Loader

DOKUMENTI

Poljoprivredna strategija

03.april,14:16

DOKUMENT: Strategija razvoja poljoprivrede do 2024. Kakvim resursima raspolaže Srbija: zemljište, stočni fond, mehanizacija, radna snaga...

( Strategija razvoja poljoprivrede do 2024. , koju je Srbija usvojila predviđa jačanje proizvodnje, konkurentnosti i pripremanje poljoprivrednika za ulazak naše zemlje u Evropsku uniju, koja preko IPA fondova može da odobri 175 miliona evra za sufinansiranje projekata, prvenstveno u vidu grantova za sufinansiranje investicija uz javni doprinos od maksimalno 70 odsto prihvatljivih troškova radi unapređenje bezbednosti hrane u Srbiji i razvoj konkurentnosti poljoprivredne proizvodnje i prerade, kao i usklađivanje sa standardima EU.

Ministarka poljoprivrede Snežana Bogosavljević Bošković je u Palati Srbija u Beogradu na predstavljanju Strategije predstavnicima međunarodnih institucija i organizacija u Srbiji kazala da je na izradi Strategije od 2012. godine radilo oko 200 stručnjaka ministarstva, naučnih institucija, civilnog, privatnog i javnog sektora, i zahvalila donatorskim organizacijama koje su pomogle u tom radu – ambasadi Francuske, GIZ, USAID, UNDP i Svetskoj banci.

U Strategiji se između ostalog konstatuje:

Tokom tranzicionog perioda u Republici Srbiji nije došlo do značajnije promene privredne strukture. Od početka XXI veka doprinos poljoprivrede BDP-u je opadao, prvenstveno kao posledica bržeg rasta aktivnosti u neproizvodnim sektorima (pre svega, trgovini).

Međutim, udeo poljoprivrede u strukturi BDV privrede Republike Srbije je i dalje veoma visok. U odnosu na prosek zemalja EU (27 država članica), Republika Srbija ima značajno veće učešće BDV sektora poljoprivrede u ukupnom BDV, a značajno niže učešće sektora usluga. Visok udeo poljoprivrede u osnovnim makroekonomskim agregatima Republike Srbije u odnosu na druge zemlje, može se sa jedne strane pripisati bogatim prirodnim resursima i povoljnim klimatskim uslovima za poljoprivrednu proizvodnju, a sa druge strane sporijem procesu strukturnog reformisanja ostatka privrede i zastojima u tom procesu…

Iako apsolutno izražena zaposlenost u poljoprivredi beleži visoke stope smanjenja, udeo poljoprivrede u ukupnoj zaposlenosti u Republici Srbiji je i dalje veoma visok, među najvišim u Evropi, i iznosi preko 20 %. Ovo se može objasniti visokim udelom zaposlenih na sezonskim i povremenim poslovima u poljoprivredi, koji su tokom krize vrlo osetljivi na kolebanja na tržištu rada.

Poljoprivredno-prehrambeni proizvodi imaju značajnu ulogu i u spoljnotrgovinskoj razmeni Republike Srbije, naročito u izvozu. Njihovo učešće u ukupnom izvozu ustalilo se poslednjih godina, na oko 23 %. Učešće poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u ukupnom uvozu raste, i poslednjih godina se kreće na nivou od oko 8 %.

(DOKUMENT Strategija razvoja poljoprivrede do 2024. )

2.2.1. Zemljište

a) Obim, struktura i kvalitet zemljišnih resursa

Republika Srbija raspolaže sa 5,06 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega se 71 % površina koristi na intenzivan način (u vidu oranica, voćnjaka i vinograda), dok 29 % poljoprivrednih površina čine prirodni travnjaci (livade i pašnjaci). Dominantan deo poljoprivrednih površina, 3,3 miliona hektara odnosno 65 %, koristi se u vidu oranica, od čega se oko 7 % godišnje ne koristi (ostaje u vidu ugara ili neobrađenog zemljišta). Pored površina koje se ostavljaju za ugar, značajan deo površina pod livadama i pašnjacima se ne koristi zbog nepristupačnosti, zakorovljenosti ili usled ekonomske neisplativosti. Procene su da se svake godine ne obradi između 200 i 350 hiljada hektara oranica i livada, dok je površina nekorišćenog poljoprivrednog zemljišta sa pašnjacima znatno veća (videti Tabelu 2).

Tabela 2. Obim i struktura poljoprivrednih površina Republike Srbije (000 ha)

2008.

2009.

2010.

2011.

2012.

2013.
Poljoprivredno zemljište, ukupno

5.056

5.058

5.052

5.056

5.053

5.069
oranice i bašte

3.302

3.301

3.295

3.294

3.282

3.298
od kojih ugari i neobrađeno zemljište

199

209

226

224

219

242
Zemljište pod stalnim zasadima

300

298

297

296

293

289
od kojih: voćnjaci

242

240

240

240

239

238
vinogradi

58

58

57

56

54

51
Stalni travnjaci

1.454

1.459

1.460

1.466

1.478

1.482
od kojih: livade

621

625

624

621

641

653
pašnjaci

833

834

836

845

837

829

Izvor: RZS

Prema obimu i strukturi raspoloživih poljoprivrednih površina, Republika Srbija spada u red evropskih zemalja sa povoljnim zemljišnim resursima, budući da raspolaže sa 0,7 ha poljoprivrednog, odnosno 0,46 ha oraničnog zemljišta po stanovniku. Istovremeno, odnos površina oraničnog zemljišta i stalnih useva prema površinama livada i pašnjaka je među povoljnijima u odnosu na druge evropske zemlje (71:29 %).

Zemljišta u Republici Srbiji su veoma raznovrsna, što je rezultat velike heterogenosti geološke strukture, klime, vegetacije i mikrofaune. Dve trećine poljoprivrednog zemljišta je u oblastima gde je zahvaljujući povoljnom rasporedu padavina gajenje useva moguće preko 200 dana godišnje. Oko 45 % poljoprivrednog zemljišta čini poljoprivredno zemljište pogodno za obradu bez značajnih ograničenja, dok ostatak čini poljoprivredno zemljište koje uglavnom nije pogodno za obradu ili se može obrađivati uz značajna ograničenja.

Glavne pretnje po kvalitet zemljišta, predstavljene po intenzitetu, jesu: zatvaranje strukture zemljišta, smanjenje organske materije, zakišeljavanje zemljišta, zagađenje zemljišta i erozija. Približno 88 % ukupne površine zemljišta u Republici Srbiji je izloženo eroziji vodom, dok erozija vetrom pogađa oko 25 % teritorije Republike Srbije. Veliki deo obradivih površina je zakišeljen (više od četvrtine površina), kao rezultat nekontrolisane upotrebe hemijskih sredstava, dok je u AP Vojvodini deo površina i zaslanjen (14 %).

Izgrađeni sistemi za navodnjavanje pokrivaju površinu od 250.000 ha, ali se trenutno navodnjava samo 40.000 – 70.000 ha godišnje (sistemi za navodnjavanje koji imaju sve dozvole i plaćaju vodu za navodnjavanje), od kojih se 90 % nalazi na području AP Vojvodine, a za još 47.000 hektara sistem za navodnjavanje funkcioniše samo delimično. Površina obradivog poljoprivrednog zemljišta koja se navodnjava bez dozvola je dva do tri puta veća.

Sistemima za zaštitu od štetnog dejstva spoljnih velikih voda zaštićeno je 1,25 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta. Od ukupnog zemljišnog fonda odvodnjava se (zaštita od štetnog dejstva unutrašnjih voda) oko dva miliona hektara, putem 414 sistema za odvodnjavanje, sa preko 25.600 km kanalske mreže, 210 većih i nekoliko desetina manjih crpnih stanica, kao i 252 gravitaciona ispusta. Na najugroženijim zemljištima niskih površina u aluvijalnim ravnima velikih vodotoka Tise, Begeja i Tamiša gustina kanalske mreže okvirno iznosi od 10 – 14 m /ha. Na površinama u priobalju Dunava kanalisanost iznosi oko 10,6 m/ha.

Horizontalna cevna drenaža izgrađena je na oko 54.000 ha. Najzastupljenija je u Banatu, nešto manje u Bačkoj, a najmanje u podslivu Morave.

b) Posedovna struktura

Prema podacima Popisa poljoprivrede iz 2012. godine, u Republici Srbiji je popisano 631.522 poljoprivredna gazdinstva, koja koriste 3,437 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta. Prosečna veličina korišćenog zemljišta po poljoprivrednom gazdinstvu je 5,4 ha. Među popisanim poljoprivrednim gazdinstvima 99,6 % su gazdinstva fizičkih lica, i ona koriste 82 % površina. Prosečna veličina porodičnih poljoprivrednih gazdinstava iznosi 4,5 ha, i značajno varira po regionima – od 2,1 ha u Jablaničkoj oblasti, do preko 10,0 ha u Srednjobanatskoj oblasti. Preostalih 0,4 % poljoprivrednih gazdinstava su u posedu pravnih lica, koja koriste 16 % površina i imaju prosečnu veličinu od 210 ha po poljoprivrednom gazdinstvu.

Zbog neuporedivosti podataka dva poslednja popisa poljoprivrede (2002. i 2012. godine) u ovom momentu se ne mogu pratiti promene u posedovnoj strukturi tokom poslednje decenije. Načelno se može zaključiti da je primetan proces koncentracije i centralizacije poljoprivrednih gazdinstava prema veličini, koji je izraženiji u AP Vojvodini u odnosu na ostatak zemlje. Od ukupnog broja popisanih poljoprivrednih gazdinstava 3,1 % je veličine preko 20 ha, i ona koriste 44 % korišćenog poljoprivrednog zemljišta (u daljem tekstu: KPZ). Na drugoj strani, poljoprivredna gazdinstva koja koriste do 5 ha čine 77,7 % ukupnog broja popisanih gazdinstava, i ona koriste 25,2 % KPZ. Ovakva posedovna struktura (sa velikim brojem poljoprivrednih gazdinstava male veličine) tipična je za model poljoprivrede u zemljama Južne Evrope. Ipak, u Republici Srbiji postoje izvesna odstupanja u odnosu na okolne zemlje, u pogledu većeg udela poljoprivrednih gazdinstava veličine 2 – 10 ha u ukupnom broju gazdinstava (43 %) i korišćenim površinama (35,3%).

Pored relativno male prosečne veličine KPZ po poljoprivrednom gazdinstvu, važno ograničenje efikasnijeg korišćenja zemljišta je i rasparčanost poseda, koja se ogleda u činjenici da je prosečan broj parcela po poljoprivrednom gazdinstvu šest. Komasacija zemljišta u Republici Srbiji je do 2006. godine bila sprovedena na 1,445 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega čak 77 % čine poljoprivredne površine u AP Vojvodini. U istom periodu arondacijom je bilo obuhvaćeno oko 300.000 ha. Od 2006. do 2013. godine komasacijom je obuhvaćeno oko 166.256 ha, od čega je na 93.796 ha proces završen ili je u završnoj fazi, dok je na 64.890 ha u pripremnoj fazi.

v) Tržište zemljišta

Važan preduslov za razvoj poljoprivrede je razvijeno tržište poljoprivrednog zemljišta. Sigurnost prava na vlasništvo i zakup, odnosno korišćenje poljoprivrednog zemljišta, najvažniji su preduslovi za dobro funkcionisanje tržišta poljoprivrednog zemljišta. Uspostavljanjem jedinstvene evidencije o nepokretnostima na teritoriji Republike Srbije dat je značajan doprinos sigurnosti u prometu poljoprivrednog zemljišta. Međutim, neažurnost tih podataka predstavlja određene poteškoće u prometu poljoprivrednog zemljišta.

Prema podacima Ministarstva finansija – Uprava za trezor, u 2012. godini u Registar poljoprivrednih gazdinstava je bilo upisano 2,480 miliona hektara, od čega je u zakupu bilo 773.603 ha. Od toga, oko 40 % čini poljoprivredno zemljište u javnoj svojini. Ovi podaci ukazuju da je tržište poljoprivrednog zemljišta, pre svega, zakupa aktivno. Promet poljoprivrednog zemljišta između svih fizičkih lica je slobodan, dok ograničenja postoje u pogledu zabrane sticanja svojine za strana lica, zabrane otuđenja javne svojine i određena ograničenja u otuđenju društvenog poljoprivrednog zemljišta. Donošenjem Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 i 108/13) zaokružen je zakonski okvir u pogledu povraćaj a poljoprivrednog zemljišta.

Prepreke efikasnijeg korišćenja zemljišnih potencijala su, pre svega, usitnjenost i rasparčanost poseda, nedostatak infrastrukture, nedostatak povoljnih kreditnih uslova, neadekvatna poreska politika, socijalna nesigurnost vlasnika zemljišta (vlasnici zemljišta nemaju siguran posao, plaćaju mali porez na poljoprivredno zemljište, pa ne žele da ga prodaju), nezavršen postupak vraćanja imovine (restitucije) i relativno dugotrajni postupci ostavinske rasprave.

g) Politika upravljanja poljoprivrednim zemljištem u javnoj svojini Republike Srbije

Poljoprivrednim zemljištem u j avnoj svojini Republike Srbije upravlja MPZŽS. Osnovni ciljevi upravljanja poljoprivrednim zemljištem u javnoj svojini Republike Srbije su efikasno korišćenje tog zemljišta u skladu sa principima održivosti, povećanje poseda poljoprivrednih gazdinstava i ukrupnjavanje parcela. Poljoprivredno zemljište u javnoj svojini Republike Srbije se ne može otuđivati, ali se koristi u postupcima kao što su: davanje u zakup na period od 1 do 40 godina; davanje na korišćenje bez naknade u skladu sa Zakonom o javnoj svojini („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 i 88/13); vraćanje imovine (restitucija); korišćenje u postupcima komasacije; prenos prava javne svojine Republike Srbije na javnu svojinu jedinice lokalne samouprave, a u cilju izgradnje ekonomskih zona, odnosno javnu svojinu drugih organa, organizacija i javnih preduzeća; davanje prava službenosti.

Značajno ograničenje efikasnog upravljanja poljoprivrednim zemljištem u j avnoj svojini je nedostatak informacionog sistema o poljoprivrednom zemljištu. Prema podacima sa kojima raspolaže MPZŽS, ukupna površina poljoprivrednog zemljišta u javnoj svojini Republike Srbije je 923.004 ha (uključujući i utrine i pašnjake koji su vraćeni seoskim zajednicama na korišćenje), od čega je obradivog poljoprivrednog zemljišta 529.295 ha. U 2013. godini u zakupu je bilo nešto više od 320.000 ha poljoprivrednog zemljišta u javnoj svojini Republike Srbije. Jedan deo ovih površina nije predmet zakupa, budući da je došlo do promena u odnosu na podatke iz jedinstvene evidencije o nepokretnostima na teritoriji Republike Srbije (usled promene vlasnika zemljišta, promene načina korišćenja zemljišta, deo zemljišta je predmet vraćanja imovine (restitucije), zbog sudskih odluka i sl.).

2.2.2. Višegodišnji zasadi

Republika Srbija ima povoljne zemljišne i klimatske uslove za proizvodnju različitih vrsta voća i grožđa. Značaj ove proizvodnje ogleda se u tome što omogućava bolje korišćenje površina na brojnim lokacijama i područjima sa manje povoljnim zemljišnim i klimatskim uslovima, uključujući i zemljišta lošijih fizičkih, hemijskih i drugih osobina, kao i površine sa većim nagibom.

Prema podacima redovne statistike površine pod voćnjacima iznose oko 240.000 ha, dok je vinograda preko 50.000 ha. Posmatrano po regionima, najveći deo voćnjaka je na prostoru Južne i Istočne Srbije (30,51 %) i Šumadije (55,11 %), gde je ujedno i najveći deo površina pod vinogradima (53,32 %, odnosno 24,69 %, respektivno).

Prema rezultatima Popisa poljoprivrede iz 2012. godine, površine pod voćnjacima iznose oko 163.310 ha, od čega je 98.575 ha pod plantažnim zasadima i 64.735 ha pod ekstenzivnim zasadima, dok je vinograda oko 22.150 ha. Prema istom izvoru u strukturi zasada najviše su zastupljene koštičave vrste (među kojima šljiva sa 45,4 % i višnja sa 9,5 %), zatim jabučaste (jabuka sa 15 %) i jagodaste (malina sa 6,8 %). Zasada jezgrastog voća je malo.

Opšta je ocena da su postojeći zasadi najvećim delom ekstenzivni, budući da je veliki deo voćnjaka i vinograda starosti preko 20 godina, odnosno u zenitu eksploatacionog perioda. Zahvaljujući inicijativi privatnog sektora, beleži se intenzivno podizanje novih zasada sa modernom tehnologijom proizvodnje. Ovo se, pre svega, odnosi na jabuku, trešnju i jagodu. Kod svih voćnih vrsta se uvodi novi sortiment, mada prepreku i dalje predstavlja nedostatak sertifikovanog i kvalitetnog sadnog materijala, kao i neadekvatna primena agrotehničkih mera na najvećem delu površina. Proizvodnja voća u zaštićenom prostoru je zanemarljivog obima. Izuzetak su površine (uglavnom jabuke) pod protivgradnim mrežama, kao i različiti vidovi proizvodnje jagode u zatvorenom prostoru. Osim ovih primera, drugih vidova proizvodnje u zaštićenom prostoru gotovo da i nema.

Republika Srbija ima povoljne klimatske, zemljišne i druge uslove za gajenje vinove loze, koji se ogledaju u postojanju tri vinogradarska regiona, 22 rejona i 77 vinogorja. Iako postoji veliki potencijal za gajenje vinove loze, ekonomska kriza i gubitak tržišta tokom devedesetih, doveli su do velikog smanjenja površina pod vinovom lozom. Površine pod vinogradima karakteriše velika usitnjenost parcela, budući da prosečna veličina vinograda u Republici Srbiji iznosi samo 0,28 ha. Prema podacima Popisa poljoprivrede iz 2012. godine, 22.150 ha vinograda obrađuje čak 80.445 poljoprivrednih gazdinstava, od kojih 27.224 imaju vinograde ukupne površine ispod 10 ari. Ovako usitnjena struktura zasada značajno povećava ukupne troškove proizvodnje grožđa.

Zahvaljujući harmonizaciji zakonske regulative sa EU zahtevima, reonizaciji vinogradarskih geografskih proizvodnih područja, transformaciji sistema geografskog porekla i povoljnim merama podrške sektoru vinogradarstva, tokom poslednjih nekoliko godina podižu se moderni zasadi vinove loze sa pretežno vinskim sortama namenjenim proizvodnji visokokvalitetnih vina (Chardonnay, Sauvignon Blanc, Riesling, Cabernet Sauvignon, Merlot, Pinot Noir i druge). Nosioci ovih investicija su uglavnom male porodične vinarije. Takođe, permanentno raste i broj proizvođača (trenutno ih je 64) i vina sa geografskim poreklom (203 vina u sistemu geografskog porekla). Raste i interesovanje za podizanje zasada sa kvalitetnim autohtonim i regionalnim sortama (Prokupac, Tamjanika, Skadarka i druge) i domaćim stvorenim sortama (Probus, Sila, Morava i druge), što sve doprinosi unapređenju vinogradarstva Republike Srbije.

2.2.3. Stočni fond

Republika Srbija ima povoljne prirodne uslove za razvoj stočarstva, s obzirom da raspolaže sa preko 1,4 miliona hektara stalnih travnjaka visokog kvaliteta i značajne neiskorišćene objekte za smeštaj goveda i ovaca. I pored toga, ova grana poljoprivrede već treću deceniju beleži negativne trendove. Samo tokom poslednjih deset godina, broj uslovnih grla po hektaru poljoprivredne površine smanjen je sa 0,34 na 0,27 (videti Tabelu 3).

Tabela 3: Broj grla stoke i proizvodnja osnovnih stočarskih proizvoda(2008 – 2013. godine);

Goveda(ukupno) 1.057

1.002

938

937

921

913

od kojih krave

578

548

530

510

480

451

od kojih muzne krave

542

501

482

477

455

429

Svinje (ukupno) 3.594

3.631

3.489

3.287

3.139

3.144

Ovce

1.605

1.504

1.475

1.460

1.635

1.616

Živina (ukupno) 17.188

22.821

20.156

19.103

24.175

23.450

Prirast u živoj masi (000 t)*

Goveda

187

177

167

165

161

161

Svinje

402

386

399

393

368

381

Ovce

44

43

44

46

54

61

Živina

106

116

120

140

140

128

Kravlje mleko (mil. litara) 1.534

1.478

1.462

1.434

1.442

1.418

Jaja (mil. komada) 1.204

1.026

1.219

1.219

1.387

1.755

Med (000 t) 2,6

4,6

4,5

4,3

6,7

8,6

* Preliminarni podaci za 2013.

Izvor: RZS

Regionalne razlike u trendovima i sistemima stočarske proizvodnje su velike. Uobičajeni poredak u značaju pojedinih vrsta stoke je prema sledećem redosledu: goveda – ovce – živina – svinje. U AP Vojvodini i ravničarskim područjima redosled je obrnut. Posedovna struktura, struktura korišćenih poljoprivrednih površina, preovlađujući modeli poljoprivrednih gazdinstava i sl., uslovili su da redosled značaja pojedinih vrsta stoke na ovom području bude sledeći: svinje – živina – goveda – ovce.

Najveći deo stočarske proizvodnje se odvija na velikom broju malih poljoprivrednih gazdinstava, ali se u poslednjih deset godina uočava koncentracija određenih proizvodnji (živinarstva i svinjarstva) na poljoprivrednim gazdinstvima pravnih lica i velikim porodičnim poljoprivrednim gazdinstvima. Prema podacima Popisa poljoprivrede iz 2012. godine, 20 % ukupnog broja svinja i čak 37 % živine gaji se na poljoprivrednim gazdinstvima pravnih lica. Veliki broj sitnih proizvođača, koji se prvenstveno bave proizvodnjom za sopstvene potrebe, predstavlja prepreku intenzivnog razvoja proizvodnje. Mali proizvođači tradicionalno primenjuju nisko intenzivne sisteme proizvodnje, zasnovane na lokalno adaptiranim rasama.

Rasni sastav stoke nije zadovoljavajući, a razvoj sektora stočarstva je u velikoj meri uslovljen uvozom rasa i hibrida iz zemalja sa razvijenim stočarstvom. U govedarskoj proizvodnji preovlađuje domaće šareno goveče tipa simentalac, dok su znatno manje zastupljena grla čiste simentalske i holštajn rase. Zastupljenost tovnih rasa je zanemarljiva. U ovčarstvu dominiraju domaće rase, u koje spadaju različiti sojevi pramenke i cigaja, a od stranih rasa virtemberg i il de frans. Česti su slučajevi neplanskog ukrštanja, pri čemu se ne dobijaju nove osobine, ali se u značajnoj meri gube postojeća prepoznatljiva svojstva rasa. U živinarskoj proizvodnji,

razvoj je potpuno oslonjen na uvoz hibrida tovnih rasa, kao i lakih linija živine namenjenih proizvodnji jaja.

Poseban značaj u strukturi stočarske, pa i ukupne poljoprivredne proizvodnje, imaju govedarstvo i ovčarstvo. Ovčarstvo i govedarstvo značajni su i sa stanovišta obnove stada, odnosno proizvodnje podmlatka kao osnove za tov i reprodukciju, revitalizacije tradicionalnih sistema proizvodnje u brdsko- planinskim područjima i očuvanje njihovog biodiverziteta. Pored toga, postoje kapaciteti za preko 120.000 grla istovremenog smeštaja junadi za tov, kao i napušteni kapaciteti velikih farmi u ovčarskoj proizvodnji.

a) Govedarstvo

Govedarstvo je najvažnija grana stočarstva u Republici Srbiji, pre svega, za mala i srednja porodična poljoprivredna gazdinstva. Broj goveda se poslednjih godina kontinuirano smanjuje. Prema podacima redovne statistike u 2013. godini broj goveda bio je 913 hiljada, što je za 6 % manje od petogodišnjeg proseka (2008 – 2012. godine). Kontinuirano smanjivanje broja grla karakteristično je i za muzne krave, čiji se broj u 2013. godini sveo na 429 hiljada i bio za oko 6 % manji u odnosu na prethodnu godinu, odnosno za 13 % manji od petogodišnjeg proseka.

Prema rezultatima Popisa poljoprivrede iz 2012. godine, govedarstvom se bavi oko 177 hiljada poljoprivrednih gazdinstava (28 % ukupnog broja poljoprivrednih gazdinstava), koja gaje 908 hiljada goveda. Prosečan broj grla po poljoprivrednom gazdinstvu je 5,1. Najveći je broj poljoprivrednih gazdinstava koja imaju jedan do dva grla goveda (49,9 %) i oni poseduju 14,8 % ukupnog broja goveda. Broj poljoprivrednih gazdinstava opada sa povećanjem broja grla goveda po poljoprivrednom gazdinstvu. Najveći broj goveda se gaji na poljoprivrednim gazdinstvima koja imaju tri do devet grla (36,4 %), dok je najmanji broj goveda na poljoprivrednim gazdinstvima koja imaju 50 do 99 grla (5,8 %). Iako čine svega 0,15 % ukupnog broja, poljoprivredna gazdinstva sa 100 i više grla u svom posedu drže 11,2 % ukupnog broja goveda.

Prema Popisu poljoprivrede iz 2012. godine, u Republici Srbiji ima 431.290 muznih krava koje se nalaze na 155.899 poljoprivrednih gazdinstava, što daje prosek od 2,8 muznih krava po poljoprivrednom gazdinstvu. Veličina stada od jedan do dva grla, koja bi se u mnogim zemljama smatrala suviše malom da bude okosnica razvoja sektora, još uvek je osnova srpske mlekarske industrije. U taj raspon ulazi oko 70 % poljoprivrednih gazdinstava i 35 % od ukupnog broja muznih grla. Praktično, poljoprivredna gazdinstva sa manje od 10 muznih grla čine 95 % od ukupnog broja gazdinstava, i u svom posedu drže 78 % od ukupnog broja muznih grla. Poljoprivredna gazdinstva sa preko 30 krava čine samo 0,2 % gazdinstava i 9 % muznih grla. Od ukupnog broja muznih grla 95 % se nalazi na privatnim poljoprivrednim gazdinstvima.

b) Ovčarstvo i kozarstvo

Ovčarska proizvodnja u Republici Srbiji ima dugu tradiciju i izraženu regionalnu komponentu. Velika koncentracija ovaca je u brdsko-planinskim područjima (iznad 300 m nadmorske visine), naročito na istoku i jugu Srbije gde su različiti sojevi pramenki najrasprostranjenija rasa. Pored toga, postoji oko 20 lokalnih priznatih rasa. U AP Vojvodini je poslednjih godina tradicionalno gajenje rase cigaja zamenjeno sa virtemberg rasom i melezima virtemberga sa ostalim rasama. Pored njih se sve više koriste i neke savremene tovne rase ovaca, kao što je il de frans. Proizvodnja se zasniva na ekstenzivnim pašnjacima koji nisu pogodni za druge vidove poljoprivredne proizvodnje.

Prema podacima redovne statistike ukupan broj ovaca i koza u periodu od 2004. do 2008. godine je skoro nepromenjen i sa blagim oscilacijama. Prema rezultatima Popisa poljoprivrede iz 2012. godine, ovčarstvom se bavi oko 155 hiljada poljoprivrednih gazdinstava (24,5 %ukupnog broja gazdinstava) i ona u svom posedu imaju preko 1,73 miliona ovaca. Kozarstvom se bavi oko 63 hiljade poljoprivrednih gazdinstava (10 % ukupnog broja gazdinstava), koja drže oko 232 hiljade koza. Česta je pojava da jedno poljoprivredno gazdinstvo ima i koze i ovce. Prosečan broj ovaca po poljoprivrednom gazdinstvu je 11,2 a koza 3,7. Najveći broj poljoprivrednih gazdinstava ima tri do devet ovaca (preko 53 % od ukupnog broja gazdinstava), iza kojih slede oni koji gaje 10 do 19 ovaca (27 % od ukupnog broja grla).

Koze se u većini slučajeva gaje ekstenzivno, i to u brdsko-planinskim područjima, mada ima tendencije ka intenziviranju proizvodnje. U rasnom sastavu najviše je zastupljena koza balkanskog tipa (50 %), razni tipovi meleza (oko 30 %), domaća bela koza (15 %), dok ostatak pripada sanskoj i alpino rasi.

v) Svinjarstvo

Ukupan broj svinja poslednjih godina ima tendenciju smanjenja. Prema podacima redovne statistike u 2013. godini ukupan broj svinja je bio oko 3,144 miliona, što je u odnosu na petogodišnji prosek perioda 2008 – 2012. godine manje za 8,3 %.

Prema rezultatima Popisa poljoprivrede iz 2012. godine, svinjarskom proizvodnjom se bavi oko 355 hiljada poljoprivrednih gazdinstava (56 % ukupnog broja gazdinstava), koja drže oko 3,4 miliona grla svinja. Prosečan broj grla po poljoprivrednom gazdinstvu je 9,6. Najveći je broj poljoprivrednih gazdinstava koja imaju tri do devet grla svinja. Njihovo učešće u ukupnom broju poljoprivrednih gazdinstava koja imaju svinje iznosi 39,8 %, a u ukupnom broju svinja 19,4 %. Najveći broj svinja (22,5 %) se gaji na poljoprivrednim gazdinstvima koja imaju preko 400 grla (0,1 % gazdinstava), dok je najmanji broj svinja na poljoprivrednim gazdinstvima koja imaju 200 do 399 grla (2,6 %).

U velikim komercijalnim privrednim subjektima proizvodnja se obavlja po sistemu odgajivačke piramide, tako da u svakom privrednom subjektu postoji nukleus, reproduktivni i komercijalni deo zapata. Najprisutnije rase u Republici Srbiji su landras i jorkšir, kao i izvestan broj terminalnih mesnatih rasa (durok, hempšir i pijetren).

g) Živinarstvo

U poslednjoj deceniji kretanje broja živine imalo je obrnut trend u odnosu na druge sektore stočarstva, budući da beleži kontinuirani rast.

Prema Popisu poljoprivrede iz 2012. godine, gajenjem živine se bavi oko 414 hiljada poljoprivrednih gazdinstava (65,5 % ukupnog broja gazdinstava), koja gaje oko 26,7 miliona grla, sa prosečnim brojem grla po gazdinstvu od 65 komada. Od ukupno popisanog broja grla živine, oko 50 % su brojleri. Njih nešto malo više od 13 miliona gaji se na oko 51 hiljadu poljoprivrednih gazdinstava (8 % ukupnog broja gazdinstava). Ova proizvodnja pokazuje najviši stepen koncentracije, jer se 78,7 % svih grla brojlera nalazi na 364 poljoprivredna gazdinstva (0,7 % od ukupnog broja gazdinstava koja se bave proizvodnjom brojlera) sa prosečnim brojem brojlera od oko 28 hiljada po poljoprivrednom gazdinstvu. Mnoga mala poljoprivredna gazdinstva gaje živinu za svoje potrebe, a povremeno je prodaju van legalnih tržišnih tokova.

d) Pčelarstvo

Prema Popisu poljoprivrede iz 2012. godine u Republici Srbiji je bilo 673.000 košnica pčela. Postojeća paša pčela koristi se svega 5 %, ali sektor pčelarstva pokazuje znake rasta u pogledu broja poljoprivrednih gazdinstava koja se bave ovom proizvodnjom, kao i broja košnica koje poseduju.

đ) Akvakultura

Akvakultura se obavlja u šaranskim i pastrmskim ribnjacima. Pastrmski ribnjaci su locirani u brdsko-planinskim krajevima, a šaranski u ravničarskim. Na rast proizvodnje u akvakulturi je uticala činjenica da su ribnjaci privatizovani, što ima za posledicu racionalizaciju u poslovanju i bolje vođenje proizvodnje, a potom i unapređenje tehnologije gajenja, koje se ogleda, pre svega, u unapređenju ishrane. Potencijal povećanja proizvodnje pastrmki je ograničen resursima čistih vodenih tokova, dok je potencijal za razvoj šaranskog ribarstva gotovo neograničen.

2.2.4.

Mehanizacija, oprema i objekti

Izraženo brojem i snagom traktora, poljoprivreda Republike Srbije je dobro mehanizovana sa stanovišta vučne snage. Međutim, to nije slučaj sa mehanizacijom za predsetvenu pripremu i setvu, kao i specijalizovanom poljoprivrednom mehanizacijom namenjenom voćarsko-vinogradarskoj i povrtarskoj proizvodnji. Poljoprivredna gazdinstva raspolažu u proseku sa 0,6 dvoosovinskih traktora, a prosečna površina korišćenog poljoprivrednog zemljišta obrađena sopstvenim dvoosovinskim traktorom iznosi 8,5 ha. Srednja i mala poljoprivredna gazdinstva su opremljena polovnom mehanizacijom, koja je tehnološki prevaziđena na gazdinstvima zemalja sa razvijenom poljoprivredom. Poljoprivrednici u Republici Srbiji većinom koriste tehnički manje zahvatne mašine, sa relativno većom potrošnjom goriva i gubicima pri rukovanju (većim rasturom pri žetvi), što dodatno utiče na rast proizvodnih troškova.

Opremljenost objekata za smeštaj stoke je vrlo neujednačena i, pre svega, uslovljena je stepenom specijalizacije i veličinom stada. Velika poljoprivredna gazdinstva su tokom poslednje decenije imala značajne investicije u unapređenje standarda, izgradnju i proširenje postojećih kapaciteta. Ovi objekti su tehnički dobro opremljeni i ispunjavaju zahteve predviđene standardima o dobrobiti životinja. I pored toga, upravljanje stajnjakom i njegovo skladištenje ostaje jedan od ključnih problema sa kojim se suočava većina velikih, ali i deo malih proizvođača. Ispunjenost veterinarsko-sanitarnih zahteva, odnosno opštih i posebnih uslova higijene hrane životinjskog porekla predstavlja osnov za plasman mesa i proizvoda od mesa na međunarodnom tržištu.

2.2.5.

Radna snaga

Prema rezultatima Popisa poljoprivrede iz 2012. godine, broj članova i stalno zaposlenih na poljoprivrednim gazdinstvima u Republici Srbiji je 1,44 miliona lica. Od ovog broja, oko 98 % čine vlasnici poljoprivrednih gazdinstava i članovi njihovih domaćinstava, a samo 1,9 % lica koja su redovno zaposlena u poljoprivredi.

Izraženo brojem godišnjih radnih jedinica (u daljem tekstu: GRJ), broj zaposlenih na poljoprivrednim poslovima je 646.283 lica. Od ovog broja, približno 40 % GRJ ostvaruju lica koja su 100 % angažovana u poljoprivredi, dok se oko 28 %

GRJ formira od strane lica koja su u poljoprivredi angažovana povremeno (manje od 50 % radnog vremena). Od ukupnog fonda GRJ, 91 % čini rad nosioca poljoprivrednog gazdinstva, tj. njihovih članova (44:47 %), 4 % čini rad stalno zaposlenih, a 5 % čini sezonska radna snaga.

Regionalna distribucija ukupnog fonda rada je veoma neujednačena, i ukazuje da najveći broj članova poljoprivrednih gazdinstava i stalno zaposlenih na poljoprivrednim gazdinstvima ima u području centralne i zapadne Srbije, koje inače karakteriše manja prosečna veličina poljoprivrednog gazdinstva i veća agrarna naseljenost. Reč je ujedno o području u kojem je struktura poljoprivrede okrenuta ka radno intenzivnim granama, kao što su voćarstvo, povrtarstvo i stočarstvo.

Rezultati Popisa poljoprivrede iz 2012. godine ukazuju da nivo kvalifikacija upravnika poljoprivrednih gazdinstava za bavljenje poljoprivrednom aktivnošću nije naročito visok. Naime, podaci ukazuju da 60 % upravnika poljoprivrednih gazdinstava ima samo stečena iskustva u poljoprivrednoj proizvodnji, 2,5 % ima završenu srednju poljoprivrednu školu, a 1,4 % završen poljoprivredni fakultet. Samo 3 % upravnika poljoprivrednih gazdinstava bilo je u popisnoj godini obuhvaćeno nekim vidom edukacije i obuke.

Nerešen socijalni status zaposlenih u poljoprivredi čini zanimanje poljoprivrednika nedovoljno atraktivnim i konkurentnim u poređenju sa drugim poslovima na ruralnom tržištu rada. Penzijsko osiguranje aktivnih poljoprivrednika propisano je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“, br. 34/03, 64/04 – US, 84/04 – dr. zakon, 85/05, 101/05 – dr. zakon, 63/06 – US, 106/06 – US, 5/09, 107/09, 101/10, 93/12, 62/13, 108/13 i 75/14) i Zakonom o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje („Službeni glasnik RS“, br. 84/04, 61/05, 62/06, 5/09, 52/11, 101/11, 47/13 i 57/14). Evidencija o broju poljoprivrednih socijalnih osiguranika je nepouzdana, ali se procenjuje da je tek svaki peti aktivni poljoprivrednik osiguran, i to pretežno vlasnici imanja. Sezonski radnici, kao i oni zaposleni u statusu pomoćnih radnika na imanju, najčešće nemaju socijalno osiguranje, čime se dodatno naglašava neformalni status njihovog radnog angažovanja.

Jedno od najdelikatnijih pitanja budućeg razvoja sektora poljoprivrede je izrazito nepovoljna starosna i obrazovna struktura poljoprivredne radne snage. Ovaj problem značajan je kako sa aspekta socijalne strukture ruralnih sredina, tako i u pogledu kapaciteta ljudskih potencijala za usvajanje novih tehnologija, promenu proizvodne strukture i mnoge druge.

a) Klima

Klima Republike Srbije je umereno-kontinentalna, sa manje ili više izraženim lokalnim karakteristikama. Prostorna raspodela klimatskih parametara uslovljena je geografskim položajem, reljefom, raspodelom vazdušnog pritiska većih razmera, ekspozicijom terena, prisustvom rečnih sistema, vegetacijom, urbanizacijom itd. Od geografskih odrednica koje karakterišu klimatske prilike Republike Srbije, treba spomenuti Alpe, Sredozemno more, Panonsku niziju i dolinu Morave, Karpate i Rodopske planine, kao i brdsko-planinski deo sa kotlinama i visoravnima.

Srednje godišnje temperature vazduha se kreću od 3°C u predelima preko 1.500 m nadmorske visine do 12°C u ravničarskim oblastima. Godišnje sume padavina u proseku rastu sa nadmorskom visinom. Primećuje se generalna tendencija smanjenja visine padavina od zapada ka istoku. Najmanje godišnje količine padavina su registrovane u podslivovima reka Južne i Velike Morave, kao i na teritoriji AP

Vojvodine. Veći deo Republike Srbije ima kontinentalni režim padavina, sa većim količinama u toplijoj polovini godine, izuzev jugozapadnih krajeva gde se najviše padavina izmeri u jesen.

b) Vode

Zahvaljujući visokoj količini godišnjih padavina, Republika Srbija je područje bogato izvorima i vodotocima. Iako vodosnabdevanje ljudi i stoke nije ugroženo, kvalitet vode u svim krajevima nije zadovoljavajući. Pored toga, voda se malo koristi za navodnjavanje poljoprivrednih useva, što se odražava na njihove prinose, posebno u sušnim sezonama i aridnim područjima.

Prirodni kvalitet podzemnih voda na području Republike Srbije je prilično neujednačen, i kreće se od izuzetnog kvaliteta, do voda koje zahtevaju veoma složene tretmane pre upotrebe za javno vodosnabdevanje. Ključne izvore zagađenja predstavljaju neprečišćene industrijske i komunalne otpadne vode, drenažne vode iz poljoprivrede, vode iz deponija, kao i zagađenja vezana za plovidbu rekama i rad termoelektrana. Kanal Dunav – Tisa – Dunav i sekundarni irigacioni i transportni kanali u AP Vojvodini su veoma zagađeni, usled ispuštanja neprečišćenih industrijskih i komunalnih otpadnih voda i drenažnih voda iz poljoprivrede. Pritisak na resurs podzemnih voda predstavlja i nekontrolisano zahvatanje za potrebe navodnjavanja, kako za manje tako i za veće poljoprivredne površine.

Manje od 10 % stanovništva je obuhvaćeno nekim stepenom prečišćavanja otpadnih voda, pri čemu manje od 5 % stanovništva ima adekvatno prečišćavanje otpadnih voda. Evidentna je razlika u stepenu priključenosti domaćinstava na kanalizaciju u odnosu na priključenost na vodovod, što predstavlja posebnu opasnost po zagađivanje podzemnih voda specifičnim parametrima kvaliteta vode, kao što su nitrati. Ovo se, pre svega, odnosi na domaćinstva i privredne subjekte u severnom delu Republike Srbije (AP Vojvodina, Mačva). Osim toga, intenzivna stočarska proizvodnja i stajnjak učestvuju u emisiji ugljen dioksida, metana i drugih gasova sa efektom staklene bašte.

Za sada ne postoje propisi koji bi definisali nitratno-osetljive zone, niti odluka o pokretanju utvrđivanja zona koje su ugrožene nitratima.

v) Biodiverzitet

Prostor na kojem se nalazi Republika Srbija karakteriše velika genetička, specijska i ekosistemska raznovrsnost. Visokoplaninska i planinska oblast Republike Srbije predstavlja jedan od ukupno šest centara evropskog biodiverziteta. Uz to, Republika Srbija je po bogatstvu flore potencijalno jedan od globalnih centara biljne raznovrsnosti. Heterogenost flore i faune je visoko izražena, budući da se mogu sresti široko rasprostranjene vrste i endemične vrste (balkanski, lokalni i stenoendemiti).

U Republici Srbiji ne postoji centralizovana baza podataka ili koordinisani sistem monitoringa biodiverziteta na nacionalnom nivou. Monitoring biodiverziteta je nepotpun i fragmentiran. Kvalitet i količina podataka su vrlo raznovrsni, nisu standardizovani i često nisu uporedivi sa podacima u drugim evropskim zemljama.

Genetički resursi u Republici Srbiji su veoma bogati i obuhvataju veliki broj autohtonih sorti i rasa gajenih biljaka i životinja:

1) Biljni genetički resursi. Procenjuje se da se u domaćim poljoprivrednim organizacijama čuva oko 15.000 uzoraka gajenih biljaka u obliku semena i oko 3.500 uzoraka voćnih stabala i vinove loze, poreklom pretežno iz Republike Srbije i drugih zemalja zapadnog Balkana. Nacionalna eh situ kolekcija biljnih genetičkih resursa, kojom upravlja banka biljnih gena, sadrži ukupno 4.238 uzoraka, a u prirodi se nalazi in situ oko 1.000 divljih srodnika gajenih biljaka. Pored toga, u Republici Srbiji je zvanično registrovano preko 400 vrsta poznatih lekovitih biljaka, oko 150 biljnih vrsta je zakonom zaštićeno od korišćenja i prometa, a postoji i veliki potencijal biljnih vrsta (oko 1.800 medonosnih vrsta) i ekosistema, kao i staništa za oprašivače (pčele, bumbari) koji se koriste u poljoprivredi;

2) Životinjski genetički resursi. U Republici Srbiji je registrovano pored velikog broja egzotičnih i oko 30 autohtonih rasa u okviru 15 vrsta domaćih životinja, i na njihovom očuvanju se aktivno radi. Populacija autohtonih rasa u Republici Srbiji je stabilna, sa blagim trendom rasta. Očuvanje semena i embriona životinjskih genetičkih resursa još uvek nije organizovano, već se vrši očuvanje živih jedinki;

3) Šumski genetički resursi. Šumski ekosistemi sastoje se od 282 drvenaste vrste, od kojih je oko 250 autohtonih. Poseban značaj ima prisustvo 88 divljih drvenastih voćnih vrsta u 18 rodova. Najzastupljenije su dve vrste: bukva i hrast. Kao vid in-situ zaštite genetskog diverziteta šumskih vrsta drveća, kao i u svrhu njegovog usmerenog korišćenja, izdvojeno je 212 semenskih sastojina (58 četinarskih i 154 lišćarskih vrsta) na ukupnoj površini od 1865 ha. Animalni biodiverzitet šumskih ekosistema odlikuje prisustvo 46 vrsta vodozemaca i gmizavaca, 350 vrsta ptica i 94 vrste kopnenih sisara.

Uprkos nastojanjima i posvećenosti odgovornih organa, organizacija i ustanova na očuvanju biodiverziteta i prirodnih područja kroz ratifikaciju međunarodnih ugovora, donošenje nacionalnog pravnog okvira i osnivanja velikog broja zaštićenih područja, Republika Srbija, ipak, nailazi na poteškoće u sprovođenju politike i strategije u ovoj oblasti. Razlog se može naći u nedostatku finansijskih sredstava i nedostatku odgovarajućih institucionalnih struktura u oblasti očuvanja biodiverziteta, kao i nedostatka monitoringa i informacionog sistema.

g) Šume

Resursi šumskih vrsta . U Republici Srbiji ima 2,25 miliona hektara šuma, što čini 29,1 % ukupne površine teritorije. Većina šuma (53 % površina) je državno vlasništvo. Stanje šuma je nezadovoljavajuće, kako po stepenu šumovitosti koji zaostaje za optimalnim (41,4 % od ukupne površine Republike Srbije), tako i po nedovoljnoj ukupnoj vrednosti prosečene drvne zapremine i zapreminskog prirasta. Druge važne karakteristike sektora šumarstva su:

1) nepovoljna struktura po poreklu i uzgojnom obliku, sa dominacijom šuma izdanačkog porekla (2/3 površine šuma sa jedva polovinom potencijalnog inventara i prirasta koji imaju prirodne visoke šume);

2) da na 29 % obrasle površine prostiru se razređene i devastirane šume, odnosno šume nepotpunog i prekinutog sklopa sa godišnjom proizvodnjom drveta od svega 3,1 i 1,4 m /ha;

3) izrazito nepovoljna starosna struktura prirodnih visokih šuma;

4) izostalo prirodno obnavljanje na značajnom delu površine visokih

šuma;

5) nezadovoljavajuće zdravstveno stanje, koje se naročito intenzivno ispoljava procesom hroničnog sušenja šuma;

6) nepovoljan odnos oblog tehničkog i prostornog (ogrevnog) drveta

(33.5:66.5 %);

7) nedovoljna gustina i neravnomeran raspored šumskih puteva;

8) da ostali potencijali šuma i šumskih staništa (nedrvni proizvodi i biomasa) nisu iskorišćeni u mogućoj meri.

d) Poljoprivredna područja visoke prirodne vrednosti (High Nature Value Farming-HNVF)

Republika Srbija je preduzela prve korake u identifikaciji poljoprivrednih područja visoke prirodne vrednosti. Prema podacima Agencije za zaštitu životne sredine, HNVF površine u Republici Srbiji se prostiru na 1,187 miliona hektara, što odgovara udelu od oko 19 % ukupnog poljoprivrednog zemljišta i 13 % ukupne teritorije Republike Srbije. Dominantan tip poljoprivrednog zemljišta visoke prirodne vrednosti su travnjaci (oko milion hektara). Većinu površina čine poluprirodni travnjaci, formirani u zoni šuma (kao posledica seče šuma), dok se prirodni ili primarni pojavljuju u mestima kao što su visoke planine (iznad šumskog pojasa), plavljeno zemljište u dolinama i ravničarskim stepama i/ili zaslanjena staništa u AP VoJvodini .

Preliminarna procena je da u Republici Srbiji postoji deset tipova dragocenih područja povezanih sa poljoprivrednim sistemima. Ta HNVF područja su:

1) listopadne šume sa visokim učešćem travnjaka;

2) zimski nomadski pašnjaci na ruderalnim staništima i strnjištu;

3) poluprirodne livade i veštačke livade koje se koriste za proizvodnju sena;

4) poluintenzivna ispaša brdsko-planinskih poluprirodnih travnjaka u zoni šume i na prirodnim travnjacima iznad granice šuma;

5) ekstenzivna nomadska ispaša brdsko- planinskih pašnjaka;

6) ekstenzivna ispaša na seoskim ispustima;

7) kombinovana upotreba planinskih travnjaka;

8) listopadne šume okresane za proizvodnju lisnika;

9) ekstenzivna ispaša na laganim, slanim ili teškim zemljištima;

10) ispaša na vlažnim poljanama u nizijskim oblastima.

đ) Područja sa otežanim uslovima rada u poljoprivredi (POURP)

MPZŽS je prepoznalo potrebu da se kroz sistem podrške uvaže otežavajuće okolnosti za poljoprivrednu proizvodnju koje postoje u pojedinim područjima Republike Srbije. Detaljna procena resursa i uslova rada u ovim područjima nisu sačinjene, ali je donet Pravilnik o područjima sa otežanim uslovima rada u poljoprivredi(„Službeni glasnik RS“, broj 29/13). Ovim pravilnikom su identifikovana naseljena mesta koja ispunjavaju jedan od tri predviđena kriterijuma za svrstavanje naselja u POURP: 1) da se naselje nalazi na nadmorskoj visini preko 500 metara, 2) da se nalazi u granicama područja nacionalnog parka i 3) da ima broj zaposlenih manji od 100 na 1000 stanovnika. Prema ovim kriterijumima, POURP su identifikovana na teritoriji 91 opštine.

e) Dobrobit životinja

U poslednjih nekoliko godina u Republici Srbiji su preduzeti značajni napori na unapređenju institucionalnog i zakonskog napretka u oblasti zaštite životinja, ali je i pored toga stanje još uvek nezadovoljavajuće. Nizak stepen svesti o značaju dobrobiti životinja, odsustvo adekvatnih mehanizama i konkretnih podsticaja, razlozi su sporog prilagođavanja standardima u oblasti dobrobiti životinja koji važe u EU, preporukama OІE i drugim. Ovakvo stanje je smetnja rastu konkurentnosti i podizanju poverenja evropskih potrošača u srpske proizvode i srpsku stočarsku proizvodnju.

Najbolje stanje u pogledu dobrobiti životinja u Republici Srbiji je na ergelama konja, što se može objasniti velikim investicijama koje su vlasnici konja spremni da ulože u svoje životinje. Zatim slede farme tovnih junadi koje su se većinom prilagodile zahtevanim standardima, dok je na farmama mlečnih krava potrebno unapređenje stanja objekata i obuka radnika. Relativno loše stanje je na farmama svinja u kojima su problemi brojni, ali se mogu svesti na dotrajalost objekata. Farme kokošaka nosilja (kako velike, tako i mini farme) još uvek ne ispunjavaju sve propisane standarde, farme tovnih pilića uglavnom ispunjavaju sve standarde, i u nekim segmentima, kao što je gustina naseljenosti, imaju i povoljnije indikatore od onih propisanih zakonom.

Kada je dobrobit životinja u toku transporta u pitanju, situacija u Republici Srbiji nije zadovoljavajuća. Prevoznici nemaju odgovarajući nivo svesti i nisu prilagodili uslove transporta predviđenim propisima.

Dobrobit životinja u klanicama takođe ne zadovoljava standarde EU. Propisi su harmonizani sa EU, pojedine klanice uložile su značajna sredstva u njihovo zadovoljenje, ali su i dalje neophodni napori na unapređenju objekata, podizanju svesti, edukaciji zaposlenih i kontroli primene standarda.

2.3.1. Obim i struktura poljoprivredne proizvodnje

Poljoprivredna proizvodnja u Republici Srbiji je velikim delom ekstenzivne prirode, i kao takva izložena je jakom uticaju vremenskih prilika, posebno suše. Nizak nivo i nepotpuna primena agrotehničkih mera u biljnoj proizvodnji, mali procenat navodnjavanih površina, nedovoljan genetički potencijal i neizbalansirana ishrana stoke, imaju snažne posledice na oscilacije u biljnoj i stočarskoj proizvodnji. Period 2002 – 2013. godine obeležile su značajne godišnje fluktuacije obima poljoprivredne proizvodnje, a prinosi većine useva bili su niži nego u periodu pre tranzicije (tokom osamdesetih).

Analiza indeksa poljoprivredne proizvodnje ukazuje da su ciklične pojave ekstremnih vremenskih prilika u toku poslednje decenije snažno uticale na biljnu proizvodnju. U stočarskoj proizvodnji postojao je kontinuirani pad do 2009. godine, nakon čega je usledila stagnacija i blagi rast u poslednjoj godini. Smanjenje stočarske proizvodnje je posebno izraženo u godinama na početku ekonomske krize, kada je došlo do velikog rasta cena stočne hrane…

U strukturi vrednosti poljoprivredne proizvodnje biljna proizvodnja ima dominantno učešće, koje u višegodišnjem proseku iznosi oko 67 %. U strukturi biljne proizvodnje najviše je zastupljena ratarsko-povrtarska proizvodnja, koja čini više od polovine vrednosti poljoprivredne proizvodnje (prosečno 56 % u periodu 2008 – 2012. godine). Voćarska proizvodnja je zastupljena sa 8 – 10 %, a vinogradarstvo sa oko 2 %. Udeo stočarske proizvodnje u ukupnoj vrednosti poljoprivredne proizvodnje iznosi oko 33 % i opada, uglavnom zbog kretanja u sektoru proizvodnje mesa. Najzastupljenija je govedarstvo, sa učešćem koje se tokom poslednjih godina kretalo u rasponu 13 – 16 %. Pri tome, veću zastupljenost u vrednosti ima proizvodnja mleka u odnosu na vrednost proizvodnje prirasta. Na drugom mestu je svinjarstvo, koje predstavlja oko 12 % vrednosti poljoprivredne proizvodnje. Živinarska proizvodnja (prirast i proizvodnja jaja) u proseku čini blizu 5 % vrednosti poljoprivredne proizvodnje, dok je učešće drugih stočarskih proizvoda skromnije.

2.3.2. Biljna proizvodnja

U okviru biljne proizvodnje, posebno mesto po udelu u ukupnoj vrednosti pripada ratarsko-povrtarskoj proizvodnji, koja se u Republici Srbiji odvija na površini od 3,3 miliona hektara.

Kretanja na međunarodnom tržištu poljoprivrednih proizvoda uticala su da se setvena struktura u Republici Srbiji u poslednjih nekoliko godina značajno izmeni. Površine pod žitima ostale su relativno konstantne (1,9 miliona hektara), ali je u okviru njih došlo do redistribucije u pravcu rasta udela kukuruza na račun smanjenja površina pod pšenicom u ukupno zasejanim površinama. Rast cena žita na svetskom tržištu opredelio je proizvođače za preorijentaciju na proizvodnju kukuruza čije su se zasejane površine poslednjih godina povećale za oko 10 %, dok su površine pod pšenicom polovinom prošle decenije po prvi put opale na ispod 500 hiljada hektara.

Kukuruz je srpski pojedinačno najvažniji poljoprivredni proizvod, sa prosečnom proizvodnjom od oko 5,6 miliona tona tokom poslednje decenije, i zasejanim površinama od oko 1,2 miliona hektara. Proizvodnja pšenice iznosi oko 2 miliona tona, a zasejane površine oko 500 hiljada hektara. Visok udeo žita u setvenoj strukturi, kao i niži prinosi u odnosu na razvijene zemlje, odraz su ekstenzivne proizvodnje na velikom broju malih poljoprivrednih gazdinstava, koja nedovoljno poštuju zahteve plodoreda, plodosemena i agrotehnike.

Industrijsko bilje se gaji na površini od 400 – 440 hiljada hektara, sa izraženim variranjem površina, i to svih useva iz ove grupe. Proizvodnja industrijskog bilja čini oko 8 % ukupne vrednosti poljoprivredne proizvodnje Republike Srbije. Načelno, u navedenom periodu su površine pod uljaricama rasle (sa promenljivim udelom pojedinih useva iz ove grupe), dok su površine pod šećernom repom bile izrazito nestabilne. Republika Srbija je među najvećim proizvođačima uljarica u Evropi. Primat ima suncokret, ali najznačajniji rast beleže proizvodnja soje i uljane repice. Najveće površine pod uljanim kulturama nalaze se u AP Vojvodini (94 %). Razlog tome su povoljni klimatski i zemljišni uslovi, preradni kapaciteti i razvijena mreža dobavljača i otkupljivača.

Republika Srbija je najveći regionalni proizvođač povrća. Povrće se tokom poslednjih godina gajilo na površini od preko 155 hiljada hektara, uz oko 77 hiljada hektara pod krompirom. Najviše se gaji srednje rano i srednje kasno povrće, mada postoje dobri uslovi i za rano i kasno gajenje određenih vrsta povrća. Konkurentnost proizvodnje povrća je u velikoj meri zavisna od inputa, tj. od cene i kvaliteta semena i veštačkog đubriva. Semenski materijal koji se proizvodi u Republici Srbiji ne pokriva potrebe domaćeg tržišta, pa se značajne količine semena povrća uvoze. Obim proizvodnje povrća porastao je proteklih godina, kao rezultat značajnih investicija u opremu, mehanizaciju i inpute, i sve većoj proizvodnji povrća u zaštićenom prostoru. Zahvaljujući tome, osim rasta prinosa evidentna je i šira ponuda i uvođenje novih vrsta povrća u proizvodni asortiman. Izvoz povrća je u porastu, kako u pogledu količina, tako i po broju zemalja u koje Republika Srbija izvozi.

Proizvodnja voća odvijala se protekle decenije na površini od blizu 270 hiljada hektara i čini oko 9 % vrednosti poljoprivredne proizvodnje Republike Srbije. Proizvodnja se uglavnom odvija na privatnim poljoprivrednim gazdinstvima. U ovom sektoru značajan napredak je postignut u poboljšanju standarda u primarnoj proizvodnji i preradi, ali i u domenu poslovnog povezivanja. Variranja u obimu proizvodnje su velika, jer je sektor još uvek na relativno niskom tehnološkom nivou i njegova proizvodnja podložna uticaju vremenskih prilika.

Vinogradarstvo je rasprostranjeno po celoj zemlji sa prosečnom proizvodnjom od 350.000 tona stonog i vinskog grožđa. Veći deo proizvodnje grožđa se koristi za proizvodnju vina. Tokom poslednjih pet godina blago je povećan obim zasađenih površina, a takođe i fizički obim proizvodnje.

Prinosi većine useva su relativno niži u odnosu na razvijenije zemlje i beleže značajne oscilacije. Analiza dinamike promene prinosa izraženih desetogodišnjim prosecima u toku poslednje tri decenije, ukazuje da permanentan rast prinosa ima samo industrijsko bilje i neke vrste voća (šljive i maline). Prinosi žita još uvek ne dostižu nivo desetogodišnjeg proseka iz predtranzicionog perioda (1980 – 1989. godine). Pšenica i kukuruz su dva vodeća proizvoda po udelu u setvenim površinama, sa dugom tradicijom, dobrim domaćim i dostupnim inostranim sortimentom, te se ovakav razvoj prinosa i proizvodnje može pripisati nedovoljnoj obučenosti proizvođača, zastareloj tehnologiji i nedovoljnoj prilagođenosti na klimatske promene. Razlog nedovoljne iskorišćenosti genetskog potencijala biljaka su neadekvatna primena agrotehničkih mera, nepoštovanje zahteva plodoreda i niža upotreba inputa u odnosu na optimalne vrednosti i preporuke. Visoke cene inputa i problemi sa otplatama kredita za opremu i mehanizaciju, uticali su na pad obima ulaganja, što je rezultiralo previsokom zavisnošću proizvodnje od vremenskih uslova. Pozitivni trendovi i zadovoljavajuće stanje je u pogledu prinosa uljarica, koji su na nivou najvećih u Evropi.

Nizak nivo ostvarenih prinosa uslovljen je, osim navedenim faktorima i velikim udelom proizvodnje za sopstvene potrebe, odnosno niskim stepenom izlaska na tržište. Velika poljoprivredna gazdinstva se češće opredeljuju za primenu novih tehnologija i tehničkih rešenja, a po visini ostvarenih prinosa daleko premašuju nacionalni prosek. Generalno, sektori u kojima je vidno prisutna koncentracija proizvodnje (industrijsko bilje, neke grane voćarstva itd.), beleže dinamičniji rast prinosa.

2.3.3.

Stočarska proizvodnja

Udeo stočarstva u vrednosnoj strukturi proizvodnje iznosi oko 33 %, što je s obzirom na raspoložive zemljišne površine i njihovu strukturu, nisko.

Ukupna proizvodnja mesa u Republici Srbiji tokom poslednje decenije beleži znake blagog rasta, dostižući obim proizvodnje do 480 hiljada tona. Stanje po pojedinim vrstama mesa je vrlo različito, dok proizvodnja junećeg mesa nastavlja sa trendom pada (za deset godina opala za 15 %), proizvodnja jagnjećeg, a posebno živinskog mesa, ima dinamičan trend rasta od oko 50 % svaka. Ovakvi trendovi uslovljeni su skupom faktora, kao što su: uticaj vremenskih prilika na proizvodnju i cene stočne hrane, pad domaće tražnje za kvalitetnijim vrstama mesa, nemogućnost izvoza svinjskog mesa i sl. Uz to, proizvodnja mesa dugo nije bila u sistemu podsticaja poljoprivredi, što je dodatno negativno uticalo na razvoj ove proizvodnje i gubljenje već osvojenih tržišta. Za rast proizvodnje junećeg i jagnjećeg mesa postoje svi neophodni preduslovi, kao što su: raspoloživi broj životinja u osnovnom stadu, proizvodnja kabaste i koncentrovane stočne hrane i objekti za smeštaj i uzgoj životinja.

Kvota za izvoz junećeg mesa po preferencijalnim uslovima u zemlje članice EU iznosi 8.700 t godišnje, i iskorišćena je sa svega 5 – 7 % godišnje u periodu od 2010. do 2013. godine. Značajne mogućnosti za plasman junećeg i jagnjećeg mesa postoje na tržištu Ruske federacije i u azijskim zemljama.

Ukupna proizvodnja mleka u Republici Srbiji iznosi oko 1,5 miliona tona, i beleži permanentan pad. Prosečna mlečnost po kravi iznosi 3,1 hiljade litara, sa značajnim regionalnim razlikama – mlečnost je mnogo veća u AP Vojvodini (3,890 litara/krava), gde su locirani veliki uzgajivači, u odnosu na centralnu Srbiju (2,730 litara/krava). U kontrolisanom delu zapata, koji čini 28 % od ukupnog broja krava i steonih junica, mlečnost se kreće od 4.726 – 7.758 litara, u zavisnosti od područja i rase. Razlike u mlečnosti su rezultat razlika u rasnom sastavu: 52 % krava u AP Vojvodini su frizijsko-holštajn rase, dok u centralnoj Srbiji preovlađuju simentalska goveda i goveda u tipu simentalca. Kvalitet stočne hrane na malim poljoprivrednim gazdinstvima, naročito u brdsko-planinskim krajevima, ne zadovoljava potrebe mlečnih grla, pa su stoga i proizvodni rezultati niži nego u ravničarskim krajevima. Važno je istaći da je u periodu 2002 – 2012. godine broj muznih krava opao za trećinu (34 %), tako da je rast mlečnosti po grlu od 20 % samo delimično kompenzovao smanjenje proizvodnje.

2.3.4.

Integralna i organska proizvodnja

Imajući u vidu prirodne resurse, povoljne zemljišne i klimatske uslove, biodiverzitet i relativno zdrave agroekosisteme, može se reći da u Republici Srbiji postoje povoljni uslovi za razvoj integralne i organske proizvodnje. Republika Srbija nema razvijen pravni okvir kojim se definiše integralna poljoprivredna proizvodnja, ali je prepoznat njen veliki značaj i potencijal.

Od 2006. godine, nakon stupanja na snagu Zakona o organskoj proizvodnji i organskim proizvodima („Službeni glasnik RS“, broj 62/06) i uvođenja podsticaja za razvoj organske proizvodnje, zapaža se konstantan rast broja proizvođača, površina na kojima se primenjuju metode organske proizvodnje, kao i broja pojedinih vrsta životinja u stočarskoj proizvodnji. Prema podacima MPZŽS u 2012. godini pod organskom proizvodnjom bilo je 6.335 ha, odnosno 0,11 % poljoprivrednih površina. Od toga, 5.360 ha su obradive površine, a 975 ha su livade i pašnjaci. Broj proizvođača koji se bave organskom proizvodnjom u 2012. godini se povećao na 1061.

Organska biljna proizvodnja je najzastupljenija u AP Vojvodini (72 % površina pod organskom), sledi region Južne i Istočne Srbije (16 %), Šumadije i Zapadne Srbije (11 %). Najzastupljenije biljne vrste koje se gaje primenom metoda organske proizvodnje su kukuruz, pšenica, soja, šljiva, jabuka i malina. Takođe, velika količina sertifikovanih divljih biljnih vrsta (malina, jagoda, kupina, jabuka, borovnica, pečurke i dr.) sakuplja se iz prirode, u skladu sa važećim propisima. Broj zasada voća i vinograda namenjenih organskoj proizvodnji je mali, kao i površine koje oni zauzimaju. U organskoj stočarskoj proizvodnji u 2012. godini najviše su se gajile ovce, živina i goveda.

Domaće tržište organskih proizvoda nije dovoljno razvijeno, budući da do sada nije preduzeto dovoljno napora na edukaciji proizvođača, potrošača i promociji organskih proizvoda. Iz Republike Srbije se za sada izvoze samo organski proizvodi biljnog porekla, i to uglavnom delimično prerađeni. U izvozu je najzastupljenije zamrznuto voće (72 % od ukupne količine organskih proizvoda), a najviše se izvozi u Republiku Austriju i Saveznu Republiku Nemačku, zatim u Kraljevinu Holandiju i Republiku Italiju.

Od januara 2011. godine organska proizvodnja u Republici Srbiji regulisana je Zakonom o organskoj proizvodnji („Službeni glasnik RS“, broj 30/10) i Pravilnikom o kontroli i sertifikaciji u organskoj proizvodnji i metodama organske proizvodnje („Službeni glasnik RS“, br. 48/11 i 40/12). Propisi u ovoj oblasti su usaglašavani sa važećim propisima EU (izuzev regulative koja se odnosi na organsko vino). Poslove kontrole i sertifikacije u organskoj proizvodnji MPZŽS poverava kontrolnim organizacijama i vrši nadzor nad njihovim radom.

2.4. Proizvodni lanac

2.4.1. Industrija inputa

Poljoprivredni sektor u Republici Srbiji je u osnovi proizvodni sistem sa malim ulaganjima, u kojem se koriste relativno male količine hemijskih sredstava i drugih inputa. Razlog tome su relativno visoke cene inputa, koji su teško dostupni većini (malih) poljoprivrednika.

Domaća industrija poljoprivredne mehanizacije i mineralnih đubriva neuspešno su privatizovane, što je izazvalo pad proizvodnje i visoku zavisnost od uvoza. Privatizovan je i zatvoren jedini proizvođač kombajna i berača za kukuruz; industrija traktora je u procesu restrukturiranja, a obim proizvodnje je deset puta manji u odnosu na period od pre deset godina. U proseku se godišnje proizvede nešto više od 3.500 traktora, od čega se oko 2.200 izveze, prvenstveno u okolne zemlje, kao i na pojedina tržišta zemalja u razvoju.

Privredna društva za proizvodnju mineralnih đubriva su većinom prestala sa radom, a u mnogima koja rade proizvodnja je svedena na minimum. Najveći deo potrebnih količina mineralnih đubriva (oko 60 %) se obezbeđuje iz uvoza. U proizvodnji i uvozu mineralnih đubriva preovlađuju standardne kombinacije komponenti, koje nisu najbolje prilagođene potrebama poljoprivrednog zemljišta. Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja je i po obimu i po strukturi nedovoljna, pa se najveći deo potreba, kao i kod mineralnih đubriva, podmiruje uvozom. Na tržištu je zastupljena ponuda svih potrebnih sredstava poznatih svetskih proizvođača.

Načini snabdevanja reprodukcionim materijalima se razlikuju u zavisnosti od veličine poljoprivrednih gazdinstava i njihove ekonomske moći. Velika i srednja poljoprivredna gazdinstva inpute nabavljaju uglavnom gotovinskim plaćanjem. Mala poljoprivredna gazdinstva se snabdevaju inputima najčešće kroz razmenu, primenom dva standardna modela: naturalna razmena (proizvod za repromaterijal) gde su pariteti nepovoljni i na štetu malih proizvođača; razmena „evro-klauzulom“ je drugi model, koji nosi veliki rizik za proizvođača vezan za cenu proizvoda i kurs dinara.

Pored domaćeg, kao semenski materijal se sve više koristi i uvozni sortiment. Kod pšenice još uvek preovlađuj e domaći sortiment, dok se kod kukuruza podjednako koriste domaći i strani hibridi. U proizvodnji industrijskog bilja se u značajnoj meri koriste strane sorte i hibridi, s tim što kod suncokreta i šećerne repe preovlađuju strani hibridi, a kod soje domaće sorte. Značajne količine semenskog materijala se uvoze i za potrebe proizvodnje povrća. Domaća proizvodnja loznog sadnog materijala je u opadanju, a glavni problemi su nedovoljna proizvodnja sertifikovanog sadnog materijala, kvalitet sadnog materijala i neadekvatna kontrola proizvodnje.

Oplodnja se u govedarstvu vrši veštačkim osemenjavanjem. U svinjarstvu se veštačko osemenjavanje vrši na velikim farmama, dok se mali proizvođači najčešće odlučuju za prirodno parenje. Seme za veštačko osemenjavanje goveda potiče iz centara za reprodukciju životinja i veštačko osemenjavanje, kao i iz centara za skladištenje i distribuciju semena za veštačko osemenjavanje, koji su formirani poslednjih godina. Seme koje se koristi u govedarstvu potiče od životinja koje ispunjavaju sve zootehničke i veterinarske uslove i koje su testirane u skladu sa tim pravilima, dok je u svinjarstvu neophodno unaprediti nivo ocene kvaliteta semena.

2.4.2. Prehrambena industrija

U strukturi BDV Republike Srbije prehrambena industrija je poslednjih godina učestvovala prosečno sa oko 4 %. Ako se tome doda doprinos industrije pića i duvanskih proizvoda, učešće agroindustrije u ukupnom BDV iznosi blizu 5,5 %, a ukupnoj zaposlenosti nešto iznad 4 %. Udeo prehrambene industrije u ukupnom broju zaposlenih u prerađivačkom sektoru je 17,76 %, a u ukupnim investicijama prerađivačkog sektora 16,20 % (videti Tabelu 4).

Tabela 4: Makroekonomski indikatori doprinosa poljoprivrede i agroindustrije nacionalnoj privredi

2008

2009

2010

2011

2012

2013*
Učešće u ukupnom BDV (%):

1
– Proizvodnja prehrambenih proizvoda (C10) 3,6

3,9

3,9

4,1

4,1
– Proizvodnja pića (C11) 1,1

1,2

1,1

1,1

1,1
– Proizvodnja duvanskih proizvoda (C12) 0,3

0,3

0,3

0,2

0,2
Ukupno

5,0

5,4

5,3

5,4

5,4

Učešće u ukupnoj zaposlenosti (%):

– Proizvodnja prehrambenih proizvoda (C10) 3,2

4,2

3,4

3,5

3,5

4

3,6
– Proizvodnja pića (C11) 0,4

0,5

0,4

0,4

0,4

0,5
– Proizvodnja duvanskih proizvoda (C12) 0,1

0

0,1

0,1

0,1

0,1
Ukupno

3,7

3,9

4

4

4,5

* Preliminarni podaci

Izvor:RZS

U strukturi privrednih društava u prehrambenoj industriji dominiraju mikro i mala pravna lica : 75% svih privrednih društava zapošljava manje od 10 ljudi, dok 90 % ima manje od 50 zaposlenih, odnosno manje od 10 miliona evra obrta . Izuzeci su mlinska industrija, industrija šećera, industrija piva i duvanska industrija, gde srednja i velika privredna društva predstavljaju više od 10 % ukupnog broja privrednih društava u okviru svoje grane.

Stopa iskorišćenosti postojećih kapaciteta prehrambene industrije je ispod 65 % . Industrije sa većim stepenom iskorišćenosti kapaciteta su industrija mesa, šećera i mleka, dok prerada čaja i kafe, piva i mineralnih voda i bezalkoholnih pića, koriste postojeće kapacitete 75 – 85 %. Sve ostale prehrambene podsektorske industrije koje nisu pomenute, imaju nisku iskorišćenost kapaciteta, koja ukazuje i na nisku efikasnost. Glavni podsektori u pogledu obrta su industrija mesa, mleka, mlinska industrija i industrija pića (pivo, voda i bezalkoholna pića).

Važna karakteristika prehrambenog sektora je izražena dualna struktura, sa mnogo (veoma) malih i srednjih privrednih društava i samo ograničenim brojem velikih, savremenih privrednih društava. Bez obzira na tipično usitnjenu strukturu prehrambene industrije, njena predimenzioniranost u skoro svim granama i relativno skromna finansijska sredstva za ulaganje u savremenu tehnologiju (da se poboljšaju i efikasnost proizvodnje i kvalitet proizvoda) nepovoljno deluju na buduću perspektivu većine postojećih prehrambenih privrednih društava. U mnogim slučajevima, strane direktne investicije su delovale kao inicijator tih pomaka, unoseći kapital, kao i tehničke i tehnološke inovacije.

U prehrambenu industriju usmerene su značajne strane investicije u poslednjoj deceniji. Najveći deo je povezan sa akvizicijama i grinfild investicijama (nove fabrike i/ili trgovinski lanci) u industriju pića i sektor maloprodaje. Pored toga, strani investitori su stekli značajne udele u privrednim subjektima, između ostalog, u industriji šećera, mlekarskoj i mesnoj industriji.

Tehničko-tehnološka opremljenost je različita po pojedinim podsektorima, pri čemu važi pravilo da su veća postrojenja i bolje opremljena. To se prvenstveno odnosi na mlinsko-pekarsku industriju, šećerane, konditorsku industriju i mlekare. U proizvodnji ulja izvršena su značajna ulaganja u modernizaciju i opremanje, kako u krupnim, tako i u malim kapacitetima za proizvodnju hladno ceđenog ulja, dok tehnologija proizvodnje i prerade mesa, izuzev pojedinačnih objekata, nije na zadovoljavajućem nivou. U industriji za preradu voća i povrća nije bilo značajnijih ulaganja u tehničko-tehnološko opremanje, pa je u najvećem broju objekata opremljenost ispod zahtevanih standarda za izvoz, pogotovo na tržišta EU.

Sve zahtevniji kriterijumi trgovinskih lanaca za preuzimanje i promet prehrambenih proizvoda uslovili su masovnije prihvatanje i uvođenje standarda od strane prehrambene industrije. Moderan sektor maloprodajnih lanaca u Republici Srbiji zahteva sve strožije garancije o kvalitetu i bezbednosti hrane po konkurentnim cenama. Glavni izazov za poljoprivredni i prerađivački sektor je da zadovolji sve veći broj zahteva i standarda svih u lancu snabdevanja hranom, kako ne bi došlo do rasta uvoza.

a) Prerada žita

Mlinsko-pekarska industrija raspolaže preradnim kapacitetima od ukupno 2,143 miliona tona pšenice, koji se poslednjih godina koriste sa oko 55 %. Preciznih podataka o broju pekara u Republici Srbiji nema, s obzirom na veliki broj manjih kapaciteta u sivoj zoni. Zvanično, broj pekara u Republici Srbiji iznosi 3.408, od čega su 3.023 manji kapaciteti zanatskog tipa.

Testeničarska industrija poseduje kapacitet za proizvodnju 35.000 t testenina godišnje, od čega se koristi oko 60 %. Mlinsko-pekarsku i testeničarsku proizvodnju karakteriše relativno postojan nivo proizvodnje u poslednjih deset godina. Kapaciteti su ravnomerno teritorijalno raspoređeni, pri čemu je primetno da su u delovima južne Srbije prisutniji zanatski kapaciteti.

b) Prerada uljarica

Kao jedan od najvećih proizvođača uljarica u regionu, Republika Srbija je ujedno i područje sa najvećim prerađivačkim kapacitetima na prostoru CEFTA područja. Kapaciteti industrije ulja omogućuju godišnju preradu 885.600 t suncokreta, 482.000 t soje i 247.000 t uljane repice. Prosečan nivo prerade suncokreta u poslednjih deset godina u Republici Srbiji je bio na nivou od svega 40 % raspoloživih kapaciteta, a soje 70 %. Kvalitet sirovine i perspektivno tržište (pre svega, u sektoru prerade soje) otvaraju dobre mogućnosti za potpunije korišćenje kapaciteta.

v) Industrija šećera

U Republici Srbiji danas radi šest fabrika šećera, čiji preradni kapacitet na bazi prosečno 100 dana prerade, iznose oko 4,150 miliona tona. U 2012. godini prerađivački kapaciteti fabrika koje su u funkciji su radili sa 65 % kapaciteta. Fabrike se nalaze u vlasništvu tri privredna društava – „Helenik šugar“, „Sunoko“ i „Sfir“. Trend proizvodnje šećera u poslednjih deset godina je u porastu. Činjenica da na ovom tržištu posluju tri proizvođača šećera svakako otvara pitanje monopola, kako na tržištu otkupa sirovine, tako i na tržištu prodaje gotove robe.

g) Konditorska industrija

Konditorska industrija po broju privrednih društava (78), kapacitetima, obimu proizvodnje, potencijalima za izvoz i po broju radnika, čini značajan deo prehrambene industrije Republike Srbije. Imajući u vidu da je u konditorskoj industriji u Republici Srbiji veoma živa aktivnost na širenju proizvodnog programa i uvođenju novih linija, kao i na podizanju novih fabrika, kapaciteti se konstantno povećavaju.

d) Klanična industrija

Republika Srbija raspolaže značajnim prerađivačkim kapacitetima u stočarskoj proizvodnji (1.176 objekata za klanje goveda, svinja, ovaca/koza i živine i rasecanje i preradu mesa goveda, svinja, živine i riba). Stepen iskorišćenosti kapaciteta je znatno ispod projektovanih. Mali broj objekata je registrovan za izvoz (samo 114 objekata). Dozvolu za izvoz na tržište zemalja EU ima devet objekata za klanje, kao i osam objekata za preradu mesa. Za izvoz u Carinsku uniju (Ruska federacija, Republika Belorusija i Republika Kazahstan) odobreno je 17 objekata, od čega devet objekata za klanje i sedam objekata za rasecanje i preradu mesa riba.

đ) Industrija mleka

Do 1. oktobra 2013. godine ukupno je odobreno 260 objekata za preradu mleka. Iskorišćenost postojećih kapaciteta mlekara je oko 60 %. Očekuje se da u narednom periodu treba da dođe do daljeg pada broja mlekara, budući da mnoge neće biti u stanju da investiraju u prilagođavanje standardima EU i tako opstanu na tržištu. Osim toga, u registar Uprave za veterinu je upisano 1.755 objekata za preradu mleka u domaćinstvu (proizvodnju kajmaka, odnosno belog sira koji su namenjeni domaćem tržištu).

e) Industrija prerade voća i povrća

Hladna prerada – preciznih podataka o broju hladnjača u Republici Srbiji nema. Na osnovu podataka MPZŽS iz 2011. godine, u Republici Srbiji postoje 363 hladnjače za zamrzavanje, odnosno skladištenje voća, povrća i pečurki, čiji je ukupan kapacitet oko 550.000 t. Iskorišćenost kapaciteta iznosi oko 75 %.

Topla prerada – u Republici Srbiji se toplom preradom i sušenjem voća i povrća, kao i proizvodnjom sokova, bavi 85 privrednih subjekata, čiji je ukupni instalisani kapacitet oko 565.000 t. Iskorišćenost kapaciteta je oko 50 %. Značajan deo preradnih kapaciteta odnosi se na proizvodnju sokova od voća i povrća. Kapacitet proizvodnje voćnog soka na godišnjem nivou kreće se oko 240 miliona litara, što Republiku Srbiju svrstava u ozbiljne proizvođače u regionu.

ž) Industrija piva

Prosečna proizvodnja piva u poslednje tri godine je ujednačena i iznosi oko 5,395 miliona hektolitara godišnje. Kapacitet pet najznačajnijih proizvođača piva u Republici Srbiji je 11,500 miliona hektolitara, i oni pokrivaju 80 % ukupnog kapaciteta pivara u Republici Srbiji. Pivare koje su u funkciji uglavnom imaju optimalnu uposlenost svojih tehničkih kapaciteta.

z) Industrija vina

Prosečna desetogodišnja proizvodnja vina u Republici Srbiji iznosi oko 1,7 miliona hektolitara. Proizvodnjom i preradom grožđa se bavi oko 80.000 poljoprivrednih gazdinstava, a industrijskom proizvodnjom vina 235 registrovanih proizvođača. Sa oznakom geografskog porekla u 2013. godini je registrovano 75 proizvođača vina. Izvozni rezultati ove industrije su u porastu, ali i dalje relativno skromni…

Poslednje izdanje

Mogućnost izbora mora da postoji (1)

Podele po dubini Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve