Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Vučićeva lojalnost zapadnom faktoru bezgranična je i u ovoj situaciji primereno se sprovodi kroz revnosno izvršavanje zadatka, dakle, kroz pokušaj potpunog uništavanja jedne legitimne političke i demokratske opcije. Ali, njegovi patroni nisu ni približno toliko lojalni. Već u prvoj prilici okrenuće se nekom ko može bolje i jevtinije da izvršava naloge
Demokratska stranka Srbije osnovana je iz nasušne potrebe jednog značajnog dela građana Srbije da se u političko delovanje usaglase načela građanskog društva, demokratskog pluralizma i nacionalno-državotvorne odgovornosti. Građansko društvo i demokratski pluralizam zasnovani su na slobodama i pravima ljudi, vladavini prava i pravnoj državi, kao i nacionalno pitanje, jer čovek ne može biti slobodan bez slobodnog ispoljavanja nacionalnog. Bez države s jakim demokratskim institucijama sprovođenje ijednog od ovih principa nije garantovano i otuda naše insistiranje na državotvornosti. Ova važna načela, DSS sprovodi kroz političku praksu u srpskom društvu i to je razlog mog bavljenja politikom. Na suprotnoj strani, vlast Aleksandra Vučića, uprkos plebiscitarnoj podršci glasača dobijenoj 2014. godine, pokazala se kao nedelotvorna. Građansko je svela na podaničko, demokratsko na autoritarno, a nacionalno i državotvorno na vazalsko i poslušničko. Ove dihotomije, logički i prirodno, ustrojile su stanje da Demokratska stranka Srbije i Vučićeva autokratska i štetočinska vladavina budu u beskompromisnoj opoziciji.
Rezultati vladavine Aleksandra Vučića ni po čemu nisu dostojni pohvala. Reč je o teškim i sve težim porazima od kojih su smanjenje plata i penzija, predaja Kosova i Metohije albanskim separatistima, evrofundamentalizam, uvlačenje NATO-a u Srbiju, osiromašenja građana, učešće u koruptivnim projektima na vodi ili na kopnu, samo deo dubioze u koju nas Vučićeva vlast uvlači. Kada na sve to ukazujete građanima, tek toliko da počnu da veruju svojim čulima i razumu, a ne Potemkinovim selima i Vučićevom praznoslovlju, sigurno je da oni koji imaju apsolutnu moć u Srbiji neće to ignorisati. Oštra kritika kod ovakvog režima izaziva besnu reakciju, a stepen te reakcije proporcijalan je stepenu njegove antidemokratičnosti. A reakcija je bila raznolika. Najpre su kupovali odbornike i razbijali odbore DSS-a. Nedovoljni učinci ove rabote inspirisali su ih da pokušaju da preuzmu celu stranku preko ljudi koji su već svesrdno sarađivali sa SNS-om preko beogradske vlasti. Nakon tog neuspeha sledilo je finansijsko iscrpljivanje, blokiranje računa i, na kraju, počeli su kampanju diskreditacije DSS-a i mene lično. Počeo je medijski linč. Na naslovnim stranama Vučićevih tabloidnih novina proglašavana sam ludom, pa još luđom, montirane su vulgarne seksističke fotografije i slične insinuacije. Optuživana sam zbog nošenja bunde i štikli, nazivana „poglavarkom“ koalicije ne bi li to asociralo na poglavnika. Imputirane su mi antisrpske izjave, ili potpuno izmišljene ili citirane mimo konteksta, a nisu poštedeli ni moju porodicu kojoj su analizirali „nacionalni DNK“. Napadi su bili usaglašeni i bezočni. Preko njihovih već dokazanih elektronskih i štampanih medija i društvenih mreža dolazili su od omiljenog Vučićevog novinara D. J. Vučićevića, omiljenog opozicionara po vokaciji V. Šešelja, omiljenog ministra julovskog, ali i evroatlantskog režima Vulina, od funkcionera SNS-a i brojnih botova, kao i od političke sitneži, stanovnika Vučićeve poslaničke liste ili pretendenata na nju.
To me nije začudilo, čak ni tako široki front i višestruko orkestriran napad. Viđala sam i doživljavala to i ranije. Njihovi uzroci leže u narcizmu vlasti i grupnoj narcisoidnosti dela društva. Po Jovanu Raškoviću, osnovni uslov za stvaranje narcisoidnosti društva jeste savez malih i velikih narcisa. Većina malih narcisa identifikuje se s vođom ili vođama. Takav savez omogućuje im da dele slavu vođe i druge potencijale. Narcisoidnost pretpostavlja proširivanje vlastite ličnosti na druge i ono se može odvijati preko vlasti i preko duha. Umetnici i filozofi to čine preko duha, navodeći ljude često na dobro. Ali, vladalac-narcis ne navodi druge na dobro, već na tiraniju, na tiraniju laži kojom nastoji da sakrije istinu i da subjektivnu predstavu prenese na druge. Grupnom narcisu potrebni su totalna komunikacija, totalna kontrola informacija i visok publicitet masovnih medija. Osnovni uslov takvog vođe jeste da stalno pobeđuje, da ga prate uspesi i aplauzi. Ako ne pobeđuje stvarno, onda pobeđuje lažno, marketinški, umišlja pobede i pobeđuje u virtuelnim bitkama. To ne hrani samo njegovu narcisoidnu ličnost, već i grupu koja ga prati, koja s njim deli, u prvom redu, vlast.
S druge strane, narcisoidnost ne traži samo ljubav i poštovanje, već podložnost i slepu poslušnost. Sve drugo je neprijateljstvo s kojim se treba obračunati. Grupna narcisoidnost unapređuje solidarnost i unutarnju koheziju grupe. Otklanja anksioznost i strah, tako da slabi postaju jaki, nedoučeni dobijaju osećanje povećane vrednosti, a uznemireni se u grupi relaksiraju. Zato se svima njima lako manipuliše. Narcističko zadovoljstvo pak nije potpuno, jer nesvesni koreni narcističke moći uslovljavaju nelagodu i teskobu. Svaka moć praćena je strepnjom, a strepnja se prevazilazi jačanjem moći i pretvaranjem nedostataka i grešaka u slavu. Ukidaju potpuno slobodu za istinu, a ništa ih tako ubojito ne ranjava do istine o njima. Zato su spremni da s dubokom mržnjom progone ljude i to uvek rade preko svojih malih grupnih narcisa…
Međutim, tvrđenje da je svoje vlastodržačke pozicije osvojio minulim radom ili samo spletom srećnih okolnosti, bilo bi značajno precenjivanje Vučićevih veština i moći. On je pre svega obezbedio čvrstu podršku anglo-evropske koalicije oročenu samo imperativom za efikasno ostvarivanje američkih interesa. Ti interesi proizlaze iz globalnih kretanja i uticaja, geopolitičke i ekonomsko-bezbednosne strategije i u stvaranju agende interesa nema mesta za savest ili moral, pravo ili pravdu.
Prekompozicija Balkana sa tog stanovišta podrazumeva rešavanje nacionalnih pitanja drugih državica i malih balkanskih naroda njihovim namirivanjem nauštrb srpskih teritorija i to iz dva razloga. Prvi je oportunistički jer samo Srbi imaju dovoljno resursa da oteti delovi državne teritorije mogu da utole glad pretendentima, a drugi je pragmatički jer se samo duboko unutar Srbije oseća kolebanje u pogledu prihvatanja bespogovornog vazalstva Evropskoj uniji i SAD. Taj otpor američkom neokolonijalizmu i borba za slobodu veliki su problem za Vučićeve zapadne prijatelje. Zbog toga, zbog zaštite njihovog interesa, on silno nasrće na političku opciju koja, kroz odbranu prava na slobodu i samostalnost, jeste jedina istinski suprotstavljena evroatlantskim interesima.
Vučićeva lojalnost zapadnom faktoru bezgranična je i u ovoj situaciji primereno se sprovodi kroz revnosno izvršavanje zadatka, dakle, kroz pokušaj potpunog uništavanja jedne legitimne političke i demokratske opcije. Ali, njegovi patroni nisu ni približno toliko lojalni. Već u prvoj prilici okrenuće se nekom ko može bolje i jevtinije da izvršava naloge. No, kako je borba za slobodu nezaustavljiva i šireća, ona je i nepremostiv problem interesima Zapada. Zato klica otpora treba da nestane, a srpski politički prostor treba da postane fabrika evrofundamentalističkih klonova.
Napadi na koaliciju DSS–Dveri, na Demokratsku stranku Srbije i mene lično zapravo su napadi na slobodno izražavanje političke volje, na slobodu i pravo da podvrgnemo kritičkom sudu sve političke aktuelnosti bez izuzetaka, a osobito one koje smatramo antidržavnim, antidemokratskim i protiv interesa naroda. Niko od tih posednika vlastodržačke moći ne napada naše argumente. Napadaju naše ličnosti lažima, apsurdnostima, prostaklucima i čitavim arsenalom totalitarističkog oružja. Umesto političke debate i borbe argumentima, grade gladijatorsku arenu u kojoj se za njihov račun bore neki napredni, novokomponovani robovi u pokušaju da sve društvene tokove u Srbiji upodobe žanru rijaliti programa. Na taj način brišu se sve razlike i granice, a sam život pežorativno svodi na primitivnu zabavu „hleba i igara“.
Danas su program Demokratske stranke Srbije i politika za koju se zalažem mnogo više od crno-bele podele Amerika ili Rusija, nacionalizam ili socijalizam. Pored političkih načela koja nas čine drugačijim: opredeljenja protiv NATO-a, evroskepticizam, borba za Kosovo i Metohiju pod okriljem Saveta bezbednosti UN, oslanjanje na Rusiju, ekonomski patriotizam – mi baštinimo i borimo se za pravo svih na slobodno izražavanje političke volje i slobodno političko delovanje, za istinsko demokratsko uređenje društva i države, za solidarnost i moralnost.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve