foto: marijana janković

Intervju – Igor Vuk Torbica, reditelj >

Dovoljno je samo – reditelj

"Ono što se meni čini, i na šta bih ja volio da skrenem pažnju, jeste da smo prestali činiti bilo šta povodom bede. I to je najveći grijeh datog nam konteksta. Što mi nemamo ni odgovor ni želju za odgovor na pitanje kako da zaustavimo patnju, bijedu, zlo, laž, propadanje"

U CV-ju Igora Vuka Torbice ima manje predstava nego nagrada. Evo nekoliko: njegova ispitna predstava na trećoj godini, Nušićev Pokojnik, dobila je glavnu nagradu Studio festa, proglašena je za najbolju predstavu Nušićevih dana u Smederevu, i trajno je ostala na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Razbijeni krčag u istom pozorištu dobio je prošle godine pet nagrada na Danima komedije u Jagodini, tri plus jednu pohvalu na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, tri nagrade na danima satire u Zagrebu. Igor Vuk Torbica je zatim režirao Ožalošćenu porodicu u Kranju, Don Žuana u Zrenjaninu, Hinkemana u Zagrebačkom kazalištu mladih (najbolja predstava Jugoslovenskog pozorišnog festivala "Bez prevoda" u Užicu, Nagrada "Ardalion" za režiju, najbolja predstava na Gavelinim večerima u Zagrebu, nagrada za režiju...), Priče iz bečke šume u zagrebačkom pozorištu "Gavela", a prošle nedelje je bila premijera Carstva mraka Lava Tolstoja u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Igor Vuk Torbica je rođen u Drvaru (Bosna i Hercegovina), detinjstvo je proveo u Rovinju, u Puli (oba grada su u Hrvatskoj) završio je Srednju školu za primjenjenu umjetnost i dizajn, a režiju je diplomirao 2013. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (Srbija) u klasi profesorke Alise Stojanović.

"VREME": Carstvo mraka je tekst o bednim ljudima koji postaju zločinci ne bi li došli do novca kojim će promeniti život. U Carstvu mraka su jedno ubistvo, jedno čedomorstvo, i niz prevara i preljuba. Da li ste se odlukom da baš sad režirate delo baš ovog naslova deklarisali šta mislite o vremenu i podneblju u kom živite?

IGOR VUK TORBICA: U Tolstojevom tekstu fokus je na trenutku u kojem se jedno vrijeme mijenja. Minulo je jedno vrijeme i rađa se drugo. I u takvim vremenima ljudi uglavnom izgube referentne sisteme, vrijednosti, ono u šta vjeruju. Samim tim raste i kriza u čovjeku. Tolstoj piše o vremenu prvih banaka, akumulacije prvog kapitala i društvu koje nije osviješteno, obrazovano i u kojem taj kapital priziva najgore instinkte. Da li je još uvijek potrebno da govorimo o analogiji sa našim vremenom? Mi s jedne strane imamo Potemkinovo selo koje govori da će s dolaskom kapitala sve biti dobro, a s druge strane svjedočimo da ljudi žive u najvećoj bijedi. Evo, recimo, slučaj radnika koji se objesio prije nekoliko dana. Čedomorstva i ubijanje tek rođene djece ispunjavalo je novinske odjeljke u prethodnom periodu. Kad bih se iskreno izrazio, morao bih reći da me sablažnjava što me to više ne sablažnjava, što kad vidim takve stvari, kažem "pa da, ovo je moja stvarnost, ništa čudno". To govori koliko smo kao ljudi izgubili odnos prema drugom čovjeku, a samim tim smo izgubili i društvo.

U Carstvu mraka nema pozitivnog junaka, što bi takođe mogla biti vaša poruka. Pa ipak, moglo bi se reći da Matrjona navodi druge likove na zločine da bi sinu obezbedila bolji život, istina posredno i sebi, dok Anisja novcem hoće da kupi Nikitinu ljubav.

Naravno da možemo stvari posmatrati i tako, ali nije svaka pomoć ili dobra namjera put ka nečem dobrom. Naročito kad to vodi u jednu centrifugalnu silu i niz nesretnih događaja, pa samim tim i niz zla. Pitanje je u sljedećem: pomenuto vrijeme koje se mijenja jeste datost u kojoj svi žure jer znaju da nikad u istoriji nisu date iste polazišne tačke, potrebno je presložiti karte, oteti za sebe najviše moguće. Zato tokom te promjene oni koji imaju jači instinkt za preživljavanjem kreću u jedan šakalski skok – sad ili nikad, jer znaju da ako na brzinu dođu do kapitala, šanse za opstanak postaju mnogo veće nego drugima. A novac je sredstvo koje okida u ljudima ono najgore. Tolstoj jednu naizgled melodramsku strukturu razara činjenicom da ništa od datih postulata drame nije posljedica melodramskog prosedea, talog emotivnog, nego duboke računice i interesa u materijalnom sticanju.

Ko je kriv za sadašnju bedu?

Bijeda je nešto što nije proizvod našeg vremena, bijeda je uvijek postojala, ona je pitanje prije svega državnog ustroja, izvjesno je da neke ontološke ravni kao što su bijeda, mržnja ili zlo nikada nećemo riješiti do kraja, ali nas ova premisao nikako ne bi smijela amnestirati od stalnog pokušaja da se izborimo sa ovim fenomenima. Ali ono što se meni čini, i na šta bih ja volio da skrenem pažnju, jeste da smo prestali činiti bilo šta povodom bijede. I to je najveći grijeh datog nam konteksta. Što nemamo ni odgovor ni želju za odgovor na pitanje kako da zaustavimo patnju, bijedu, zlo, laž, propadanje.

Prozirnim zidom odvojili ste pozornicu od gledališta. Da li zato da se zlo iz Carstva mraka ne bi proširilo? Naime, nemoguće da je vaš razlog za postavljanje četvrtog zida, zbog kog glumci niti vide niti čuju publiku, onaj koji ste naveli pred novinarimakako glumci ne bi glumili za publiku pa zato i preterivali u glumijer vi sigurno mislite da glumci jesu profesionalci.

Ima više razloga, a jedan od njih je činjenica da bi neke od scena bez tog stakla, konkretno scena ubistva bebe, imale umanjenu scensku snagu ili čaroliju postavljene neposredno pred publiku. Riječ je o malom paradoksu, ali vjerujte, tako je. Ponekad je postavljenje izvjesnog odstojanja od publike upravo, ono što pogađa publiku na najtačniji način.

Ne verujem, pa sva čar pozorišta je u neposrednom kontaktu glumacgledalac.

Kad biste bili na dva metra od te bebe, koja je u stvari lutka, bez stakla, lako biste izgubili iluziju jer biste vrlo brzo, prebrzo, primijetili lutku, njen materijal, i više ne biste gledali glumca. To su delikatne stvari. Ali, najbitniji razlog je ovo: ja sam htio staviti četvrti zid jer mislim da mi zaista živimo živote koji su odvojeni od ljudi na kojima se bijeda najviše slama. Njihov život se uvijek događa iza nekih zidova. Mi, nažalost, možemo da se udaljimo i kažemo to su neki drugi ljudi, to je nemoguće izvući iz nas. A zapravo uveliko ignorišemo i okrećemo leđa od onoga kako žive naši, ako ne bližnji, a ono jedinice našeg društva. Govorim o posebnoj bijedi gdje život postane kovitlac zla i zločina. Teško je imenovati koji su to ljudi, ali oni postoje, nalazimo ih na stranicama crne hronike. I znamo razlikovati zločine koji se dese u jednom sloju ljudi od zločina koji se dese u drugom sloju ljudi.

Ljudi koji pokreću ratove nisu iz sloja bednih, a njihovi zločini su nemerljivi.

Grozim se i nad tim, pa ja sam se, na kraju krajeva, bavio u svojim predstavama i tim zločinima (Hinkeman, Bečka šuma). Kad krene rat, to je zlo koje je zaustavljivo, a stvari o kojima govorimo u ovoj predstavi opstaju i u mirnodopskim vremenima kada je rat, taj naizgled viši stepen civilizacijske histerije, smanjen a bijeda počinje da izjeda ljude. Radi se o mom ličnom odnosu prema nečem čemu stalno svjedočim, stalno čitam o tome, i stalno pokušavam da mislim o ljudima koje je egzistencija, nemogućnost da održe porodicu, dovela do toga da počine zlo nad sobom ili nad drugima.

U Carstvu mraka jedino devojčica Anjutka ne počini nikakav zločin. Da li to znači da za svet ima nade?

Ostavljam dijete na kraju kao tačku koja zatvara predstavu zato što je ono svijet na kojem se lomi sve ostalo. Djevojčica u toj sceni pušta krik koji niko ne čuje. U okruženju u kojem je odvrnuta česma zla, i to je moje duboko uvjerenje, zlo postaje standard bivanja, prakticiranja, življenja. Zlo kao kovitlac počinje uzimati primat nad cijelim životom, naravi, mom odnosu prema vama, bilo kome. Zlo ili bijeda jeste sila koja sve ljude povlači na dno.

Parafraziraću, Matrjona kaže: svako zlo smo otklonili, sad samo treba da živimo i uživamo.

To je upravo ta logika. Vi ga zakopavate, ali ono se vraća iznutra. Tako je i sa društvom koje nije priznalo svoje zločine ili svoje greške i suočilo se s njima, nije prihvatilo krivicu niti ispunilo nalog savjesti – uvijek će dobiti efekat vraćanja svega onog crnog iz jame što jeste carstvo mraka. To će stalno izlaziti, ne možete tu stvar zakopati.

Tolstoj je napisao Carstvo mraka po istinitom događajuneki čovek je na dan svadbe svoje ćerke javno priznao zločine i tražio iskupljenje grehova. Kakvog efekta ima priznavanje zločina?

Iskreno, mislim da izvinjenje nema nikakav efekat. Ono što zapravo ima efekat jeste dugi niz godina odgajanja generacija koje se neće čak morati ni izviniti nego će znati jasno i glasno da kažu, jer će biti naučeni i obaviješteni, koje smo greške i koje smo činove zla i neljudskih radnji poduzimali u prošlosti. To je jedino izvinjenje koje nešto znači. Riječ "izvini" nad bilo čijim grobovima ne znači apsolutno ništa. Kad bi se okupili istoričari i kad bi imali jasan i iskren konsenzus o našim grijesima, i kad bi ti konsenzusi ušli kao tematske jedinice u udžbenike naše djece, i kad bi naša djeca rasla sa saznanjem o tome šta su sve naše zablude, ne samo prema drugima nego i prema samima sebi, to je jedino izvinjenje i iskupljenje u koje bismo mogli da povjerujemo.

Da li imate utisak da se od vaše generacije traži da rešite taj problem? Problem koga u vreme kad se dešavao vi niste ni mogli biti svesni?

Ne mogu sebi više dozvoliti da vjerujem u pojam generacije, barem ne na način kao što je to nekad bilo. Ono što mogu da vjerujem jeste da postoje u datim godištima istomišljenici ili osobe sa određenim senzibilitetom i profilom, pa samim tim nije ni potreban veliki broj ljudi kako bi se nešto mijenjalo. Ali, ono što nam otežava, toj "mojoj generaciji", jeste što je naš fokus mogućnosti gdje možemo da se pobunimo, da radimo ono što najbolje radimo, sužen. Čini mi se da je tako jer neke generacije za koje vjerujem da čak i kad su kretale da čiste dvorišne deponije vlastitih društava, nisu taj posao napravile ni dopola. Stali su i zasjeli na mjesta sa kojih se više ne sklanjaju i do kojih se ne može doći. Tako da, ne samo moja generacija, nego rastu mladi ljudi koji će morati da razbiju ovaj i ovakav lanac. I to, to usporavanje, ta apatija, ta zatečenost vidljiva je u svemu pa i u umjetnosti. Evo, na primjer, vi nemate jedan kapitalni roman o ratu. I to na cijelom Balkanu. Nemamo ozbiljan roman o Bosni, o Srebrenici, o bilo čemu što bi nas se trebalo ticati, jer nekad tijelo cijelog naroda može sačuvati jedan veliki pisac. Dežulović, Jergović, Kecmanović ili Vlada Arsenijević u romanu U potpalublju koji su pisali o ratu, bavili su se samo pojedinačnim događajima ili pojavama. Nama treba jedan fundamentalan, ozbiljan roman, sasušen od potrebe da jednog dana postane scenario ili bilo šta drugo. Činjenica da ga nemamo mene brine. No, vjerujem da će ljudi koji tek rastu i nisu ni bili rođeni u vrijeme rata pisati romane i revidiraće vrijeme koje mi nismo uspjeli do kraja sagledati, u tome leži moja nada.

Vi to pokušavate vašim predstavama. Hinkeman i Bečka šuma su direktne antiratne poruke...

Kroz pozorište pokušavam da postavim sva moja pitanja koja sebi postavljam nad ovim vremenom u kojem živim. To je jedna stvar koju radim. Druga stvar je da ovaj medij koji sam odabrao za vlastito izražavanje, istražujem. I mijenjajući njega, mijenjam i sebe. Pokušavam raznim rukavcima i načinima otkrivati i na kraju krajeva igrati se pozorišta, ali ipak dovoljno ozbiljno da se osjete unutarnji razlozi za stvaranje predstave. Jer, da je suprotno, ne bih nikad ni krenuo ovim putem kojim hodam.

Ako se slažete da pozorište ima moć da utiče na mišljenje gledaoca, zašto ne postavljate predstave o nečem lepom, plemenitom, pozitivnom, nego birate sumorne teme i probleme?

Evo u čemu je stvar. Nemam ništa protiv toga, pozdravljam to, i mislim sve najbolje o tome. Ali, pozorište u ovom trenutku, kako ga ja vidim, jedino je odgovorno kada problematizuje stvari. Kada vas nešto žulja, kada nešto u svakodnevici nije onako kako osjećate da bi moralo biti postavljeno, morate tražiti dramu čiji su sukobi ili unutarnja previranja dovoljne supstitucije da možete vlastitu stvarnost realizirati kroz umjetničku obradu u materiju koja za vas predstavlja vaše okruženje, vašu stvarnost. U tom pogledu, u ovom trenutku u kojem se nalazi ovo društvo, i ja u njemu, ne vidim načina i razloga da postavljam nešto što bi bila lijepa ili plemenita tema. Ja hoću da se ljudi iskreno uznemire i zapitaju. Možda ću vam za deset godina reći: e sad je vrijeme da ja želim ljudima poručiti lijepa osjećanja... i to bi bilo divno. Zaista. Znači, nije moja perverzna unutrašnja želja da pričam ružne priče. To je pitanje stvarnosti i naloga lične odgovornosti.

Vi ste asistent Alisi Stojanović na studijama režije Fakulteta dramskih umetnosti. Kakve su predstave vaših studenata?

Naši studenti Tara Manić, Maksim Milošević i Jovana Stojanović imaće u naredna dva-tri mjeseca svoje diplomske ispite. Te će se predstave moći vidjeti, tako da se radujemo zbog toga. Oni su snažni mladi ljudi koji tek kroče u pozorišta, ali se njihovi radovi, pojedine predstave već mogu vidjeti po beogradskim pozorištima. Raduje me i što ćemo u junu Alisa i ja da biramo novu klasu.

Postoji mišljenje da mladima danas nije lako da realizuju stečeno znanje, da nisu dočekivani kako zaslužuju. Pa ipak, vi ste primer da kvalitet nađe put.

Pretpostavljam da je tako. Ali koegzistira kao istina i ovo što ste rekli da mladi nisu dočekivani. Nemamo mi plan i program i logistiku gdje i šta sa mladošću ove zemlje. Nemamo ni kapacitete ni sisteme zašto želimo toliko i toliko filozofa, psihologa, doktora. U tom smislu mladima nije lako, pa se odlučuju da odu u zemlje koje imaju i kapaciteta i potražnju tih kapaciteta.

Vi nemate taj problem, režirate svuda po regionu. U Hrvatskoj, na primer, jedna od obaveznih odrednica uz vaše ime "srpski reditelj" napisana je s nedvosmislenim poštovanjem...

Mislim da je bilo kakva podjela višak. Dovoljno je reći – reditelj. Kad se bavite ovim poslom, možete da radite čak i na jeziku koji ne poznajete jer se služite jezikom znakova i osjećanja. Jer to nije pitanje jezika, ili isključivo jezika, nego unutarnjeg saznanja šta je to gluma i šta je to pozorište. Ja imam tu privilegiju da sam poslije fakulteta brzo bio pozvan da radim i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Uskoro idem u Rijeku, tamo ću u Hrvatskom narodnom kazalištu raditi Kritiku škole za žene, manje poznat Molijerov tekst, a postoje dogovori da naredne godine u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici režiram Brehtovu Majku hrabrost. Nakon toga, u Zagrebačkom kazalištu mladih još jednom ću biti gost reditelj. Htio sam reći ovo: kad imate privilegiju, a ja sam stvarno zahvalan na toj privilegiji, da putujete po cijelom našem bivšem prostoru, shvatite da ste na prostoru vrlo malih razlika a potpunog razumijevanja. Nažalost, na prostoru koji je te razlike pretvorio u veliku mržnju istih tih malih razlika. Ali ovdje gdje se ja krećem, ljudi su otvoreni, jednaki, znatiželjni, i voljni da imaju kulturnu razmjenu. To jeste privilegija.

Ovaj naš razgovor biće objavljen pred početak izborne ćutnje, pa zato iskoristimo to vreme na pitanje kako biste režirali predstavu o predsedničkim izborima u Srbiji?

To bi morao biti neki performans, a ne predstava. Jer, kad imate takvu apsurdnu stvarnost u kojoj su moguća razna uprizorenja, u kojoj je moguća vožnja ljudi s jedne strane na drugu stranu da bi igrali masu na nekom uprizorenju, pa na kraju i šala sa predsjedničkim izborima i pojava kandidata koji nemaju politički prosede, to ne možete nadjačati nikakvim umjetničkim radom. Tu se stvorila predstava unutar stvarnosti koja odbija da bude predstava. Tako da bi praviti od toga predstavu bio pucanj u prazno. Moj odgovor je: odbio bih režirati predstavu o izborima.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net