lični stav >

Andrić u vreme rikošeta

O istini, zabludama i tumačenjima jedne knjige

Kad neko Ivu Andrića uporedi sa Hitlerom, čovek ne zna šta da radi, da li da se smeje ili da plače. Začuđujuće je ali ne i neočekivano da se takvo poređenje uz druge epitete ili dodatke kakvi su rasizam, fašizam ili nacionalizam i afirmacija stereotipa o bosanstvu i bošnjačkom narodu nađu u rečniku predstavljača knjige Andrićevstvo, Protiv etike sjećanja bosanskog akademika Rusmira Mahmutćehajića. Knjiga je predstavljena u mostarskom Centru za kulturu 11. januara. Ono što su govornici Ivo Banac, Nerin Dizdar, Sanjin Kodrić, Mirsad Kunić, Senadin Lavić, Vahid Preljević i Krsto Mijanović izrekli pokrenulo je različite reakcije i povećano interesovanje publike za knjigu.

Pošto su vesti brzo stigle do Beograda, delovale su kao da su novinari preuzeli samo ono što bi, istrgnuto iz konteksta, izazvalo jače emocije kod čitalaca sklonih senzacijama.

Knjiga je objavljena pre više od godinu dana i predstavljena u Sarajevu, Tuzli i drugim mestima u Bosni i Hercegovini. Do sada nije bilo ni takvih istupanja kao u Mostaru niti takvih reakcija. U Beogradu je pored sajamske prezentacije Andrićevstvo imalo određenu pažnju, pre svega novinara koji su pružili priliku za raspravu i omogućili autoru, bosanskim, srpskim i hrvatskim stručnjacima iz oblasti književne istorije, kao i dobrim poznavaocima Andrićevog dela, da preispitaju polazišta i motive jednog ovakvog traženja i tumačenja dosad nevidljivih grehova jugoslovenskog nobelovca.

Postjugoslovenske politike novostvorenih država bile su usmerene na distanciranje od zajedništva i jedinstvenog kulturnog prostora. Nacionalističke strasti bile su gorivo koje je pokretalo potragu za "autentičnim", starim vrednostima zatomljenim "surovom" komunističkom uravnilovkom. Kulturnoistorijska revizija i čišćenje od nepoželjne baštine ponekad, kao ovih naših dana, dobija groteskne razmere. Pokušaji rehabilitacije poraženih profašističkih snaga, pod velom antikomunizma u Hrvatskoj, Srbiji pa i Bosni, dovode nove generacije u zabludu da između dobra i zla nema razlike, da je sve pitanje dovitljivosti i strpljenja tj. da svačije vreme dolazi. Pitanje identitetske neutemeljenosti mnogo je, još uvek, važnije od ekonomije i sve izraženijeg siromaštva, prezaduženosti i državne dezorganizovnosti.

U takvom kontekstu sa trenutno veoma naraslim međusobnim tenzijma u ex-YU ili, kako se to popularno kaže, u Regionu, izvesno je da se traže instrumenti za raspirivanje određenih strasti. Knjiga jeste ili može biti jedan od njih kad želimo da se manje razumemo i ostanemo na većoj udaljenosti. Prokletstvo geografije i međusobna upućenost jednih na druge pojačava tenzije, nerazumevanje i na kraju mržnju koja produžava već tri decenije skokovitih manje ili više loših, ali nikad dovoljno dobrih odnosa.

Svojevrstan je kuriozitet, knjiga Andrićevstvo, Protiv etike sjećanja objavljena je u Beogradu (Clio, 2015). Kao urednik, posle nekoliko meseci razgovora i rada na knjizi, imao sam priliku da steknem utisak da se sa autorom u malo čemu oko Andrića slažem, ali sam takođe stekao poštovanje za ono što tvorac jedne neobične misaone građevine požrtvovano prikazuje. Ovo je knjiga koja pripada korpusu rasprava u okviru edicije "Agora", što upućuje na poziv čitaocima da kritički primaju sadržaj. Objavljivanjem ovog naslova, kao i mnogih pre njega, omogućeno je drugačijem glasu da se čuje. Intelektualno gostoprimstvo različitim mišljenjima Beogradu nije manjkalo nikada, pa ni ovog puta. Autorovo je legitimno pravo da argumentuje i pokaže istinu za koju se zalaže i koju dokazuje. Ono gde se zabrinutost povećava jeste zloupotreba takvog intelektualnog napora. Kad Andrić postane sredstvo u rukama onih koji imaju izvanknjiževne ciljeve i kad ga koriste ljudi koji nisu umeli ili nisu hteli da pročitaju knjigu (a ni Andrića), onda se događaju mostarske kiše reči.

Moja očekivanja određena su uvek istim ciljem, a to je da knjiga mora biti sredstvo za raspravu koja pročišćava zablude i istinom povezuje i obavezuje. O knjizi i pitanjima koja ona pokreće različito se govori u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji. Nikom u Srbiji, a i u Hrvatskoj, nije lako da bez određene zebnje, nelagode ili protivljenja prihvati da je, kako se navodi u recenziji, "knjiga Andrićevstvo prvo cjelovito kritičko preispitivanje ideologijskih čitanja, tumačenja i korištenja književnog djela Ive Andrića u nacionalističkim, orijentalističkim i kulturno-rasističkim odnosima prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu. To Mahmutćehajićevo djelo osnovano je na filozofskim, teološkim i književno-kritičkim tumačenjima Bosne u njenoj identitetskoj pluralnosti. Njime su dekonstruirane kanonizirane dogmatizacije književne fikcije potrebne nacionalističkim, orijentalističkim i rasističkim vidicima svijeta. Različite pojave estetizacije politike i politizacije estetike u ideologijskim korištenjima pripovjedačkog djela Ive Andrića Mahmutćehajić naziva andrićevstvom. Kako je vidljivo iz dosadašnjih reakcija, ta knjiga uzbuđuje i liberalne i konzervativne, i nacionalističke i antinacionalističke, i komunističke i antikomunističke krugove postjugoslavenske drame. Iz tih reakcija vidljivi su i raniji i sadašnji razlozi za tabuiziranje nametanih čitanja i korištenja tog djela izvan okvira fikcijske književnosti."

Za mnoge je u Hrvatskoj, a posebno u Srbiji, Andrić i dalje kao spomenik. U svojoj monumentalnosti miran, izazovan i nedokučiv. Sve što neko na spomenik baci, na glavu mu padne. Svako dobronamerno ili zlonamerno gađanje rikošetira…

Andrić je više od pisca, a Andrićevstvo je više od knjige. Mostarska promocija je uzbudila duhove, ali nije odgovorila na osnovno pitanje: kome je takva knjiga i zašto potrebna?

Došao je dakle vakat da organizujemo tribinu i u Beogradu. Ugodno je razgovarati s prijateljima, ali sa neistomišljenicima je korisno...

(Autor je glavni urednik i direktor izdavačke kuće Clio)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net