foto: maristela veličković

esej – o delu danila kiša >

Kiš, silueta s one strane... S. C.

Kiš je pisac gubitaka, poraza i nesreća, ne zato što je njegov život tragičniji od života bilo kog drugog čovjeka, nego zato što je kod njega svijest o toj tragediji napadno prisutna. Ko ga je malo više čitao, ili malo bolje poznavao, zna o njegovom velikom egzistencijalnom strahu, o pravoj jezi koja ga je pratila kroz život. Ta jeza je izvor njegove izuzetne koncentracije i zaista rijetke radoznalosti, a možda je tu energija njegovog talenta. Obdarenost za strah, nazovimo je tako, osjećanje o stalnoj bliskosti tragedije, ili o tragediji kao naličju svakog mira i sreće, to može biti jedan od razloga što sretamo njegovu siluetu u trenucima kad prava tragedija grune i u naše živote. Tada smo sišli u njegovo stalno prebivalište, tamo su, čak i ako je to prebivalište sazdano od mraka i krvi, otvorene njegove knjige

Otkad je umro, nekoliko puta sam pisao i govorio o Kišu. Ne znam tačno kad, ali ne davno, došlo mi je do svijesti saznanje da sam to radio kao da je živ. O knjigama, idejama ili ličnosti, govorio sam kao da se još nijesu otrgli iz ovoga svijeta, kao da učestvuju u nadama i borbama na isti način kao mi sami, isto toliko vezani željama i ogorčenjima kao oni što se pokoravaju ambicijama tijela. Sad prvi put govorim sa sviješću da je Kiš prešao na drugu, zauvijek nedostižnu stranu.

Pretpostavljam da treba da prođe jedna generacija ljudi da bismo došli do ove svijesti da je čovjek kojeg smo znali, ili umjetnik kojeg znaju svi koji znaju njegovo djelo, zaista mrtav. Tek sledeća generacija počne da gleda djelo oslobođena sjećanja na biografiju – ili karijeru, ružnije ali istinitije rečeno – što omogući da se bolje vidi istinska vrijednost ili bezvrijednost čovjeka i djela. Nije dovoljno, riječju, da čovjek umre da bi se zaista oslobodio veza sa svijetom, već treba da se promijeni svijet koji ostavlja za sobom.

Sa Kišom je ispalo drukčije. Bar u načinu na koji ga ja vidim, vrlo promijenjenog i čudno prisutnog.

To je posledica ratnog iskustva.

Kiš je umro neposredno pred početak strašnog rata koji je možda totalno razorio svijet u kojem je on živio. Prvo posmrtno iskustvo njegove sjenke je košmar u kojem prepoznaje samo razbacane komade svijeta s kojima se uspavala. Kao da odjednom ne prepoznaje ništa u svijetu s kojim joj se do malo prije činilo da ima duboke i neraskidive veze. Riječ je o jednom opštijem saznanju o ratu.

Prvo u sebi, a onda, čini mi se, i na drugima, primijetio sam da u ratu bar privremeno strašno postradaju nama dragi mrtvaci, kao živi ljudi koji su već bili ostvarili karijere, ili napravili djelo u predratnom svijetu. Napravi se munjevita i velika čistka: preko noći se ispostavi da nam djela i ljudi kroz koje smo maltene svijet gledali i osećali ne znače baš ništa, da ih je vrijeme prevazišlo, da ne kažem pregazilo, kao da su u toj noći sadržani vjekovi. Razlog je radikalnost ratnog iskustva. Ono što se zaista dešava kroz decenije ili vjekove, što će reći mijenjanje i propadanje životnih formi u društvu, ili u kulturi, to rat obavi u jednom rezu, kao da dubina reza nadoknađuje trajnost: postradaju i oblici, i odnosi u društvu, i ideje i osjećajnost. Ovo sam jasno osjetio u toku jugoslovenskih ratova: sasvim bez obzira na kvalitet djela, ili na našu vezanost za ljude, sve ono što je snažno obilježavalo predratno vrijeme naglo se odmakne, zaista postane "prije rata", a ta sintagma označava neko vrlo daleko i tuđe doba. Onda sam se dosjetio, kroz priče i literaturu, da je tako bilo i u Drugom svjetskom ratu i vjerovatno u svakom ratu: predratno vrijeme potone u prošlost mnogo dalju nego što bi se reklo po datumima. Rat razmakne datume, bolje reći raskreči ih, jer je riječ o bolnom procesu. Ovo ne znači da su zbrisani loši ljudi, ili loša djela, nije riječ o vrednovanju, u smislu u kojem se kaže da će vrijeme pokazati šta vrijedi a šta ne vrijedi. Privremeno, neposredno posle rata, tuđe nam je sve, i vrijedno i bezvrijedno iz predratnih vremena, prosto nas se ne tiče, jer ne govori ništa o ratnom iskustvu koje dominira životom. Zato nam se čini da se neposredno posle rata nalazimo u potpunoj praznini, da društvo stvara iz početka, da nema na šta da se osloni. To ne traje dugo, ta praznina. Kako se počne nad ranama zatezati koža, i nad sjećanjem rata uspostavljati obična životna iskustva, tako počnemo u predratnim prethodnicima prepoznavati, ipak, svijet koji je isti kao naš. Most preko provalije se izgrađuje, ukoliko je rečeno da društvo preživljava bar s kontinuitetom jezika. I tek onda se napravi ona čistka u kvalitetu, naime iz predratnih...

U ovom procesu, sa Kišom se dešava nešto neobično što nijesam u stanju da objasnim, ali što omogućava nagađanja i slutnje, ili bar postavlja zanimljiva pitanja.

Čini mi se da je on jedina figura iz predratne kulture koja je bila pomalo živa i u toku ovog rata, kao da je njegov duh pravio uspješnu karijeru na cijelom srpsko-hrvatskom području usred najvećih lomova. Ne govorim o izdanjima knjiga, ni o citiranju njegovih izjava, ili o pozivanju na njegove ideje, nego o istinskom prisustvu Kiša u razorenim svijestima ljudi, blizak i živ kao da je dio ratnog iskustva, i to ne kod rijetkih "najboljih čitalaca" o kojima je on sanjao i čiji je značaj za život knjige precjenjivao, već i kod ljudi koji ni sami ne znaju od kuda su nešto naučili o Kišu i kad je u njih ušao utisak o Kišu koji je tako uporno živ. Elitista, ako ga ima – prvi evropskih razmjera u nas – i narodni čovjek sa ulice ako ga ima među piscima, strasnik koji je živio na dnu nesreće, Kiš je – namjerno upotrebljavam najodvratniji od svih klišea – ovaj rat proveo s narodom. Ne samo zato što su zbjegovi, logori, klanja i zastrašivanja bespomoćnog i anonimnog čovjeka njegovo djelo i njegov život, nego tu ima nekih dubljih razloga.

Iz ovoga bi bilo brzopleto zaključivati kakva će biti vrijednost Kišovog djela u budućnosti, ali se već vidi da će on zauzimati osobeno mjesto u svijesti ljudi koji govore njegovim jezikom i da će se, u najmanju ruku, vraćati s posebnom snagom u tu svijest u trenucima velikih nesreća, kad se čini da je beznađe nadvladalo život.

Sad o slutnjama i nagađanjima.

Kiš je pisac gubitaka, poraza i nesreća, ne zato što je njegov život tragičniji od života bilo kog drugog čovjeka, nego zato što je kod njega svijest o toj tragediji napadno prisutna. Ko ga je malo više čitao, ili malo bolje poznavao, zna o njegovom velikom egzistencijalnom strahu, o pravoj jezi koja ga je pratila kroz život. Ta jeza je izvor njegove izuzetne koncentracije i zaista rijetke radoznalosti, a možda je tu energija njegovog talenta. Obdarenost za strah, nazovimo je tako, osjećanje o stalnoj bliskosti tragedije, ili o tragediji kao naličju svakog mira i sreće, to može biti jedan od razloga što sretamo njegovu siluetu u trenucima kad prava tragedija grune i u naše živote. Tada smo sišli u njegovo stalno prebivalište, tamo su, čak i ako je to prebivalište sazdano od mraka i krvi, otvorene njegove knjige.

Svi veliki umjetnici tamo borave, oni koji su prošli ispit vremena otuda stalno zrače i održavaju život mira i privida u ravnoteži sa skrivenim svijetom duha, daju, da tako kažemo, dubinu svakodnevnom životu. Ali način na koji Kiš ulazi u taj svijet je, bar u srpsko-hrvatskoj kulturi, sasvim originalan.

Kiš je prvi pisac u toj kulturi koji je zaista živio kroz pisanje i za pisanje, ali ne kao artista, ma koliko da je i njega samog povremeno zaslijepljivala vrijednost njegove maestrije i ma koliko izazivala poštovanje danas kod svih ljudi koji pišu. Andrić je "gospodin koji piše", Njegoša je poezija više progonila i nametala mu se nego što je on nju tražio – ovo ne govori ništa o vrijednosti djela, samo o originalnosti puta.

Za Kiša je literatura sredstvo u traženju istine, ili apsolutnog, ili metafizičke utjehe – ovaj treći izraz je najbolji, jer njegova potraga nije bila apstraktno istraživanje, nego borba za život u kojoj se, naravno, gubi život. I tu, eto, može biti izvor bliskosti koju ljudi s njim osjećaju u velikoj tragediji: u iskrenosti i totalnosti njegove patnje i u naporu s kojim je pokušavao pisanjem da prevaziđe tu patnju. Mislim da moje prijateljstvo s Kišom ovdje ništa ne učitava u njegovu sudbinu, što bih htio da izbjegnem – nego kad se odbaci cio vatromet njegovog života, avanture, sukobi, zadovoljstva i karijera, ostaje suočavanje s ličnim i metafizičkim zlom, suočavanje u kome je bio potpuno iskren i usamljen. Odatle izlazi njegova literatura: ne znamo šta će o njoj misliti buduća pokoljenja, ali čitaoci osjećaju da je on uložio cijelo svoje biće u pokušaj prevazilaženja čovjekove nesreće. I u tome je nekako "naš čovjek", paćenik iz našeg rata.

Zato njegove knjige ostavljaju utisak jednog djela, traže da budu pročitane skupa, skoro kao da su u nastavcima. Mada – i tu se vidi koliko djelo izmiče samom piscu, jer je Kiš bio vrlo ponosan na sposobnost ocijenjivanja svojih knjiga – takva cjelina ne postoji za ono što se zove porodični ciklus, ta cjelina je površna i čini mi se već sad, samo nekoliko godina posle smrti pisca, njegove namjere su prevaziđene. Ništa nam ne govori tvrdnja o nekom porodičnom, ili biografskom ciklusu, to pripada prevaziđenom literarnom ukusu prošlog i ovog vijeka, ali se knjige iz tog ciklusa savršeno uklapaju u cjelinu djela, završno s Enciklopedijom mrtvih – što Kišu nije bilo dovoljno očigledno.

Na još dubljem nivou nagađanja, možda je i ta cjelovitost važna u ovim prvim posmrtnim godinama života Kišovog duha. Uzgred, za sklone mistici, primjećujemo da su te prve posmrtne godine skoro na isti način onako i onoliko tragične kao prve godine Kišovog djetinjstva – zbog kojih je on postao pisac, po sopstvenoj tvrdnji.

Cjelina djela je vrlo slična cjelini koju formira njegov život, što je opet dokaz o stepenu iskrenosti s kojom se on bavio pisanjem.

Cjelina se uspostavlja pravcem koji je sam Kiš nekoliko puta nazvao "osvajanjem realnosti". Od manjih ka većim krugovima, ili od površine ka dubini, teško je ocijeniti da li se realnost osvaja horizontalno ili vertikalno. Može biti da se piscu čini da osvaja realnost u širinu, a u njegovom djelu se, u stvari, samo otkrivaju dublji slojevi njegovog sopstvenog bića. Kao u literaturi uostalom, realnost se otkriva tako što se prikriva u metaforama: metafore bez realnosti su slabe, a direktno otkrivena realnost mrtva.

Poznato je kako je to išlo kod Kiša, on sâm je to najbolje definisao. Od ličnih prvih iskustava, u djetinjstvu ili mladosti u Ranim jadima i Mansardi (Mansarda se sasvim uklapa u cjelinu djela, mada iskače iz vještačke cjeline porodičnog ciklusa), ka dominaciji očeve figure u Bašti, pepelu, zatim ka uskakanju komada svijeta u očev život u Peščaniku, ka priči o samom svijetu u Grobnici i na kraju, ka eksplicitno metafizičkim temama u Enciklopediji, ili od ličnog iskustva ka iskustvu vijeka, kako kaže Kiš. To je rekao, čini mi se, prije Enciklopedije, pa bi trebalo dodati: od iskustva vijeka, kao vanvremenim iskustvima ljubavi i smrti. Svako osvajanje prate nova forma i promjena ugla gledanja.

Tako se Kiš suočava s realnošću, ili lagano otkriva poklapanje svoje nesreće s nesrećom svijeta i, na kraju, sklad nesreće svijeta s metafizičkim zlom. On nije našao Boga i nije ga utješila nikakva iluzija, eto opet mogućeg objašnjenja za bliskost sa njim u velikim nesrećama.

Ovo osvajanje realnosti praćeno je porastom pesimizma i jednim vrlo misterioznim procesom osvješćivanja za koje ne možete reći je li u pitanju poraz ili pobjeda. Primijetićete čak i u njegovim intervjuima da se Kiš kreće od sveznanja ka poniznom neznanju, od jedne vrlo osvajačke, skoro naučničke sumnje, ka pomalo religioznom ćutanju – iako kod njega nema ni nauke, ni religije. Poštovao je i saznanja prve i osjećanja druge, ali je vidio da je forma prve nedovoljna, a forma druge mrtva.

Kišovo poznavanje literature zaista je bilo fenomenalno – i u tome je jedinstven u istoriji srpskohrvatske književnosti – nije pretjerivao kad je tvrdio da zna o literaturi sve što se može znati, ali to znanje različito izlazi iz njega na početku i na kraju piščevog iskustva.

Prve teorijske knjige i intervjui prosto vrve sveznanjem i pameću, samouvjereno i nemilosrdno to znanje ruši pred sobom socijalne prepreke, izaziva otpore svih vrsta, čak i danas kad čitate te spise superiornost vas nervira. Kao što nije nikad napisao osrednju rečenicu, Kiš nikad nije rekao nijednu glupost. Ima fraza koje pripadaju iluzijama epohe, ali ništa glupo, ili tromo, ili ofrlje, ili banalno. Takav je do kraja, ali s vremenom gubi vjeru ne samo u mogućnost komunikacije sa drugim ljudima, nego i u vrijednost tog znanja i kad je vrhunsko, to jest možda baš zato što je vrhunsko.

Njegovo shvatanje literature je izrazito romantično. Možda je tako kod svakog pisca koji piše po unutrašnjoj nužnosti, a ne slijedeći književni snobizam. Literatura je mogućnost spasa, literatura je dodir sa onostranim, literatura je najveći poraz... Riječju, nešto veličanstveno što koketira s apsolutnim, a priznaje inferiornost, kad na to pristane, maltene iz lažne skromnosti. To o velikom porazu, o kome se govori povodom Džojsa, to je vrlo romantičan stav, jer se podrazumijeva nešto kao poraz najvećeg viteza koji je poražen zbog svoje plemenitosti i osjećanja časti. Veličina poraza bi trebalo da je u skladu s velikim ambicijama moderne literature, većim nego kod romantika, jer je moderna literatura stala paralelno ili iznad života. Poraz te literature, kao i svake druge, jeste izvjestan, ali će možda biti manje slavan nego ovaj herojski koji su književnici sami za sebe odabrali. Ima nešto nezdravo, previše naduveno, lakomisleno superiorno u najvećoj modernoj literaturi, i čini mi se, s krajem ovoga vijeka, da će ta literatura dosta surovo biti smještena u istoriju duha. Ništa neće pomoći, ni ironija, koja je trebalo da bude spasonosno sredstvo koje obezbeđuje prisustvo inteligencije i ukusa – i ironija će biti vraćena na svoje mjesto među jednako vrijednim i jednako rizičnim sredstvima talenata.

Idući za svojom iskrenošću mnogo više nego za literarnom veličinom, Kiš je polako prelazio put od ovog estetskog samouverenja ka običnom ljudskom pesimizmu, kroz koji je i njegova literatura dobijala novu energiju i kroz koji je, možda, unaprijed osvajao srca i svojih loših čitalaca. Puno je govorio o elitizmu dobrih čitalaca i ja se sa tim slažem, ali vjerujem da bi njemu s kraja puta – i danas, s one strane – bilo mnogo više stalo do loših čitalaca, a na dobre bi bio ravnodušan. Ova tvrdnja je samo moja odgovornost i zasniva se na najličnijem mišljenju o Kišu.

Od početka do kraja, u esejima i intervjuima, on govori savršeno o ulozi majstorstva, obrazovanja, rada, o značenju nove forme, ali i o odlučujućoj ulozi talenta, o tajnom mehanizmu o kojem ništa ne znamo i koji čini da je jedno djelo veliko, a drugo nije. U prvom, osvajačkom periodu, da tako kažem, svoga pisanja, ima vjere, skoro optimizma, koji izviru iz te osvajačke sigurnosti u pozivanje jednog velikog zanata i iz poštenja sa kojim se čovjek bavi zanatom pisanja. U drugom ih više nema; raste, rekao bih, Kišovo poštovanje za sile koje su iznad njega, a poniznost se probija kroz piščevu iskrenost. U tom procesu Kiš kliza ka očajanju, više nema riječi da izrazi tragično osjećanje života o kome je ranije naširoko pričao, a uslijediće završna faza u kojoj neće imati ni želju da ga izrazi.

On strada, jasno osjeća vezu između neizlečive bolesti i svoje posvećenosti pisanju, ali njegova literatura dobija ljudskiju sjenku, neku nijansu koju nije smislilo njegovo majstorstvo nego njegova tuga, a on sam dobija toplinu u kojoj će ga ljudi lakše prepoznavati.

Na kraju te svoje iskrenosti s kojom je težio istini, radikalno odbacuje literaturu i umjetnost uopšte, bez najmanje želje da govori o nekom slavnom porazu, jer u toj tobožnjoj slavi stvarnog poraza ima dosta foliranja. Literatura mu liči na precijenjeni dio obične ljudske taštine. I biće da nije slučajno što u ovoj završnoj fazi usvaja vrlo nemoderno stajalište o superiornosti morala nad umjetnošću. To saznanje je psihološki dragocjeno, jer ga usvaja čovjek koji je zaista o literaturi znao sve što se može znati i koji je literaturi dao sve što se može dati. Govori u intervjuima – ja danas znam da to nije bilo usputno čavrljanje – o tome da je njegova literatura čovječna, da on nije na strani zla, nikad se nije igrao knjigama, ni ljudima. Ništa ga, na kraju života, nije iritiralo kao toliko raširena ideja da je djelo iznad čovjeka, ili da je literatura iznad života, ili da je dozvoljeno napraviti i najmanji moralni kompromis u ime stvaranja svog djela. To mu se činilo kao toliko sramotna pretencioznost da nije htio ni da razgovara o njoj, samo je oštrim pokretom ruke otklanjao od sebe besmislice, kao neku gadost koja može da ga uprlja, kao klopku koju nije dovoljno jasno uočio za života.

Ovaj znalac literature zapravo je izlazio iz moderne literature, ili iz cijele epohe modernosti. Ni sam nije znao kuda je zakoračio, ali nije više bio u velikim iluzijama dvadesetog vijeka, bilo da je riječ o literaturi ili o politici. Čak je za svoje knjige govorio, misleći na estetiku koju su omeđili Džojs, Prust i Borhes: sad su te forme mrtve, ali bile su žive kad sam ja pisao moje knjige. Postoji slična anegdota s Džojsom na kraju života, kad kaže da bi išao ka jednostavnosti, ali Kiš je zaista bio u potrazi za novim načinom pisanja. Doslednije, možda ljudskije, bilo je uopšte ne pisati.

Tako meni danas izgledaju tragovi Kišove duhovne avanture, njegovo osvajanje realnosti, ili pak probijanje duha kroz njega posredstvom literature. To probijanje duha je možda talenat, onaj misteriozni dio života koji se skriva između redova i koji čini da budući ljudi prepoznaju i prigrle ponekog odabranog prethodnika.

(1997)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net