foto: milica zeljković

Intervju – Dževad Karahasan, pisac >

Čovek razgovora

"Ta igra nesporazuma između Zapada i Istoka koje neko možda namjerno izaziva, ili se oni sami proizvode – ne znam, nije moje da to tumačim, ali u svakom slučaju nam strahovito škodi"

Nedavno je i u Beogradu, nakon Berlina, Sarajeva i Zagreba, promovisana trilogija Što pepeo priča Dževada Karahasana. Njen izdavač je Bulevar iz Novog Sada. Što pepeo priča je omaž jednom od najznačajnijih ljudi srednjeg veka, Omaru Hajjamu, matematičaru, astronomu, filozofu i pesniku koji je živeo između 11. i 12. veka u Persiji, a pre svega je omaž sarajevskoj Nacionalnoj i Univerzitetskoj biblioteci, poznatoj Vijećnici, koja je fosfornim granatama spaljena avgusta 1992. godine.

Dževad Karahasan je bio dramaturg u Zenici, Sarajevu i Salcburgu, predavao je na univerzitetima u Sarajevu, Salcburgu, Getingemu i Berlinu. Autor je romana Istočni divan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, pripovedaka Kuća za umorne i Izvještaji iz tamnog vilajeta, te knjiga eseja O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Knjiga vrtova. Knjige Dževada Karahasana su prevedene na 15 jezika, i donele su mu brojne međunarodne nagrade. Beogradska promocija knjige Što pepeo priča bila je u UK "Parabrod".

"VREME": Kako ste otkrili Omara Hajjama? Zna se da ga je Evropi predstavio britanski pesnik Edvard Ficdžerald 1860. godine.

DŽEVAD KARAHASAN: Moja lična historija sa Hajjamom izgleda ovako. Kao student druge godine u Sarajevu slučajno sam došao do prepjeva Hajjamovih rubaija koji je napravio Safvet-beg Bašagić, bosanski pjesnik, intelektualac, s kraja 19. stoljeća. I, ostao sam bez riječi. Rubaije su kratke pjesme od četiri stiha. Tako duboko, doslovno bezdano očajanje, s toliko humora izraziti, mislim da je zaista podvig. To me je navelo na to da počnem manijakalno tražiti sve Hajjamovo, i sve o njemu. I to je trajalo godinama. Tako sam, naravno, došao i do Edvarda Ficdžeralda. Negdje polovinom 19. stoljeća Hajjam je na Istoku potpuno nepoznat kao pjesnik. Njega slave kao matematičara, astronoma. Ficdžerald je slučajno u bazaru kupio neku teku i u svom apartmanu počeo čitati. To su bile Hajjamove rubaije. Na brzinu se spakovao i odjurio u London da bolje nauči persijski. Prevede ih, i to postane svjetski hit, širom engleskog jezika osnivaju se klubovi poštovaoca Omara Hajjama. Edvard Ficdžerald je bio dobar pjesnik. Ne veliki, ali zaista ne ni loš. Njegovo najviše pjesničko dostignuće je prepjev Hajjama. Priča se ponavlja u Sarajevu, pedesetak godina kasnije. Safvet-beg Bašagić ide kući s posla. Vidi kako se prodaje ostavština nekog čovjeka koji je umro bez potomaka. On mora, on je obavezan tu nešto kupiti, jer sve što se zaradi ide u kuhinju za siromašne. Pogled mu padne na jednu teku. Stvari koje se tu nude nemaju cijenu, dajete kolko vam od srca ide. Dođe kući, počne čitati, i ostane nijem. On te pjesme prepjeva. Safvet-beg Bašagić nije bio veliki pjesnik. Nije bio loš, ali zaista nije ni veliki. Najbolje što je kao pjesnik uradio bili su ti prepjevi. Ja sam se zanosio mišlju da napišem tekst koji bi bio kombinacija eseja i pripovijetke pod radnim naslovom Hajjam i njegovi prevodioci. O Hajjamu kao umjetniku razgovora. Jer ako jedan pjesnik drugim pjesnicima omogućuje da postignu velike pjesničke rezultate prevodeći njega, pa biće da je to čovjek razgovora. Nisam uspio, mnogo puta sam pokušao, ali nije bilo dobro. Ali je opsesija Hajjamom ostala, i dalje sam čitao sve što sam mogao naći njegovo, i o njemu. To je jedna od onih bolesti, na rubu ludila. Ja imam nekoliko pisaca koje bih prije nazvao svojim bolestima, nego svojim velikim ljubavima. I tu spada Hajjam.

Da li ste na svesku Bešagićevog prepeva možda naišli u Vijećnici, u sarajevskoj Biblioteci?

Nisam, našao sam je u jednoj antikvarnici koje također više nema. I naravno, upravo zato je moj roman o Hajjamu omaž biblioteci u kojoj sam našao mnogo tekstova o njemu. Sretna okolnost za Vijećnicu, kako mi zovemo Biblioteku, jeste to što je Bosna bila na neki način Sibir Osmanskog carstva, tamo se slalo nepoželjno, mnogo onoga što ortodoksiji nije baš milo. I sve to dospijevalo je u Vijećnicu. A Hajjam je uvijek bio negdje na rubu onoga što se može tolerirati, njegova duboka skepsa, potreba da zna i razumije, njegove pjesme koje su često razgovori s Bogom. On Boga pita – zašto si mi dao potrebu da znam, ako mi ne dozvoljavaš bilo šta od onoga što je bitno, kako mi možeš osporavati ekstazu, ako je ekstaza jedini put do tebe? U vremenima fundamentalizama, Hajjam je uvijek bio nepoželjna osoba, tako da nije slučajno da je ova Bašagićeva teka sa pjesmama Hajjamovim ostala upravo u Sarajevu, i nije nimalo slučajno da je o njemu bilo toliko priloga u toj biblioteci.

Trilogiju Što pepeo priča završavate napomenom u kojoj u Norveškoj, 2008. godine, Juso Podžan Livnjak objašnjava da je pisao knjigu o Hajjamu kako bi sačuvao deo blaga izgorelog u Vijećnici. Knjige, dakle, iako su nestale, žive u ljudima.

Tako je. U romanu Majstor i Margarita, koji sam čitao bar pedeset puta, opsesivno se ponavlja rečenica "Rukopisi ne gore". I sve što je jednom izgovoreno – ostaje, sve što je jednom napisano – ostaje. Jer duh ne možete spaliti. Ostalo je hiljade mladih ljudi koji su u Vijećnici sticali prva iskustva čitalačka, prva ljubavna iskustva, prva ljudska iskustva. Ja mislim da je upravo taj san o neuništivosti duha meni i otvorio ovu knjigu.

Kakav je Hajjamov svet? Zašto bi savremenog čitaoca zanimala priča iz 11. veka?

Epoha u kojoj je Hajjam živeo šokantno je ličila na našu epohu. To je vrijeme fundamentalista i fundamentalizma. Da definiramo: za mene je fundamentalista čovjek koji hoće da iz religije, svijeta, ljudskog života, izbriše sve nejasno, nesigurno, sve nerazumljivo, zbunjujuće. Fundamentalist je čovjek koji nema više vjere, a ima malo znanja, i pokušava s to malo znanja nadoknaditi vjeru. Fundamentalista je čovjek koji od svega na svijetu ozbiljno uzima samo svoj interes. To je Hajjamova epoha, to je i naša epoha. Na Zapadu počinju Križarski ratovi. Sveti Bernard de Klervoa, svetac katoličke crkve, govori u jednoj propovijedi "kršćanin traži svoju slavu u smrti nevjernika". Težu uvrijedu kršćanstva nije izgovorio nijedan mrzilac kršćanstva. Imate na jednoj strani strah od svega nejasnog, nepoznatog i želju da se to ukloni, i imate na drugoj strani mnogo militarizma i juristereja. Doslovno kao danas. Ta zapanjujuća sličnost naših epoha otvorila mi je Hajjama i svu njegovu zbunjenost pred svijetom. Okružen ljudima koji imaju same odgovore, on jadan ima sama pitanja.

Izjavili ste da ste u Hajjamu našli sagovornika. Kako?

Ako se smije porediti malo s velikim, ja ću vam navjesti jedan primjer: 1804. godine, mislim 7. juna, Gete dobiva prepjeve Hafeza Širazija i u njemu otkrije sugovornika. Svuda oko njega pjene ljudi od arogancije, antiislamske histerije, priča se kako Evropa mora konačno civilizirati barbare, i Gete u Hafezu Širaziju prepozna čovjeka koji zna da je mnogo bitnije pitanje šta je ono što svijet drži na okupu, nego pitanje ko će koga okupirati. Ko će vladati. Eto tako je meni Hajjam sugovornik. Velika korist od toga što neko ima vojsku, kad nas ljubav mnogo efikasnije brani od zla nego sva moć! I Hajjam je to znao. Zato sam ja u ovoj knjizi o njemu, a u njoj su gotovo sve ličnosti istorijske ličnosti, dodao izmišljene likove Hajjamove obitelji da bih mu dao zaštitu od svijeta preko ljubavi – ja sam doslovno napisao knjigu o spasonosnoj moći ljubavi. Hajjam je znao da je pitanje početak saznanja, da učimo radi toga da bismo bolje shvatili koliko ne znamo. Kad izgubimo sposobnost da se čudimo, prestali smo saznavati. Kad izgubimo sposobnost da budemo naivni, prestali smo se radovati. Kad izgubimo pitanja, mi smo mrtvi samo što to još nismo otkrili. I u tom smislu je meni Hajjam sugovornik. Jer, književnost je razgovor. Ja pišem iz sna, iz želje da nađem dobrog sugovornika. Knjiga živi, postala je stvarna, ako ste vi u nju proicirali svoja iskustva, osjećaje, pitanja. Vi ste koautor.

Što pepeo priča skreće pažnju na islam, u vreme kad muslimani, pa i ostalo s njima u vezi u Evropi i Americi nije dobro došlo. Kako je vama u toj situaciji?

Ima Vasko Popa jednu pjesmu koja otprilike glasi ovako: "Sa jedne strane teče vreme, sa druge strane teče vreme, a ja stojim na suvom." Sve češće mi ta pjesma pada na um kad pokušavam ljudima objasniti svoju situaciju danas, muslimana koji živi na zapadu, školovao se u gimnazijama i na univerzitetima zapadnog tipa pa zapadnu kulturu osjeća kao svoju. Ako bih pokušao zloupotrijebiti Popinu sjanu pjesmu da opišem svoju situaciju, ja bih rekao ovako: "Istočno od mene širi se strah, zapadno od mene širi se strah, a ja cvokoćem duplo." S tim da je i taj suludi duboki strah Zapada od muslimana manifestacija fundamentalizma jer njih, prije svega, zbunjuje to što su ovi religiozni, što vjeruju. Šta danas sa čovjekom koji vjeruje? S druge strane, muslimani se boje zapada, a ne pristaju vidjeti da ako hoćete upoznati klasičnu kulturu muslimana, vi morate ići na Zapad. E ta igra nesporazuma koje neko možda namjerno izaziva, ili se oni sami proizvode – ne znam, nije moje da to tumačim, ali u svakom slučaju nam strahovito škodi. Ima jedan sjajan Geteov stih u kojem kaže: "Orjent i Oksident se više ne mogu odvojiti." To je sigurno živa istina. Ako mi dozvoljavate jednu slutnju, ova moja knjiga je pokušaj da se ljudi upute na jednu zanimljivu političku temu kakvom se nikako ne bavimo. Hasan Sabbah, gnostički mislilac, ali i utemeljivač političkog terorizma i filozof kapitalizma, na više mjesta u knjizi govori o državi bez teritorije. Koja bi funkcionirala kao mreža. Kaže mrežu ne možeš uništiti, možeš jednu očicu, ali mrežu – ne. Venecija je bila doslovno ogromna carevina bez teritorije. Jer je moć te države bila ogromna. Danas tu strukturu imaju velike međunarodne kompanije, Apple i Microsoft mogu rušiti države kako im je volja, jednim pritiskom na dugme. Eto i ta slutnja je u ovoj knjizi.

Da li bi Evropska unija mogla da bude zasnovana na kulturi?

Ja mislim da su na to pitanje moguća tri odgovora, i da su sva tri tačna. Ja sam, istinu govoreći, jugonostalgičar. Duboko sam vjerovao u Jugoslaviju, u mogućnost postojanja jednog jugoslavenskog prostora koji bi živio od razlika među pojedinim grupama. I zbog tog mog sna o Jugoslaviji ja ne mogu ne sanjati Evropsku uniju kao ostvarenje neostvarenog jugoslavenskog sna. Jer čovjeku jezika, piscu, tijesno je u malim zajednicama. Trebaju mi sugovornici koji će biti drugačiji od mene, koji znaju više, koji će me pobijati. Ja sanjam Evropsku uniju kao ostvarenu zajednicu kulture. Ali u ovom trenutku je EU mnogo više akcionarsko dru- štvo nego zajednica kulture kao što je Jugoslavija, nažalost, bila i ostala mnogo više politički projekt nego životna kulturna stvarnost. Da nam je uspjelo Jugoslaviju više kulturno integrirati, siguran sam da bi njen imuno sistem mnogo bolje funkcionirao. Zato uporno tvrdim da će Evropska unija sigurno opstati ako je uspijemo oblikovati kao zajedničku kulturu. Da li ta kultura može biti onoliko duboka koliko su duboke nacionalne kulture? Ne može – sigurno. Jer nacionalna kultura je po definiciji ukorjenjivanje po vremenu. I to vidite i u književnoj produkciji. Imate na jednoj strani globaliziranu književnost: slatka ugodna priča, likovi kojima je potpuno prirodno da doručkuju u Tokiju, a večeraju u Njujorku. Uporedo, nastaje književnost koja slavi regionalnu kulturu, koja je često pisana u dijalektima, jer čovjek je biće vremena i čovjeku do bola treba ukorijenjenost u vrijeme i pamćenje. Ova uvjetno govoreći regionalna, starinska književnost, često nam liči na nacionalizam jer mnogo drži do lokalnog, konkretnog. Ali pritom, ona nas podsjeća da objed nije samo uzimanje hrane, objed je važna forma kulture. Kad smo zaboravili lijepe obrede koji su pratili objede, kad smo zaboravili da treba izraziti zahvalnost Bogu za te darove, da ste vi i vaš muž postigli posebnu igru ljubavne igre tokom zajedničkih objeda, kad sve to zaboravimo, pa previše smo izgubili. Dakle: koliko god se ja radovao ovoj globaliziranoj književnosti, priznajem da volim i ovu koja me podsjeća na to kako se objedovalo u mom gradu prije trista godina, kako se govorilo prije šesto godina, kako se vjerovalo. Znači, jedan od mogućih odgovora na vaše pitanje je ovaj, uniofilni odgovor. Drugi je euroskeptični: bojim se da ne, i ako je uspijemo konstituirati kao zajednicu kulture, to će biti površno. I onda treći: nadajmo se, vidjećemo.

Vaša knjiga je puna arhaizama. Međutim, s obzirom na to da je, osim u Sarajevu, rado čitana i u Zagrebu, očigledno da vaš jezik nije predstavljao preprekukao što bi možda neko pomislilo.

Smijem li vas ja zagnjaviti jednom anegdotom? U avgustu 1993. ja sam izišao iz Sarajeva. Saznajem da niko više ne priznaje srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski. Odem ja do profesora Radoslav Katičića, šefa Slavistike u Beču, govorim mu: "Kolega, ja sam došao s jednim pitanjem koje je meni do bola važno. S kojeg jezika se prevode moje knjige?" Kaže on: "Rekao bih s bosanskoga." Kako to da se te knjige u Zagrebu i Beogradu čitaju bez prijevoda – pitam ja. Kaže: "Jednostavno. Ime jezika se odnosi na standard, a standard jednog jezika nije lingvističko, nego političko pitanje. Svaka zajednica ima pravo da za sebe usvoji standard, to je onaj službeni jezik, i da ga nazove kako ona hoće. Dakle ako mene pitate kao tihog, skromnog slugu mog jezika, ja mislim da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski zaista jedan jezik." Eto, to mi je rekao profesor Katičić. Nikom ne bih osporio pravo da pravi neki svoj standard i da ga nazove kako hoće. Priznajem da ja sanjam o trenutku u kojem ćemo se dogovoriti da za te svoje jezike nađemo jedno politički neutralno ime i da mu se opet možemo radovati. Jer ja mislim da ono što je povezao jezik, povezao je i dragi Bog. Ali, ne sekiram se ja zbog toga, neka radi ko šta hoće. Meni je važno da mi sačuvamo želju za razgovorom i kulturnu razmjenu. Jedino što me stvarno pogađa je što mi već dugo jezik koristimo kako bismo proizvodili nesporazume. Umjesto da se razumijemo. Recite, je l’ vam, dok ste čitali knjigu, zasmijetao ijedan od arhaizama koji ja koristim? Na naslovnoj strani njemačkog izdanja su odštampali Hajjamovu rubaiju arapskim pismom u prelijepoj kaligrafskoj izvjedbi. Namjerno, da naglase tu očuđujuću arhaičnu dimenziju knjige! Knjiga ne pristaje na diktaturu trenutka. Knjiga hoće razgovor. Mi smo povjerovali ovim tehničkim fundamentalistima da možemo svoje duhovne sadržaje izraziti SMS-om. Ne možemo! SMS može prenijeti informaciju, ali ne može prenijeti znanje, niti izraziti vaš duhovni sadržaj. Razgovor je kad smo se otvorili, kad smo jedno drugo slušali, kad smo jedno drugom šutnjom potvrdili da smo tu. Ponoviću: mi smo prestali razgovarati, a to bolno ubija. Mi smo bića razgovora. To se u Sarajevu kaže – ‘nako. Razgovarali smo kad smo sat vremena jedno s drugim govorili ‘nako, bez cilja, bez namjere. Ja vas slušam i slušajući vas kažem vam tu ste, znam za vas, prihvaćem vas. Vi mene slušate i svojom šutnjom kažete mi to isto. Raziđemo se, i šta smo jedno drugom rekli – potvrdili smo jedno drugom da nas ima, potvrdili smo: ima nas. Eto, to je dramatično, to je pravi život.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net