foto: thomas aurin
Iz predstave Common ground

49. BITEF >

Polifonija kolonije

Mada nije nagrađena, paradigmatična predstava ovogodišnjeg Bitefa bila je Common Ground berlinskog pozorišta Maksim Gorki u kojoj se ratni raspad Jugoslavije predstavlja u kombinaciji kiča kao najvišeg stepena banalnosti asocijacija i jedne skoro starinski kolonijalističke egzotizacije

Otvarajući ovogodišnji Bitef, gradonačelnik Beograda Siniša Mali u jednom trenutku je napravio lapsus i pomenuo – Jovana Trailovića. Bilo je u toj frojdovskoj omašci i podsvjesnom sažimanju nečeg indikativnog. Dvadeset šest godina nakon smrti Mire Trailović i nepunu godinu nakon smrti Jovana Ćirilova, Bitef je ostao siroče. Ostavši bez svojih tvoraca, da ne kažem baš "roditelja", Bitef je sada odgovornost cijele ovdašnje pozorišne (i kulturne) zajednice. Naša kultura prečesto je bila i ostala (i u dobru i u zlu) više vezana za konkretne osobe i personalni kontinuitet, nego za institucije. U tom smislu, a naročito u vremenu opšte besparice koja se posebno odražava u sferi kulture, veliko je pitanje šta će biti sa Bitefom. Ovaj 49. po redu, održan je pod sloganom "Uspomeni Jovana Ćirilova", sljedeći će biti jubilarni, pedeseti. Već i činjenica da dodjeljuje nagrade koje nose imena Mire Trailović i Jovana Ćirilova, trebalo bi da obavezuje festival da ostane dostojan svojih tvoraca. Nažalost, većina predstava odigranih na Bitefu ove godine nisu se pokazale dostojnim renomea ovakvog festivala.

SEPTEMBARSKI ŠTIMUNG: Uostalom, oko teze da je velika većina ovogodišnjeg glavnog programa Bitefa bila slaba skoro da postoji konsenzus. Teofil Pančić je u prošlom broju "Vremena" pisao o "neobičnim selektorskim odlukama", a Ana Tasić neki dan u "Politici" piše o ovogodišnjem Bitefu kao "najslabijem u proteklih nekoliko slabih godina". Vrhunac bizarnosti pak predstavlja (jednoglasna) odluka žirija da glavnu nagradu festivala dodijeli predstavi Zbogom. Ana Tasić tu je odluku s razlogom nazvala "farsičnom" upitavši se i je li možda ta farsičnost "odgovarajući odraz ovogodišnje selekcije". Ipak, vrijedi se suprostaviti tezi da je besparica jedini (ili glavni) razlog za sunovrat Bitefa. Kulturni padovi uvijek su više vezani za duhovnu nego za finansijsku sferu. Sve se u Beogradu promijenilo u odnosu na vrijeme Bitefa iz svojih najslavnijih dana, izuzev septembarskog štimunga koji je i sada kao i tada nalik na Petefijevu pjesmu (Szeptember végen). Ovu pjesmu pominje Danilo Kiš u jednom indirektno bitefovskom tekstu iz 1976. godine, tekstu u kojem pominje razgovor Fernanda Arabala i Mire Trailović u njenoj kancelariji. Vrijeme u kojem se vodeći evropski dramski pisci dolazili na Bitef da i sami nešto nauče je nepovratno iza nas.

ZEMLJA ZA VAS: Mada nije nagrađena, paradigmatična predstava ovogodišnjeg Bitefa je Common Ground berlinskog pozorišta Maksim Gorki. Još uoči festivala ona nam je pompezno najavljena kao trijumf "naših (glumaca i glumica) u Gorkom", odnosno kao ostvarenje čija je najveća vrijednost "topao, humani i nimalo osuđujući pogled na pojedinačne sudbine nastale kao posledica opšte, ratne katastrofe". Iz samog berlinskog pozorišta predstavu su najavili ovako: "Jugoslavija – zemlja koje više nema. Nestala u ratovima među braćom (...) Mnogi su izbegli u Berlin – u bekstvu, u potrazi za poslom i drugim životom. Kako ti Berlinci danas doživljavaju ove sukobe? Ovde deca žrtava ratnih zločina žive pored dece počinilaca. Kakva je interakcija među njima? Common ground je naša zajednička supstanca, temelj na kojem stojimo. Jael Ronen u svom projektu okuplja izvođače koji su u Berlin stigli iz Beograda i Sarajeva, Novog Sada i Prijedora. Šta je njihov common ground? Šta je njihova tačka dodira? Komad je razrađen kolektivno na osnovu puta u Bosnu i susreta sa stručnjacima i članovima porodica protagonista. Pozorište postaje bezbedan prostor za raspravu o terminima kao što su krivica i iskupljenje, oproštaj i zaborav, dok se stereotipi, predrasude i suprotstavljene priče veselo sudaraju." Sedmoro berlinskih glumaca (Vernesa Berbo, Nils Borman, Dejan Bućin, Mateja Meded, Jasmina Musić, Orit Nahmijas, Aleksandar Radenković) istovremeno nam pričaju svoje lične priče povezane sa ratnim raspadom Jugoslavije, pokušavaju da taj raspad kontekstualizuju unutar svjetske istorije u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka te nas pseudoreportažno izvještavaju o svojoj "istraživačkoj posjeti" Bosni i Hercegovini.

NA PUTU: Prvi dio predstave, uvodnih dvadesetak minuta, pomalo čak i obećava. Uz muzičku podlogu globalno ključnih hitova iz prve polovine devedesetih, od U2 i Nirvane do Ace of Base (All That She Wants), i brzo izmjenjivanje govornika, glumci nam vikipedijski prepričavaju globalnu istoriju od pada Berlinskog zida do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, sa akcentom na rat u Bosni. Takođe, u tom dijelu već se polako upoznajemo sa životnim pričama svakog od glumaca: Vernesa je iz Sarajeva gdje je provela dio opsade, Jasmina i Mateja su obe vezane za Prijedor samo što je prvoj otac ubijen u logoru, a drugoj je otac bio značajan dio (para)vojne strukture odgovorne za zločine, Orit je iz Izraela pa svaki sukob posmatra kroz prizmu onog bliskoistočnog, a Nils kao karikaturalni Švabo, bez ratnih trauma u formativnim godinama, a u predstavi uglavnom funkcioniše kao neko odgovoran za komičke olakšice. Kad se predstava, međutim, koncentriše na rat u Bosni i naročito na "istraživačku ekskurziju" stvari se naglo pogoršavaju i Common Ground postaje kombinacija kiča kao najvišeg stepena banalnosti asocijacija i jedne skoro starinski kolonijalističke egzotizacije. Ono što je iz naše perspektive kič manji je problem jer je izvorna publika predstave njemačka. Ovdašnjeg gledaoca malo iritira izbor muzike na liniji od Kemala Montena i Sarajevo, ljubavi moja do Đorđa Balaševića i Život je more, ali za Berlince je to u redu. Ono što, međutim, nije u redu jest egzotizacija. Mogla bi se ona ilustrovati s desetinama primjera, ali dva će ovdje biti dovoljna.

Nakon što su nekoliko dana boravili u Sarajevu, njemački umjetnici autobusom putuju za Prijedor. U publici je bilo ljudi koji su autobusom putovali na toj liniji i oni su mogli da potvrde tačnost informacije da to putovanje traje pet i po sati. Takođe, na tom putu se u jednom trenutku sa teritorije Federacije pređe na teritoriju Republike Srpske i tu nas glumci korektno informišu. Onda, međutim, slijede problemi. Jedan od glumaca govori kako su ušavši u Republiku Srpsku primijetili opštu srbizaciju svega pa su, eto, na putu Sarajevo – Prijedor prošli kroz Srbinje, Srpski Brod i Srbac. To je nekima, vidim, bilo smiješno, a replika je čista laž. Nemoguće je putujući na autobuskoj liniji Sarajevo – Prijedor proći kroz Srbinje, Srpski Brod i Srbac. Najprije, zato što nijedno od tih mjesta nije na tom putu, a zatim što dva navedena mjesta već godinama ne postoje pod tim imenima. Srbinje je ime koje su vlasti Republike Srpske tokom rata dale Foči, a Foča se nalazi istočno od Sarajevo, dok je Prijedor sjeverozapadno. Bosanski Brod, na obali Save, u ratu je prozvan Srpskim Brodom, a Srbac, takođe na obali Save, otkad postoji zvao se Srbac. To je otprilike kao kad bi neko beogradsko pozorište gostovalo u Berlinu s predstavom najavljenom u fazonu "istinitije od istine" i onda jedan od likova kaže kako je putovao autobusom na liniji Hamburg – Berlin i kako je prošao kroz Štutgart, Minhen i Drezden. Zapravo je još gore, jer bi za to svima bilo očito da je laž, a ovdje se izmišljotina koristi kao ilustracija nečega što bi se umjetnički relevantno moglo dočarati na neki drugi način, ali za to autori očito nisu imali znanja ni strpljenja. Nije sporno da su se tokom etničkog čišćenja današnje Republike Srpske desili brojni primjeri groteskne i karikaturalne nasilne srbizacije, ali umjetnički nije ubjedljivo kad to pokušavaš da pokažeš kroz natezanje činjenica.

BALKANSKI KARIJES: Takođe, tokom vožnje na liniji Sarajevo – Prijedor, autobus učestvuje u maloj saobraćajnoj nezgodi, a onda vozači upadnu u neku vrstu verbalnog psovačkog duela. Nižu se razne psovke koje, je li, Nijemcima trebaju da dočaraju stereotip da niko ne psuje kao Balkanci (ili Srbi). Problem je, međutim, što u toj gomili psovki nema skoro nijedne koja je uobičajena. Nadgornjavanje počinje psovkom "Jebem ti sestru u karijes" i nastavlja se u jednako bizarnom stilu, a lokalni gledalac, makar se i družio sa poslovičnim kočijašima, kao jedinu od tih psovki koja se zaista koristi prepoznaće famozno "sunce kalajisano". Ponovo valja reći, nije problem u tome što se Nijemcima predstavlja psovački Balkan, problem je što se izmišljaju psovke koje zvuče egzotično da bi stvar bila više fensi. To je kao neka analogija s pseudomavarskim stilom u arhitekturi: niste sami dovoljno živopisni, pa ćemo da vas načinimo još živopisnijim. A kad se na samom kraju prošlogodišnji februarski protesti u Sarajevu u vulgarizaciji već vulgarnih Žižekovih simplifikacija proglase embrionom novog bratstva i jedinstva, svaki gledalac koji zna išta o današnjem Sarajevu i današnjoj Bosni i Hercegovini postaje svjestan i dodatne dnevnopolitičke kalkulacije. Ipak, usprkos svemu, bitefovska publika je Common Ground propratila dugim gromoglasnim aplauzom i (polu)stojećim ovacijama, a na okruglom stolu nakon predstave, uz neprofesionalnu i nespretnu moderaciju, vladala je konsenzualno egzaltirana atmosfera dostojna partijskih sastanaka. Dvoje ljudi (iz branše, što bi se reklo) koji su se usudili da, uz ograde i isprike, izraze neku sitnu skepsu povodom umjetničkih dometa predstave skoro da su verbalno linčovani jer, eto, ne razumiju emocije.

Za koji dan Common Ground gostuje na sarajevskom festivalu MESS. Ne sumnjam ni najmanje da je tamo očekuje još veće oduševljenje. Nemaju današnji Beograd i današnje Sarajevo previše toga zajedničkog i kako vrijeme prolazi common ground im je sve manji, ali kulturna elita koja u oba grada više voli (zapadno)evropsko govno od balkanske torte je manje-više ista.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net