fotografije: bauhaus-online.de
Selman Selmanagić (desno) sa prijateljima iz Bauhausa, tridesetih godina XX veka

Kultura sećanja – Selman Selmanagić (1905–1986) >

Neimar iz Srebrenice

Sarajevsko "Oslobođenje" objavilo je 1974. godine članak pod naslovom "Od stolara iz Srebrenice do dekana Visoke škole u Berlinu". U njemu se sumira dotadašnji životni put Selmana Selmanagića, arhitekte rođenog u Srebrenici: diplomirao na Bauhausu, pod paskom Paula Klea, Valtera Gropijusa, Misa van der Roea; tridesetih radio u Istanbulu i Jerusalimu; Drugi svetski rat kao član Komunističke partije Nemačke proveo u Berlinu; posle rata, projektovao najveći stadion u Istočnom Berlinu "Valter Ulbriht". Umro je 1986. godine, a sahranjen je u Srebrenici, gradu u kojem će devet godina kasnije u samo nekoliko dana biti ubijeno 25 njegovih imenjaka

Na reversu novčanice od deset hiljada turskih lira koja je bila u opticaju tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća nalazio se lik Mimara Sinana. U njegovoj pozadini stajalo je jedno od najčuvenijih djela njegovih – džamija Selimija. Na novčanici su kao godina rođenja i smrti navedene 1490. i 1588. Oko obe ove godine, međutim, postoje kontroverze. Ona oko godine rođenja je manja. Osim 1490, pominje se i 1489. godina. Uglavnom, prilično je pouzdano utvrđeno da se Sinan rodio u Kajseriju u Anadoliji, kao sin hrišćanskog Grka. Odveden je u janjičare putem devširme (kod nas znane i kao danak u krvi), pa je primio islam te se istakao hrabrošću u pohodima na Beograd (1521) i Rodos (1522), kako lakonski navodi jedan biograf. Njegova arhitektonska slava začinje se na pohodu sultana Selima I na Vlašku, kad je podigao most preko Dunava: "U vrtoglavo brzom slijedu ostvaruju se, krajem tridesetih godina, daljnja djela majstora koja, većinom, nastaju na nalog Sulejmana Veličanstvenog po svim dijelovima carstva. Navode se samo najveće džamijske građevine: 1539. god. Rokselanina džamija (Hasseki Hurrem); 1548. Prinčevska džamija; 1550–1556. Sulejmanija, 1567–1574. Selimija u Jedrenu, građena na nalog Selima II. To su njegova blistava djela. Uz njih postoji određeni broj malih džamija, palača, škola, mostova, kupatila itd. Pjesnik Musfala Sai, njegov biograf, nabraja: 81 džamiju, 50 malih bogomolja, 55 škola, 7 kur’anskih škola, 17 sirotinjskih kuhinja, 3 bolnice, 7 vodovoda, 8 mostova, 33 palače, 18 konačišta, 3 hambara, 33 kupatila, 19 turbeta (grobnih zgrada), sve zajedno 334 građevine. Tri četvrti stoljeća je Sinan radio svugdje, od Bosne, pa do Meke."

1929.

DESET GODINA: Kad je riječ o godini smrti, kontroverza je ozbiljnija. I najbanalnija internetska pretraga pokazaće da se nude dvije godine – 1578. i 1588. Ozbiljni i referentni leksikoni poput "Rječnika arhitekture i pejzažne arhitekture" Džesa Stivensa Kerla (u izdanju Oksfordske univerzitetske štamparije) kao godinu Sinanove smrti navodi "1578 ili 1588". Zabuna je po svoj prilici povezana s neobičnom greškom na Sinanovom nadgrobniku. Mada većina onodobnih dokumenata bilježi njegovu smrt u 986. godini po islamskom kalendaru, brojka na samom nišanu je veća. Evo kako o tome piše već navedeni biograf: "U starosti od skoro 90 godina umro je ‘osmanski Mikelanđelo’, i u dugovječnosti mu sličan, 1578. god. u Carigradu. Iza svojega remek-djela, džamije Sulejmanije, blizu nekadašnje zgrade šejh-ul-islama, pokopan je uz jednu malu džamiju (mesdžid), također njegovo djelo, školu i vodoskok. Tarih (stih u kojem je broj godine) pokazuje, doduše, jasno 986. (po hidžri) kao godinu smrti, pa ipak je Ahmet Refik-bej prihvatio da je u tarihu vokal i, sa brojčanom vrijednošću 10 ispao, tako da bi se 996 (po hidžri)/1588. god. pokazala kao godina smrti, što se i u brojkama čini da je napisano. Budući da tarih potječe od Mustafe Saija (u. 1595), glasovitog nahkasa (‘kamenopisca’) svoga doba, to je taj nedostatak u najvažnijem stihu u najmanju ruku čudan." U istorijskom smislu, deset godina nije pretjerano dug period, ali to ne važi za jedan ljudski život. A ipak, dok razmišljam o tome je li se Selman Selmanagić boraveći početkom osamdesetih u Istanbulu zagledao u novčanicu od deset hiljada turskih lira, ne mogu da ne mislim kako razlika između 986. i 996. godine po hidžri i nije toliko velika kolika je razlika između 1986. i 1996. godine po julijanskom i gregorijanskom računanju. Selmanagić je umro 1986. godine. Sahranjen je iste godine u svom rodnom gradu, u Srebrenici, mjestu o kome gotovo niko širom svijeta koji je on proputovao uzduž i poprijeko nije znao ništa. Deset godina kasnije sve će da se promijeni.

1933.

KOPLJE: Ako je početkom osamdesetih u Istanbulu i razmišljao o Mimaru Sinanu, Selmanagić je vjerovatno prije razmišljao o njegovom remek-djelu sedamdesetak kilometara uzvodno od svog zavičaja, o na Drini ćupriji ili je eventualno, kao znalac jezika, uživao u bizarnoj koincidenciji. Ime Sinan etimološki, naime, potiče od riječi koja na aramejskom i na staroarapskom označava koplje. U imenu najslavnijeg arhitekte Otomanskog carstva bilo je, dakle, koplje. U Otomanskom carstvu se Selman, makar formalno, rodio. Najslavniji arhitekta Trećeg rajha zvao se Albert Šper. Riječ Šper (Speer) na njemačkom znači – koplje. U imenu najslavnijeg arhitekte Trećeg rajha bilo je, dakle, koplje. U Trećem rajhu je Selman proveo važan period svog života. Vratimo se, međutim, na početak, u vrijeme Selmanagićevog rođenja. Datum je 25. april, godina je 1905. Mjesto: Srebrenica; zemlja: Bosna i Hercegovina, posljednjih dvadeset sedam godina okupirana od Austro-Ugarske, ali službeno još uvijek pod suverenitetom Otomanskog carstva. Selmanagićev otac Alija bio je visokoobrazovan čovjek, studirao je šerijatsko pravo u Kairu i u Istanbulu (gdje je diplomirao). Usprkos tome, uglavnom se bavio lovom i poljoprivredom. Selman se, kažu, još u ranom djetinjstvu opijao crtanjem. Sa olovkom u ruci na hartiji je iscrtavao stare bosanske kućice s krovom od šindre, na četiri vode; kamene ćuprije i drvene mostiće; džamije i crkve; česme i zidane ograde; turbeta i mezare; stolove i stolice; petrolejke i kandelabre; sofre i ibrike; arabeskne stolnjake i marame; ormare, škrinje i sehare; plugove, kočije, grablje i lopate; džezve, fildžane, nakit i grnčariju; cvijeće, grmove i stabla. Ipak, ono što je najviše volio bili su detalji: način na koji se uvija zavjesa u donjem uglu prozora, mrlja od goda na hrastovom stolu, okrnjeni vršak nekog kamena na ogradi mosta, mahovina na zidu, požutjeli vrh drevnog nadgrobnika dopola utonulog u zemlju, niska listića na stabljici ruže.

Sa V. Gropijusom

OSAM OFICIRA S PETROVARADINA: Sa četrnaest godina Selman Selmanagić odlazi u Sarajevo učiti stolarski zanat u Gradskoj zanatskoj školi. Prvi svjetski rat upravo je završio; skraćenicu k. u. k. zamijenila je SHS. Odlasku je prethodio Selmanov razgovor sa ocem Alijom. Otac mu govori o važnosti obrazovanja. Nakon mature zakratko je ponovo u Srebrenici. Otac tad pominje Obrtničku školu u Ljubljani. Miljacka i Ljubljanica; Tivoli i Atmejdan; dvojina u jeziku profesora i mujezina; anahrono-patrijarhalna povučena zatvorenost sarajevskih cura i andrićevska ljepota slovenačkih djevojaka1; sarajevsko-ljubljanske jezične zavrzlame (voda i dvocifreni brojevi) i strani jezici (njemački i francuski); vavilonska raznovrsnost imena školskih drugova (Rade, Franc, Omer, Oskar, Dominik, Vojislav, Moše, Miran, Ljudevit, Primož) i suštinska usamljenost van školske klupe. Školovanje u Ljubljani prekida zbog odsluženja vojnog roka. Vojsku Kraljevine SHS služi 1926. godine na Petrovaradinu. Naredne godine u Ljubljani stiče titulu majstora stolarstva. Slijedi još jedan povratak u Srebrenicu. Tamo mu je svakodnevicu činio težak fizički rad. Možda je baš to – kako se kaže u jednom biografskom članku – presudno uticalo na njega da poželi nešto više. Kolege iz Ljubljane su mu pričali bajke o njemačkim fabrikama namještaja. Ipak, da bi došao do Njemačke mora da uštedi nešto novca. Kad je napokon sakupio stotinu maraka, odlazi na sjever-sjeverozapad.

1 "Mlada Slovenka. Snažno telo koje dobro počiva na vitkim nogama. Grudi prave i čvrste. Ramena nešto šira nego što traže inače skladne i pravilne razmere tog tela. Na tim ramenima mala glava neobične ljupkosti i svežine. Prilegla kosa kao kod grčkih statua, a lice, koje se lako zarumeni, sitno i pokretno; na njemu najviše mesta zauzimaju krupne oči i jake usnice dobrih, zdravih usta.

Kad se ta devojka nasmeje, a smeje se često i srdačno, neštedimice, njeno lice postane još sitnije; pojedu ga velike raširene oči i sjajni zubi, utonuli u toplu rumen jezika, nepca i usta. To je ona lepota što je i velika radost i velika muka; jer čovek ne može oči da odvoji od nje, a u isto vreme snebiva se da je suviše dugo gleda."

Znakovi pored puta

NEZNANAC IZ VOZA: Selman u Njemačku nije pošao trbuhom za kruhom, no zato jeste grlom u jagode. Njegova želja da se zaposli u nekoj fabrici namještaja bila je tek mutna težnja: nije, naime, imao na umu nijedno konkretno mjesto niti je imao bilo kakav plan kako da do dođe do zaposlenja. Vjerovao je, ipak, da mu njegova diploma i znanje mogu priskrbiti prihvatljivu egzistenciju. Na putu za Njemačku Selman je prvo stigao u Ljubljanu da bi tamo sjeo u voz za Berlin. To putovanje željeznicom bilo je presudno za Selmanov život, presudno u pozitivnom smislu. U Klagenfurtu je, naime, u voz, u Selmanov kupe ušao neznanac koji je govorio srpskohrvatski. Selman u to vrijeme ne zna ni riječi njemačkog. U svom prtljagu ima novi rječnik uz pomoć kojeg planira da ga uči. Neznanac iz voza za Selmana je bio anđeo dobre prilike. Malo su porazgovarali. Kad je čuo za Selmanove interese nepoznati mu je dao adresu škole Bauhaus i preporučio mu da ode tamo. Neznanac je izišao prije njemačke granice. Selman nikad nije doznao njegovo ime. Susret je zaista bio sudbinski, Selmanagić dotad uopšte nije bio čuo za Bauhaus. Tadašnji jugoslovenski konzul u Berlinu bio je, srećnim slučajem, poznanik njegovog oca Alije, pa mu je bez problema napisao preporuku, te Selman Selmanagić 1929. godine stiže u Desau, gdje se najprije zapošljava u stolarskoj radionici, a zatim se upisuje na Bauhaus.

DELO: Stadion "Valter Ulbriht" u Berlinu, 1950.

STOTA DIPLOMA: Na Bauhausu predaju Kandinski, Paul Kle, Valter Gropijus, Mis van der Roe. Selman će se sprijateljiti s Gropijusom, Kleu će se dopasti njegovi crteži (jednog studenta iz Čehoslovačke, koji je inače odlično crtao, Kle će uputiti da se ugleda na Selmanagića, koji će se do kraja života čuditi da je njegove crteže pohvalio autor slike koja o modernom svijetu govori tačnije nego ijedna, izuzev možda Pikasove Gernike2), diplomiraće 1932. Dobiva diplomu s potpisom Van der Roea i rednim brojem 100. Njegove kasne dvadesete obilježila je, dakle, paradigmatski kosmopolitska atmosfera Bauhausa, škole s odsjecima za arhitekturu, urbanizam, industrijski, grafički i tekstilni dizajn, za keramiku i staklo, fotografiju, scenografiju, dekoraciju, slikarstvo, grafiku te oblikovanje drveta i metala; škole s vlastitim studentskim avangardnim kazalištem i džez ansamblom, škole u čijem se zvaničnom pismu nisu koristila velika slova, škole u kojoj je studirao cvijet evropske mladeži. Selman će 1930. u Bauhausu postati članom Komunističke partije Njemačke.

2 "Kle ima sliku koja se zovu Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda tako kao da namjerava da se udalji od nečega čime je fasciniran. Oči su mu razrogačene, usta otvorena, a krila raširena. Tako mora izgledati anđeo istorije. Lice je okrenio prošlosti. Ono što mi vidimo kao lanac događaja, on vidi kao jednu jedinu katastrofu što neprekidno gomila ruševine na ruševinama i baca mu ih pred noge. Rado bi se zaustavio, budio mrtve i sastavljao ono što je razbijeno. Ali iz raja duva tako snažna oluja da mu je razapela krila i anđeo ne može više da ih sklopi. Ta oluja ga nezadrživo goni u budućnost, kojoj okreće leđa dok gomila ruševina pred njim raste do neba. Ono što nazivamo napretkom jeste ta oluja."

valter benjamin

RANI RADOVI: Još kao student Selmanagić je za svog oca podigao porodičnu kuću na njihovom imanju kod Zvornika. Kad se nakon diplome vratio u Jugoslaviju, tražio je posla u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, ali bezuspješno. Ipak, na Konkursu za novu zgradu Državne štamparije Kraljevine Jugoslavije osvojio je četvrto mjesto. Njegov rad je otkupilo Ministarstvo prosvete, pa je sa zarađenim novcem, a u potrazi za poslom Selmanagić pošao put Istanbula. Aida Abadžić-Hodžić i Antonija Mlikota bilježe: "U tom periodu dosta je putovao. Nakon Turske posjetio je Siriju, Grčku, Jordan, Bugarsku, Palestinu i Egipat. U potrazi za poslom otišao je u Palestinu i radio u gradovima Haifi, Tel Avivu i Jerusalimu, te je kraće vrijeme surađivao u ateljeu uglednog arhitekta i urbanista Riharda Kaufmana." Godinama kasnije Selmanagić će se prisjetiti da ga je Kaufman otpustio "kada je saznao da je musliman, što je bilo protivno tadašnjoj imigracijskoj politici koja je favorizirala zapošljavanje mladih, školovanih židovskih intelektualaca koji su tih godina sve brojnije naseljavali tadašnju Palestinu". Ipak, Selmanagić ostaje u Jerusalimu radeći samostalno sve dok se 1938. godine, preko Italije, ne vrati u Berlin.

Model za blok kuća u Vakufu, 1938.

FILMSKI RADNIK: Od aprila mjeseca 1939. godine pa sve do završetka Drugog svjetskog rata, Selmanagić radi u UFA studijima kao filmski arhitekta. Kako je neko ko je još od 1930. bio član Komunističke partije Njemačke mogao čitav rat provesti u Berlinu? Ivan Ivanji ponudio je "smjelu pretpostavku" (Sinan Gudžević) odnosno sugestiju da je Selmanagić u to vrijeme bio neka vrsta dvostrukog agenta: "Iako nigde o tome nema nikakvih podataka, nezamislivo je da je na takvo mesto mogao da dođe, a da ga Gestapo nije detaljno proveravao na osnovu upitnika, koje su svi saradnici, pa i pomoćni radnici, morali da ispune. Direktno je postavljeno pitanje rasne i ranije partijske pripadnosti. Samo Gebels je u izuzetnim slučajevima mogao da dozvoli da se neko primi preko reda. Nemoguće je da je Selmanagić mogao da prećuti da je bio ne samo član KP nego i partijski sekretar jedne važne institucije. On je ipak za vreme rata prvo projektovao nove bioskope, a kasnije radio kao filmski scenograf. Za vreme rata film je bio važno propagandno sredstvo Hitlerove imperije. Kraj rata, Berlin oslobađa – odnosno, s nemačkog stanovišta, osvaja – Crvena armija. Šta će se dogoditi sa Selmanagićem, bivšim komunističkim funkcionerom koji je radio za Gebelsovu firmu? Da li će ga osuditi kao izdajnika? Ništa od toga. Naprotiv, slave ga kao velikog antifašističkog borca. Redom dobija sve medalje i odlikovanja koje Nemačka Demokratska Republika može da dodeli svojim najboljim građanima."

www.baunet-info.comSerijski nameštaj za dnevnu sobu, 1947-1950.

BRAK: Prvih poslijeratnih godina u Berlinu, Selman Selmanagić se istakao angažmanom protiv rušenja pojedinih u ratu oštećenih građevina, naročito onih u ruskoj zoni grada, "poput Schinkelove Neue Wache i berlinske katedrale, za koje je Selmanagić uspio uvjeriti ruskog generala Besarina da je riječ o značajnim arhitektonskim djelima". Takođe, u poslijeratnom Berlinu, tačnije 1949. godine, Selmanagić se oženio studentkinjom arhitekture Emirom Hadžibaučaušević, porijeklom iz Sarajeva. Tih godina Selmanagić učestvuje i u obnovi određenih dijelova Humboltovog univerziteta. Prema pojedinim svjedočenjima, druži se s istaknutim građanina DDR-a. Jednom prilikom je proveo veče s Bertoltom Brehtom, a svjedoci kažu da su razgovarali o usponu i padu uloge gradova u istoriji čovječanstva. Selman Selmanagić je navodno izgovorio sugestivan i ubjedljiv usmeni esej, a Breht mu je odgovorio stihovima svoje pjesme O gradovima3. Selmanagić je od 1950. bio profesor na berlinskom Arhitektonskom fakultetu, a jedno je vrijeme bio i dekan Visoke škole za primjenjenu umjetnost.

3 Ispod njih su kanali,
U njima ništa, iznad njih dim se goni.
Bili smo u njima. Nismo uživali.
Brzo prođosmo. A polako prolaze i oni.

ZID: Nakon završetka rata, Selman petnaestak godina nije mogao doći u zavičaj. Zid nije bio tek fizička činjenica; postojao je i politički, virtuelni metafizički zid. Ipak, početkom šezdesetih stvari se ponešto mijenjaju i Selman nakon dvadesetak godina dolazi u Jugoslaviju, u Bosnu, u svoju Srebrenicu. Od tad se stalno vraćao. Berlin je bio njegov dom, Srebrenica njegov zavičaj, no živio je po cijelom svijetu. Niska gradova u kojima je Selman radio kao profesor arhitekture razgranata je, dugačka i impresivna: Atina, Moskva, Sarajevo, Kairo, Hamburg, Beograd, Grac, Zagreb, Minhen, Lenjingrad, Ljubljana, Budimpešta i Peking. Ne vrijedi ni pokušati nabrojati gradove u kojima je imao tek poneko gostujuće predavanje. Svakodnevni život Selmanov vrvio je aerodromima, razglednicama, kabinetima, amfiteatrima, sjednicama, ispitima, supervizijama, konsultacijama, komisijama, ceremonijama, seminarima, projektima. Uživao je zato ljeti doći u Srebrenicu, sjediti dugo pod vedrim nebom s prijateljima i uz čašicu. Tako se pri jednom dolasku u Bosnu s početka sedamdesetih susreo s novinarom Džavidom Husićem. Plod njihovog razgovora su dva članka objavljena u "Oslobođenju" 1974. godine. Naslovi su interesantni: "Od stolara iz Srebrenice do dekana Visoke škole u Berlinu" te "Zidao sam kule u zraku".

Razglednica iz 1986.

STADION: Selmanagićevo životno djelo bio je berlinski stadion "Valter Ulbriht", poznat i kao Stadion svjetske mladosti. Stadion kapaciteta 70.000 ljudi svečano je otvoren 20. maja 1950. godine. Na ovom stadionu se tradicionalno igralo finale fudbalskog kupa DDR-a, a na njemu je četrnaest puta igrala i fudbalska reprezentacije Istočne Njemačke. Stadion je ipak bio najpoznatiji kao domaći teren Dinama iz Berlina, desetorostrukog prvaka DDR-a. Prema nekim navodima, Selmanagić je posljednji put bio na ovom stadionu 19. oktobra 1983. godine, kada je u Istočnom Berlinu, u okviru Kupa šampiona, gostovao beogradski Partizan. Dinamo je pobijedio sa 2:0, a prvi gol je postigao Falko Gec. U revanšu je Partizan pobijedio sa 1:0 (nezaboravnim golom Dževada Prekazija iz slobodnjaka sa preko 30 metara), ali to nije bilo dovoljno za prolaz dalje. U idućem kolu, Dinamo je otišao na Romu i izgubio. Ovaj dvomeč je, međutim, zapamćen po tome da je Falko Gec revanš u Beogradu iskoristio kao priliku da prebjegne na Zapad. Godine 1992, tri godine nakon ujedinjenja Njemačke, Berlin se nada da će dobiti organizaciju Ljetnih olimpijskih igara 2000. godine. Toliko su uvjereni u uspjeh da i prije nego se službeno objavi ko je organizator, ruše stadion "Valter Ulbriht" s namjerom da na tom mjestu naprave veleljepnu arenu. Kad kandidatura propadne, od izgradnje se odustaje i građevinski plac skoro deceniju i po stoji napušten. Godine 2006. tu počinje izgradnja glavnog sjedišta BND-a, njemačke tajne službe. U to je vrijeme, međutim, Selman Selmanagić mrtav već dugih dvadeset godina.

SMRT: Umro je u Istočnom Berlinu sedmog maja 1986. Po vlastitoj želji, sahranjen je u Srebrenici, na groblju Bojna. Ispratilo ga je mnogo ljudi iz zavičaja, mnogo ljudi koji su ga zvali "naš neimar". Na nadgrobniku neimara Selmana stoje dvije brojke, godina rođenja i godina smrti, 1905–1986. Srebrenički kamenopisac Mustafa, makar i manje slavan od svog dalekog turskog imenjaka, nije bio sklon greškama. U deset godina, između 1986. i 1996, Selmanagićev svijet u potpunosti je izbrisan. Najprije je 1989. godine srušen zid koji je dijelio njegov grad na dva dijela, a zatim je nestala Njemačka Demokratska Republika, država čiji je državljanin bio. Godine 1992. srušen je stadion "Valter Ulbriht", njegovo životno djelo, a iste godine u krvi je počeo da se kupa njegov zavičaj i njegova domovina. U julu 1995. godine, svi srebrenički muslimani stariji nego je on bio u vrijeme kad se zaputio u Sarajevo da uči za stolara ubijeni su. Za smrtnu presudu bilo je dovoljno muslimansko ime; recimo Selman: Selman Ademović (1934), Selman Begić (1937), Selman Delić (1952), Selman Delić (1935), Selman Delić (1940), Selman Delić (1941), Selman Gabeljić (1930), Selman Hasanović (1940), Selman Jusupović (1945), Selman Jusupović (1949), Selman Mujanović (1962), Selman Mujanović (1955), Selman Mujanović (1965), Selman Muratović (1962), Selman Muratović (1958), Selman Mustafić (1960), Selman Mustafić (1963), Selman Osmanović (1976), Selman Osmanović (1970), Selman Osmanović (1978), Selman Osmanović (1974), Selman Ramić (1978), Selman Salihović (1977), Selman Sulejmanović (1976), Selman Sulejmanović (1968).

IME: Ime Selman, iz koga je izvedeno i prezime Selmanagić, potiče iz arapskog, a označava mir i blagoslov. U islamskom svijetu je omiljeno od davnina jer se jedan od Muhamedovih prvih sljedbenika zvao Selman Al-Farsi, odnosno Selman Perzijanac. Selman je najprije bio zoroastrijanac, zatim ga je, u traganju za istinom, privuklo hrišćanstvo, da bi naposljetku prigrlio islam. Selman je bio prvi Perzijanac koji je prihvatio islam, jedini Muhamedu blizak čovjek koji je dobro poznavao judaizam i hrišćanstvo i prvi prevodilac Kur’ana uopšte jer ga je djelomično preveo na perzijski. On je bio taj koji je predložio da se ispred ulaza u Medinu iskopa dubok kanal (hendek) kad su idolopoklonici u petoj godini po hidžri napali ovaj grad s namjerom da unište muslimane. Kad ga je Abu Darda jedanput pozvao da živi u Svetoj zemlji, Selman mu je odgovorio: Nikoga nijedna zemlja ne može da učini svetim, nego samo njegova djela.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net