fotografije: dnevni avaz / fuad foco

Intervju – Enver Kazaz, profesor književnosti >

Jezik nije mentalni kazamat

"Već samo ukazivanje na ono što je očigledno – to da nam je jezik zajednički, pokazuje cilj Deklaracije, a on bi se, najjednostavnije rečeno, mogao svesti na vraćanje jezika u ontološki prostor gdje se u jeziku misli, a ne mrzi ili razdvaja, kako je to slučaj u njegovoj ideološkoj zloupotrebi"

Jezički kriterijum kao odrednica etno-nacionalne pripadnosti izraženiji je u Bosni i Hercegovini nego što je u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji: insistira se na razdvajanju četiri standardne varijante policentričnog jezika, što dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava. Deklaracija o zajedničkom jeziku ("Vreme" 1369, 1370, 1371, 1372) potpisana u Sarajevu 30. marta, reakcija je na takvo stanje i pokušaj da se ono promeni. Dr Enver Kazaz, profesor književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu i publicista, jedan je od potpisnika ove Deklaracije i u javnosti veoma prisutni protivnik jezičke i svake druge segregacije i diskriminacije.

"VREME": Prošlo je mesec dana od potpisivanja Deklaracije o zajedničkom jeziku. Kakve su reakcije javnosti u Bosni i Hercegovini, šta vam kažu ljudi iz vašeg bliskog okruženjana primer kolege i studenti?

ENVER KAZAZ: Može se reći da su reakcije najvećim dijelom pozitivne. To se prije svega ogleda u velikom interesu medija. Oni su objavljivanje Deklaracije pratili danima, a svaki iole važniji medij je donio izvještaj sa pres konferencije na kojoj je ona predstavljena. Jedini mediji koji su negativno predstavili Deklaraciju su politički magazin "Stav" i bosanskohercegovačko izdanje "Večernjeg lista". "Stav" važi kao organ vladajuće bošnjačke političke partije na čijem čelu je Bakir Izetbegović, a njegov izdavač finansiran je, prema tvrdnjama onih upućenijih, turskim novcima. Zato se u ovom magazinu afirmiraju politički potezi Taipa Erdogana i Bakira Izetbegovića, a sadržaji su takvi da nerijetko pomislite kako je to turska novina na bosanskoj varijanti zajedničkog policentričnog jezika. "Večernji list" je dnevna novina HDZ-a BiH, pa je po ugledu na negativan prijem Deklaracije u vrhu HDZ-a Hrvatske i desničarskim medijima u toj zemlji ne napao već prešutio njeno objavljivanje. Važno je napomenuti da se nijedan političar nije negativno izrazio o Deklaraciji, a nekolicina njih, prije svega oni iz Demokratske fronte koju predvodi Željko Komšić, svojedobno član Predsjedništva BiH, javno su je podržali i potpisali. Sudeći po tome može se očekivati da će ova partija u svom programu operacionalizirati stajališta iz Deklaracije i pokušati ih provesti u institucijama sistema. To bi za BiH bilo od neprocjenjive važnosti.

Vratimo se, za trenutak, na negativne reakcije. Svega dva novinara, Filip Mursel Begović i Hamza Ridžal, napali su u "Stavu" Deklaraciju kao srpski nacionalistički projekt kojim se nastoji ukinuti bosanski i vratiti srpskohrvatski jezik. Drugi kritičari u "Stavu" nisu joj odrekli dobre, čak plemenite nakane, ali jesu preispitivali njenu naučnost. S novinarskim dvojcem Begović-Ridžal upravo vodim žestoku polemiku na stranicama portala "Prometej", pokazujući sav besmisao njihovih tvrdnji.

Akademska zajednica pak najvećim dijelom se pohvalno izrazila o Deklaraciji, a jedan broj univerzitetskih profesora ju je i potpisao. Samo su dvojica lingvista napali stajališta Deklaracije. Miloš Kovačević, Bosanac koji predaje na beogradskom univerzitetu, izjavio je kako ona ugrožava srpski, a Dževad Jahić rekao je da ona ugrožava bosanski jezik i ruši temelje Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je da se obojica lingvista služe istim argumentima u njenoj osudi. Naime, Kovačević svoju paranoju zasniva na ideološkom stavu prema kojemu je standardni jezik osnova izgradnje nacije, baš kao i Jahić. Poznate su te ideološke fantazme identitarnih politika koje jezik vide isključivo kao sredstvo ideološke moći i izgradnje rigidnih formi nacionalnog identiteta, a vlastiti standardni jezik poimaju kao osnovu mentalne okupacije podanika. Nije teško ovdje prepoznati Gramšijeve postavke o hegemoniji kao nerepresivnom modelu vladanja, gdje se nastoji ideološke naracije pretvoriti u tobožnje naučne činjenice. Na toj osnovi se u hegemoniji i gubi razlika između nauke i ideologije, a ova druga se hoće, kako bi rekao Teri Iglton, nametnuti za savremenu mitologiju.

A studenti? Pa oni, uz vrlo rijetke izuzetke, u BiH o svemu šute i povijaju se za moćnicima. Ne zaboravite, da je predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu tražio da se studenti oslobode svih obaveza u vrijeme džume, a Senat Univerziteta dao preporuke da se tada ne drže ispiti i nastava. Međutim, otpor toj većini u onom liberalnom dijelu studenata je veliki i sve izraženiji. Oni Deklaraciju doživljavaju kao širenje prostora slobode. Zbog toga je njen značaj za učenike i studente u BiH neizmjerljiv.

Deklaracija afirmiše različitosti, smatra opravdanim što se zajednički jezik negde zove bosanski, a negde crnogorski, hrvatski, odnosno srpski. Šta je u tome navelo deo javnosti da kritikuje Deklaraciju?

"Nacionalizam je pre svega paranoja", upozoravao je Kiš, a negativne reakcije na Deklaraciju pokazuju da se paranoja pojavljuje i kao zaštita interesa, kako elite na vlasti tako i onih u njenih službenika razmještenim pod altiserovski shvaćenim ideološkim aparatima države. Zašto bi se nacionalistički orijentirani lingvisti odrekli privilegija koje im donosi jezik kao političko sredstvo? Samo tako oni mogu i dobro zarađivati od svoje kvazinauke i samo tako oni mogu igrati neke važne društvene uloge. Kao afirmacija različitosti, Deklaracija je vodila računa o simboličkom značaju jezika, njegovoj povijesnoj i kulturnoidentitarnoj ulozi. Zbog toga i jeste ispoštovala pravo svake nacije i države da standardizira jezik u skladu sa vlastitim shvaćanjima. Baš kao što iz tih razloga njeni autori i potpisnici nisu željeli imenovati zajednički policentrični jezik. To je u povijesti standardizacije jezika na ovim prostorima do sada najliberalniji stav, i svakako zahtjev za paradigmatski preobražaj sadašnje prakse rigidnog koncipiranja pravopisnih normi. Nacionalizam je u pravilu monofonijska ideologija koja nacionalnu drugost gleda isključivo kroz neprijateljski okular. Takav pogled ne može priznati razlike i uvažiti ih kao bogatstvo u zajedničkom jeziku, nego mora insistirati na purističkom pristupu jeziku. Paranoičan u osnovi on neprijatelja vidi u jezičkoj razlici, zato i jest jezik iz sredstva komunikacije pretvorio u aparat mržnje, ukinuvši njegovu ontološku i gnoseološku dubinu i kreativni potencijal u umjetnosti riječi.

Kako je došlo do toga da jezik, dakle sredstvo komunikacije, postane sredstvo ideologije koje je ona zloupotrebila kao sredstvo razdvajanja?

Oni koji znaju način na koji funkcioniraju hegemonistički oblici vladanja vrlo lako mogu objasniti zašto jezik funkcionira u ovdašnjem, a pogotovu bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu, kao sredstvo ideologije bazirane na međunacionalnoj mržnji. Tokom 19. stoljeća i ranije jezik je služio kao topos južnoslavenskog zbližavanja, jedinstva, pa i međunacionalne solidarnosti i ljubavi. Imperije koje su vladale ovim prostorima, Osmansko carstvo pa Austro-Ugarska monarhija, u jeziku su vidjele sredstvo pokoravanja, pa su baš zbog toga južnoslavenske nacije u njemu gradile utopiju nacionalne slobode i različite tipove ideologije jugoslavenstva. Devedesete godine prošlog vijeka donijele su obrat u takvom poimanju jezika, pa je nacionalizam u njemu vidio oblik negiranja drugih. Negdašnje sredstvo čežnje za slobodom postalo je oružjem za negiranje drugih. Poslije krvavih južnoslavenskih ratova, jezik služi za uspostavljanje što veće međunacionalne distance i što veće razdvajanje. Deklaracija, zalažući se za liberalizaciju normi i insistiranjem na zajedničkom jeziku i njegovoj policentričnosti, nastoji ga tretira kao most koji povezuje, a ne razdvaja ovdašnje nacije. Već samo ukazivanje na ono što je očigledno – to da nam je jezik zajednički, pokazuje cilj Deklaracije, a on bi se, najjednostavnije rečeno, mogao svesti na vraćanje jezika u ontološki prostor gdje se u jeziku misli, a ne mrzi ili razdvaja, kako je to slučaj u njegovoj ideološkoj zloupotrebi.

Izjavili ste da će Deklaracija naročito dobro doći u Bosni i Hercegovini, gde su jezici postali "bedemi preko kojih pucaju čuvari nacionalnog identiteta". Kako to konkretno izgleda? Molim vas objasnite na primerima iz života.

BiH je premrežena nacionalizmom koji se kapilarno proširo na sve aspekte svakodnevnog društvenog života. Dejtonski sporazum previdio je takva ustavna rješenja prema kojima je BiH zemlja nedovršenog rata i nedovršive države. Istodobno s tim obrazovni sistem viđen je isključivo u funkciji izgradnje rigidnih, arhaičnih, antimodernističkih, klerikaliziranih, militantnih, te paradoksalno fobičnih i paranoičnih nacionalistički utemeljenih formi nacionalnog identiteta. Školstvo kao ideološki aparat države nužno je obilježeno diskriminacijom, segregacijom, ali i asimilacijom na osnovu jezika. Nije to slučaj samo sa negiranjem prava na imenovanje bosanskog jezika u Republici Srpskoj. Na svakom pedlju teritorije BiH nacionalne većine diskriminiraju i asimiliraju pripadnike manjina. Učenik Srbin u Sarajevu ili Mostaru nema mogućnost za učenje svoga jezika, jer naprosto ne postoje uvjeti za održavanje nastave na srpskom jeziku. Isti je slučaj sa Bošnjacima u kantonima sa hrvatskom većinom i obratno. Zato je u jeziku nastavljen onaj nedovršeni rat, a zajednički policentrični jezik u institucijama sistema doveden u babilonsku situaciju. Dokumenti se štampaju na tri standarda zajedničkog jezika, a funkcioneri kao čuvari nacionalizma traže prevođenje sa srpskog na bosanski ili hrvatski i obratno. Nacionalističko ludilo tu pokazuje svoju sklonost ka grotesknim modelima života dok se na fakultetima školuju inženjeri dječijih duša kojima je cilj da ih iz prostora nevinosti prevedu u nacionalistički geto. Zato je naša Deklaracija najpotrebnija BiH, gdje budi nadu da razum može prevladati mržnju u jeziku.

Budući da označava paradigmatski obrat u pogledu na standardizaciju jezika, uvjeren sam da nakon nje stvari u ovdašnjim praksama standardizacije jezika naprosto više neće biti iste. Ako ništa drugo, nacionalistički lingvisti više neće moći javnostima u četiri države gdje se govori istim jezikom nametati svoje skučene stavove. A to znači da će se pravopisne norme nužno dekontaminirati i preći u svoje liberalne forme. Uostalom, književnost je poslije krvavih ratova izbrisala standardnojezičke granice, baš kako je to učinila i s onim administrativnim. Jedan jezik, jedan književni prostor sa svim razlikama i pravima na različito imenovanje pokazuje da nalog univerzalnih vrijednosti pobjeđuje isključivost onih partikularnih. Jednostavno rečeno, čitaoce zanimaju dobre knjige, a ne pravopisne norme. Jezik umjetnosti, ako je ona istinska, uvijek ruši granice, nacionalizam živi od njih. Prema tome, nema tog državnog zakona, nacionalističke zabrane ili nekog tabua koji će spriječiti stvaralačku komunikaciju u zajedničkom policentričnom jeziku.

U kom segmentu društva je lingvistički nacionalizam najpogubniji?

Obrazovni sistem je bez sumnje najranjiviji od svake, pogotovu od nacionalističke ideologije. Generacije mladih izložene su njegovim naracijama u obrazovnom sistemu, gdje se one zahvaljujući akademskim nacionalistima pretaču u tobožnje čisto, ideološki neutralno znanje. Kao vrijednosni partikularizam, nacionalizam je istodobno i provincijalizam, pa generacije mladih ljudi obrazuje u nekoj vrsti mentalnih geta. A to znači da se namjesto širenja horizonata znanja i razvijanja kritičkog mišljenja, u ovdašnjim obrazovnim sistemima nastoji izvršiti mentalna okupacija mladih od strane nacionalističke moći. Zato ovdašnje univerzitete, igrajući se u jeziku, počesto nazivam uniZVERitetima i sve(M)učilištima. Segregacija u obrazovnom sistemu u BiH pokazuje da je nacionalizam osobeni rasizam, pa imamo u multietničkim gradovima djecu kao bijele crnce. Pobuna srednjoškolaca u Jajcu protiv takve školske prakse dokazuje da je nacionalizam iscrpio svoj narativni i simbolički kapital. To ne znači da će on nestati sa društvene scene, ali bez sumnje sugeriše početak njegove simboličke i narativne krize. Ako je Deklaracija imalo pomogla u tome, onda sam ponosan na njene autore i potpisnike.

Kako implementirati Deklaraciju u praksu?

To je najteže pitanje. Ne zavisi gotovo nikako od potpisnika Deklaracije mogućnost njene primjene u obrazovnom sistemu ili nekom drugom segmentu društva. Naravno, ona poziva političke subjekte i institucije društva da njena stajališta operacionaliziraju u društvenim praksama. Ono na šta ona upućuje jeste mogućnost liberalizacije pravopisnih normi i zasnivanje modela interkulturnog obrazovanja. Takav model obrazovanja riješio bi sve probleme, pogotovu u višenacionalnim zemljama. Gotovo sigurno bi on u BiH proizveo nove društvene vrijednosti, u sve četiri zemlje u kojima se govori našim jezikom otpočeo bi izgradnju postapokaliptičnih vrijednosti mira i politika prijateljstva, kako bi rekao Derida. Bio bi to povratak u onaj jezik u koji su u vrijeme porobljenosti južnoslavenske nacije polagale utopiju svoje slobode. Samo što bi sad namjesto nacionalne slobode, koja je tu, u državama, u jezik bila položena sloboda kreativnog uma, ontološki horizont u kojem se otkrivaju njegove neslućene mogućnosti.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net