Novi Festival muzičkih filmova "Paralelne vizije" pokazao se kao pogled na ono što moderni, globalni i nekomercijalni bioskop hoće, može i treba da bude
U najboljem momentu dokumentarnog filma Favela fank, pogled iznutra, verovatno jednog od najslabijih ostvarenja sa tek okončanog festivala „Paralelne vizije“, neki samoproklamovani i samouki periferijski pesnik i reper, opisujući jedinstvenu sudbinsku i socijalnu poziciju u kojoj se nalazi zajedno sa hiljadama drugih deklasiranih žitelja Rio de Žaneira, kaže kako su svi oni i sve što imaju zapravo svet unutar sveta. Ta rečenica, ispaljena u magnovenju i bez predumišljaja, nesumnjivo bi se mogla uzeti za moto čitavog ovog Festivala muzičkog filma koji su sa pionirskom odvažnošću i upornošću od 10. do 16. septembra zajednički organizovali Dom omladine Beograda, Beogradski Festival supkulture „Paralel“ i ovdašnja renomirana distributerska kuća Visionary Thinking.
Sa čak 13 premijernih filmova koji u merkantilnoj histeriji sinepleks kulture izvesno nikada ne bi ni stigli pred domaću publiku, ovaj novopokrenuti Festival je konceptualno pokušao i uspeo ne samo da ostvari pravo na drugačiju kinematografsku stvarnost, već je i bez mnogo okolišenja estetski afirmisao vezu između filma i muzike kao jedno od najvitalnijih i najperspektivnijih uporišta savremene popularne kulture. Kako je svaki početak istovremeno i sladak i težak, tako su i „Paralelne vizije“ iskusile određene tegobe u formulisanju vlastitog polja delovanja, pa bi se možda moglo konstatovati da su u dva ili tri slučaja donekle odlutale od pomenutog, unapred zacrtanog repertoarskog opredeljenja, ali se mimo toga ovaj slobodni miks vrsta, žanrova, stilova, poetika i ideja pokazao kao jedinstven i vrlo uzbudljiv pogled na ono što moderni, globalni i nekomercijalni bioskop hoće, može i treba da bude.
Iako je i potpunim laicima jasno da su film i muzika već duže od veka ultimativna oruđa svakovrsnog eskapizma, odnosno sigurna pribežišta za mnoge napaćene duše, njihovo međusobno uvezivanje i simbioza su, čini se, tek u novom milenijumu doživeli pun procvat, pokazavši da sparene i pametno usmerene one lako uspevaju da ostvare i neuporedivo više. Sudeći po Festivalu „Paralelne vizije“, one su tako danas i poluge nasušnog i nepatvorenog ideološkog angažmana, i potresna svedočanstva prošlosti, sadašnjosti i budućnosti planete koja se vrtoglavo menja, ali i darežljive platforme svežih i smelih artističkih eksperimenata različitih profila. Relativno očekivano i sasvim u skladu sa kinematografskim tendencijama u poslednjih dvadesetak godina, celovečernji dokumentarci su se i ovde nametnuli kao ključna kreativna sila, ponovo nas upozoravajući na stvarnost jaču od bilo kakve fikcije, no to nikako ne znači da i na drugoj, igranoj strani nije bilo autentičnih i makar prijatnih gledalačkih iznenađenja.
Bez obzira da li je reč o musavim mališanima sa paragvajskih deponija i iz brazilskih favela (Filharmonija s deponije i pomenuti Favela fank…), ili o buntovnim adolescentima sa liverpulskih i mančesterskih ulica (Stara dobra Frida i Spajk Ajland), ili o sasvim stasalim finskim i filipinskim junacima koji svoju realnost transformišu u mjuzikle (Urbana porodica i Uništeno srce), ili o tragičnim biografijama zvezda koje se ne zaboravljaju (Nina i Tim Maja), ili konačno o potresnim svedočanstvima muzike gurnute u nemilosrdni žrvanj politike i ideologije (Moraće prvo da nas ubiju i Zvezde iza gvozdene zavese), Festival „Paralelne vizije“ je u svom prvom izdanju zaista pokazao kako su muzika i film kadri da poput gigantskih školjki sačuvaju sve te nebrojene i potpuno različite male svetove od pogubnog uticaja nadređenog, velikog sveta. Ponekad, oni su to činili klasičnom i ne odveć revolucionarnom lepotom, čvrsto se držeći oprobanih arsenala obe umešane umetnosti i zadržavajući se u domenu očekivanog, dok su izuzetnim i otud gotovo nezaboravnim slučajevima te priče o svetovima unutar sveta s lakoćom preskakale horizont predvidljivog i vodile publiku na puteve kojima se ređe ide.
Svi oni koji su propustili da proteklih dana odu do Doma omladine i da se na licu mesta uvere u zahuktalu raznovrsnost muzičkog filma, možda i mogu da se nadaju kako će konvencionalne filmske priče o životima genijalne Nine Simon, kolosa brazilskog soula Tima Maje, gotovo mitske sekretarice Bitlsa Fride Keli, ili o legendarnom koncertu Stoun Rouzisa na ostrvu Spajk, putem TV ekrana kad-tad i stići do njih, ali slično nažalost teško da važi i za dva izvanredna dokumentarca Filharmonija s deponije rediteljskog dvojca Bred Olgud i Grejam Taunsli i Moraće prvo da nas ubiju Johane Švarc. Ova dva filma, naime, spadaju među ona retka ostvarenja koja udaraju gledaoca direktno u pleksus i ostavljaju ga bez daha, a da pritom ni u jednom momentu ne zanemaruju apsolutni sklad između svedenog dokumentarističkog jezika koji upotrebljavaju i muzike kojoj su tematski i te kako odani.
Deklarativno obznanjujući kako „muzika može da menja živote i sudbine“, Filharmonija s deponije s neverovatnom prisnošću pripoveda istinitu bajku o grupi dece koja žive na obodu najvećeg đubrišta u Paragvaju i koja – zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi – stižu do šanse za bolje sutra svirajući Betovena na instrumentima skovanim od otpada. Na drugoj strani zemaljske kugle, u srcu Afrike, sa nešto manje naivne emotivnosti i metaforičnosti, ali i uz mnogo više opasnosti i žestine, Tuarezi iz Malija zakleto žive svoj izbeglički, pustinjski bluz i mirnim otporom pokušavaju da pobede bezočnost fundamentalizma, verujući da „ako ljudima zabraniš muziku – to je kao da im oduzme kiseonik“. Taj svet unutar sveta je, sasvim logično, filmski možda za nijansu odveć dnevno ispolitizovan, iako i film kakav je Moraće prvo da nas ubiju vrlo ubedljivo odlazi s „Paralelnih vizija“ sa titulom vicešampiona, slaveći moć muzike sa istom onom strašću koju u svojim srcima nosi i raspevana paragvajska dečurlija.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
U Rogaškoj Slatini postoji mali privatni muzej sa, smatra se, najbogatijom kolekcijom Karađorđevića. Do Beograda još uvek nije stigao odlivak Spomenika srpskim kraljevima, koji je procenjen na 400 evra
Instalacija umetnice sa Kosova bavi se ženama i prekarnim radom, skulptura bosanskohercegovačke umetnice, na trgu u centru grada, postavlja pitanje da li je konačno došlo vreme da odamo počast i oplakujemo žrtve i potlačene svih aktuelnih ratova, dok hrvatski projekat ističe preduslove za suživot s drugima
U Berlinu je otvorena izložba 12 umetinika iz bivše Jugoslavije. Ideja izložbe je da se objasni postkolonijalna, postmigrantska ali i feministička perspektiva fenomena gastarbajtera
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!