Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Tribina „Koji je model privatizacije potreban Srbiji“ održana je 28. aprila u Studentskom kulturnom centru u organizaciji nedeljnika „Vreme“ i fondacije „Friedrich Ebert“. Ovo je druga u nizu tribina iz ciklusa tribina „Vreme izazova“. Prva tribina sa temom „Civilna kontrola policije“ održana je u februaru, a planirano je da do kraja godine budu organizovane još četiri tribine. I teme narednih tribina obrađivaće probleme koji su od najvećeg značaja za razvoj demokratskog društva u Jugoslaviji i najaktuelnija pitanja sa kojima se naše društvo suočava.
Učesnici tribine „Koji je model privatizacije potreban Srbiji“ bili su Aleksandar Vlahović, ministar privrede i privatizacije u Vladi Republike Srbije, Nebojša Medojević, direktor Centra za tranziciju u Podgorici, Branislav Čanak, predsednik Ujedinjenih granskih sindikata „Nezavisnost“, Milić Milovanović, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu, i Tamas Bauer, profesor univerziteta Johan Wolfgang Gete u Frankfurtu na Majni i poslanik u mađarskom parlamentu. Tribinu je vodio Dimitrije Boarov, novinar „Vremena“.
Ministar Vlahović je govorio o problemima sa kojima se Vlada Republike Srbije suočava, o načinima i modelima koji će biti primenjeni u privatizaciji srpske privrede. Branislav Čanak je o privatizaciji govorio iz ugla radnika, koji mogu biti najosetljiviji i najproblematičniji deo ovog procesa, a Nebojša Medojević i profesor Milić Milovanović analizirali su privatizaciju iz ugla dosadašnjih iskustava istočnoevropskih zemalja i bivših repulika SFRJ. Tamas Bauer je učesnicima i publici govorio o modelima privatizacije koji su primenjeni u mađarskoj privredi, o zamkama i pozitivnim stranama mađarskog tranzicionog iskustva.
U svojim izlaganjima i u međusobnoj razmeni mišljenja učesnici tribine su razmatrali tip tržišnog privrednog sistema koji je potreban ili moguć u Srbiji. Izneta su mišljenja o glavnim slabostima važećih zakona o „svojinskoj transformaciji“ i o različitim pravcima njihovog otklanjanja usvajanjem novog zakona. Potražen je odgovor na pitanje da li i neki novi modeli privatizacije kriju opasnost da se privatizacija izvede prema nekom novom pojedinačnom, a ne opštem interesu? Ministru Vlahoviću je postavljano pitanje ko gubi, a ko dobija ovim ili nekim drugim modelom privatizacije. Ko će određivati načine privatizacije pojedinih preduzeća, da li će dobitnike i gubitnike u privatizaciji određivati tržište, država ili političke stranke? Veći deo razgovora govorilo se o tome koji model privatizacije u Srbiji ima najviše šansi da privuče strane ulagače.
Tribinu „Koji je model privatizacije potreban Srbiji“ pratili su brojni novinari i publika, a bilo je i mnogo pitanja.
U narednom broju nedeljnika „Vreme“, od 10. maja, izaći će podlistak „Koji je model privatizacije potreban Srbiji“, koji će preneti sve ono o čemu je na tribini govoreno.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve