REKOM >

Mi se pomirili, a vi?

Ljudi koji pričaju kako su njihovi najbliži ubijeni, koji pričaju o kućama koje su im zapaljene, o mučenjima koja su sami pretrpeli, pričaju da bi nas sve zajedno njihova istina primakla dijalogu i pomirenju "koje će se zasnivati na poverenju i na javnom priznanju drugih i njihovih ličnih istina"

Zbornik/Përmbledhje/Collection, koji je nedavno objavila Koalicija za REKOM je zbirka tekstova o tranzicionoj pravdi i o pomirenju. Njegova posebna dragocenost je 16 priča ljudi koji su u ratovima devedesetih iskusili najveće životne gubitke jer su ti ljudi smogli snage da ih ispričaju, a pre svega zato što su ispričane bez optužbe i bez mržnje. To je uglavnom nemoguće. Izdvajamo ih od ostalih, ništa manje važnih i opštepotrebnih tekstova objavljenih u ovom Zborniku.

Autori Zbornikovih tekstova su učesnici Devetog i Desetog foruma za tranzionu pravdu u postjugoslovenskim zemljama. Organizator ovih foruma, kao i svih prethodnih, jeste Koalicija za REKOM, Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ. Trojezičnost naslova ove publikacije nagoveštava da je njen sadržaj namenjen svima koji govore srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorski jezik, albanski, engleski jezik – dakle, svima na svetu. Urednice Zbornika su Svetlana Slapšak i Nataša Kandić.

Ljudi koji pričaju kako su njihovi najbliži ubijeni, koji pričaju o kućama koje su im zapaljene, o mučenjima koja su sami pretrpeli, pričaju da bi nas sve zajedno njihova istina primakla dijalogu i pomirenju "koje će se zasnivati na poverenju i na javnom priznanju drugih i njihovih ličnih istina" – kako je cilj pomirenja definisala Nataša Kandić.

Amiru Kulagiću iz Srebrenice, BiH, ubijen je otac Safet vatrenim oružjem u leđa, 8. maja 1992. godine. Bio je sto odsto invalid "tako da nije predstavljao nikakvu prijetnju nikome. Nije želio napustiti Srebrenicu, zato što je smatrao, kao i većina drugih običnih prosječnih ljudi, da nije ikome ništa kriv. U to vrijeme, u Srebrenici, kada je on ubijen, ubijeno je za nekoliko dana više od 30 starih i bolesnih ljudi, ali na različite načine. Neki su živi spaljeni, neki su otrovani bojnim otrovima, a neki su zaklani." Amir Kulagić zatim priča kako je izgubio očuha, daidžu, daidžinog šesnaestogodišnjeg sina, tetka i njegovog sina, zeta. "Kad je u pitanju moja supruga, ona je u momentu kad je padala Srebrenica bila u sedmom mjesecu trudnoće. Ja sam bio u šumi. Mi se nismo vidjeli. Ona je došla u Potočare sa ocem, djedom i majkom i sestrama i ... Zašto nju spominjem? Njoj su iz ruku otjeli oca i djeda, ona se gurala. Nije ih htjela pustiti. Međutim, nju su htjeli da udare puškom u stomak da ubiju tu bebu u stomaku, i onda je moj punac rekao: Nemojte, molim vas, pustite je, evo mi idemo, nemojte nju dirati. Ono što je meni teško bilo, jer sam prošao kroz tu šumu od Srebrenice do Tuzle, sedam dana i osam noći, ta slika kako su rasporili moju suprugu, izvadili dijete, nabili na nož, to je u stvari, mene... i sad mi često bude problem... Vidim kako je žrtvama teško izaći i govoriti o vlastitom iskustvu. Međutim, sve one koji imaju hrabrosti da na ovakvim skupovima pričaju o vlastitom iskustvu smatram herojima, a ne žrtvama. Gdje sam ja danas? Ono s čim mi danas živimo, ja i moja porodica, jeste da supruga ima svoje traume, a ja imam svoje. Kad dođe vrijeme aprila, maja, kad dođe behar, proljeće, ja i moja supruga imamo dosta problema, ne međusobno, imamo psihičkih problema zato što nas taj miris, umjesto da nas raduje, podsjeća na smrt i na one kojih više nema."

Bivši zatvorenik logora Stajićevo u Srbiji, Mirko Kovačić iz Vukovara, bio je zarobljen sa sinom Darkom. Tamošnji komandant Miroslav Živanović spasao je pet-šest zarobljenih bolesnika. "Znate šta, gospodine Kovačiću, ja nisam išao u Akademiju da učim i da budem komandant logora, ja sam vojnik", rekao mu je. A noću, "pripadnici raznih partija ondašnjih tamo, pravili su nered, mučili ljude, tukli i tako dalje." Na zahtev delegacije Međunarodnog Crvenog krsta napravljena je lista zarobljenika koje je zbog godina i bolesti trebalo osloboditi na kojoj je bilo i Mirkovo ime. U delegaciji je bila i izvesna gospođa Meri. "Toga dana moj sin je imao rođendan. On zna engleski. I gospođa Meri s njim razgovara. Dođe kod mene gospodin Živanović, pukovnik, gospodin: Šta radi Darko? Ja kažem: Pukovniče, on ima danas rođendan. On je uzeo memorandum Međunarodnog križa gde su bila otkucana imena oslobođenih zatvorenika, i dopiše olovkom Darko Kovačić. I tako sam ja izašao sa sinom van. I da završim – šta je dijalog? I sada sam već treći put pozivan na Županijski sud u Osijeku. Neko je od rukovodilaca logoraša optužio Živanovića kao glavnog mučitelja, kao glavnog ne znam ovo i ono. Ja sam uporno ponovio ovo što sam vama rekao, i stojim iza Živanovića kao jednoga korektnoga, istinskoga, pravoga vojnika, a nikakvog mučitelja. Evo, to se postiže dijalogom."

Zoran Kosić iz Kikinde, predstavnik Udruženja boraca ratova devedesetih, dodao je povodom priče Mirka Kovačića: "Mi, veterani ovde, koji se okupljamo iz svih krajeva, već naveliko razgovaramo da napravimo jedan gest koji će se zvati – Mi se pomirili, a vi?"


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net