Autor

>

Škola visoke politike dr Vojislav Šešelj

Kako izgleda vlast u ogledalu svojih optužbi opozicije

Sutra uveče će zadrhtati srce naprednjačko: predsjednik partije i Vlade Aleksandar Vučić, objavljuje na RTS-u odluku o izborima. Ranije je poručio da se nikog ne plaši, ne prihvata kompromise, niti moli za podršku. Neka bude što biti mora – zaključuje. I to sve nakon višegodišnje, sistematske i besprizorne kampanje neobjavljenog vanrednog stanja, kriminalizacije političkih protivnika, potpune medijske dominacije i sveopće tabloidizacije Srbije.

U sklopu ove združene operacije, režimlije i njihovi trabanti nagazili su do daske ubjeđujući birače da Vučić i njegovi nemaju alternativu, te da je pravo pitanje ovih izbora samo hoće li ponoviti rezultate iz 2014. ili biti još jači.

Kažu – opozicija nema što da ponudi. Beograd na vodi i ostale divlje gradnje, primjer su – je l' da – državničke vizije, držanja slova i duha zakona, poštovanja struke i volje građana? Makete, udarničko prebacivanje svake norme u obećavanjima, otvaranje W.C. kabina i seoskih puteljaka – to je, zar ne – ozbiljna ekonomska politika razvoja? I nije li otimanje od trudnica, penzionera i ojađenih poreznih obveznika ne bi li se masno i što bolje podmazale debele guske poput Etihada, menadžmenta smederevske željezare i kumovsko-partijski imperatori u javnim poduzećima pravo lice borbe protiv nejednakosti, siromaštva, korupcije? A svi oni državni udari na „Pinku", poligrafi, plagijati, zastrašivanja, javno razapinjanja svakog sa kritičkim mišljenjem – slika i prilika „pristojne i normalne Srbije"? Nabrajati se može u nedogled. Svatko onaj tko pokuša da stane na put makar i djelu navedenog ima i te kako što da ponudi.

Vele – dalje – i da su demokrate i svi ostali na vlasti poslije Petog oktobra operušali zemlju, doveli je na prag sloma. Međutim, predhodni bezdušni šovinizam, progoni, kurjačko zazivanje ratova i njihovo stalno hranjenje mržnjom i topovskim mesom – ne računaju se. Ne broje se ni mrtvi, sakati, protjerani. Nula poena i za sankcije, NATO bombardovanje, bogaćenja i useljavanje u ogromne stanove dok se sunarodnici – čije, navadno, interese štite – vuku po kiši u bekrajnim izbjegličkim kolonama ka kolektivnim smještajima u trulim barakama. Nema ništa ni o izgubljenoj deceniji, hiperinflaciji, promašenoj tehnološkoj revoluciji, solidariziranju sa Sadmom Huseinom, neumornog zastupanja svih onih vrijednosti zbog čijih je ostvarivanja formiran Haški sud... Sve kada bi to iskreno željeli i mogli, naprednjacima kao radikalskim nasljednicima i novorođenim socijalistima, vjekovi mandata ne bi bili dovoljni da isprave bar polovinu onog što su prouzrokovali.

Na kraju, režimlije i njihovi poputčici, licemjerno se vajkaju nad „potrošenim" ljudima u opoziciji, nedostaku novih lica... Vučić, Tomislav Nikolić, Maja Gojković, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i da se ne ide dalje su, je l' te, od jučer u javnosti? Nitko od njih nije doktorirao u Školi visoke politike dr Vojislav Šešelj, nitko stasavao i skupljao mrvice vlasti uz skute Slobodana Miloševića i Mire Marković? Ne zna narod ni za kakvo manekensko gacanje po ratištima, skupštinske pretnje pokoljima sto za jednoga, sladostrasno cičanje dok se pendreče mirni demonstranati, krčenje evropskog puta razbijanjem glavnog grada zbog izručenja Radovana Karadžića, Kofere, Banane..? Sve politička gromada do gromade i kad već nitko od njih nema problema zbog sopstvenih karijera i prošlosti, zašto bi ih imali birači?

E pa – nije tako. Što god svatko od nas mislio o opozicionim proevropskim strankama i njihovim prvacima, većina ipak ne može ni izbliza kao ovi na vlasti, a kamo li gore od njih. Zato je – kada se ostane nasamo sa glasačkim listićem – izbor prost.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net