"BOLJE RAT NEGO PAKT": Demonstracije u Beogradu 27. marta 1941. protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu;...

Istorija — Dnevničke i memoarske knjige Hitlerovih izaslanika u Srbiji i Hrvatskoj >

Iz nacističkog ugla

Paralelno čitanje dnevničkih "Zapisa iz NDH" Edmunda Gleza fon Horstenaua, opunomoćenog generala Vrhovne komande Vermahta u Pavelićevom Zagrebu, odnosno memoara Hermana Nojbahera, Hitlerovog izaslanika u Nedićevom Beogradu, nudi nam zanimljivu slike nekadašnje Evrope. Uz oprez i snažnu svest o velikoj opasnosti koja se krije u nekritičkom prepuštanju istorijskim analogijama, ovo štivo nam ipak govori mnogo i o našem vlastitom vremenu

"Na kraju bi se, međutim, moralo postaviti pitanje: može li se uopšte opravdati činjenica da Evropljanin o svome malenom poluotoku, koji se kao dio Evroazije pruža prema jugozapadu, još uvijek razmišlja kroz prizmu kombinacija država, pojedinih saveza, anšlusa, carinskih granica, ekonomskih ratova itd. Mora li to maleno, šaroliko mnoštvo država izgledati unekoliko smiješno i beznačajno u usporedbi s velikim carstvima? Hitler je možda, kako smo naznačili, nakon sporazuma u Minhenu imao priliku da izmučenome evropskom pseudokontinentu pokaže takav put. Možda je njemački narod, kao narod evropskog centra s bezbrojnim protezanjima u male narode istoka i jugoistoka, bio najpozvaniji da preuzme inicijativu i vođstvo u stvaranju takve zajednice. To što ga je njegov vođa poveo u najstrašniju nesreću u njegovoj ne baš sretnoj povijesti sigurno ga je kroz više generacija onemogućilo da preuzme takvu ulogu. Evropa ne može tako dugo čekati." Ove proročanske redove ispisao je početkom novembra 1945. godine u Nirnbergu Edmund Glez fon Horstenau, Hitlerov opunomoćeni general u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

HITLEROVI IZASLANICI ZA BALKAN: Edmund Glez fon Horstenau

IZMEĐU RATOVA: Na prvi pogled, nema u našem savremenom trenutku nekog pretjeranog razloga za vraćanje dnevničkim zapisima koji govore o političkom životu u dijelovima Evrope koje je tadašnji Treći rajh držao ili pod okupacijom ili pak imajući ondašnje kolaboracionističke režime pod čvrstom paskom. A opet, evo i aktuelni broj Der Spiegela, vodećeg njemačkog nedjeljnika, na svojoj naslovnoj stranici ima Angelu Merkel foto-montiranu među naciste uz veliki naslov Kako Evropljani gledaju NijemceNjemačka superiornost. Ne dovodeći u pitanje činjenicu da je današnja Njemačka nastala na oštrom rezu denacifikacije, zanimljivo je ipak osvrnuti se na vrijeme u kojem je, bez današnje post festum svijesti o pogubnosti nacizma, Njemačka faktički vladala Evropom. Naročito je interesantno vratiti se u to vrijeme paralelnim čitanjem dvije knjige koje su i "radnjom" i sudbinama njihovih autora višestruko isprepletene. Prva je knjiga Edmunda Gleza fon Horstenaua Zapisi iz NDH (Disput, Zagreb, 2013; preveo Mirko Gojmerac), a drugu potpisuje Herman Nojbaher i zove se Specijalni zadatak Balkan (Službeni list SCG, Beograd, 2004; preveo Nikola Živković). Prvi je tokom Drugog svjetskog rata službovao u Zagrebu, a drugi, između ostalog u Beogradu.

Herman Nojbaher

U pojedinim aspektima njihove su sudbine neobične slične. Obojica su rođenjem Austrijanci. Fon Horstenau je rođen 1882. godine, u mjestu Branau na Inu, u Gornjoj Austriji, istom mjestu u kojem se sedam godina kasnije rodio Adolf Hitler. (Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler će se šaliti sa svojim generalom govoreći mu kako bi on zasigurno bio najslavniji sin svog rodnog grada, samo da, eto, nije bilo njega, Hitlera.) Nojbaher se pak rodio 1893. u gradu Vels, takođe u Gornjoj Austriji, samo devedesetak kilometara od Branaua na Inu. (Vels i Branau na Inu su drugi odnosno treći grad po veličini u Gornjoj Austriji; prvi je, naravno, Linc.) Obojica su služila u Austro-Ugarskoj vojsci za vrijeme Prvog svjetskog rata. Između ratova, obojica su u Austriji imali uspješne karijere koje su uoči Anšlusa dosegle zavidne visine. Glez fon Horstenau je bio ministar unutrašnjih poslova, a neko vrijeme i vicekancelar, dok je Nojbaher bio gradonačelnik Beča.

RATNE MISIJE: Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u skladu s Hitlerovom praksom da na Balkan šalje provjerene austro-ugarske kadrove, Glen fon Horstenau službuje kao predstavnik Vrhovne komande Vermahta pri hrvatskoj Vladi. Nojbaher je posebni izaslanih za Jugoistok, odnosno specijalni izaslanik za Balkan, kojem je sjedište najprije u Bukureštu, zatim u Atini, a naposljetku, od 1943. godine u Beogradu. Valja odmah kazati nešto i o kontrastu njihovih postratnih sudbina jer iz njega izvire i važna razlika u knjigama koje razmatramo.

Fon Horstenau se ubio u zatvoru u julu mjesecu 1946. godine. Njegovi dnevnički zapisi su posthumno objavljeni, a njihov lavovski dio on i nije imao sa sobom u zatvoru. Tu, dakle, nije bilo nikakvog prerađivanja, nikakve naknadne pameti.

Nojbaher je pak poslije rata od strane američkih vlasti interniran u logor u Kufstajnu, zatim je bio svjedok na Nirnberškom suđenju, a onda ga, juna 1946. Amerikanci šalju u Beograd kao svedoka na suđenju Draži Mihailoviću. Jugoslovenske vlasti ga tada hapse i osuđuju na 20 godina prisilnog rada. Kaznu je služio u Sremskoj Mitrovici do 1952. godine, kada je oslobođen "zbog bolesti". Vratio se u Austriju i radio kao građevinski preduzetnik u Salcburgu, a od 1954. do 1956. je u Etiopiji u službi cara Haila Selasija kao savjetnik pri stvaranju moderne državne uprave i savjetnik i komesar u gradskoj upravi Adis Abebe. Decembra 1955. na prijemu u carskoj palati u Adis Abebi sreo je Tita koji je bio u posjeti Etiopiji. Umro je u ljeto 1960.

Nojbaher svoje memoare piše 1953. godine, a objavljuje ih 1956. Njihov je kontekst, dakle, posthitlerovska, antifašistička Evropa, pa su oni u tom smislu manje autentičan izvor od Zapisa iz NDH-a. Fon Horstenaua, njihovog autora, Hitler šalje u Zagreb već 14. aprila 1941. godine. Prekomandu prima na isturenom komandnom mjestu u Menihkirhenu, u istom vozu u kojem će Hitler za koji dan proslaviti rođendan. Stigavši u Zagreb na prvom prijemu kod Pavelića, Fon Horstenau će vidjeti i "vrlo lijep" šahovski set (ploču i figure) koje je poglavnik namijenio Hitleru za rođendan. Osim u ovim memoarima nema u istoriji mnogo pomena o tom šahovskom setu, koji je, usprkos svojoj ljepoti, ostao u sjeni drugog dara, onog koji će Fireru pripadnici Vermahta donijeti iz Sarajeva.

Ono što je naročito zanimljivo u prisjećanjima na dane rasturanja Jugoslavije jest činjenica da je Hitler, kao i neki od njegovih saradnika, brzo shvatio da je rastakanje te države greška. Hitlera je u ideju o rasparčavanju Jugoslavije gurnuo bijes zbog demonstracija 27. marta, ali poslije je govorio da bi od te ideje odustao da nije bilo Talijana. Sam pak Fon Horstenau još aprila 1941. godine zapisuje: "A što se tiče razbijene Jugoslavije, naknadno se mora priznati da je to možda bilo jedino dobro državno uređenje koje je stvoreno prema diktatu iz Pariza." Krajem maja pak bilježi da među njemačkim glavešinama za Jugoslavijom najviše žali Gering "što u geografskom i privrednom pogledu nije neopravdano".

VRHUNAC UŽASA: Već u prvim mjesecima boravka u Zagrebu Fon Horstenaua iritira groteskno-operetski karakter NDH. Takođe, tih prvih mjeseci svakodnevicu mu ponajviše opterećuju nesporazumi sa Italijom. Ipak, uskoro na spisak stvari koje ga frustriraju pristiže i zločinački karakter ustaškog režima. Fon Horstenau je zgrožen ustaškim pokoljima nad Srbima, a naročito Jasenovcem koji naziva "mjestom užasa". Indikativne su ove rečenice iz novembra 1942, godine, rečenice koje zapisuje visoki funkcioner nacističke Njemačke: "Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora bili Britanci u Burskom ratu. No ta mjesta užasa dosegla su vrhunac ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom, kojeg smo mi postavili." Grozi se autor i nad njemačkim zločinima u Rusiji. Tako na jednom mjestu, recimo, kaže: "Kod nas ne samo SS-ovci uče kako da vrše masovna ubojstva. (...) Židove ubijaju bjesomučno. U nekom mjestu danima su držali stotine židovske djece razne dobi bez hrane i vode u zatvorenoj prostoriji, a nakon toga ih poubijali (vijest potiče od oficira glavnog štaba jedne naše divizije). Čovjek se mora sramiti što je Nijemac..."

Iako stacioniran u Zagrebu, Fon Horstenau često putuje. Između ostalog, na brifinge sa Hitlerom. Zanimljiv je djelić zapisa iz maja 1943. godine, kad nakon razgovora s Hitlerom zapisuje: "Htio bih još napomenuti da je Firer u službenim razgovorima rekao nekoliko riječi o tajanstvenoj ‘Novoj Evropi’: izjednačavanje nivoa cijena i valuta, autarkija za Evropu kao cjelinu, ali ne za pojedine zemlje." Ima u ovim memoarima i stranica na kojima se iz njemačke perspektive ogledaju neke svojevremeno tabuizirane teme u domaćoj istoriografiji, kao što su, recimo, partizansko-njemački pregovori prije bitke na Neretvi. Fon Horstenau je imao priliku upoznati Vladimira Velebita koji je na njega ostavio odličan dojam. Interesantno je da on o Velebitu kaže kako "njegovo uvjerenje nije komunističko, nego jugoslovensko".

Indikativno je i kako se mijenja autorov odnos prema Hitleru nakon što biva izvjesno da je rat izgubljen, pa na jednom mjestu bilježi: "Smatram ipak da još nikad u svjetskoj povijesti nijedan čovjek nije preuzeo na sebe toliko tragične krivnje kao što je to učinio Adolf Hitler." Negdje u tom periodu, Fon Horstenau počinje da se češće viđa sa Nojbaherom. Piše tako da je u jednom njihovom razgovoru Nojbaher primijetio da je rješenje balkanskog problema u privlačnosti kojom njemačka industrijska imperija očarava te "seljačke zemlje". U januaru 1944. zapisuje kako je Crna Gora puna partizana, a kako je Srbija "najmirnija zemlja na Balkanu, možda čak u Evropi". Tih dana je Horstenau u Beogradu gdje mu se čini da se "jedva može primijetiti da je grad u aprilu 1941. proživio teške trenutke". Kao što to valjda sa izaslanicima i ambasadorima često biva, dolazi do identifikovanja sa svojim "domaćinima". Tako Fon Horstenauu smeta "koketiranje njemačkih oficira i naročito Nojbahera sa Nedićem i Srbima". Ipak, dodaje on, "stvari stoje tako da se svatko tko se dotakne problema na ovim prostorima nekako sudari sa jugoslovenstvom. Čak i najbolji Hrvati u jednom su kutku duše uvijek bili i Jugosloveni. Za većinu to vrijedi i danas." A kad pola godine, nakon januara 1944. opet dođe u Beograd, Fon Horstenau piše: "Od moga posljednjeg boravka ovdje Beograd je opet prilično stradao od bombardovanja. Upravo je neshvatljivo što imaju baš protiv toga grada."

AZIJATSKI SUD: Kad poslije Drugog zasjedanja AVNOJ-a saveznici priznaju Titove partizane kao legitimnu oslobodilačku silu i kad Fon Horstenau sazna da se nalazi na listi ratnih zločinaca, u njegovim zapisima je sve više gorčine jer je ubijeđen da on nije zločinac i da je, dapače, spriječio neke odmazde i pokušavao uticati na Pavelića da prestane sa svojom zločinačkom politikom. Prisjeća se, recimo, da mu je s jeseni 1942. godine rekao da pretpostavlja kako on misli da je licemjerno da mu Nijemci nešto zamjeraju zbog svega što oni rade u Poljskoj i Rusiji, te je zaključio: "Bez obzira na to jeste li u pravu, usporedba ni u kojem slučaju nije primjerena. Mi smo, naime, ušli u te zemlje kao osvajači, kao neprijatelji, a vi ste došli u ovu tako nesretnu zemlju kao otac domovine." (Fon Horstenau pred kraj rata o Hrvatskoj sve više govori kao o nesretnoj zemlji, a za Hrvate veli da su "nesretan narod koji nikad ne zna šta želi".)

Poslije neuspjelog atentata na Hitlera, u sklopu nekih internih spletkarenja, Fon Horstenau biva smijenjen i odlazi najprije u Beč, a poslije u Salcburg gdje biva i uhapšen od strane saveznika. Ima spreman otrov jer strepi od jugoslovenskog "azijatskog suda". U zarobljeništvu se donekle suočava sa strahotama koje je cijelom svijetu, a naposljetku i sebi samoj, nanijela Njemačka. Komentarišući oštar govor generala Montgomerija u Hamburgu, Fon Horstenau bilježi: "Prema njegovim riječima, čak i unuke sadašnje generacije u Njemačkoj trebaće upozoravati na nedjela njihovih predaka. Kad kaže da bi cijeli njemački narod u slučaju pobjede jednako tako slavio Hitlera kako ga se sada odriče, potpuno je u pravu."

Prije samoubistva, Fon Horstenau je ispisao i neku vrstu epiloga svom dnevniku pod naslovom "Velikonjemačka politika Adolfa Hitlera". Riječ je o tekstu više analitičkom, nego memoarskom. Iz njega je i onaj fragment citiran na početku ovog osvrta. Tu je, međutim, takođe i vizija vremena "kad Njemačka, što se jednom mora dogoditi, bude probuđena za novu sudbinu".

ORIJENTALNO PONAŠANJE: Teško je reći kad je Fon Horstenau očekivao da bi se Njemačka mogla probuditi za novu sudbinu, mada je indikativno da sa odobravanjem navodi Montgomerijevo pominjanje generacije unuka onih koji su podržavali Hitlera. Ubivši se 1946. godine, on nije mogao da vidi ono čemu je Nojbaher svjedočio: činjenicu da će, u hladnoratovskom kontekstu, Zapad Njemačkoj zapravo vrlo brzo dopustiti da se priprema za svoju novu sudbinu. Nije, dakle, nevažno još jedanput naglasiti da se ove dvije knjige po mnogo čemu razlikuju. Svoje zapise Fon Horstenau po svoj prilici nije ni namjeravao objavljivati, a definitivno ih nije "apdejtovao" u ključu naknadne pameti. Nojbaher, nasuprot njemu, svoju knjigu piše kao osuđeni ratni zločinac koji je svoje odrobijao. Iako obimom kraća, njegova knjiga geografski pokriva veći prostor. Njegova iskustva iz Bukurešta i Atine zavređuju posebne tekstove. Naročito je zanimljivo njegovo službovanje u Grčkoj, a u kontekstu današnjih grčko-njemačkih odnosa. Ipak, ovdje se svjesno koncentrišem na jugoslovensku dionicu njegovih memoara.

Skicirajući kontekst svojih jugoslo- venskih iskustava, Nojbaher iznosi ocjenu koja se poklapa s nekim navedenim Fon Horstenauovim razmatranjima: "Rat protiv Jugoslavije nije nikada bio sastavni deo velikog nemačkog osvajačkog plana. Isto tako, razbijanje Jugoslavije nije bilo u nemačkom interesu. Sasvim drugačije stajale su stvari sa našim italijanskim saveznikom. Nova politička karta Balkana u potpunosti je zadovoljila zahteve italijanske mediteranske i jadranske politike (‘mare nostro’)."

Za razliku od Fon Horstenauovog stava prema Paveliću, Nojbaher prema Nediću gaji simpatije. To se, međutim, ne može reći za Hitlera kojem je Nedić bio komičan zbog "orijentalnog ponašanja", odnosno servilnosti i dubine naklona pred njim kao Firerom prilikom njihovog susreta. "Stojadinović je bio sasvim drugačiji čovjek", rekao je Hitler Nojbaheru, koji je opet branio Nedića kao "konzervativnog Srbina starog kova" i "tragičnu ličnost". Generalno se Nojbaher pokušavao boriti protiv Hitlerovih antisrpskih predrasuda: "Hitler je pripadao onoj vrsti Austrijanaca, koja polako izumire, a koja od godine 1914. ima antisrpski kompleks i to zbog ubistva prestolonaslednika u Sarajevu i izbijanja Prvog svetskog rata. Srbi su za njega: bombaši, ubice kraljeva, zaverenici, pučisti i krivci za svetske požare i evropske ratove. Ovo su bile uobičajne titule koje su Srbi stekli u austrougarskim krugovima."

MRAČNE GUDURE BALKANA: Nojbaheru se čini da Njemačkoj ne šteti srpski nacionalizam kao takav, kao ni neka vrsta kontrolisanog velikosrpstva. Jedini njemački pravi neprijatelj na Balkanu su jugoslovenski nastrojeni partizani. Evo karakterističnog odlomka: "U jesen 1943. u Srbiji sam zatekao sledeću situaciju: komunistički ustanak je 1941. godine ugušio Vermaht. Susedne zemlje kao NDH (a posebno Bosna) i Crna Gora postala su područja gde su Tito i njegovi partizani vodili glavne borbe. Veliki deo teritorija u Srbiji, pre svega sela, kontrolisali su četnici Draže Mihailovića. I u samom Beogradu Dražine pristalice bile su brojnije nego Titove. Titovi ljudi, međutim, bili su bolje organizovani i disciplinovani. Za četnike su komunistički partizani odavno postali neprijatelj broj jedan. Znali su da im posle odlaska okupatora predstoji borba sa Titom za budućnost Jugoslavije. (…)Već i pre mog dolaska se dešavalo da su se neke četničke jedinice u Srbiji, Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori i Dalmaciji, povremeno zajedno sa italijanskim i nemačkim trupama borile protiv partizanskih snaga. Ova saradnja, kojom su se naročito Italijani mnogo koristili, bila je Nemačkom glavnom štabu nepoželjna, a zapravo i zabranjena. Pa ipak, i pored zabrane Hitlera, Nemci i četnici su i dalje, s vremena na vreme, sarađivali. Balkanski klanci i gudure su mračne, a Glavni štab je bio daleko. Dešavalo se da se usamljeni komandant neke manje nemačke vojne formacije našao u teškoj situaciji i, odjednom, stigla mu je neočekivana i dobrodošla pomoć od neke četničke jedinice; on ju je, razume se, prihvatio. Komunisti su bili zajednički neprijatelji i četnicima i Nemcima."

Ojačavanjem Nedićeve pozicije, Nojbaher želi da Titove partizane zadrži na zapadnoj strani Drine i u Crnoj Gori. Čini mu se da je Srbija manje pogodno tlo za širenje komunističkih ideja: "U vreme kada sam preuzeo misiju u Beogradu, Srbija je bila zemlja gde su komunisti imali najslabije pozicije na Balkanu i u kojoj je komunizam imao najmanje pristalica. Srbija ima pretežno agrarni karakter. Preko osamdeset odsto stanovništva čine seljaci. Komunisti imaju izgleda samo u industrijskim sredinama, a njih nema mnogo u Srbiji. Beograd je izuzetak. Glavna baza Komunističke partije u Srbiji postao je Beogradski univerzitet. Seljaštvo ove zemlje je vaspitano u patrijarhalnom duhu, a prema svemu novom odnosi se sa dubokim nepoverenjem. Kako su vekovima bili turski podanici, naučili su do savršenstva lekciju o pružanju otpora i to na lukav i uporan način. U srpskom seljaku video sam jednu od najjačih poluga protiv boljševizacije Balkana. Upravo zato, stavio sam u središte mog političkog planiranja okončanje dosadašnje nemačke politike prema Srbiji, po kojoj je Srbija bila dežurni krivac za sve probleme na Balkanu. Ovo je, međutim, značilo ništa manje nego širu reviziju nemačke politike na Balkanu. Srbi, najzad, ako pogledamo geografsku kartu, zauzimaju, ključno mesto na Balkanu."

U svrhu jačanja Nedića, Nojbaher u oktobru 1943. godine predlaže Ribentropu da nacistička Njemačka bude pokrovitelj stvaranja "Velikosrpske federacije" koja bi se sastojala od "Srbije, Crne Gore i Sandžaka", a čiji bi predsjednik bio general-pukovnik Nedić. U tom kontekstu, Nojbaher se nada da će moći da "pomiri i zbliži Dražu Mihailovića sa Nedićem". Hitler se, međutim, suprotstavio Nojbaherovom prijedlogu rekavši mu: ‘Mi nikada ne smemo da dopustimo da na Balkanu jedan narod koji poseduje osećaj političke misije i istorijske uloge postane suviše moćan. Upravo Srbi su taj narod. Oni su dokazali da imaju veliku državotvornu snagu, kao i velike, ambiciozne ciljeve, koji idu čak do Egejskog mora. Imam ozbiljne rezerve prema tome da takav narod, u njegovim nastojanjima i ambicijama, ja još posebno ohrabrim i podržim!"

POŠTOVANJE ZA PARTIZANE: Iako je u zatvorima socijalističke Jugoslavije proveo šest i po godina, a da slično Fon Horstenauu smatra da nije zaslužio da bude proglašen zločincem jer se zapravo zalagao protiv njemačkih odmazda i nekim je ljudima spasio život, Nojbaher gaji veliko poštovanje za Tita i partizane. Govoreći o Titovoj ratnoj pobjedi on veli:

"Za ovu pobedu on se borio ogorčeno i beskompromisno od 1941. godine. Niko mu je nije poklonio. Njegovi partizani borili su se fanatično i u borbama su pokazali spremnost da se žrtvuju i ginu. U brojnim borbama imali su velike i krvave gubitke, te su podneli nečuvene napore. Najveći deo boraca koji su 1941. godine započeli sa Titom borbu, nije bio među živima, jer su poginuli u borbama." Indikativna je i ocjena o Titu koju je u jednom razgovoru saopštio Himler: "To je neumoran borac. Bio bih srećan kad bismo mi imali tuce ljudi ovakvog kova!" Vrijedi takođe izdvojiti i ovaj Nojbaherov uvid sa nešto općenitijim zaključkom: "Najbolja propaganda je uvek ona kada propagandista uspe da nasmeje publiku kojoj se obraća. Nemačke vlasti objavile su plakat na kome je stajalo da će biti nagrađen sa 100.000 zlatnih nemačkih maraka onaj ko preda Tita, živog ili mrtvog, nemačkim vlastima. Kao odgovor na ovu nemačku ponudu, u Hrvatskoj je objavljen partizanski plakat, koji obećava nagradu od 50 kuna (a to je odgovaralo vrednosti od dve ili tri nemačke marke) onome ko preda partizanima, živog ili mrtvog, poglavnika Hrvatske Antu Pavelića. Verujem da sam posmatrajući stvari izbliza došao do interesantnog otkrića: jedan pokret može da raste tako dugo dok poseduje sposobnost da kao oružje upotrebljava i humor. Kada se jednom dokopaju vlasti, onda postaju najopasniji protivnici humora. Svaka vlast se, naime, shvata savršeno ozbiljno i zato moćnici postaju savršeno smešni."

NEKAD I SAD: Izvrstan je onaj dijalog između Slavka Štimca i Petra Kralja pred kraj Kusturičinog Undergrounda; dva Jugoslovena su u ludnici u Njemačkoj, dok Berlin bučno, uz vatromet, slavi Novu 1992. godinu. Štimac glumi pacijenta, a Kralj psihijatra. Štimac vjeruje da Drugi svjetski rat još uvijek traje, a Kralj mu govori da je završio, mada se dole, u njihovoj domovini, sada vodi novi lokalni rat. Ako je završio Drugi svjetski rat, veli Štimac, znači da su Nijemci pobijedili. Nisu, kaže Kralj, liječničko-pokroviteljski. Ali zašto onda slave, pita Štimac. Na način umjetnički, ovaj nam dijalog govori više o savremenoj Evropi od sve sile suhoparnog analitičarenja. Sedamdeset godina poslije poraza u Drugom svjetskom ratu, Njemačka uveliko živi svoju novu sudbinu, vladajući Evropom, kao glavno sidro njene zajedničke valute, centar prostora bez carinskih granica, držeći privlačnošću svoje industrijske imperije balkanske "seljačke zemlje" nepovratno u svojoj orbiti. Jako je važno bježati od prvoloptaških analogija. Ne nastavlja se današnja Njemačka na onu Hitlerovu te bespogovorna odanost aktuelnoj njemačkoj politici iz balkanske perspektive nije nužno "kolaboracionistička". Ipak, ima nečeg indikativnog što današnje osude demonstracija od 27. marta 1941. godine, sentimentalnost spram Milana Nedića "srpske majke", ideje da je zbog visoke cijene bilo pogrešno dizati ustanak protiv nacista, često dolaze iz istih onih političkih krugova u Srbiji što su danas savršeno usklađeni s njemačkom politikom i čiji glavni inostrani pokrovitelj dolazi iz Berlina. Na tragu te paralele, međutim, najglasnija (prividna) opozicija savremenom "nedićizmu" dolazi od suštinskih nasljednika politike Draže Mihailovića, ancien régime elite pomiješane sa fetišistima "slobodarskog Zapada". Ta dva dominantna pola ovdašnje politike, kao u Nojbaherovom ingenioznom planu, mire se i zbližavaju jedino u zajedničkom neprijateljstvu prema "azijatskim hordama" partizana, sirotinji i proleterima iz pasivnih krajeva Srbije, Bosne, Dalmacije i Crne Gore, udruženim sa skupinom studentskih idealista s Beogradskog univerziteta, koji se svi zajedno, o užasa!, uzdaju samo u se i u svoje kljuse. I u Ruse.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

OKUPACIJA: Centar Beograda, 6. april 1941
  • OBEŠENI RODOLJUBI: Terazije, 17. avgust 1941
  • NEDIĆEVA SRBIJA: Propagandni plakat
  • Herman Nojbaher;...
  • ...Edmund Glez fon Horstenau i Ante Pavelić
  • POSETA NEMAČKOM GLAVNOM ŠTABU: Nedić i Hitler, avgust 1943.
  • OSLOBODIOCI: Borci 1. zlatarskog bataljona 3. proleterske sandžačke udarne brigade, avgust 1944.

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net