Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Ove subote preminuo je Čak Beri, jedan od pionira rokenrola
Iako će zvučati sarkastično ili čak bezosjećajno u trenu kad obilježavamo odlazak jednog od prvih i istinskih rokenrol inovatora, svejedno mi se ukazalo odjednom: naime, lako je danas preživjelim veteranima pop-muzike. Scena je potpuno prazna, sve reciklirano nebrojeno puta i ljudi tako brzo zasićeni (jer je sve već viđeno), da je dovoljno da časne starine (ako su još pokretne) okače gitaru na rame i krenu na turneju – glad za „autentičnim“ toliko je jaka da za starce vazda ima posla. Ploče se ionako više ne prodaju, no pozornicâ zato ima po izboru, i to štoviše preko granica koje su praktički do jučer bile zatvorene. Stanje traje već dugo, dotle da se zaboravilo koliko je nekad bilo drugačije.
To „nekad“ i to „drugačije“ posljednji put bilo je osamdesetih godina, i nikada poslije. Iz toga također: nikad neće dokraja biti jasno i sasvim rasvjetljeno u vezi te nevjerojatne dekade, koliki je bio, kako bi pokojni likovni kritičar Robert Hughes rekao, „šok novoga“ – a paradoksalno, u deceniji koja se dičila svojim postmodernim stanjem, dakle sposobnošću recikliranja i ironične igre referencama, odnosno nemogućnošću novog. E tada je trebalo preživjeti starijoj generaciji! Imena do jučer moderna, nestajala su u trenu, pokrivena novom ex–nihilo scenom, ali i raznesena tehnološkom eksplozijom, kompjuterima i digitalnim zvukom. Muzički studio donio je produkciju nezapamćeno perfekcioniranu i kristalno čistu, koja je pakirala pjesme svedene poput Bauhausa, arhitekture i benda, oštre kao staklo, stilski stesane i izvajane do nečuvene hladne elegancije – i to unutar muzičkog pravca, nota bene, inače po sebi „štrokavog“ i emotivno „vrućeg“.
Dobro, čekaj – otkud sad tu stari roker, električni (analogni) gitaroš, autor i pjevač Chuck Berry? Evo kako: kritičari, retrospektive i pregledi sada poslije svega selektivno prikazuju osamdesete kao dekadu kad su tinejdžeri striktno rasli uz The Smiths i New Order, uz Frearsovu Moju lijepu praonicu i Paris – Texas, uz Afrika Bambaataa (via Kraftwerk) i Soul Sonic Force, Nicka Cavea i Sonic Youth, magazine FACE, NME i Spin. Sve je to uljepšavanje i naknadna pamet. Sredinu osamdesetih, za odrastajuće momke i cure zapadne hemisfere (što znači i nas) pokrili su Rambo (ne Amadeus – Sylvester Stallone), aseksualnost (jebi ga, Aids…) i to u doba Madonne; Michael Jackson u bijelim čarapama i frizura „fudbalerka“; Zemeckisov Povratak u budućnost i – kratko pamćenje. U potonjem filmu tako, najimpresivnija scena briljantno se igrala anakronizmom: Michael J. Fox, stigavši vremenskim strojem iz budućnosti-sadašnjosti u pedesete godine, pokazuje tinejdžerima šta je rokenrol tako što kao kvintesenciju žanra svira spektakularnu verziju Johnny B. Goode. Na kraju furiozne scene, jedan od muzikanata nekome telefonira: „Chuck? Ovdje rođak Marvin. Znaš onaj novi sound što si tražio? Slušaj ovo!“ U eri zaborava starog, nastalog uslijed lavine novog, Chuck Berry – stvarni a ne ovaj fikcijski – oživio je u trenu ponovo kao kulturna činjenica. Koliko velik moraš biti da se tako nanovo rodiš, a da ne moraš maknuti ni iz vlastite dnevne sobe?
No, ta je čudesna i čudnovata era prošla, da bi je zamijenila druga, tamna, razlivena i konfuzna, ona devedesetih naravno. Vrijeme kad su se gorostasi kao na mig pretvarali u patuljke i kad se činilo da je sve gotovo. Devedesete su, između svega ostalog, bile strašne i po tome što su stalno i opetovano davale dojam da više nitko nije važan, niti će ikada više biti. Međutim, u ključnom filmu decenije, Tarantinovom Pulp Fictionu dakako, vjerojatno najmagičnija sekvenca (od brojnih), ona je takmičenja u tvistu, scena plesa Johna Travolte (još jedna ikona prošle ere) i Ume Thurman. Njih dvoje plešu uz beskrajno poletnu i (muzički) radosnu, karipski obojenu rokenrol-poskočicu You Never Can Tell, pjesmu od dvostruke ironije, voljne i slučajne – i opet staru Chuckovu pjesmu, koja će još jednom obilježiti dio pak najnovije ere. Album s muzikom iz filma bio je kasnije jedan od najprodavanijih pa je stari srebroljubac, koji je svirao samo za gotovinu, zaradio brdo para od autorskih i izvođačkih prava. I već drugu dekadu zaredom, on, koga su nekad toliko varali, prevario je vrijeme i okolnosti – opet ne maknuvši iz predgrađa St. Louisa i kuće s bazenom u obliku gitare.
E zbog toga, opraštajući se, treba mu odati priznanje: zbogom, i ne brini, dragi Deda – sve si ih zajebao! A to je ionako bila suština rokenrola, ostalo je manje važno.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve