dunavske divizije u Beogradu.

Glavni izvor političke moći zavjerenika bila je vlast nad oružanim snagama; iako formalno odgovaran vladi i skupštini, ministar vojni mogao je biti samo čovjek po njihovom izboru. Ostatak oficirskog kora to je i te kako osjetio kroz premještaje i formacijske rasporede. Kad se protiv takvog stanja pobunio dio starješina u niškom garnizonu, Apis i ostali su dobili povod da istjeraju iz službe sve stvarne ili potencijalne rivale proglašavajući ih za pristalice Obrenovića – "kontraće".

"Kod zaverenika je bez sumnje bilo obesti, ali bilo je i straha", objašnjava Jovanović. "Narodno predstavništvo im je izjavilo zahvalnost, ali im nije izglasalo amnestiju. Na njima je i dalje ležala krivična odgovornost za dela učinjena 29. maja. Dokle su držali vojnu silu u svojim rukama, nisu se imali čega bojati."

Međutim, u tekovine prevrata spadala je i sloboda štampe. Zato se vrlo brzo pokazalo nezadovoljstvo dijela političke javnosti novim režimom, a pogotovo djelovanjem i položajem zavjerenika.

"Mi vidimo da ona šaka ljudi, koja je ubila kralja, ubija i vlast jer je bespravno drži u svojim rukama; i zakon, jer se uvlači u nj i titra s njim; i zemlju, jer postoji u njoj kao vrhovna vlast, iako nikakvom odredbom Ustava niti ikog drugog zakona nije predviđena", piše list "Opozicija" krajem 1904.

Apis i drugi zavjerenički mladi lavovi nisu baš bili "vrhovna vlast", ali su uistinu postali uticajne ličnosti čiji se stavovi uvažavaju od kafana i salona do kabineta. Najpoželjnije mladoženje sa obezbjeđenom karijerom, vitki, u dobro skrojenim uniformama, brižno njegovanih brkova i ulaštenih čizama, taj svoj status štitiće svim sredstvima. Pored ostalog i fizičkim napadima, poput onog u martu 1905. kada je ispred kafane "Ruski car" izvjesni oficir korbačem išibao Savu Šibalića, izdavača "Narodnog lista". No, većina mladih zavjerenika uglavnom se ograničila na verbalno zastrašivanje novinara i urednika. Omiljeni metod bio im je izazvanje na dvoboj "zbog uvrede časti vojske". Tako je i Apis, zajedno sa trojicom kolega, poslao sekundante vlasniku "Opozicije", advokatu Živojinu Veličkoviću. Ovaj se odmah, kao i svi ostali u sličnoj situaciji, sklonio preko Save u austrougarski Zemun i tu sačekao smirivanje strasti.

Svako pravilo ima izuzetak: čisto da se zna – odgovorni urednik "Narodnog lista" Milan Pavlović nije ustuknuo i pobjegao, već je prihvatio izazov maršala Dvora Boška Čolak-Antića i prohladnog jutra 16. marta 1905. pogledao u usta pištoljske cijevi. Pucali su jedan u drugog negdje na Banovom Brdu sa razmaka od dvadeset koraka. Po jednoj verziji, nitko nije povređen; po drugoj, Čolak-Antić je lakše ranjen u kuk.

Muku sa zavjerenicima novinari su imali s kim da podjele. Narodna radikalna stranka – najveća i dobro ukorjenjena partija u biračkom tijelu – sve teže je podnosila miješanje oficirske klike u politiku. Pogotovo kada se radilo o kortešenju sa stranačkim ljudima i kreiranju javnog mnijenja toliko važnim za različita imenovanje i sinekure.

"Videći u njim moćnog faktora koji daje i oduzima ministarske fotelje, udešavali su držanje s pogledom da li se oni na njih smeše ili mršte", pisalo je "Videlo" 1906. o odnosu zavjerenika i vodećih političara.

Premijer i vođa radikala, šezdesetjednogodišnji Nikola Pašić zvani Baja, do tada je prešao put od mladog anarhiste i suradnika Svetozara Markovića u širenju socijalističkih ideja, preko seljačkog tribuna i političkog osuđenika na smrt, do konzervativnog renegata, obrenovićevskog predsjednika vlade i ambasadora u Rusiji; Majski prevrat dočekao je u višegodišnjoj nemilosti kralja Aleksandra. Na slikama djeluje tromo, izvještačeno, sa dugom sijedom bradom i vodnjikavim očima pomalo i karikaturalan u igranju omiljene uloge političkog patrijarha. Ali, ako se itko u tom trenutku mogao nositi sa zavjerenicima, onda je to bio Baja Pašić – poslovično dvosmislen i prevrtljiv, sklon da se služi korupcijom i, u isto vrijeme, veliki majstor političkih nagodbi, strpljiv, staložen i prepreden.

PORODICA KOJOJ JE APIS (NA FOTOGRAFIJI) DAVAO I ODUZIMAO KRUNU:...

"Vlast je Pašić volio jednako kao i sam život", piše austrougarski ambasador u Srbiji Konstantin Dumba.

Prilika da potkreše krila starijim zavjerenicima – Mašinu, Popoviću, Mišiću i drugima – čiji je uticaj na kralja Petra bio ogroman, Pašiću se ukazala izbijanjem Carinskog rata sa Austrougarskom 1906. Da bi savladala ekonomsku izolaciju, Srbija je morala hitno obnoviti diplomatske odnose sa Velikom Britanijom, prekinute zbog ubojstava kraljevskog para Obrenović. Uvjet Londona da se procesuiraju ili bar odstrane iz javnog života vođe puča, Pašić je vješto iskoristio da ih uz nešto malo pozivanja na lično žrtvovanje zarad interesa zemlje i mnogo različitog "podmazivanja" razjedini i natjera na povlačenje. Međutim, prerano je pogladio svoju dugu bradu. Od njegove pobjede, najveću korist su izvukli mlađi zavjerenici, ionako siti ličnih ambicija starijih: oficirska klika postala je monolitnija nego ikad, a Apis njen neprikosnoveni šef.

"Nisam za to mogao naći opravdanje u njegovoj inteligenciji koju je svakako imao, ni u rečitosti kojom se malo služio, ni u njegovim idejama kojima se često mogao naći prigovor, ni u veličini njegovog duha koji nije pokazivao, ali ipak je bio jedini među nama koji me samom svojom prisutnošću mogao navesti da mislim kao i on, a sa nekoliko najobičnijih reči mogao je od mene da napravi poslušnog izvršioca svoje volje", sjećao se Vladimir Tucović.

Kakav je ugled tih godina imao Apis, vidjelo se svakog 29. maja prilikom svečanih prijema na godišnjicu puča u restoranu "Kolarac", inače jednim od najvažnijih društvenih događaja u Beogradu.

"On je za prisutne bio simbol Majskog prevrata", piše britanski istoričar Dejvid Mekenzi. "Uvijek srdačan domaćin, Apis je dočekivao sve goste koji su, čini se, osjećali neku potrebu da ga potraže, često zanemarujući goste višeg ranga. Oni koji nisu mogli doći, slali su mu pismena izvinjenja."


STARIJI BRAT

Da krunu duguje zavjerenicima, kralj Petar nije krio. U sedmoj deceniji života, dugačkih sjedih brkova, sitan i mršav, praktično je bio stranac u svojoj zemlji: napustivši Beograd 1858. kao četrnaestogodišnji dječak, vratio se tek četrdeset i pet godina kasnije. Živio je u međuvremenu u Parizu, Cetinju, Ženevi i snalazio za pare na različite načine... Opterećen dugovima iz tog perioda, posebno kod bečkih banaka i poprilična tvrdica na prijestolju, držao se izvan politike čak i više nego što je zahtijevao Ustav. Zapravo, kralj Petar je vjerovao da tako učvršćuje dinastiju, te da njen opstanak isključivo zavisi od podrške vojske. Povlačenje starijih zavjerenika i, uopće, nezadovoljstvo ove oficirske klike, duboko ga je zabrinulo. I to sa razlogom.

...Petar,...

"Aleksandra smo bacili sa prvog sprata, Petra ćemo baciti sa trećeg", bjesnio je pred grupom oficira komandant pješadije kraljeve garde major Ljubomir Kostić saznavši da će ga penzionirati.

Ova i slične bahate izjave predstavljale su samo nemoćnu frustraciju nekolicine starješina. Pravi problem činio je revolt Apisa i družine zbog "mekoće" kralja Petra prema "popustljivoj" Vladi i Pašiću tokom krize izazvane austrougarskom aneksijom Bosne i Hercegovine 1908/09. No, ma koliko da ih je tresla nacionalna groznica, zavjerenicima je bolje od ikog bilo poznato da Srbija nije u stanju ratovati protiv Austrougarske. Oni su, u stvari, hjeli iskoristiti priliku da militariziraju Srbiju po uzoru na Njemačku pa je strah da bi Apis i ekipa mogli prisiliti kralja Petra na izlazak iz ustavnih okvira ili čak izvesti novi puč, naveo radikale na formiranje u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova posebnog odjeljenja za njihovo praćenje. To je bio lak i jednostavan posao. U zadimljenim kafanama, dok se kovitla dim cigareta, zveckaju čaše i escajg, zavjernici su bez ikakvog zazora pričali sve što im padne na pamet; moglo ime se.

"Oficiri-zaverenici držali su prvo skup kod ‘Kasine’, a uveče kod ‘Kolarca’", izvjestio je 1909. svoje kolege u vladi ministar Ljuba Jovanović Patak. "Na oba skupa je bilo prisutno 23, odnosno 25 zaverenika. Među njima nalazio se Dragutin Dimitrijević Apis (...) Na tim skupovima govorili su protiv kralja Petra jer im ne daje položaje koje im kao zaslužnim za 29. maj pripadaju i da hoće da kralja promene."

Aneksiona kriza još je trajala, kad se Apis našao u neočekivanom savezu sa radikalima. Obje strane – svaka iz svojih razloga – željele su spriječiti princa Đorđa da naslijedi presto. U to vrijeme, prestolonasljednik je imao dvadeset dvije godine, a dane je provodio u ribolovu sa matematičarem Mikom Petrovićem Alasom, jurnjavi automobilom, divljim galopima na konju, kafanskom bančenju... Kao da se trudio da po ugledu na raspojasane ruske aristokrate nadoknadi sve što je morao propustiti dok je bio siromašni pitomac carskog Kadetskog korpusa u Sankt Peterburgu. Na portretima Đorđa iz tog perioda, ispod gustih obrva izbijaju divlji prkos i ogromna, neobuzdana samoživost. Taj dojam nije varao – pored svojeglavosti, prinčeve karakterne osobina bile su i nekontrolirani ispadi bijesa protiv svakog tko mu se suprotstavi ili mu u nečem ne udovolji. Ipak, tokom prvih godina poznanstva, Đorđe je sa Apisom održavao vrlo srdačne odnose. Imali su i ponešto zajedničkog.

...Đorđe...

"Apis je voleo društvo", sećao se Jovanović. "On nije bio naročito zanimljiv, ali je umeo da oživi društvo i stvori kavansku atmosferu. Videlo se da oseća slast života, voleo je i žene i pesmu, ali ne i vino. Pio je samo vodu i ostajao i u najveselijem društvu trezan."

Te Apisove osobine, a pogotovo posljednja, navele su kralja Petra da ga sa kapetanom Pavlovićem odredi za pratioca princu Đorđu tokom "studijskog" boravka u Švicarskoj 1908. Ispalo je sasvim drugačije od onoga što je srpski monarh očekivao.

"Navečer se odlučivalo kuda da idemo", pisao je kasnije princ Đorđe. "Ja sam imao novac, a oni iskustvo – dani su nam ugodno tekli, a otac, koji je verovao da obilazim muzeje i galerije, nalazio se daleko."

Dani provedeni u Švicarskoj rezultirali su krupnom posljedicom: Apis se iz prve ruke uvjerio da on i njegova klika nikad neće moći uticati na samosvjesnog, prekog i nesavitljivog prestolonasljednika kao na njegovog oca. Iz istih razloga i radikali su strahovali da se Đorđe, kada dođe na vlast, ne bi nimalo osvrtao na politička i institucionalna ograničenja.

"Opće je mišljenje da bi on kao vladar bio još gore izdanje kralja Aleksandra Obrenovića", izvjestio je pretpostavljene u Beču austrougarski ambasador Konstantin Dumba.

Uglavnom, Apis je bez pardona krenuo u kampanju difamacije Đorđa. Neuravnoteženi način života i karakter princa garantirali su uspjeh. Pošto se nije plašio zavjerenika, sam je dodatno radio u korist sopstvene štete prijetnjama da će im vlastoručno slomiti vratove, fizičkim nasrtajima i sličnim skandalima. Sa druge strane, Pašić i radikali oglašavali su Đorđa kao nepodobnog za kralja, između ostalog i zbog pozivanja početkom 1909. na rat protiv Austrougarske.

"Kraljević Đorđe je mogao biti dobar vođ hajdučkih gomila u varvarskom društvu, ali koji je savršeno nemoguć za vladara jedne ustavne i kulturne zemlje", pisao je "Dnevni list".

Sve napetiji i paranoičniji u tim okolnostima, Đorđe je u bijesu 12. marta 1909. udario nogom u stomak svog posilnog Stevana Kolakovića i time izazvao njegovu smrt nekoliko dana kasnije. To je bila ona kap koja se čekala da prelije čašu: bez snage da se nosi sa osudom javnog mnijenja, princ je abdicirao 27. marta 1909. u korist mlađeg brata Aleksandra.


MLAĐI BRAT

"Đorđe je moja krv, a Aleksandar krv njegovog dede (crnogorskog kralja Nikole Petrovića)", rekao je kralj Petar svom ađutantu.

Što je srpski suveren mislio, sažeo je socijaldemokratski poslanik Triša Kaclerović: "Lukav, prevrtljiv, sebičan i osvetoljubiv."

...i Aleksandar

Kaclerović je ovo rekao Apisu prilikom njegovog lobiranja za Aleksandra u kafani "Slavija". Naime, uveliko prije abdikacije starijeg princa, mlađi se – očajnički željan krune – povezao sa moćnim kingmakerom iz vojske. Da je na bazi obostranih interesa lako postignut dogovor, potvrdile su i glasine da Apis planira trovanje Đorđa.

"Jedna manja grupa, koju vodi Apis, otvoreno radi na mom uklanjanju sa prestola", piše princ Đorđe u svojim memoarima. "Izgleda da ova grupa ne preza ni od zločina: otac je ovih dana dobio dostavu da je nekolicina mlađih oficira, zajedno sa Apisom, na nekom tajnom skupu govorila da ugodnom prilikom izvrše atentat i reše pitanje u korist Aleksandra."

Navedeno nikad nije potvrđeno, a ionako je bilo nepotrebno: bez podrške moćne oficirske klike i vojske, tron je za Đorđa bio i ostao nedostižan. U tom kontekstu, optužbe za plan o trovanju prestolonasljednika opstale su zbog nečeg drugog. Riječ je o percepciji Apisa kod suvremenika i poslije, kao nadinstitucionalnog činioca koji za svoje ciljeve ne bira sredstva i, poput lutkaru sa koncem u rukama iza kulisa, pokreće i obara aktere na političkoj sceni. U svakom slučaju, kralj i njegov mlađi sin – svaki posebno – direktno su mu dugovali svoje krune.

Postavši prestolonasljednik, Aleksandar je, premda već ciničan i proračunat, pokazao neuporedivo više takta i samokontrole u odnosu na godinu dana starijeg brata. Strast je pokazivao isključivo prema vlasti. Fotografije iz tog i kasnijeg perioda pokazuju da se dobro osjećao u uniformi, ali i hladnoću i zatvorenost svojstvene egocentricima. Iskrena i trajna prijateljstva Aleksandar nije gradio niti je imao potrebu za njima. Ipak, u tom trenutku on je bio samo dvadesetjednogodišnji momak, bez životnog i političkog iskustva, potpuno zavisan od okruženja. Apis i drugi zavjerenici blistali su od zadovoljstva. Đorđe je, međutim, mnogo bolje poznavao svog brata.

"Aleksandar je izgledao popustljiviji i više sklon uticaju, a to je bila njihova velika zabluda, zabluda koju su uskoro osetili na svojoj koži", piše on.

Još nije slutilo da se tako nešto može desiti. Saznavši da su zavjerenici ozbiljno razmatrali zamjenu Karađorđevića nekom stranom dinastijom i očekujući poniznu izjavu lojalnosti, Aleksandar je naivno pitao Apisa da li je to istina. Odgovor mu je pokazao gdje se nalazi njegovo pravo mjesto: "Da! A šta vi mislite da smo mi stavili glavu u torbu da se vi dvojica braće svađate i otimate oko prestola kao oko kakve igračke. Varate se jer smo mi u stanju da i po drugi put stavimo glave u torbe."

Te riječi Aleksandar nikad neće zaboraviti. Ponižen i uplašen za svoj položaj, pokušao je da suzbije ili bar ograniči Apisovu moć stvaranjem lične vojne klike pod velikim uticajem ambicioznog majora Petra Živkovića. On je također bio zavjerenik: prilikom napada na kraljevski par Obrenović otvorio je dvorsku kapiju, ali se potom nije mogao pomiriti sa životom u Apisovoj sjeni. Premda bezbojan i sasvim prosječan oficir, Živković je posjedovao znatan dar za spletkarenje. Ali ubrzo se vidjelo koliko su on i Aleksandar potcijenili Apisa: kako se u oficirskim krugovima tvrdilo da Živković jedva prikriva homoseksualnost, beogradska čaršija je počela šuškati da je to temelj njegovog bliskog odnosa sa prestolonasljednikom.

Iza ove glasine stajali su Apis i njegova družina – tajno. A javno nisu birali riječi u optuživanju konkurentske klike za karijerizam, poltronstvo, kukavičluk, nemoral... Tvrdeći da Živković i nekolicina drugih oficira obmanjuju Aleksandra lažnim dostavama da mu Apis i društvo rade o glavi, uspjeli su isposlovati njihov premještaj u unutrašnjost. U pokušaju da to spriječi, prestolonasljednik je dobio nov šamar – sve njegove intervencije glatko su odbili i ministar vojni, general Stepa Stepanović i načelnik Generalštaba, general Radomir Putnik. Mada nisu bili zavjerenici, obojici nije padalo na pamet da tijesne i korisne veze sa Apisom dovedu u pitanje zbog mladog i slabog princa.

"Šta ćeš, moja deca su lakoverna i veruju sve što im se kaže", rekao je kralj vojnom komandantu Beograda pukovniku Milošu Božanoviću u namjeri da minorizira poniženje sina. "Govorio sam ja – Aleksandre, ne veruj u sve što ti se govori..."

U ovom prvom odmjeravanju snaga sa Apisom, prestolonasljednik je izgubio. Stjeran u ćošak, otišao je na noge grupi zavjerenika – "ljudi 29. maja" – i u znak izmirenja i novog početka, prihvatio diktat njihovog lidera formuliranog u šest točaka. Ukratko: ministar vojni mora ostati njihov "dokazani prijatelj", iz Aleksandrove okoline uklonjeni svi "intriganti", uspostavljeno uzajamno povjerenje i suradnja...

Dvije točke sadržavale su neuvijene prijetnje. "Posle kralja Petra nasledstvo prima prestolonaslednik Aleksandar; svaka druga i moguća pomisao na nasleđe prestola mora se energično suzbiti. Vojska je ta koja to može učiniti i niko drugi", stajalo je u onoj pod brojem tri. Dakle, na znanje i ravnanje prestolonasljedniku tko mu drži krunu na glavi. Da to tako ne mora ostati i u budućnosti, svaku zabunu otklanja posljednja, šesta točka: "Ko odstupi od ovih ideja time sasvim razrešava drugu stranu za samoopredeljenje."

Prestolonasljednik ipak nije pokleknuo: kipeći od nemoći, u tišini je pojedinačno vraćao pripadnike svoje klike u Beograd. Spremao se, čekao i vrebao.


VOJNICI I PARAVOJNICI

Apisova moć imala je još jednu dimenziju. Bili su to četnici ili komite, odnosno paravojne grupe formirane u privatnoj inicijativi nakon Majskog prevrata radi djelovanja na Kosovu i, prije svega, u Makedoniji. Zadatak im je bio da podržavaju otpor slavenskog stanovništva turskim vlastima i obračunavaju se sa konkurentskim jedinicama iz Bugarske.

"Svaka srpska glava koja padne u Makedoniji predstavlja novu krvavu tapiju kojom se dokazuje pravo Srbije na Jug", rekao je o komitskim akcijama Ljuba Davidović, jedan od lidera Samostalne radikalne stranke.

Prepoznavši veliki politički potencijal, Apis se odmah uključio u organiziranje ovih paravojnih grupa. Uspio je, zajedno sa drugima, i da njihovo financiranje i opremanje tajno preuzmu Generalštab i Vlada. Sve zajedno, omogućilo je pripadnicima njegove klike da steknu dominantnu ulogu u komitskom pokretu: kapetani Vojin Tankosić Šilja i, posebno – Vojin Popović/Vojvoda Vuk – postali su najuticajniji i najčuveniji paravojni komandanti.

Među komitama moglo se naći svega i svačega – idealista i iskrenih patriota, ali i avanturista, suvišnih i izgubljenih ljudi, kriminalaca... Nacionalno-romantična propaganda bila je jedno, stvarnost nešto sasvim drugo. Četovanje se sastojao od iscrpljujućeg pješačenja kozjim stazama, smrzavanja, ponekad gladovanja. Vrijeme za opuštanje i odmor nije postojalo: tamo gdje omrknu mogli su i da ne osvanu, svaki jatak bio je mogući izdajnik, jučer sigurne bogaze i zaseoci – danas smrtonosne klopke. Komite su ubijale i ginule u zasjedama, kada se u nekoliko minuta stope krti pucnjevi, eksplozije ručnih bombi, vika i jauci sa suhim grlima i suženom, mutnom slikom ispred očiju. Prljavi i mokri do gole kože bježali su pred potjerama i skončavali ranjeni po jarcima i urušenim katunima. Bradate, sa izukrštanim redenicima, opasane bombama i kamama, čvrsto ih je spajala ratna psihoza sa svim što ona nosi, uključujući i podmukla ubojstva i bezočne pljačke. Apis se potpuno mogao osloniti na ove ljude za sve što mu je trebalo i to nije znao samo on.

"Komite su guba koja se mora iskoreniti svim sredstvima", pisale su "Radničke novine".

Socijaldemokratski list, zapravo, žestoko je napadao ekspanzionističku politiku vlasti i zagovarao balkansku federaciju, ali bez posebnog odjeka. Reputaciji komitskih grupa mnogo više su štetile bahatost i nasilničko ponašanje njenih pripadnika u Srbiji, te zataškavanje optužbi za pljačke po Makedoniji i pronevjeru prikupljenog novca za nabavku oružja. Nešto duboko uznemirujuće isijavalo je sa fotografija ovih paravojnika kad – uparađeni i pretrpani oružjem – zure u objektiv.


CRNA RUKA

Obustavljene uslijed Aneksione krize i potom obnovljene, komitske akcije u Makedoniji dosegle su 1911. svoj vrhunac. Apisov prestiž – također.

"Nikada ni na ulici, ni u kavani nisam ga video sama, nego uvek u društvu veće ili manjeg broja oficira koji su izgledali kao njegova pratnja", piše Slobodan Jovanović. "Gledan tako među svojim ljudima, on je ne samo svojim fizičkim izgledom, nego cijelim svojim držanjem činio utisak jednog kolovođe."

Kao neumitna posljedica duha vremena, djelovanja komita i Apisove moći, iskristalizirala se tajna organizacija Ujedinjenje ili smrt. Za cilj je imala da sa stožernom ulogom Srbije i svim sredstvima – uključujući i teroristička – okupi Južne Slavene u jednu državu. Idejni tvorac ovog nacionalno-revolucionarnog udruženja bio je Bogdan Radenković, glavni organizator Srpske četničke akcije u Skoplju. Kad im se obratio, podržali su ga zavjerenici-oficiri Ilija Radivojević Čiča, Vojislav Tankosić, Velimir Vemić, komita i novinar Ljubomir Jovanović Čupa, te još neki. Ali tek je priključivanje Apisa udahnulo život organizaciji: on je odmah postao glavna pokretačka sila i neosporni vođa.

Ujedinjenju ili smrti, prema članu jedan njenog Ustava, mogao je pristupiti "svaki Srbin bez obzira na pol, veru, mesto rođenja"; osnivači su tako željeli istaći da sve Južne Slavene smatraju za isti narod. Sam ulazak u organizaciju nije bio baš jednostavan.

"Dužnost je svakog člana da vrbuje nove članove, pri čemu on svojim životom jamči za one koje uvodi", stoji u članu 24. Ustava.

Ti novi pripadnici traženi su u krugovima prijatelja i poznanika za koje se sa velikom vjerojatnoćom pretpostavljalo da dijele ideje osnivača. Nakon što se u načelu upoznaju sa postojanjem Ujedinjenja ili smrti, saznali bi i što pristupanje nosi sa sobom.

"Svaki član treba da zna da stupanjem u organizaciju on gubi svoju ličnost: on ne može da očekuje nikakve slave, nikakve lične koristi – bilo materijalne, bilo moralne. Prema tome, ko od članova pokuša da iskoristi organizaciju za svoje lične, klasne ili partijske interese – kazniće se. Ako iz toga proizađe šteta za organizaciju, kazniće se smrću", izričit je član 30 Ustava.

Ukoliko kandidat ovo prihvati, a prijem odobri desetočlana Vrhovna centralna uprava, primjenjivao se bizarni stav tri, člana tri, Poslovnika: "Soba u kojoj se vrši zakletva nalazi se u mraku. U sredini sobe je sto zastrt crnim platnom. Na stolu su krst, nož i revolver. Sobu osvetljava samo jedna mala voštana sveća."

Na isti način kao što je sam zavrbovan, tek primljeni član morao je naći pet novih i, po obavljenoj proceduri prijema, od njih formirati ćeliju. U evidenciji svi su vođeni isključivo pod brojevima umjesto imena, pošto u teoriji nisu smjeli znati identitet pripadnika organizacije izvan svoje grupe. Vezu sa Vrhovnom centralnom upravom ćelije su držale preko svojih osnivača, a pisane materijale spaljivale odmah nakon čitanja.

"Zaklinjem se Bogom, čašću i životom da ću sve tajne ove organizacije sa sobom u grob poneti. Nek mi sude Bog i moji drugovi u organizaciji ako ovu zakletvu hotimično ili nehotimično ne izvršim ili prekršim", zadnje su dvije rečenice zakletve članova Ujedinjenja ili smrti.

Pravi smisao ovih prijetećih odredbi o strogoj konspiraciji bio je u podsticanju osjećaja važnosti i uzajamne povezanosti pripadnika udruženja. Jer, odmah nakon formiranja – najvjerojatnije 9. marta 1911 – o postojanju organizacije Apis je lično obavijestio princa Aleksandra, ministra vanjskih poslova Milovana Milovanovića i neke druge pojedince iz vlasti. Imao je jak razlog da im skrene pažnju.

"Prema karakteru svog bića, Ujedinjenje ili smrt, utiče na sve službene faktore u Srbiji kao Pijemontu i na sve društvene slojeve i celokupni društveni život u njoj", zapisano je u stavu jedan, točka četiri njenog Ustava.

Za misterioznu organizaciju povezanu sa Apisom ubrzo je saznala i štampa. Ono malo mrvica o njenom ustrojstvu i djelovanju, novine su naduvale i, po popularnim feljtonima o talijanskoj mafiji i sličnim grupama, dale joj naziv Crna ruka: drugačije je više nitko i neće zvati Ujedinjenje ili smrt, uključujući i njene članove.

Do Balkanskih ratova bilo je ukupno dvjestotinjak crnorukaca – mahom oficira, uključujući i dvadeset i šest zavjerenika od 29. maja 1903. U odnosu na 2038 kolega u Srpskoj vojsci – od zastavnika do generala – to i nije baš impozantan broj. Ali kako se radilo o staroj Apisovoj kliki, sada proširenoj i organizaciono učvršćenoj, sa bezbroj izukrštanih dugogodišnjih veza sa svim i svakim, njena dominacija nad oružanim snagama maksimalno je ojačala; poput boljševika i crnorukci su bili neka vrsta "profesionalnih revolucionara" nimalo nalik na likove iz fiktivnih družina. Dobar dio visokih starješina uključujući i generale Putnika i Stepanovića podržavao ih je iz uvjerenja, a ostatak iz karijerizma ili zato što nisu imali izbora.

U posljednje je spadao je i prestolonasljednik. Željan popularnosti u vojsci i njene podrške pred rat sa Turskom, poklonio je Apisu 26.000 dinara za pokretanje "Pijemonta", lista-paravana Crne ruke. U istom kontekstu nosio se mišlju i da ovu kliku po svaku cijenu veže za sebe. Ali, Aleksandar i Apis jednostavno nisu mogli zajedno.

"Aleksandar je Karađorđević, a Karađorđevići ne umeju da prave prijatelje. Ničije prijateljstvo on ne ceni", piše Jovanović da mu je Apis rekao. "On od ljudi ne traži odanost, već udvorništvo, a ja udvorica nisam. Ja sam dao dinastiji dovoljno dokaza svoje vernosti. Ako se od mene traži da prestolonasledniku izuvam još i čizme – e lepo, ja to neću i ne mogu! Eto mu za to posilni!"

Da to nisu bile samo prazne riječi, videće se kad nastupi vrijeme ratova.

nastavak u sledećem broju


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

NA CRTI SA APISOM: Nikola Pašić (sedi, drugi zdesna)
  • KONSPIRACIJA PRE SVEGA: Crnorukci (Apis sedmi sleva)

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net