Esej u fragmentima – O poeziji Pavla Goranovića >

Poljubac dug kao pjesma

O Imenima čežnje, novoj zbirci pesama savremenog crnogorskog pesnika Pavla Goranovića

Zbirka stihova Pavla Goranovića počinje pjesmom Ožiljak:

... tvoje lice
je sklanjalo u zaborav obične stvari

... Ljubav je arheologija i(li) ljubav i planete dovodi u harmoniju: Ljepota je "raspored u pokretima..." Ljubav Jelene, Andromahe, Laure, Nataše Rostove, Ane Snjegine, Inge Barč, Elze Lasker Šiler, Marine Cvetajeve, Silvije Plat, Peti Smit... Ljubav ostavlja svoj pečat – (Od "Pjesme nad pjesmama"), svoj trag, svoj ožiljak, liniju (od slepoočnice do slepoočnice). Pepeo i dijamant. Sklop tih linija kroz stoljeća i ulice, dvorišta i mora, bolnice i kazamate, tramvaje i bordele muza... vode u harmoniju vasione. Jer od onih pokreta (neke) djevojke:

Od tada, pokušavam da sklopim oči,
da makar na tren, osjetim
sklad planeta u jednom koraku.

Vrijedi živjeti za taj jedan tren makar cio drugi dio života bio muka tijelu i duhu. Kaljuža.

... Ljubav je u prepoznavanju i radosti otkrića. Ljubav... Ljubav je daleka, kao dva otoka. Ljubav je osmijeh ostrva nad svakodnevnim prometom roba i ljudi.

... Ljubav je osvajanje slobode jezika:

... osvajaš sve one riječi,
koje sam još davno sakrio, kako bih zapamtio
vrijeme provedeno sa tobom

Goranović sumnja u poeziju i slavi poeziju, stalno je na granici šta je važnije: dodir ili ono što je o dodiru napisano. Zato su Goranovićevi stihovi na rubu fantastike (i ljubavi):

... zbilja sam dostojan sna, što ga sebi stvorih, pjevajući
o tvojoj ljepoti. Konačno, sa tobom je
umrla i posljednja misaoa ja sam odvojio svjetove.

Ako se ljubav ne prevede u muziku, onda to nije ljubav koja dovodi u sklad planete. Jer:

Uz prve tonove orgulja, pomislio sam
da ukrotiti blijede prolaznosti
i nije čin što izaziva divljenje.

... Kad sjediš sam, apsolutno sam, na pustoj plaži, kanikule su i mirna pučina ona koja ti u san dođe... znaj:

... iz sjećanja te već ne mogu prognati.
Iako me za tebe vežu tek nekolike slučajnosti...

E te nekolike slučajnosti osvijetlile su zauvijek tvoj život. Dlan na sljepoočnici je važan samo kao tlocrt za stihove:

Ne postojiš, osim možda
kao povod za pjesmu. No, zar i to nije jedan
život, način da budeš u kosmosu...

... Neuhvatljiva je, ne’otice neuhvatljiva, ta granica, u Goranovićevoj poeziji, između sjećanja i svijeta s onu stranu:

...Nikada
ne uspijevam biti sigurankada te vidim
kako hodaš niz ulicuje li sve to vrijedno
još jedne izgovorene posvete. Samo jesam
siguran da ideš prema nekom drugom svijetu...

... Ova lična antologija ljubavi je omaž lektiri, alhemiji, velikoj iluziji:

... morao sam sve rječnike da prelistam...

(,,,) ... Sve pjesme P.G., gotovo sve, su autopoetičke. Ako bih u ovom dijagonalnom čitanju birao koja je, starinski rečeno, njegova programska pjesma, onda kažem... Ova je pjesma najčistije ogledalo duše, ogledalo bola u podne. Znam bliži je prevod tuga, ipak bol zbog špigla, zrcala:

La Tristezza

Opasana mojim odveć naivnim dlanovima
pristaće tuga na promjenu mjesta.
Samo će se dok ja budem govorio
prostor najednom povećati i dobiti
težinu jednog Ungaretijevog stiha.
Nešto drugo, ipak, ne bih iskušavao.
Gledam kako je stari hrast slomljen i izmučen,
kao nekakav pojedinačni život
potreban sebi koliko sekund novoj zabludi.

Povrh svega gnušaću se smijeha.

Sreći duša nepodobna.

Dobro, ovaj gosparski omaž Njegošu, ali koji bi to mogao biti Ungaretijev stih, koji stihovi?

Ima Ungareti pjesmu Primo Amore, možda Goranović misli na (di)stih:

S dna moje krvi nekud zabasale
tajne me svojim učiniše robom.

E dal fondo del mio sangve straniato
Schiavo loro mi fecero segreti.

Goranović je majstor da (kao plemeniti omaž) stvara nove veze s poezijom iz prošlosti. Tradicijom...

Ili je to neki drugi Ungareti:

Ovo je moja nostalgija
što mi iz svake reke (fusnota – rijeke Soča, Sernjo, Nil, Sena...)
prosijava

sada kada noć je
kad mi se čini moj život
krunica cveta pomračine.

Ili su to stihovi iz pjesme Girono per giorno:

Nikad nećete saznati, nikad kako zari
jedna sen što stane, stidljivo kraj mene
kad izgubih nadu...

Pa ipak volio bih da je Goranović mislio na stihove pjesme Poezija. Ungareti je učestvovao u ljutim bojevima na Krasu u Prvom svjetskom ratu. I u pismu komandantu veli... (Ovo bi mogla biti kamerna poetika Pavla Goranovića):

Ljubezni
Etore Sera
(ja sam Etore Sera)
poezija
jeste...
svog života sopstvo...
jeste čudo stvoreno bistro
u nekakvom mahnitom vrenju.

Kada ja pronađem
u ovoj mojoj tišini
reč ma i jednu
u mom je životu izdubljena
kao provalija.

E da je Goranović mene pitao, pomislio bih na stih Dijega Valerija, antifašiste:

O mladosti srca iz donjega sveta

O giovanezza dal sepolto cuore

Ili bih pomislio na Kristinu Kampo iz crvene Bolonje:

... po oštrim pločama
u beloj od kopriva mreži
naučiću te, dušo moja,
kako se zbogom odigrava...

Svijest o uzaludnosti pisanja stihova i istrajavanje u tom poslanstvu to je bit, srž poezije Pavla Goranovića. Ta (raz)međa. Taj ili-ili stav (kao stav mačevaoca) nije glumljen, nije poza. Pjesnik zna da zlatna žica nije neiscrpna i da se Blago (Sijera Madre) poezije raspe u pijesku koje vjetar nosi. Ili da prosto zdenac presahne.

Kad zašuti pjesnik, pravi pjesnik, i to su stihovi. Tad poezija prelazi u poetiku, u tišinu, u polje morala. Pjesnik ne imitira zanos, zna da je to veliki grijeh. Grijeh prema sebi.

On ne želi, ne da mu se da laprda, da baljezga, da pravi stihove koji ga se ne dotiču, da svake sezone, svakog velesajma objavi dvije-tri knjige: ima tu nešto zanimljivo. A prazna praznina. To je danas preovlađujući nesoj pjesnika. S ordenom kao Floberov apotekar Ome. Ome kao ime osrednjosti.

... Prava pjesma brža je od života. U snu život (se) vidi unaprijed, pjesma nadigra i sudbinu. Jer Goranović zna da se bori za izgubljenu stvar, u tome jest čin otjmenosti:

Samo o pjesmama koje su mi život tako jasno predvidjele
moram da ti pričam. Moram jer je uzalud.
Uzaludnost je ionako moj najjači motiv.

Poezija ište, traži žrtvu, monašku posvećenost: Srećan je kom krv iz rane curi. Ili: Svoj bol ste skrili u plamen ljepote. (možda Jaroslav Sajfert, a liči i na B.K.):

Noćima tragovi sjećanja su stvarali stihove
a stihovi pravili redove među sobom.

Poezija je vedrina otvorene rane Santa Cecilije:

Kćeri paganske
i mučenice hrišćanske
čiji zavjet drži vjeru izgubljenih i u ljubavi usnulih

Zavjet je (i) poezija, ili rane u harmoniji. Tvorac je Santa Ceceliji podario najljepši glas. I zato je ona zaštitnica muzičara, pjesnika i slijepih. Najveći među pjesnicima bio je slijep. Sa Ahilejevog štita, na kome je popisano brodovlje, učili su poeziju svi do Džojsa, i od Džojsa do danas.

Santa Cecilija je zaštitnica Pavla Goranovića. Ona je zdenac njegove čežnje, čežnje ili drskosti:

Ti koja najbliža si anđeoskim pjesmama
učini samo da k njoj ode moja pjesma.

"Pjesmu za orgulje Santa Cecilije" Goranović piše svakog 22. novembra (godine ko zna koje...) uz zvuke "Ode S.C." Henrija Pursela.

Davne sedamdeset i neke Ž. i B. bili su, bili smo u Rimu. Jednu večer proveli smo u nekoj kafani u četvrti Trastevere. Tamo je najveći hram Santa Ceciliji. Ali u hram nismo ušli. U tom kraju nekad su živjeli sirotinja i Jevreji. A pred Drugi svjetski rat, u tom, sad otmjenom, otmjenijem Rimu živio je i Miloš Crnjanski (tačnije preko puta, kod tvrđave Kastel Sant’Anđelo) što je za studentesu Idu Lotringer napisao stihove:

Stid nas beše domova cvetnih
zarekli smo se ostat nesretni
bar ja i Ti

i onaj moj stih:

da me ljubav slabi, do slabosti zraka

I ljubav može biti prinijeta na žrtvu poeziji. Zvuk, melodija nalaze u pjesmi utočište, a ljubavnici gube svoj dvor od žada: ljeto je vrijeme ljubavi, a već kraj avgusta vrijeme rastanka ljubavnika. Kuća pored mora. Smrt ljubavi je slomljeno jedro na pučini. Vjetrovi Sredozemlja vijaju listove dnevnika zavodnika. I(li) maestral(i) melanholije:

Čežnjama sam dao siguran dom
a ti i ja ostali smo beskućnici.

... Ljubav nema svjedoka. Razgovor ljubavnika je abece(dar) slijepih. Mistična rijeka. Kad staviš dlan na dane ljubavi, ostaju samo rijetki tragovi pismena. Ali ni ta slova niko ne može da dešifruje, niko u njih ne vjeruje:

Ali niko od mojih prijatelja
... umjetnika i mistika
niti bilo ko od moje braće desperadosa
koji na način bolan i dostojanstven
poništavaju svoje živote, slično meni
u to ne može da vjeruje.

Odiseja za nestalom ljubavlju nalik je poeziji:

Tek poneko povjeruje samo u ovu pjesmu,
u ovaj red od tuge, u ovu noć od pjesme.

Odlutala ljubav donosi zvuk kiše sa Levanta, zvuk koraka niz stepenište Bazilike, zvuk bura sa Jadrana. Samo stihovi k’o glasnici, izgubljeni i sami plove morem do lica one koja je nestala. Jednom će je naći. Jednom kao nikad. Jednom kao Anabel Li, jednom kao nevermore.

... Ljubav obična mjesta učini mitskim, kao što bol tijelo čini svetim. Živim.

... U modernoj baladi, u trubadurskoj pjesmi Goranović, na način Šeherezade, (pre)vodi priču o ljubavi i smrti, i predsmrtnoj moći poezije:

Ostani večeras, vani je kiša
veliki su i tamni zastori nad gradom.
Čitaću ti novu pjesmu, onu koja još nije dovršena.

Sve Goranovićeve pjesme su pjesme u nastajanju. I otud taj ritam prehitrenosti, prehitrenosti i strpljenja. To je pjesnikov nemar, nehaj, narcis dokolice:

Pa šta ako ove noći ostaneš:
Iz istog ćeš svijeta biti, biću iz iste tmine.

Doznaćeš o onoj pjesmi, jednoj...
istina zaboravljenoj, koja je objedinila
sve naslove mojih nenapisanih knjiga.
I o tome da se nekad radujem nevremenu.

Goranović je opsjednut ranim smrtima – Rok Petrovič, Dražen Petrović... Opsjednut sudbinama mladih koji su svoj dar prosuli kao zrna raspuklog divljeg nara. Taj poj o mladoj smrti i pjesnika ostavlja mladim:

Hajde, ostani večeras, možda dovršim istu ovu pjesmu,
možda zaspeš u sred moje priče

O prokletstvu auto-ceste kod Ingolštadta,
o onim magijskim Draženovim pokretima.

Zahvaljujući tome još sam u godinama koje poželim.

Napolju je ružno, napolju je svijet ogrezao u nitkovluku, svijet halapljiv:

... vani nema
nijednog dostupnog kamena mudrosti, ni feniksa
iz živinog sulfida nastalog...

I plemićka, zavodnička duhovitost:

U pjesmi ostani onda: nikome ne moram reći da si to ti.
Pustiću Žaka Brela i zajedno ćemo se sjećati gradova koje
nijesmo vidjeli. Olympia 1961. Ne me quitte pas.
A u finalu pjesme Kiša, mrak i ničija pjesma Goranović trubadur, mangup i kavalir, nadasve melanholik:

Ako ne želiš ti, ostani zbog pjesme,
dodijeli joj kakav već hoćeš kraj,
ne dozvoli da se zove ničijom.
Molim te ostani večeras, vani je kiša,
tamni su zastori nad gradom.

Stihovi Goranovića imaju pripovjedački, kazališni ritam (ovako počinju stihovi: znao sam... bilo je... a treba... nakon... ili gotovo... dok... ali dobro...). Te pjesme su ljubavni romani na dlanu. Kao jedan roman Margerit Dira, a koji je to roman to neću da kažem. Roman na dlanu je i pjesma Slučajno odabrana marama Isidore Dankan/kratka pisma.

Nigdje se ne žuri u tim pismima. Horizont kao duga i haiku brzina simbola, erosa fantastike. Ima tu mjesta za veliku fusnotu o Mobi Diku, a opet, sve brzo prođe kao posljednji krug Ajrtona Sene: kad se želja do krvi utisne:

Znao sam da ćeš mi nekad napisati pismo...
Vjerovao sam da će to biti noću
ili gotovo u samu zoru
dok prepravljaju svoje rukopise
slabašni nasljednici Ernesta Hemingveja.
Ali dobro ako si tako odlučila
da osvojiš slučajnost.
U kristalne snove da me odvedeš.

... I zato ako si moja Isidora Dankan, ili ako si dvojnica dvojnice I.D.:

I ako zbilja jesi
ona što vladari mojim sanovnikom
odbaci tu slučajno izabranu maramu
i napokon priznaj da je one noći
jedan san
promijenio dva života.

... Nije to slučajno odabrana marama. Možda ima slučajno odabranih marama, ali nema slučajnih smrti. Ona je već počela u stihovima Jesenjina:

To duše prometnute
što uzela ih smrt.
S jezera dok još ćute
lete u neba vrt.

Isidora Dankan poginula je 14. septembra 1927. u Nici. U brzim sportskim kolima marama je postala omča. I Lado Leskovar kao Bugati... Kao likovnost Vanesa Redgrejv i kao zvuk Vladimir Leskovar.

U svakom novom rasporedu stihova Pavla Goranovića mora biti pjesma Prvi dani juna. Zato što nisam napisao tu pjesmu, otišao sam iz grada N. Ili da sam napisao tu pjesmu, ne bih odlazio iz grada N. Počinio bih samoubistvo u 21. godini i tako prekinuo porodični lanac (lakše mene preboljet jednoga). Zvoni N u ovoj rečenici.

Ili N. kao Lisabon. Kako Rikardo Reiš vodi ruku Pavla Goranovića, a pero – stilograf pozajmio od Tina Ujevića:

Prvi dani juna ovdje su obično tako lijepi i tihi
da ih čovjek poželi za dane nekih novih početaka.

Pišem ove redove u dane 11 – 14. april i još neki dan dalje... Grudobolja je 11. aprila 1962. godine odsvirala posljednji akord u plućima mog oca. U sanatorijumu Brezovik. U dane kad je njegov najstariji sin Vojin 24 godine kasnije umro u Beogradu. Vojin je kao dječak 1942. na Cetinju ukrao tri kocke šećera iz italijanskog magacina. Živjeli smo, živjeli su u dvorišnoj kućici kod Marka Delje, Bajova ulica br. 87 ili... Jednu kocku je dao bratu Jagošu, drugu bratu Dimitriju, a treću majci Zorki. On nije pojeo nijednu. A rekao je da jest.

Kako je taj moj brat mogao umrijeti nego od srca. Vidio sam kako ga onaj drugi brat ljubi mrtvog u prosekturi bolnice VMA. A da li sam ga ja poljubio toga se ne sjećam... Sjećam se da sam trećem bratu na vratima stana br. 29, Vranjska ulica br. 29, rekao – umro je Vojin i čuo sam u tišini tišine kako su poklecnula Dimitrijeva koljena. A dalje, nijesmo dugo progovorili ni rečcu. Sva(t)ko je čekao svoj čas...

... Goranović kao mladi Tiresija iz grada N.:

Volio bih, a znam da biće tako
da nekad u nekom dalekom junu
moje pjesme čitaju očajnici.
I po sjećanju ih izgovaraju djevojke
koje će prestati da pišu jer će se udati.

Sve mogu zaboraviti u gradu N., ali neću zaboraviti:

U prvim smo danima juna stalno počinjali
naše utakmice u gimnazijskom dvorištu.

Bilo je dana da u jedan dan stane pet noći, pet snova:

Odavno vjerujem da postoji jedna junska noć,
u kojoj se mjesec spusti do naših koljena
i pretvori u fudbalsku loptu.

Vidim jednog dječaka, plavog, prozirnog od vitkosti, vitkosti i gladi, kako prima na grudi taj mjesec, pa mjesec spusti na koljeno, pa do stopala.

A onda je počinjala predstava: Bijeli Orfej. Na ivici igrališta često je među gledaocima stajao mladi ruski Jevrejin odrastao u Engleskoj. (vidi Niti vremena... ). Ponekad bi nešto zapisao u blok. Svesku ili blok. Iz tih zabilješki, zabilješki o važnosti ritma, on će režirati Ivandanjsku noć.

Može mi Pavle Goranović vjerovati da je u igri tog dječaka bilo poezije koja je plavila Kuglu. Ponekad bi planet’ usporio, ma usporio, zastao da dođe do daha... Mlad mjesec punio se da bi dječak mogao imati nebesko svjetlo – da pogodi kroz prsten (u) gol. Ili: Muziko: duhu statua... tišino slîkā... Ti, izrasli iz nas prostore srca. Lisabon je zavidio gradu N. kao što je Goranović radostan što može sa Albertom Kaeirom u dvije ruke da napiše:

Vidim taj mjesec uvijek kad vidim loptu.

Pa dalje:

Kao kad u pramaljeće
tako čisto vidim
da misao ona jedna jávi
kako dječak ne bijah
i kako možda
vremena nemam ni za sjećanja.

Pjesnik u jednom akcentu – jávi – pokaže da je pravi pjesnik.

I ovo je ljubavna pjesma jer: Dođi lepa noći... I nauči me kako da izgubim i time dobijem utakmicu što se igra za čiste nevinosti dve. Romeo i Julija i dalje: I mladalačku toplu krv ona bi brza kao lopta...

Sve te mojom rukom ispisane sveske, te dvije-tri knjige, sve to ne vrijedi jednog poteza onog dječaka, u junskom, gimnazijskom dvorištu. S mjesecom na srcu i stopalu. S mjesecom kao lampom.

Možda se može živjeti bez ljubavi, ali otići bez nje to je očajanje. To liči na Jaroslava Sajferta. Pa i Goranović sliči Sajfertu, jer je život kao studirati melanholiju:

Po ovim slovima pada kiša

i:

Nekad pjesmi ne treba riječ, nego trenutak...

i:

I tako me pouzdano vraćaš
u događaje koji se nijesu ni desili...
u riječi koje nikada
jedno drugom nijesmo izgovorili
(...)
U ovu pjesmu pisanu u dvije ruke.

... I posljednja pjesma u ovoj knjizi, Razlozi srca. Stihovi kao ozarje. Najbolje riječi izabere srce. Srce nas odučava od umiranja. Srce je najveći, i najuzaludniji borac. Srce se, u stvari, jedino bori za, apsolutno, izgubljenu stvar.

Posljednji stihovi ove knjige su srž, bit nečega što niko nije uspio da, do kraja, opiše. Ni... Mikelanđelo... ni Helderlin... jer ljubav je melanholija. Linija od ožiljka do razloga srca:

Od one noći kad smo razmijenili prve rečenice
Riječi nalazim zapisane gdje god da pogledam

Kao kad ti izgovoriš moje ime
Pred tvojom sanjivom ulicom...

Sad moje riječi cure kroz tvoje prste
Odlaze nježno u one naše predjele.

Kroz tvoje prste ka jednom ispisanom snu.

Ova je knjiga san melanholije. Mistična rijeka čežnje. O kojoj apostol Pavle u Poslanici Korinćanima kaže:

Ljubav nikad ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati.
(...)
Tako sad vidimo kao kroz staklo u zagonetki, a onda ćemo licem k licu; sad poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam poznat.
A sad ostaje vjera, nada, ljubav, svo troje; ali ljubav najveća među njima.

P.S. A Mobi Dik ovako počinje: Zovem se Išmael. (Zovite me Ismail.)

Ja sam to.

Beograd, 11–17. april, 2015.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net