Sudovi su dali za pravo uzurpatorima, ličnima i političkima. Tako su i sami, ti konkretni sudije i porotnici, ozakonili radikalsku pljačku koja će ostati tamna mrlja i na njihovim biografijama, ali i na biografijama nekih od danas "najviđenijih" naprednjaka
Apelacioni sud u Beogradu stavio je pravosudnu točku na slučaj zemunske porodice Barbalić, kojoj je radikalska vlast 1997. godine – u vrijeme kada u Zemunu vlada vojvoda Vojislav Šešelj – otela stan. Taj je sud, nakon više od desetljeća i pol pravomoćno ustanovio da Barbalići nisu u pravu, da je radikalska otimačina bila legitimnija od njihovog stanarskog prava koje su imali od davne 1941. godine i da je radikalka (i dalje je dosljedno uz Šešelja) Ljiljana Mijoković, sada Mihajlović, legitimno otkupila stan porodice Barbalić.
foto: vuk markovićPROTEST ISPRED KUĆE BARBALIĆA: Zemun, jul 1997.
Dragutin i Danica Barbalić, podsjećamo, 1991. godine otišli su na odmor u Hrvatsku (prije početka ozbiljnog rata), na Krk, gdje su imali stančić od 20-ak četvornih metara. Tamo ih je i rat zatekao: bez pasoša i u strahu od zbivanja u ex-Jugoslaviji, tamo i ostaju. Dragutin umire 1994. godine. Za sve to vrijeme, njihov sin Ivan živi u stanu u Zemunu sa suprugom i sinom.
U međuvremenu, Ivan Barbalić je pokušao da – uz majčinu suglasnost – dobije novi ugovor o stanarskom pravu, odbijen je. Majka Danica 1995. godine dobija stanarsko pravo (ugovor), koje joj pripada nakon smrti supruga, u ugovoru je i sin Ivan, nakon toga to se rješenje poništava.
Ima tu još mnoštvo pravnih detalja, no ovaj je vrlo zanimljiv: još dok je Danici Barbalić na snazi njeno rješenje o stanarskom pravu, općina Zemun stan dodjeljuje Ljiljani Mijoković. Datum je 1. 7. 1997. godine: u presudi Četvrtog opštinskog suda u Beogradu (bila je u korist Barbalića, kasnije je ukinuta) stoji da je stan na neodređeno vrijeme u zakup dodijeljen dotičnoj „koja je istoga dana zasnovala radni odnos u Javnom preduzeću ‘Poslovni prostor Zemun’ i koja će stan koristiti sa nevenčanim suprugom Ognjenom Mihajlovićem“. Nekoliko dana potom, radikalka Mijoković je stan i otkupila.
Danas Šešeljeva šefica predsjedničkog kabineta i članica predsjedničkog kolegija u međuvremenu se udala za spomenutog Mihajlovića, u dato vrijeme urednika „Zemunskih novina“ i dugogodišnjeg direktora izdavačkog sektora SRS-a i recenzenta onih golemih knjižurina Vojislava Šešelja o izdajnicima i pudlicama.
Presuda iz 2013. godine Prvog osnovnog suda jasno opisuje to vrijeme, ali taj sud i Apelacioni potom ne vide ništa sporno u tome: uzimaju kao jasne i dokazane tvrdnje tadašnjih općinara koji su bili u kontroli stanova koji se u Zemunu ne koriste, već su napušteni – ovaj Barbalićev je, kažu, „bio zapušten i pun prašine“ kad su ušli u njega – ali ne uzimaju u obzir da su Barbalići u sudskim postupcima, od smetanja posjeda pa nadalje, dokazali odmah nakon radikalske provale u stan da se u stanu normalno živjelo, da su bili zajedničko kućanstvo, da su trošili struju i plaćali račune, da je sin Ivana Barbalića uredno pohađao školu. (To je onaj dečkić kojega je Šešelj, sve mašući njegovim hrvatskim pasošem, prozvao ustašom, a od radikala prepoznatim ustašama – kako znamo – tada nije bilo mjesta u radikalskoj Šešeljevoj Srbiji.)
Vajni sudovi zaključili su da najprije Danica Barbalić sa tih 20 kvadrata na Krku ima riješeno stambeno pitanje, kao i da nakon smrti njenog supruga i sin Ivan sa naslijeđenim idealnim dijelom kuće u Beogradu (vještaci su rekli: neuslovnim za život i nedjeljivim) ima gdje živjeti. Svačega je tu još bilo, ali se nitko nije obazirao na činjenicu da je Ivan u Zemunu tih nekoliko godina sa sinom školarcem bio podstanar, pa da se na kraju – bez posla (kad je propala Beobanka) i nade u pravnu državu – i sam morao iseliti u Hrvatsku.
Ostaje sud u Strazburu (od našeg Ustavnog teško je pravdu očekivati), ali i gorak okus toga da su se tokom 15 godina mijenjale vlasti, reformiralo pravosuđe, da se hrli ka Evropi (sic!), a da za Barbaliće pravde nema. Njima je oduzet cijeli jedan život, ne samo stan nego i uspomene, porodične fotografije i sve ostalo što su u danu kad su radikalski dvojac Mihajlovićeva i Mihajlović okupirali – uz dozvolu radikalskih Šešeljevih vlasti i Šešeljevih tjelohranitelja – njihove stvari u nepoznato odvezli u kamionu belomanastirskih registracija.
Sudovi su sve to zanemarili i dali za pravo uzurpatorima, ličnima i političkima. Tako su i sami, ti konkretni sudije i porotnici, ozakonili pljačku i sramotu koja će ostati tamna mrlja i na njihovim biografijama, kao i na nekima od današnjih – i najviđenijih – naprednjaka.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!