Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Da li je bilo pet ili petnaest hiljada prisutnih tog dana ispred Skupštine i u Pionirskom parku preko puta, teško je sa sigurnošću da se utvrdi, ali zato može da se uporedi: boljih dana na onim Fejsbuk protestima bilo je otprilike isto učesnika, koliko god da je to hiljada
Kako bi drugačije dečak koji je vazda bio u tuđoj senci zamišljao dan kad stupa na vrh, nego sa patetičnom pompom – velikim rečima, bleh-muzikom, postrojenom vojskom i vernim narodom koji mu kliče „hosana tebi“.
Pre centralnog događaja – polaganje zakletve u velikoj skupštinskoj sali, održaće govor okupljenima ispred. Govor će da bude kratak i sadržajan: dosta je bilo govorancija, vreme je da se nešto radi. Unutra isto: dok se zaklinje da će sve svoje snage da upregne za svačiju dobrobit, položiće ruke na kopiju najstarijeg pisanog ćiriličnog dokumenta i u gvožđe okovani Ustav, da istakne kontinuitet srpske državnosti od velikog župana do njega.
Potom će na putu prema novoj kancelariji da prođe kroz špalir razdraganog voljenog naroda, zastaće jedanput, možda dvaput da se rukuje sa obožavaocima, ispred Dvora raportiraće mu komandanti svih rodova i vidova vojske i time potvrditi njegov primat, na kraju će od bivšeg da preuzme atribute vlasti – barjak i pečat. Onda kraj.
VELIKO ČEKANJE: Noć pred nastup, krivudava parkovska staza kojim će proći prekrivena je tankim slojem novog asfalta i ograđena montažnom tarabom, kao i svi prilazi parku, osim iz pravca bine. Na stazi je udarena bela linija po ivici, da i po mraku može da se prođe bez bojazni da se sa nje skrene, kandelabri, ljuljaške i klackalice ofarbani.
Negde pre deset sati pre podne – sunce nije još odskočilo pa ne prži, na trotoaru ispred konja vranih, tamo odakle su netragom nestali portreti u građanskom ratu netragom nestalih Srba sa Kosova i Metohije, ne baš mnogo sveta svih starosnih i socijalnih grupa: mladih i starih, nezaposlenih, partijsko zaposlenih i penzionera, aktivista i simpatizera, svako sa po dve kese – u jednoj je sendvič/pljeskavica, u drugoj – plastično šiše vode. Stoje u grupama i o nečemu već razgovaraju, dovikuju se, spajaju i razdvajaju, a soleri se šetkaju tamo-vamo, za trenutak zastanu, pogledaju prema suncu i oko sebe, pa nastave.
Svi su opremljeni sa po dve male papirne državne zastavice – srpsku trobojku kontra zalepljenu za letvicu, tako da se grb našao na pogrešnoj strani. Neko ih je smotao u rolnu, neko ih drži u kesi sa vodom, neko zadenuo u rupice za dugmad, neko za kačket pa tako paradira okolo.
Po dvojica, trojica mišićavih momaka odevenih kao jedan – tamna majica, tamne pantalone – u grupama međusobno udaljenim pedesetak koraka, stoje u polukrugu od Trga do Pošte: promatraju svet. Isto je i na ćoškovima svih obližnjih ulica, s tim što su oni, osim za posmatranje sveta, zaduženi i da uputstvima pomognu namernicima: „Ovuda je zatvoreno, morate okolo.“
Baš spram skupštinskih stepenica, uz montažnu tarabu ispred stejdža stoji veća grupa, nalik turistima. „Rekli smo u devet, i šta? Mi iz Grocke stigli i pre, a ovi iz Kaluđerice još nisu, a već je deset. Dokle, bre, ovako?“, čuje se ženski glas pun ironije. „Dokle?“, nadovezuje se drugi, ovog puta muški glas. „Dok ne proradi motka – ništa.“
Saobraćaj je od ranog jutra obustavljen, ali na kolovozu stoji tek poneko: ima na trotoaru mesta za bar još onoliko koliko ih je tad bilo. Sa druge strane Bulevara, debelim lipovim hladom zasenjen trotoar popunjen koliko u svakom popodnevnom špicu, mada špic nije i saobraćaja nema. U parku sve klupe sa imalo hlada popunjene i prepunjene, tamo gde senka stazu zahvata grupe i grupice, soleri takođe, neki zaseli na obod travnjaka, otvaraju kese da užinaju.
Tamo prema dvoru, tek pokoji civil, preovlađuju mišićavi momci u crnima majicama i uniformisana policija. Najviše ih je uz samu ogradu – stoje u grupama, razgovaraju, oni sa radio-stanicama u ruci pokazuju na ovu ili onu stranu, poneki od njih prošeta po parku u tarzanskom stavu – ruku lagano raširenih kao pred skok u vodu, kao na smotri isturenih grudi i zabačenih ramena, blago zategnutih vratnih mišića i odlučna pogleda, ponosni na svoje mišice – osnovni alat za zanat kojim se bave.
KO JE OVDE KOMANDIR: Na Terazijama na ćošku kod Igumanijeve palate grupa od dvadesetak policajaca u redovnoj radnoj uniformi, preko puta – kod pozorišta, isto toliko pari mišica u crnim majicama, dvojica ili trojica od njih sa radio-stanicama, okupljeni oko policajaca sa dva dugmeta na epoletama: nešto im objašnjava, pokazuje rukom prema Terazijskoj česmi gde se naziru neki transparenti i odakle dopiru saobraćajnom bukom zagušeni zvuci truba i pištaljki, povici i skandiranje koje karakternu osobinu opisuje seksualnim opredeljenjem, levom rukom po vazduhu ispisuje latinično es koje se završava kod izlaza iz podzemnog prolaza preko puta, a drugom rukom pokazuje na onaj ispred njih.
Kad su se transparenti pokrenuli, policajci su se postrojili popreko trotoara, ostavivši tek uzan otvor da ipak može da se prođe prema Pašićevom trgu, a mišice u majicama podelile u dve grupe, za svaki od izlaza iz podzemnog prolaza po jedna.
Kad su transparenti i parole stigli do stepenica na izlazu, mišice u majicama su se razvile u liniju, uhvatile se ispod ruku kao snaše na vašaru i prolaz zaprečile, što je kao magnet privuklo poslenike sedme sile da i oni doprinesu: sa jedne strane pištaljke, trube i povici, sa druge foto-aparati i diktafoni – na obe strane guranje i odgurivanje začinjeno pogrdama i psovkama… Sve vreme jedan policajac u visoko podignutoj ruci drži mini kameru visoke rezolucije: snima događaj i aktere, za svaki slučaj.
Deo transparenata se već okrenuo da se vrati, sedma sila se povukla korak-dva, kad niotkuda izniče dvometraš prodorna glasa: „Policija, gde je policija, zašto ne interveniše policija“, uzviknuo je dva-tri puta, udaljen svega 15, neka bude i 20 metara od onog mini kordona.
„Zašto ne intervenišete, ko je ovde komandir“, nastavio je ovaj prilazeći kordonu, cele Terazije su se orile. Od preko puta pristigao je onaj sa dva dugmeta na epoletama, ovaj mu glasno objašnjavao nešto kao „imam pravo da idem, imam pravo da sam protiv“. Elem, kordon se prestrojio u kolonu koja se potom laganim hodom uputila ka mestu događaja. Međutim, dok su stigli, mišice u majicama su se izgubile u vidu lastinog repa, na stepenicama je bilo svega nekoliko parola koje su više nisu bile zainteresovane da prođu, a ispario je i onaj dvometraš prodornog glasa. Mir uspostavljen.
RAZGLAS KO NA SVADBI: Sunce je skoro u zenitu, polovina širine Bulevara popunila se publikom, ona prema parku još je prazna, ali je zato park po hladovinama i pirgavim senkama lepo krcat, doduše samo do fontane: na i oko igrališta slika kao da je ostala zamrznuta od pre sat.
Duž cele trase od visokog doma do dvora, sa obe strane unutar tarabe postrojena garda na nekoliko koraka razmaka u strogom stavu mirno, a sa druge strane grupice fanova: zauzeli mesto, gledaju ko će kad da trepne, naginju se preko tarabe i gledaju niz stazu, poluglasno komentarišu ugođaj.
Pola sata pred podne, sa razglasa se čuje „je’n-dva, je’n-dva… proba… je’n-dva“: ona polovina parka koja je bila lepo krcata počela je da se preliva na nepopunjenu polovinu Bulevara, na igralištu i oko njega malo ko se pomerio.
Začu se graja od skupštine, neko reče „ćut, ćut, sad će govor“, okrenuše se glave prema Skupštini: Dame i gospodo, dragi prijatelji, ja sam hrabar, škole i bolnice, suficit u budžetu, stabilnost i vojna premoć u regionu, ja sam hrabar, stabilnost, Srbija je prva stavka na spisku svega što najviše volim, volim i vas, svi znate da sam hrabar, a sad – ajd zdravo, što bi propraćeno primerenim aplauzom koji se, istina, na igralištu slabo čuo: prosto, na tu udaljenost nije dobacivao.
U visokom domu isto to, samo drugačije, u direktnom prenosu preko razglasa čije se svaka reč: „poštovani ovi, poštovani oni, časni oci i vaše ekselencije, dragi tata i mama, ja sam hrabar, škole, bolnice, suficit… ja sam hrabar, ajd zdravo“. Aplauz iz Skupštine baš potraja, a ton-majstor mu dade po doživljaju – odvrnuo razglas kao na svadbi, distorzija ozbiljno izobličava zvuk, srećom te drveće denfuje: kako je onima koji su zvučnicima bliži, samo oni znaju.
„Evo ga, ide“, začu se uzvik, nekolicina nevoljno ustade sa klupa i pođe put tarabe, a upražnjena mesta namah behu popunjena. Ceremonija ispred dvora s razlogom nije privukla veću pažnju: od postrojene vojske sa one i brojnih mišica u majicama prošaranih policijskim uniformama sa ove strane tarabe ništa nije moglo da se vidi, niti čuje: nije bilo prenosa sa razglasa.
Na igralištu i oko njega sijesta: mlađarija zadubljeno prevlači kažiprstom preko ekrana telefona, tipka palčevima, pokazuje onom do sebe šta je njima neko poslao – poruku, sliku, šta li – stariji ćute zamišljeno zagledani negde u daljinu, odnosno koncentrisani na neku tačku odmah ispred stopala, na ivici klupe sedi žena okrenuta na kontra stranu, prekrstila ruke na naslon, na ruke čelo oslonila… Čekaju da se objavi fajront, pa da polako krenu.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve