Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Entuzijazam sa kojim su Austrijanci i Nemci dočekali izbeglice opada. Solidarnost ustupa mesto trezvenoj kalkulaciji o redukciji broja izbeglica. Bilo je lepo dok je trajalo: taj osećaj iskupljenja zbog nacističkog pragreha
Za „Vreme“ iz Beča
Avgust ove godine, međunarodna autobuska stanica u bečkoj opštini Erdberg. Tu u Erdbergu, kažu, počinje Balkan. I zaista se stiče utisak da više niste u Beču, već da ste dospeli na neko odredište u jugoistočnoj Evropi. Na jednom od komfornih autobusa bode oči reklama „Jer svako ima neki cilj“ – jasna izjava, tako jednostavna i neporeciva. U autobusu za Hrvatsku u letnjoj sezoni ima više putnika koji govore nemački, a odredište im je Jadransko more. Među njima su dve devojke, jedva da imaju dvadeset godina. Njihov glasan razgovor zabavlja čitav autobus. Jedna uzbuđeno priča o nekom dečku koji joj se nije javio, druga joj upada u reč i pita kako se provela na tenisu. Ona prva koja se zgražavala nad „tom muškom svinjom koja joj se nije javila“, negde između tenisa, plivanja na Dunavu i sladoleda koji je jela na reci, priča da je sa još dve drugarice bila u Trajskirhenu te da se najzad ratosiljala stare garderobe iz ormana.
Dakle, bila je u Trajskirhenu i odnela staru garderobu! Aktivnost u dokolici proizašla iz aktualnog povoda. Taj gradić u Donjoj Austriji je već godinama u žiži medijske pažnje jer je prihvatni centar za izbeglice koji se tamo nalazi prepun. Ovog neobično vrućeg leta situacija je postala toliko nepodnošljiva da je eskalirala. Mnogobrojne izbeglice morale su da spavaju pod otvorenim nebom, među njima i mala deca. Slike neodrživog stanja na ivici humanitarne katastrofe usred jedne od najbogatijih zemalja obišle su svet.
Socijaldemokratski gradonačelnik Trajskirhena Andreas Babler, jedan od malobrojnih pravih levičara među austrijskim socijaldemokratama, koji se godinama neumorno zalaže za humaniju politiku prema azilantima, zamerio je ministarki unutrašnjih poslova Austrije Johani Mikl-Lajtner da zloupotrebljava situaciju i da vodi „zlokobnu“ politiku. On tvrdi da ministarka iz redova demohrišćana namerno podgreva „ekspres-lonac Trajskirhen“, ne bi li dovela do eskalacije i tako poručila zemljama iz kojih potiču izbeglice: pogledajte šta vas ovde stvarno očekuje, sigurno ne zemlja Dembelija u kojoj teku med i mleko.
DEMONSTRACIJA SOLIDARNOSTI: Proteklog leta Austriju nije preplavio samo talas vrućine, već i talas saosećanja i spremnosti da se pomogne ljudima u nevolji. Civilno društvo se organizovalo preko društvenih mreža i upečatljivo demonstriralo šta je baza sve u stanju da uradi kada postoji dobra volja. Lična inicijativa kompenzovala je propuste politike, mnogi ljudi su spontano pritekli u pomoć i u izbegličkim centrima i na železničkim stanicama.
Atmosfera pod parolom refugees welcome doživela je vrhunac u subotu 3. oktobra na koncertu kojim se izražavala solidarnost sa izbeglicama pod nazivom „Voices for Refugees – koncert za humaniju Evropu“. Više od 120.000 ljudi se okupilo na Heldenplacu (Trgu heroja) u Beču, da bi demonstrirali za humaniju politiku prema azilantima i istovremeno slušali zvezde kao što su nemački bend Die Toten Hosen ili Conchita Wurst. Tih nekoliko sati Bečom je provejavao dah onih demonstracija Je–suis–Charlie: mešavina iskrene želje da se aktivno založiš za neku bolju politiku i dobrog osećaja da na pravoj strani u pravom trenutku činiš ispravnu stvar.
Vrhunac ove velike demonstracije bio je emotivni minut ćutanja na Heldenplacu – upravo na onom mestu gde je marta 1938. godine oko 250.000 ljudi euforično aplaudiralo Hitleru kada je objavio da će Nemačka anektirati Austriju. Heldenplac je bio i biće simbolički nabijeno mesto austrijske istorije, što je pored ostalih tematizovao Tomas Berhard u istoimenoj drami koju su pratili skandali. Svaka demonstracija solidarnosti civilnog društva na Heldenplacu uvek je i pokušaj da se ovo mesto „opere“ od istorijske odgovornosti i da mu se dâ novo značenje, i uvek nanovo sve što se tu događa asocira na Heldenplac kao mesto gde je kucnuo čas vladavine nacista.
OTREŽNJENJE: U međuvremenu je entuzijazam za pomoć izbeglicama u društvu uveliko opao, nastupilo je otrežnjenje. Ministarka unutrašnjih poslova Mikl-Lajtner sada se zalaže da se „restriktivno brane spoljne granice EU“, da se podižu ograde od žice i da se izgradi „tvrđava Evropa“. „Svako ko ima kuću, ima i baštu i ogradu, i sam odlučuje ko sme da uđe“, izjavila je Mikl-Lajtner tokom jednog tok-šoua na nemačkoj televiziji i tako ilustrovala predstavu o svetu koja se očigledno zasniva na ideji idiličnog, malograđanskog predgrađa: kuća, bašta, ograda.
Kaže se da je Austrija zemlja kojoj je pošlo za rukom da čitav svet ubedi da je Betoven Austrijanac, a Hitler Nemac. I zaista, Austrija stalno uspeva da se „sakrije“ iza Nemačke, da se šlepuje uz nju, a kad postane vruće – da na Nemačku svali krivicu za zajedničke poduhvate. To je tako i tokom sadašnje izbegličke krize: dok Nemačka preuzima glavni teret prihvatanja izbeglica, Austrija se ograničava uglavnom na to da „propušta“ izbeglice do granice sa Nemačkom, koja naglašava da priliv izbeglica mora da se uspori jer su trenutno svi kapaciteti popunjeni.
USPORITI PRILIV IZBEGLICA: Nemačka koaliciona vlada je prošle nedelje pobedonosno saopštila da je pronašla kompromis za tretman onih izbeglica koje verovatno nemaju šanse da dobiju azil u Nemačkoj. Neće biti strogih „tranzitnih zona“, što je zahtevao konzervativni predsednik vlade Bavarske Horst Zehofer, nego „tri do pet posebnih teritorija“ za registraciju onih koji traže azil, a nemaju ozbiljnih izgleda da ga dobiju. Izbeglice će imati „obavezu prisutnosti“, ali neće biti iza žica. Ali, ako napuste srez u kome su smešteni, gube sve privilegije i materijalnu pomoć. Zasada se ne zna kako bi to stvarno trebalo da funkcioniše, ali je jasno da će Nemačka usporiti priliv izbeglica jer više ne može da izađe na kraj sa tolikom brojem njih.
Ministar unutrašnjih poslova Tomas de Mezijer izjavio je da za Sirijce, koji mogu da računaju na azil, ta uredba važi na godinu dana, ali da nema govora o tome da im se legalno pridruže njihove porodice: „Broj izbeglica je tako velik da ne možemo da primimo još i njihove članove porodica.“
A Zehofer je rekao da bi „Nemačka kapitulirala kao država ako ne bi bila u stanju da kontroliše granicu dugačku 3000 kilometara“, te da Nemačka nije „nikakva socijalna služba za Balkan“, aludirajući na to da bi izbeglice koje se zateknu u Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji tamo trebalo i da ostanu.
Kancelarka Angela Merkel je po običaju staloženo konstatovala: „Rešavanje problema s jedne strane mora da se ubrza, a s druge strane da se zavede red u postupcima za dobijanje azila.“ Poenta je jasna: izbeglice treba zaustaviti na spoljnim granicama Evropske unije. Ako zemlje EU koje su samo tranzitne za izbeglice to budu i sprovele, i pritom dobiju kritike, moći će da okrive Nemačku za svoje postupke.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve