Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Nesporazumi između jednog od najtalentovanijih srpskih fudbalera i njegovog matičnog kluba Partizana ponovo su otvorili pitanje statusa profesionalnih igrača, upravljanja klubovima i trgovine igračima
Dugo se nije dogodilo da jedna fudbalska priča izbije u prvi plan kao što se to događa poslednjih nedelja sa slučajem Andrije Živkovića, supertalentovanog igrača Partizana koji je zbog odbijanja da se povinuje interesima uprave kluba prekomandovan u „niži pogon“, a važi za najboljeg igrača kog ovaj klub trenutno ima. Javnost se uznemirila zbog dve stvari: prvo, Živković je kao deo mlade reprezentacije Srbije, koja je u junu 2015. osvojila Svetsko prvenstvo za fudbalere do 20 godina, postao „miljenik nacije“, pa nije jasno zašto se takvom fudbalskom biseru dovodi karijera u pitanje; drugo pitanje je vlasništvo nad igračima i način na koji se njima trguje.
Pismo javnosti koje je pre izvesnog vremena uputio Jovica, otac Andrije Živkovića, pokrenulo je pitanja koja se tiču statusa mladih fudbalera u profesionalnim timovima, načina na koji se potpisuju ugovori sa njima i kako ih klubovi i posredničke menadžerske agencije tretiraju. Jovica Živković u pismu kaže da su mu jednom prilikom u upravi Partizana rekli da je „Andrija njihova imovina“, što je njega posebno potreslo, kao što bi uznemirilo svakoga čije se dete nađe u takvoj situaciji. Za Jovicu malo ko ima lepu reč, ali je teško osporiti pravo roditelju da se bori za prava svog deteta.
S druge strane, da bi uopšte preživeli klubovi u Srbiji se oslanjaju na prodaju igrača kao glavni izvor zarade za klub i obezbeđivanje njegovog opstanka, a taj princip zarade je posebno važan u situaciji kada klubovi malo zarađuju od ulaznica, TV prava ili prodaje opreme, kao što je slučaj u dobrostojećim ligama Evrope.
PRODAJOM DO OPSTANKA: Partizan je u poslednjih dvadesetak godina stekao renome u Evropi kao klub koji ima odličnu omladinsku školu iz koje izlaze veoma talentovani igrači. Na konto toga, klub je godinama zarađivano dosta novca samo od prodaje najboljih igrača koji su izlazili iz njegovog omladinskog pogona. O tome da li je to dobro, da li je takav način opravdan, da li je novac od transfera služio da se klub održi ili su se „pojedinci bogatili“ može se debatovati dugo, ali je činjenica da se od prodaje igrača živi. Kada klub nema ništa da proda i prodaje nema, videli smo to na primeru Crvene zvezde u poslednjih desetak godina, onda zapada u ogromnu finansijsku bulu iz koje je možda i nemoguće izaći.
U „slučaju Živković“ imamo i treću stranu u vidu izraelske agencije koja se bavi posredovanjem u prodaju fudbalera, koju vodi Pini Zahavi i koji važi za jednog od najvećih u tom poslu u Evropi. Zahavijeva agencija je godinama unazad dovođena u vezu sa transferima fudbalera iz Partizana i često nije bilo jasno čiji su fudbaleri koji iz ovog kluba idu u inostrane timove.
Ovoga puta izgleda da je sve jasno: tadašnja uprava na čelu sa Draganom Đurićem, nekadašnjim predsednikom kluba, i drugim osobama koje su bile važne u upravi Partizana, 2014. godine potpisala je ugovor sa Zahavijevom agencijom kojim su faktički prodali deo prava na Andriju Živkovića. Klub je bio u finansijskim teškoćama i umesto da uzme skupi kredit odlučio se da uzme 1,25 miliona evra od Zahavija, ali se obavezao da će polovina budućeg obeštećenja dobijenog od prodaje igrača ići na račun „treće strane“.
Klub je zaradio na Živkoviću i pre nego što se znalo da bi on mogao da bude neko ime u evropskom i svetskom fudbalu, ali se obavezao i da plati Zahaviju nešto što takođe nije bilo izvesno. Klub i Zahavi su procenili da bi odšteta u budućnosti za Živkovića mogla da bude oko pet miliona evra, pa bi Zahavi zaradio onoliko koliko je uložio, a Partizan bi takođe u zbiru zaradio bar 2,5 miliona evra.
PREDUGO ČEKANJE „PRAVE“ PONUDE: Čitava situacija izgledala je još bolje u leto 2015. godine kada je Živković predvodio mladu reprezentaciju Srbije do svetske titule. Mediji su ga upoređivali sa najvećim talentima u istoriji fudbala i verovatno je Zahaviju, a još više upravi Partizana, drhtala brada od uzbuđenja: očekivali su da na jednom transferu zarade dovoljno da pokriju poslovanje kluba bar za jednu godinu, što je fantastična stvar jer vas lišava odgovornosti za sve ostale loše odluke koje donosite.
Međutim, „prava“ ponuda nije dolazila i oni koji se bave fudbalom duže od sadašnje Partizanove uprave kažu da je veliki rizik čekati poslednji prelazni rok u kome igrača možeš da „prodaš“. Naime, ako je već situacija takva kakva jeste, a ona znači da se Živkovića videlo samo kao „imovinu“ koju treba što skuplje prodati, onda je to trebalo uraditi još letos. To bi značilo da se „naplate“ i klub i Živković i da se vrati novac Zahaviju.
Andrija je ostao u klubu kao Partizanov igrač, pomogao je značajno da tim ima uspešnu sezonu u Ligi Evrope što je takođe uvećalo zaradu kluba, a onda se ove zime dogodilo da zbog nedostataka dobre ponude on ne prihvati da ode bilo gde samo da bi otišao, a klub ga je zbog toga kaznio izbacivanjem iz tima.
ZA SVE SU KRIVI BIVŠI: I ne samo to: uprava koju predvodi Miloš Vazura, kadar SNS-a u Partizanu, počela je da zapomaže u javnosti i da govori kako je cela situacija posledica lošeg rada prethodne uprave i bezobrazluka porodice Živković. Oni koji klub vode poslednjih petnaestak meseci ne vide svoju odgovornost, sve rade za klub i tome slično. Optužili su devetnaestogodišnjeg igrača da je zbog toga što ne želi da ode iz Partizana klub doveden pred gašenje, jer nema drugog načina da se obezbedi novac za rad. Tu vidimo paradoksalnu situaciju koja se objašnjava tržišnim razlozima: voliš klub za koji igraš i želiš i dalje da igraš u njemu, ali ne, potrebno je da se pokoriš i da budeš prodat da bi klub opstao.
Pravo je čudo da niko od sportskih komentatora sklonih guslanju nije ovu situaciju uporedio sa dankom u krvi jer je priča nalik načinu na koji su pravljeni odredi janjičara u Otomanskoj imperiji. Nekadašnji igrač a danas sporski direktor Partizana Ivica Ilijev rekao je da će 200 porodica završiti na ulici zbog želje Andrije Živkovića da ostane u klubu, a docnije je manipulisao činjenicom da mu se nudi potpisivanje novog ugovora pred kamerama (čudo da nije pomenut i poligraf).
Ovako veliki pritisak na igrača na kome je klub uveliko zaradio kada nije bilo drugog načina da se obezbedi novac za funkcionisanje kluba, govori o tome čemu su sve izloženi fudbaleri u Srbiji.
ULAGANJE I PROFIT: Argumenti koji dolaze iz Partizana da je klub puno uložio u Živkovića ne stoje, jer teško da su uložili više od 1,25 miliona evra, koliko im je on do sada sam doneo novca. On je kao stipendista mogao da ima mesečnu platu oko hiljadu evra, a kao profesionalac je imao 8000 evra mesečno. Bio je tri godine stipendista i dve godine profesionalac, pa je lako izračunati investiciju kluba.
Pored toga, ako ovoga juna ode u inostranstvo u neku od boljih liga Evrope, što se može pretpostaviti, Partizan će na ime takozvane trening kompenzacije dobiti između 30.000 i 90.000 evra za svaku godinu koju su trenirali Živkovića. Ova razlika je navedena jer nije ista suma ako igrač ode u Real ili u Štutgart. Dakle, to je novac koji im sigurno pripada bez ikakvog obeštećenja.
U Partizanu je zavladala paranoja jer su shvatili da su dužni Zahaviju ne 1,25 nego 2,5 miliona evra i da će to morati da plate kako znaju i umeju, a odgovornost za dug koji pristiže na naplatu usmeravaju ka bivšoj upravi i porodici igrača. Pored toga, propast ugovora sa Zahavijem izbija im iz džepa i 10 odsto od narednog ugovora koji Živković bude potpisao, a tek to je sladak novac – vidi se to danas na primeru Aleksandra Mitrovića, od čijeg transfera iz Andrlehta u Njukasl klub danas živi. Uprava koju je Partizan dobio posle smene Dragana Đurića, najuspešnijeg predsednika kluba u istoriji, formirana je pod velikim uticajem ljudi iz SNS-a i sada izgleda da su Vazura i društvo poprilično nedorasli situaciji i da nisu ni znali gde dolaze.
Oni bi da nastave što i njihovi prethodnici: da sporadičnom prodajom talentovanih prikriju svoju nesposobnost reformisanja klubova na čijem su čelu, i fudbala u Srbiji uopšte. Srbija je uz Albaniju i Francusku najveći izvoznik fudbalera u Evropi i često se kaže da ovde igraju samo oni koji baš nemaju gde da odu.
Međutim, kao i u drugim oblastima, talenat nije vezan za uređeni sistem, štaviše. Na primeru Živkovića vidimo opet da Fudbalski savez ne radi ništa, da se kao i do sada bavi sobom i svojim opstankom, i da se niko iz „kuće fudbala“ nije oglasio povodom činjenice da momak koji je doneo svetsku titulu sada treba da bude uništavan zato što nije hteo da ode iz kluba u kome je ponikao. To što je ucenjen iz nesportskih razloga, za ljude koji vode srpski fudbal nije tema.
Na kraju, Živković će sigurno otići, to je bar izvesno. Od snage njegovog karaktera i zdravlja zavisiće njegova buduća fudbalska karijera. Ono što će posle toga ostati je samo još jedan „slučaj“, bez ikakvog nauka i bilo kakve promene.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve