Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Pretnje uvođenja obaveznog služenja vojske u Srbiji i u Hrvatskoj spadaju u unutrašnju politiku, a ne u politiku odbrane. Dva nacionalistička režima osećaju gubitak kontrole u društvu; mlađe generacije malo su se razularile i stiču razne ideje; treba ih uterati u red i stegu. Šta je bolje od vojnog roka
Obavezni vojni rok jedno je od sredstava odbrambene politike. Kao i sve drugo, tako i obavezno služenje vojske stvar je procene pretnje i ugroženosti zemlje, ali ne samo to. Istorija nas uči da je obavezni vojni rok – pored svega ostalog – i sredstvo političke kontrole nad stanovništvom. Taman kad smo pomislili da će se vojske u zemljama bivše SFR Jugoslavije konačno profesionalizovati i svesti u razumne i potrebne mere, krenule su priče o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj i u Srbiji.
TRKA U NAORUŽANJU NA LOKALU: Ozbiljna i hladna analiza regionalnih bezbednosnih prilika ne pruža nikakvo opravdanje za ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka u obe države. Činjenično stanje – što bi rekli pravnici – ni u čemu se nije promenilo na Balkanu od vremena kada je vojna obaveza bila ukinuta. Hrvatska je postala članica NATO-a; Kosovo je fiksirano u nađenom stanju, a najava osnivanja (zapravo preimenovanja) njihove vojske ne menja ništa u sadašnjoj situaciji; stanje u Bosni i Hercegovini takođe je fiksirano Dejtonskim sporazumima. Četiri susedne države Srbije – Hrvatska, Mađarska, Rumunija i Bugarska – članice su NATO-a; Crna Gora samo što nije; Makedonija se o svom jadu zabavila. Pa odakle onda ova iznenadna i nepotrebna priča o obaveznom služenju vojske?
Pre svega od lokalnih političara koji u panici zveckaju oružjem i obilaze vojne otpade NATO-a i bivšeg Varšavskog ugovora, kupujući za pare koje nemaju viškove zastarele vojne tehnike koja im ne treba. Hrvatska je – bili smo užasnutim glasovima obavešteni – krenula da kupuje „balističke rakete“ koje mogu da domaše do Paraćina. Kao prvo, svaka raketa koja nije navođena po definiciji je balistička; kao drugo, reč je o višecevnim raketnim bacačima (VBR) kakve i mi imamo i više nego što nam treba. Onda su Hrvatsku optuživali da kupuje borbene helikoptere (zastarele Kiowe iz rezerve Vazduhoplovne nacionalne garde), a da hoće da kupi i „borbene“ helikoptere Blackhawk (UH-60), koji nisu borbeni, nego višenamenski, kao i naši. Onda je Aleksandar Vučić krenuo da kupuje od Rusa i Belorusa lovačke avione, što se može razumeti čim doznamo cenu remonta, protivavionske sisteme, ali i oklopna vozila i tenkove. Priča pritom o tome da Srbija kupuje „odbrambeno oružje i oruđe“, kako voli da kaže. Avioni i protivavionski raketni sistemi spadaju u odbrambena sredstva; tenkovi i oklopna vozila ne. Da je krenuo da kupuje protivoklopna sredstva – to bi se dalo razumeti, bilo bi efikasnije i mnogo jevtinije.
ZA VOJSKU – SPREMNI: Vratimo se sada na vojni rok. U svetlu ovoga što smo nabrojali, pretnje uvođenja obaveznog služenja vojske u Srbiji i u Hrvatskoj spadaju u unutrašnju politiku, a ne u politiku odbrane. Dva nacionalistička režima osećaju gubitak kontrole u društvu; mlađe generacije malo su se razularile i stiču razne ideje; treba ih uterati u red i stegu. Šta je bolje od vojnog roka? Viktor Ivančić podsetio je nedavno na svoju vojnu obuku u IV gardijskoj brigadi u Splitu 1994: „Za dom – spremni“ bio je obavezni pozdrav. E, sad: ovdašnje ministarstvo vojno uporno tvrdi da je nekih 60 odsto anketiranih građana za ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. Mi ne znamo odakle im podaci, kakva je starosna, obrazovna i polna struktura ispitanika. U Hrvatskoj idu malo nežnije: predstavnici Ministarstva obrane aludiraju na „kraće vikende u prirodi“, neku vrstu provoda u uniformi i sa vojnom obukom, ali polako i iz više puta. Pokret Radnička fronta u Hrvatskoj već je počeo da organizuje proteste protiv toga.
Nekada je postojala predvojnička obuka u srednjim i visokim školama. Učili su nas korisnim veštinama za život u prirodi, išli smo na strelišta i pucali iz mauzerki M-48, imali kurseve iz prve pomoći. Zašto nikome ne pada na pamet da – umesto budalaština sa obaveznim vojnim rokom – uvede ponovo elementarnu predvojničku obuku, da se hrvatski vojni funkcioneri ne bi tresli od straha da deca neće umeti da pucaju iz puške, ako dotle dođe?
Ceo ovaj cirkus – uključujući i apel gen. Atifa Dudakovića da deca počnu sebi da kupuju uniforme, vreće za spavanje itd. – ima isključivo unutrašnjopolitičku, a nimalo odbrambenu svrhu. Sadašnje vojske, u nađenom stanju, u Srbiji i u Hrvatskoj više su nego dovoljne, ako ne i preterano velike, i bez gromoglasnih najava novog naoružavanja, a pogotovo uvođenja vojne obaveze.
Cela ova igra ima sasvim drugačiju svrhu: disciplinovanje stanovništva i uvođenje još strože kontrole, podgrevanje ohlađene patriotske atmosfere. Ukratko: uhvatila ih je panika i traže načina da nas zajašu.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve