Pozorište
Mart je mesec za pozorišne premijere
Smatra se da je interesovanje za pozorište najveće u martu. Na primer u utorak, samo u jednom danu, biće dve premijere, prošle nedelje ih je samo u Beogradu bilo tri od kojih dve opet u istom danu…
Knjiga o jednoj davnoj poluljubavnoj polurelaciji prerasta u omaž onakvoj Evropi kakva je nastala 1945, a za koju su ginuli mnogi anonimni američki "selindžeri"
Treba se čuvati američkih evrofoba (ali kako, kad jedan upravo preuzima kontrolu nad dobrim delom sveta?!), a možda još i više evropskih amerikanofoba, koji se inače ugrubo dele na dve struje, „levu“ i „desnu“, i prosto ne znaš koja je gora. Frederik Begbede – taj žovijalni i daroviti pariski fićfirić – negde je na suprotnom kraju: zakleti je amerikanofil, čovek koji severnoameričku kulturu XX veka smatra svojom kulturnom otadžbinom bar koliko i sve svoje frankofono nasleđe, a po mnogo čemu i više, bliže, neposrednije od toga. Zato baš njemu, baš takvom, mogu na um pasti svakakve šašave i naizgled pretenciozne ideje za roman; jedna od njih donela nam je Windows On the World, možda najzanimljiviji pokušaj neposredne književne „obrade“ famoznog 11. septembra.
Nova Begbedeova knjiga Una i Selindžer (preveo Vladimir D. Janković; Booka, Beograd 2016) na tragu je te begbedeovske trajne opsesije, iskombinovane s nekolikim drugim, starim i novim. Žanrovski je to podosta „nečisto“ delo: ono jeste roman, makar zahvaljujući bezobalnoj širini današnje definicije romana, ali je i neka vrsta „trumankepotovske“ (Kepot je, uostalom, jedan od protagonista romana) literarno-žurnalističke hronike življenja nekolikih stvarnih ljudi, pre svega onih „naslovnih“: Džeroma Selindžera, pisca Lovca u raži i jedne od najobožavanijih, ali i najzagonetnijih književnih figura XX veka, ne samo u SAD, i Une (Oona) O’Nil, devojke iz „visokog“ njujorškog društva sredine veka, nesuđene glumice, kćerke Judžina O’Nila i dugogodišnje supruge od nje mnogo starijeg Čarlija Čaplina, u ranoj mladosti jedne od onih metropolitanskih cica koje su – svojom pojavom i javnom pažnjom koju su izazivale – u neku ruku utemeljile kategoriju „poznatih po tome što su poznati“, u međuvremenu predimenzioniranu i isprofanisanu preko svake mere. Begbede, snabdeven relativno šturim „stvarnim“ podacima i raspoložen da sve ostalo – to jest, manje više sve u ovoj knjizi! – slobodno domaštava, kreće u anamnezu jedne naizgled tipične boy-meets-girl situacije, koja se, međutim, nikada nije razvila u nešto mnogo više od kratkotrajnog flerta, u vreme kojeg je Selindžer bio mladić koji je tek prevalio dvadesetu, a O’Nilova prerano sazrela devojčica od petnaestak. Recept za katastrofu? Naravno, ali ne samo zbog toga. Ta veza, jedva dostojna tog imena (usred koje će Selindžer poći u Evropu, u rat), obeležiće ih možda i doživotno, mada na posve različite načine. Una će pronaći svog Pigmaliona u liku Čarlija Čaplina – na Selindžerovo trajno užasavanje – i ta će se veza održati do kraja, ali Selindžer će (mislimo na Begbedeovog Selindžera, ne nužno i onog „stvarnog“) ostati u izvesnom smislu trajno zatočen u lošoj karmi ovog odnosa koji nije mogao ni da istinski proživi, ni da ga se odrekne i krene dalje. Njegova potonja notorna sklonost upuštanju u veze s devojkama i ženama daleko mlađim od njega, manje-više nedvosmisleno sugeriše Begbede, u velikoj je meri nuspojava ove nerazrešene ljubavne traume. A i ako nije, dobro zvuči, zar ne? Naročito u kontekstu onoga što će Begbede ubaciti tek na sam kraj romana (pažnja, ovo je mali spoiler!), gde radnju seli u Švajcarsku i u sadašnje vreme, uvodeći u nju sebe i, hm – svoju devojku. Pogodili ste: mnogo, mnogo mlađu od njega…
Na drugoj strani, Una i Selindžer je zanimljiva evokacija jednog vremena i jedne kulture: Begbede umešno razlaže Selindžerove dileme pred odlazak u borbu u Drugom svetskom ratu, a potom i vanredno upečatljivo secira ceo taj danas pomalo potisnuti kompleks severnoameričkih boys koji su ostavljali svoje kosti po Normandiji i kojegde još po Evropi i Bliskom istoku, ginući i krvareći u jednom ratu koji ni oni ni njihova vlada nikako nisu zakuvali, koji je pokrenut i vođen negde na drugom kraju polulopte. Današnja Evropa, ona koju znamo od 1945. jeste Evropa koju su stvorili i svi ti mladi, anonimni selindžeri boreći se za nju. Boji li se Begbede kraja te i takve Evrope, nije li ova knjiga i nagoveštaj oproštaja s njom, ili pak prizivanje njenog trajnog o(p)stanka? Prilično teške dileme za knjigu naoko tek o jednoj poluvezi, i jednoj trajnoj intimnoj opsesiji…
Sa već solidnim stažom čitanja Begbedeovih knjiga, ali i pisanja o njima, dolazim sasvim blizu zaključaka da je, čisto recepcijski, Frederik B. ponekad čak neka vrsta francuskog Marka Vidojkovića: veoma je drag publici koja voli neke nove odjeke i forme nekadašnje jeans proze, ali ako pišete o književnosti, povoljno pisanje o nekom od ove dvojice nikako vam neće povećati ugled u čaršiji. Naravno, poređenje je čisto (među)kontekstualno, i lako je tu dometnuti da Begbede ima onoliko više šlifa koliko i Pariz ima više šlifa od Beograda. Njihova čitanost i popularnost možda prevazilaze njihov „objektivni“ značaj, ali i njihov značaj znatno prevazilazi ono što im se od „merodavnih“ javno priznaje. U Begbedeovom slučaju, to znači da treba biti svestan njegovih književnih i ostalih limita, i onda mu se slobodno prepustiti… Ni rokenrol, kažu, nije „ništa mudro“. Ali baš to je prvi korak na dugom putu ka mudrosti, n’est-ce pas?
Smatra se da je interesovanje za pozorište najveće u martu. Na primer u utorak, samo u jednom danu, biće dve premijere, prošle nedelje ih je samo u Beogradu bilo tri od kojih dve opet u istom danu…
Rešeni su svi imovinsko-pravni odnosi, završen je tender, izabran je izvođač radova, a pre nedelju dana je sve postalo pravosnažno jer je potpisan ugovor sa izvođačem, rekla je danas Maša Mihailović direktorka pozorišta „Boška Buhe“ koje devet godina čeka da počne rekonstrukcija zgrade
Rimski vodovod, grobnice i sarkofazi sa lokaliteta „Antički Singidunum“ su upakovani i sklonjeni na sigurno, da sačekaju završetak gradnje podzemne garaže u Vlajkovićevoj ulici, kako bi bili postavljeni u arheo-park
Jugoslovenska kinoteka obeležava dolazeći stoti rođendan Miodraga Petrovića Čkalje izložbom o njegovim ulogama i radio i televizijskim emisijama zbog kojih su ulice ostajale prazne
Tokom najnovijeg gostovanja u Beogradu, veliki reditelj, koreograf i vizuelni umetnik promovisaće knjigu za koju kaže da je samo priručnik ne i metod. Knjigu je objavio Institut za umetničku igru, čijim će studentima Fabr biti gostujući profesor
Intervju: Sead Spahović, advokat
Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve