Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Mnogi razumni glasovi kažu da dualno obrazovanje ovde nije nikakva novost, da su to u Jugoslaviji bile škole učenika u privredi, samo što je Jugoslavija imala privredu u kojoj su se učenici iz tih škola zapošljavali, a Srbija je nema. No, da bi se tako nešto shvatilo, potrebno je bar nešto znati o pravom radu, a Aleksandar Vučić i njegovo okruženje propustili su priliku da u životu takvo iskustvo steknu
Na skupu o dualnom obrazovanju održanom u Privrednoj komori Srbije čulo se mnogo toga zanimljivog o uvođenju te vrste obrazovanja u našoj zemlji. Na primer, da je pripremljen prvi Nacrt zakona o dualnom obrazovanja koje znači suštinsku dubinsku i stratešku promenu Srbije, našeg načina razmišljanja i naše budućnosti, da će biti mnogo otpora, ali da ćemo morati da ga prihvatimo ako nam je do te budućnosti stalo.
FILOZOF RADA: O prednostima dualnog obrazovanja najviše je govorio premijer Aleksandar Vučić, koji nije propustio priliku da naciju opet podseti da je kolektivno zapala u lenjost i tupost. „Kod nas se pojavila filozofija diplome i čekanja da država obezbedi posao, a izgubila se filozofija rada“, rekao je predsednik Vlade (uf, gde se baš toga dohvati, pa makar je njegova bliža okolina prepuna onih koji su diplome, magistrature i doktorate stekli na urnebesan način po bizarnim visokoškolskim ustanovama, neko prepisujući, neko plaćajući, a državne firme i državne službe presipaju se od kadrova njegove partije). Obrušio se premijer i na omladinu i njene radne navike: „U Švajcarskoj se deca sa 14, 15 godina odlučuju za zanate, istovremeno uče i rade, direktno sarađuju škole sa privredom i ako žele da napreduju posle toga, mogu da završe fakultet. Prosečno vreme kada kod nas mladi počinju da rade je 30 godina i time gube i naša privreda i zemlja u celini. Ne mogu naša deca da gluvare u 25. godini, i kada ih pitaš šta radiš, da odgovaraju ‘čekam kombinaciju’. U Švajcarskoj mladi imaju drugačije radne navike, petkom i subotom izlaze u grad, a ne svaki dan. Osamostaljuju se sa 19 godina, a kod nas ostaju kod roditelja do 40. godine i čekaju da im država nađe posao.“
Po običaju, naveo je da kod nas postoje i svetli primeri, na primer njegov: „Nama ne trebaju samo diplome, već znanje, marljivost i posvećenost. Evo ja imam diplomu, imao sam najbolje ocene, i koga to briga. Hajde da vidimo da li ti nešto znaš, da li si sposoban, marljiv, posvećen.“
Pa hajde da vidimo. Premijer je završio pravni fakultet, ali ima tome više od dvadeset godina, a kao pravnik nije radio nikada. Najbolje ocene tu ne pomažu, kada bi Pera Perić konkurisao negde za posao kao pravnik u, recimo, 47. godini života, koliko sada ima Vučić, i rekao da nema ni dana radnog staža u struci, poslodavac bi mu odmah pokazao vrata.
Reče premijer i da je „prosečno vreme kada kod nas mladi počinju da rade 30 godina“. Kod njega je ta granica potpuno neodređena, ali ako kao početak njegovog danonoćnog rada označimo 2012. godinu, kada je „sačekao kombinaciju“ i postao sva vlast u Srbiji, onda je sa 42 godine prosek debelo premašio. Doduše, u njegovoj neformalnoj radnoj biografiji, jer je do prave teško doći kao da je u pitanju državna tajna, stoji da je radio kao novinar na Kanalu S na Palama 1992. i 1993, mada se njegovi novinarski radovi nigde ne mogu pronaći. Sam premijer pričao je i o nekoj gvožđari u Londonu gde je, beše li, nekoliko meseci kao student brojao šrafove, mada zli jezici iz Londona tvrde da na adresi koju je pomenuo gvožđara nikada nije postojala.
POLITIKA, NAJSTARIJI ZANAT: Ostatak radne karijere premijeru je protekao u politici – poslanik, generalni sekretar Srpske radikalne stranke, po partijskoj dužnosti direktor Sportsko-poslovnog centra „Pinki“, ministar informisanja, prvi potpredsednik Vlade, premijer… Mada ništa drugo osim politike ne zna, izgleda da je u tom poslu bio „sposoban, marljiv, posvećen“ i da je politika isplativ biznis. Skućio se nakon svega par meseci ministrovanja kada mu je Slobodan Milošević udelio stančugu na Novom Beogradu, posle debakla njihove zajedničke politike na Kosovu 1999. godine, a i ovako nikada nije delovao kao socijalni slučaj.
No, na nekom konkretnom poslu – zanat, pravo, bilo kakva firma – zabeležio je nula radnih dana za 47 godina života. Jeste pominjao, kada se cepala Srpska radikalna stranka, da će raditi u bratovljevoj firmi, ali se posle predomislio i opet odao politici, a ispostavilo se i da Andrej Vučić ipak nema firmu, nego je firmu neko otvorio koristeći njegovu lažnu ličnu kartu. Ako je neka uteha, nije srpski premijer jedini predsednik vlade u svetu bez ikakvog radnog staža osim onog u politici; eno Mila Đukanovića kako vodi Crnu Goru već skoro 30 godina, a sigurno će i još toliko ako ga posluži junačko zdravlje. Valjda se zato Đukanović i Vučić tako dobro slažu i razumeju, da ne govorimo o zajedničkoj velikosrpskoj prošlosti, ali Đukanović makar ne pokušava da menja radni mentalitet Crnogoraca.
Vučić, sa druge strane, o svom radu i našoj lenjosti ne prestaje da priča. Na pomenutom skupu o dualnom obrazovanju, izjavio je i da su u ovom trenutku ključni nosioci razvoja novog načina mišljenja strane kompanije. Biće da je mislio na ove kompanije koje dolaze i zapošljavaju niže kvalifikovanu radnu snagu, ali i takvima nije potrebno da se menjaju mentalitet i ceo sistem obrazovanja u Srbiji – ponuda jeftine radne snage ovde je tolika da mogu i da biraju, a radnici moraju da rade onoliko koliko im gazda naredi ako žele bilo kakav posao da zadrže.
Mnogi glasovi kažu i da dualno obrazovanje ovde nije nikakva novost, da su to u Jugoslaviji bile škole učenika u privredi, samo što je Jugoslavija imala privredu u kojoj su se učenici iz tih škola zapošljavali, a Srbija je nema; kažu i da nije dualno obrazovanje samo po sebi učinilo Švajcarsku, Austriju, Nemačku, Dansku bogatim zemljama. No, da bi se tako nešto shvatilo, potrebno je bar nešto znati o pravom radu, a Aleksandar Vučić i njegovo okruženje propustili su priliku da u životu takvo iskustvo steknu.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve