Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Sjajni bugarski pisac Alek Popov u novom romanu zadržava sve vrline po kojima ga znamo, ali je istovremeno zreliji i smireniji
Hrvatska ima Antu Tomića, a Bugarska Aleka Popova; ono između njih je Srbija – pustinja realnog… Ovde još ratuju zavičajci i postmodernisti (a u međuvremenu smo kanda dobili i zavičajne postmoderniste!), ili se, glede podmlatka, jalovo kolju jedna nadrileva i jedna kvazidesna formacija, a da su obe jedva izrodile ukupno jednog i po pisca (po cca 0,75 svaka), ozbiljna, a duhovita „obrada“ u međuvremenu nagomilane a neobrađene stvarnosti i dalje je deficitarna, uostalom, umesto fine i inteligentne duhovitosti koja fino kruniše istinski književni dar na (s)ceni je u najboljem slučaju šmirantska ironija i parapolemički sarkazam, što znači da se romanopisci ponašaju kao neiživljeni kolumnisti, a od toga pite ne biva. Na kraju je takoreći veteran Basara morao da prebegne od postmodernista – a da ipak ostane veran svojoj, štono kažu, poetici – i da nas, svoje savremenike, turi u knjige: da nije njega, činilo bi se da smo i dalje u 1989, u najboljem slučaju. Bogo moj, živ nisam hoće li zadarska Riva pobediti na Evroviziji…
Pa dobro, što nema u nas ima u komšiluku, što istojezičnom, što sličnojezičnom. Alek Popov (1966) srećom nam je već dobro znan, o njegovim je knjigama na ovom mestu uredno pisano; ako bismo zamislili neku skupnu istočnoevropsku književnost tranzicije (a zašto ne bismo, kao što je u vreme tzv. komunizma s mračnije strane Gvozdene zavese postojala u izvesnom smislu zajednička disidentska književnost), Alek bi Popov u njoj zauzimao jedno od po svemu ključnih mesta, što bi mogao prevideti samo neko ko misli da je duhovitost odlika plitkih i nižerazrednih duhova (avaj, to znači da je taj neko po svoj prilici institucionalno ovlašćeni arbitar u književnim stvarima).
Novi roman sofijskog autora Sestre Palavejev (prevela Ivana Stoičkov; Geopoetika, Beograd 2015) donosi zanimljiv vremenski odmak u rikverc: umesto čudesnog sveta postkomunizma, Popov se vraća u vreme Drugog svetskog rata u Bugarskoj, i prihvata se ispisivanja jednog zaboravljenog žanra: partizanskog romana. Žanr je u nas dobro znan, ali odavno ga nema iz razumljivih razloga (Vule Žurić je imao zanimljiv pokušaj reinterpretiranja, mada ga je izjeo neotklonjiv višak „postmodernizma“, kako to već biva), a dok ga je bilo, njime su se bavili takoreći isključivo oni koji su i sami učestvovali u partizaniji (recimo, Mihailo Lalić, Branko Ćopić, Antonije Isaković, Dobrica Ćosić etc.). Partizanska je epopeja ionako mnogo dublje zašla u popularnu kulturu i masovnu imaginaciju na način tome primereniji, dakle preko filmske umetnosti („ratni film“ kao jugovestern), dok je u književnosti kanonizovana kroz prilično brojne „lektirne naslove“, ali je u međuvremenu zapravo potisnuta na marginu, u neobrazloženu nelagodu i poluprećutanost, iz razloga mahom neknjiževnih, do te mere da se čak i Ćosiću nekako najmanje uvažavaju Deobe, mada su objektivno nešto najbolje što je napisao. Uh, opet ja s ovima našima… Pretpostavljam da je i u bugarskoj književnosti taj žanr – po preslikanom sovjetskom modelu, ako ništa drugo – bio vrlo zastupljen, mada u realnoistorijskoj stvarnosti bugarska partizanija nije bila ni prineti jugoslovenskoj (za šta su platili visoku cenu poluvekovnim boravkom u „lageru“, tj. zatvoru veličine države). Kako god, Popov pokreće priču iz sadašnjeg vremena, od imena neke uličice u starom sofijskom kvartu, nazvane po poginuloj partizanki Jari Palavejev; i u Bugarskoj su, dakako, partizanska imena ulica masovno brisana, no ovo je nekako ostalo, valjda jer je sokače bilo isuviše malo i neugledno da bi bilo dodeljeno nekom (polu)izmišljenom plemiću ili ko zna već kojoj paraistorijskoj sakaludi… Kako god, Popov koristi ovaj (izmišljeni) toponim kao zamašnjak književne imaginacije, Jari dodaje bliznakinju Karu, a zatim ove dve srčane mada, razumljivo, malko razmažene sofijske šmizlice iz imućne familije odvodi u partizanski odred koji se lomata po šumama na i oko planine Balkan, predvođen komesarom, već dobrano rusifikovanim tj. sovjetizovanim Bugarinom kojeg je Moskva poslala drugovima kao bratsku pomoć. I koji svojim mahom naivnim i slabo obrazovanim saborcima puni uši imaginarnim divotama sovjetskog života, mada jako dobro zna istinu o njima, i sve što intimno želi od života jeste da se više nikada ne vrati u taj raj…
Nije to, međutim, ključno, nego Alekovo majstorsko zamešateljstvo: dve mlade i prelepe devojke koje kao da su pravo s neba pale među ogrubele, svega gladne, dugo već izolovane i seksualno zagorele mužjake (i mužike), od kojih većina ni u boljim tj. mirnodopskim vremenima nije mogla prići ni na puškomet ovakvim beloputim lepoticama… S tom se intrigom, koja se provlači i zapliće na bezbroj načina kroz čitav roman, Popov nosi urnebesno dobro, ali na nju vešto kalemi i štošta drugo, to jest, gradi Sestre Palavejev kao moćnu, izuzetno inteligentno izvajanu priču o sudaru visokoparnih ideologija (komunističke, ali i tradicionalističke, patrijarhalno-nacionalističke ideologije bugarskih kvislinga) sa sitnim i manje sitnim ljudskim slabostima, potrebama i strastima, sudaru „naučnog socijalizma“ sa drevnim i žilavim paganskim praznoverjem, ili pak „klasnim“ uslovljenostima i refleksima koji upravljaju našim postupcima i onda kada smo na voljno-svesnom nivou duboko protiv toga.
Iznad svega, dakako, a kao i uvek kod Popova, ovo je priča o tome „šta se stvarno događalo“ ispod površine zvaničnog narativa, recimo diplomatskog kao u Misiji London, ili već nekog drugog. Tako se i priča o partizankama Kari i Jari, alias Gabrijeli i Moniki (jeste li nekad čuli suludija partizanska imena?) u „stvarnosti“ ovog romana završila sasvim drugačije nego u njegovoj zvaničnoj istoriji, nije red da vam otkrivam kako, ali je svakako upečatljivo! U svemu tome, nema kod Popova ni primisli niti o nekom odocnelom „obračunu“ s komunizmom (kamoli s antifašizmom, daleko bilo), niti pak njegove revizionističke idealizacije i romantizacije (što je sada u modi među multidisciplinarnim gnjavatorima), jer pisca ne zanima participiranje u toj vrsti besplodne polemike, nego ga zanima da stavi svoje junake u razne nemoguće situacije i da vidi kako će se i hoće li se iz njih iskobeljati; ako se usput još i kaže – a kaže se – nešto bitno o tome kako mehanizmi velike istorije krckaju ljudske kosti u ovom delu sveta, utoliko bolje. Alek Popov sa svim spisateljskim vrlinama koje dobro znamo, a opet i sasvim nov, zreliji, smireniji. Šuma šumarum, čovek s pravim spisateljskim kompasom ni u „šumi“ ne može da zaluta…
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve