foto: maristela veličković
Pariz, maj 1981.

22. februara navršava se 80 godina od rođenja Danila Kiša >

Nepoznati Kiš

Danilo Kiš je imao osamnaest godina kada je u Makarskoj, na jednom međunarodnom omladinskom kampu, sreo šesnaestogodišnju Džin Mekrindl iz Londona. Šest decenija kasnije, Džin je autorima ovog teksta pokazala prvo ljubavno pismo koje je u životu dobila, pismo koje joj je Danilo uz pomoć cetinjskog prijatelja napisao na engleskom, jednu njegovu "priču o Crnoj Gori", takođe na engleskom, kao i tri rane, do sada nepoznate pesme koje joj je poslao. Sasvim dovoljno da se sa još nekoliko poteza dopuni skica za portret pisca u mladosti

U ljeto 1953, kad mu je bilo osamnaest godina, Danilo Kiš se pridružio omladinskom kampu u Dalmaciji organizovanom od strane Udruženja jugoslovenskog učiteljstva. U kampu je bilo trideset četvero mladih iz cijele Jugoslavije zajedno sa dvadeset šestoro momaka i djevojaka iz Velike Britanije, svi između petnaest i devetnaest godina.

Britanski kontingent je stigao pod pokroviteljstvom nevladine organizacije po imenu "Savjet za obrazovanje u svjetskom građanstvu", koja je promovisala "obrazovanje za međunarodno razumijevanje". Savjet je učestvovao u pokretanju UNESCO-a 1945, s posvećenošću "razvijanju svijesti o svijetu" među mladim ljudima. Organizovane su konferencije, predavanja i koncerti u Britaniji te ljetne aktivnosti u inostranstvu. SOSG su podržavali saosjećajni profesori i učenici. Naravno, među njima je bilo mnogo ljevičarskih idealista, od kojih su neki bili komunisti.

Godine 1953, Džin Mekrindl (Jean McCrindle) bila je šesnaestogodišnja djevojka iz sjevernog Londona. Kad je neko iz SOSG-a posjetio njenu školu ohrabrajući učenike da se priključe ljetnom kampu u Jugoslaviji, Džin je poželjela da pođe. Njen otac je, međutim, bio protiv toga. Aleks Mekrindl je bio glumac, najpoznatiji po radu na radiju (kao i, mnogo kasnije, po ulozi generala Jana Dodone u filmu Ratovi zvijezda IV: Nova nada). "Moj otac je bio strastveni komunista tokom cijelog svog života, još od tridesetih godina dvadesetog vijeka", sjeća se Džin, "pa je pokušao da me ubijedi da ne idem u Jugoslaviju, ponajprije jer se nije slagao s Titovim raskidom sa Moskvom 1948. Pošto ja dotad nikad nisam bila u inostranstvu, putovanje kroz Evropu vozom do Trsta, zatim do Bledskog jezera, a onda brodom preko Jadranskog mora do Makarske, da bismo se družili s drugim mladim ljudima iz zemlje o kojoj niko od mojih prijatelja i rodbine nije znao ništa, djelovalo mi je kao nešto čemu ne mogu da odolim, pa i nisam."

Između sredine jula i kraja avgusta (tačni datumi su nepoznati), ova grupa je najprije provela deset dana u Sloveniji, a zatim su otputovali u Makarsku gdje su proveli još deset dana. Ovo je bila prva SOSG-ova ekskurzija u neku komunističku zemlju i smatrana je najviše avanturističkom od šest ekspedicija poduzetih tog ljeta, i to zbog "teških uslova putovanja" i "primitivne vrste smještaja". (Ostala putovanja bila su u Norvešku, Berlin, Pariz, Ženevu i Norvič.) Bilo kako bilo, sekretar Saveza je zaključio kako su ovi izazovi poslužili "jačanju obrazovanja stečenog putovanjem u inostranstvo".

Ovaj sekretar, koji je putovao s grupom mladih, izvijestio je takođe da je "politička diskusija bila intenzivna, ali rijetko, ako i ikad, uzavrela". Fotografija nekih od učesnika kampa na plaži u Makarskoj sugeriše da je politika bila manje važna od zajedničkih zadovoljstava ljeta pored Jadrana. Za barem dvoje od njih, jedno od zadovoljstava bila je i romansa. Jer Danilo i Džin su se zaljubili. "To je zaista bio vrlo kratak susret – njemu je bilo osamnaest godina – pamtim da je bio živopisan i predivan", rekla nam je Džin u svom domu u Londonu. "Mi iz engleske grupe nismo govorili neki od jezika kojim su govorili Jugosloveni, a Danilo i ja smo mogli da pričamo jedino na školskom francuskom, a ni on ni ja ga nismo govorili tečno."

Ona je u središtu fotografije, plavokosa, kleči u pijesku u svijetloj košulji. On leži uz njenu lijevu ruku. Nakon ljetovanja, pisali su jedno drugom. Džinina pisma Danilu nisu sačuvana, ali ona još uvijek ima jedno njegovo pismo koje joj je poslao u novembru 1953. Nikad se više nisu sreli.

Džin je bila očarana jugoslovenskim iskustvom pa se po povratku u London priključila Savezu mladih komunista. Napustila je partiju nakon 1956. godine, zbog sovjetske intervencije u Mađarskoj, ali je ostala politički angažovana na ljevici kao intelektualka i aktivistkinja; u jednom trenutku čak je bila kandidatkinja Laburista na parlamentarnim izborima. Duže od šezdeset godina otkako je fotografija snimljena, ona je pažljivo čuvala pismo sa svojim dodacima: "pričom o Crnoj Gori" i tri pjesme. "Čuvala sam ovu malu zbirku cijelog života, mada sam se mnogo selila i po Britaniji i u inostranstvu, uključujući dvije godine koje sam živjela u Gani i još dvije u Italiji. Nemam objašnjenje zašto nikad nisam poderala prvo ljubavno pismo koje sam ikad dobila ili zašto ga nisam izgubila tokom putovanja ili povratka kući. Osim ako to nije ljubav, odnosno osjećanje da te volio neko kao Danilo."

Do prije otprilike deset godina, Džin nije znala da je Danilo postao slavan pisac. Njihov kratki nevini susret – zajedno sa ovim tekstovima – ostao je u sferi potpuno privatnog. Osim ovog pisma, ne postoji njegov drugi trag u Kišovom pisanju, barem koliko znamo. Ona se sada ljubazno saglasila da priča bude ispričana te nam je dopustila da prevedemo pismo i priču natrag na Kišov maternji jezik. Pismo i priča postoje samo u engleskoj verziji, koju je sa Kišovih izgubljenih srpskih originala preveo njegov prijatelj sa Cetinja, izvjesni Franc Žižek, čija je majka bila Amerikanka (a otac, očito, Slovenac, što Franca čini još jednom "etnografskom retkošću"). Kad je riječ o prevodu, najveća dilema je bila da li da tekst prevedemo na ekavsko ili ijekavsko narječje. Kao cetinjski gimnazijalac, Kiš je govorio i pisao ijekavski, što se vidi iz ranih radova, pa i pjesama priloženih uz pismo. Ipak, znajući da je Kišov književni glas prepoznatljivo ekavski te svjesno izbjegavajući pokušaj nekakve forenzičke rekonstrukcije originala, odlučili smo se za ekavicu.

PISMO DŽIN: Ovo pismo ipak nije najstariji primjer Kišove proze koji je sačuvan; priča "Crveni bik" objavljena je ranije iste godine; takođe, u vrijeme pisanja pisma priča "Juda" objavljena početkom naredne godine bila je vjerovatno završena. To, međutim, jest najstarije njegovo pismo za koje znamo. Prvo što u pismu primjećujemo jesu njegova blistava iskrenost, direktnost i srdačnost. To su osobine čovjeka i (neodvojivo od toga) umjetnika koje su privlačile ljude Kišu tokom cijelog njegovog života, dok su odbijale nekolicinu onih koji nisu vjerovali u njih ili su ih nipodaštavali. Ranjivost i nježnost, ali bez slabosti: to je karakteristična kombinacija.

Pismo sadrži prvi izvještaj o Kišovim "ranim jadima": očeva smrt u holokaustu, majčina smrt na Cetinju i sestrin skorašnji odlazak. On nabraja ove događaje bez samosažaljenja, više kao važne činjenice o samom sebi. "Uvek gladan i uplašen" prije nego je stigao u Jugoslaviju 1947. godine, Kiš je sada "sam". To je pozadina pjesme Svatovi, objavljene dvije godine kasnije: "…Crni su mi odnijeli / majku // a bijeli / sestru…"

Čudno je pročitati frazu "u nekom konclogoru" i zatim shvatiti da te 1953 – samo osam godina poslije kraja rata – ime Aušvic nije još posjedovalo svoju strašnu vrtoglavu moć, moć koja se danas doima neizbrisivom.

Naposljetku, pismo završava zvučnim samopotvrđivanjem: "Nemoj da te iznenađuje što ja pišem ovako, jer ja sam pesnik". Imao je takođe pravo da se nazove proznim piscem ili pripovjedačem, jer su "Crveni bik" i posebno "Juda" zanimljiviji od njegovih tadašnjih pjesama, ali pjesnik je u to vrijeme bila vokacija kojoj je težio.

PESME: Tri pjesme koje je Kiš poslao Džin Mekrindl su ljupke i fine. Nažvrljao je "Majka III" pri dnu papira sa Odjekom iz djetinjstva; po svoj prilici je smatrao kako ona čini triptih sa Oproštajem sa majkom i Susretom s majkom u jesen, pjesmama objavljenim tokom 1953. Ako je i sačuvao kopiju ove pjesme, mora da ju je poslije izgubio. U svakom slučaju, nije je objavio. To sugeriše da čak ni tada nije pridavao tako veliki značaj svojoj poeziji.

Raskršće sa ozbiljnošću evocira nepredvidljivi susret s Džin, a njeno lice koje sija od sreće za nas je – prepoznatljivo i čudesno – lice s fotografije. Ali pjesnik zna bolje od čovjeka. "I obećavam da ćemo se videti", napisao je Kiš u pismu, dok pjesma anticipira trajni rastanak.

Od ove tri pjesme, ona treća – bez naslova – najbliža je Kišovoj prozi. Njena "seoska kafana" je romantično-melanholična verzija košmarne seoske krčme iz priče "Juda", u kojoj (Eduarda) Kona vrijeđaju druge pijanice "u ekstazi antisemitizma".

PISMO O CRNOJ GORI: Skoro potpuno odsustvo pisanja o Crnoj Gori u Kišovom opusu je često komentarisano. Osim jedne ili dvije stranice u romanu Bašta, pepeo i nekoliko rasutih rečenica u esejima i intervjuima, on skoro da i ne kaže ništa o zemlji u kojoj je živio sedam godina i koju je redovno posjećivao do kraja života. Roman o Cetinju koji je "dugovao sebi", kako je rekao u intervjuu iz 1982, nikad nije doživio milost uobličenja. Tako da je neobično u naše vrijeme otkriti tekst posvećen Crnoj Gori, napisan pred kraj njegovog življenja tamo – tekst namijenjen samo jednom paru očiju. Uza sve, on tekst naziva priča, ne esej ili skica. I ima pravo, pošto ovaj mali tekst ima književnu notu. Ako želi da ga se prati, Kiš mora da nađe način da komunicira preko barijera jezika i znanja. Jer što se tiče čitateljke i njenog predznanja o Crnoj Gori, Kiš o tome sa sigurnošću ne zna ništa, osim njene spremnosti da bude zainteresovana. Ovakva pretpostavka za Kiša je bila pravi temelj veze između pripovjedača i publike; zapravo to je ključni temelj za dosezanje univerzalnosti koju je on cijenio kao jedan od najvrijednijih atributa književnosti, možda najvrijedniji od svih.

Treba, dakle, svojoj temi da pristupi na način koji će čitateljku prvo da angažuje, a zatim da je informiše. Započinje tradicionalno prvom karakteristikom Crne Gore – njenom veličinom – te nastavlja u neuobičajenom maniru. Mogao je da napiše "Crna Gora je vrlo mala", ali to bi bilo opšte mjesto. Umjesto toga, on ispisuje tajanstveno upozorenje kazavši kako će, čak i ako nađe ovu zemlju na geografskoj karti, vrh njene olovke da je cijelu prekrije. Ova mala igra sa perspektivom u jednom potezu dovodi Džin u vezu s Crnom Gorom. I prelijepo funkcioniše, što je i Kiš morao da osjeti, jer je slika ostala da lebdi u njegovoj imaginaciji vrativši mu se deceniju kasnije dok je pisao Baštu, pepeo, kad je ponovo povezala otadžbinu njegove majke sa ženskom ljubavlju:

"Moja je majka pokušavala da bajkama jesenjih kiša suprotstavi svoju sopstvenu legendu, situiranu u prostoru i vremenu, pa mi je, kao dokaz, donosila kartu sveta (1:500.000, nađenu u očevoj zaostavštini), na kojoj bi mi vrhom svoje pleteće igle označavala tu Arkadiju, taj sunčani Eldorado njenog idealizovanog detinjstva, tu ozarenu Maslinovu goru, taj Montenegro."

Zatim se fokusira na mapu kojom Džin ne bi trebalo da se posluži i nudi metaforičku "transpoziciju" od one sorte za koju će kasnije u svojoj literaturi postati majstor; papir na geografskoj karti izgleda kao da je po njemu prosuta kafa, ali ta (nepostojeća) kafa predstavlja (stvarne) stijene i mala polja. To je bajkovit pejzaž, ali Kiš to ne kaže direktno; on veli da kad bi Džin to mogla vidjeti, onda bi se možda prisjetila bajke. Dosjetka o veličina polja je varirana u humornoj slici: ona su čak i manja od traktora koji ih oru. (Usput rečeno, jedini traktori u Kišovom opusu izuzev ovih pojavljuju se u posljednjoj priči Grobnice za Borisa Davidoviča, u inventaru slika iz Darmalotovljeve poezije: "gmizanje traktora i lokomobila u zlatnoj pšeničnoj preriji".)

Pominjanje traktora dopušta Kišu da uvede drugu crnogorsku temu: sponu tradicije i modernosti. Ostatak ovog paragrafa ugodno je pitoreskan sve do posljednje rečenice: "I reč ‘crnogorski’ za tebe više neće da označava samo veselu šarenu narodnu nošnju, nego nešto manje šareno, ali intenzivnije." Ova iznenadna antiteza između couleur locale i intenziteta pojavljuje se niotkud i nepogrešivo upućuje na Kišovu kosmopolitsku književnu poetiku.

Tu je zatim i iskren sažetak mitova o herojskoj Crnoj Gori – istih mitova na čiji račun će 25 godina kasnije u Času anatomije da zbija šale: "…sve junak do junaka, Crnu Goru i sedmero brda nikad Turci nijesu poharali, nikad pokorili, a meni se činilo da sam ja sve te pesme već jednom čuo, da sam sve te priče, one iz školskog udžbenika (Jagoš Jovanović: Istorija Crne Gore) i usmenog predanja, sa užasnim, homerskim preterivanjima, već negde čitao…" Da Kiš kao osamnaestogodišnjak nije nekritički uživao u ovim mitovima, njegovo seciranje nacionalizma u zrelim godinama ne bi zvučalo istinito niti bi nosilo istu ubjedljivost.

Zatim pominje Njegoša, ime koje jedva da postoji u njegovom objavljenom opusu. Pohvala Njegošu je konvencionalna, što nam zapravo olakšava da shvatimo zašto nije imao šta da kaže o njemu u kasnijim godinama. Ali vrijedi vidjeti kako mu um već funkcioniše komparativno i kako uvodi Miltona. Komparacija je komunikacija; Kiš traži vezu sa prijateljicom iz Engleske preko engleske književnosti.

Dovodeći svoju mikro hroniku do savremenosti, Kiš veliča ratno junaštvo Crnogoraca, a zatim slavi poslijeratnu obnovu. U ljudskom i istorijskom smislu, posljednji dio priče je dirljiv i nemoguće ga je čitati bez nostalgije za patriotskim ponosom i vjerom u budućnost te generacije. To je oporo podsjećanje na zajedničku posvećenost koja je davno nestala i koju je danas teško razumjeti. U književnom smislu pak, pasus nudi malo otkriće: on zapravo proširuje domen Kišove ekspresije. Jer on predstavlja, barem koliko nam je poznato, jedini primjer njegovog pisanja koji odobrava zvanična režimska opšta mjesta: "Ne, Crna Gora nije poljoprivredna zemlja. Njene vrednosti su boksit, nafta, železna ruda i druga prirodna bogatstva koja dosad nisu eksploatisana te će ona biti srećnija i lepša zemlja nego ikad pre." Ovaj posve bezazleni entuzijazam spram industrijskog razvoja sadrži dašak žanra socijalističkog realizma koji istoričarka Šila Ficpatrik zove "dečko sreće djevojku koja sreće traktor". Njegov mladalački entuzijazam koji potiče od potrebe (koju će uskoro prevazići) za osjećajem pripadnosti, jedan je od mogućih korijena Kišovog shvatanja štetnog saučesništva Darmolatova, prilagodljivog liričara sovjetske stvarnosti iz Grobnice za Borisa Davidoviča. Zahvaljujući Džin Mekrindl sada malo bolje razumijemo polaznu poziciju onoga što je Suzan Zontag prozvala Kišovim "književnim putovanjem".


 

Tri nepoznate rane pesme Danila Kiša

ODJEK IZ DJETINJSTVA

Ulice sive.
Samoća. Veče.

– Idi kući, sine!
neko strogo reče.

Udariše dijete;
plačuć’ ode putem…

--------------------
--------------------

O gdje si, mama!
O, majko, dođi –

Da djetinjstvo moje
pomiluješ prutem.

Danilo Kiš

(Majka III)



RASKRŠĆE

Pour souvenir à Jean

D. Kiš

Sreli smo se, draga, na raskršću nekom
i pružismo tiho ruke jedno drugom.
Pred nama se pruža u beskraj daleko
staza kojom ćemo ići – možda – dugo.

I dok tvoje lice sija se od sreće,
jer nam taj zagrljaj niko neće smesti,
ja osjećam novo raskršće nas srijeće,
i pitam: rastanci zašto su tako česti?



***

Seoska kafana u ponoćno doba.
U tišini nježno dršće violina;
u jednom kutu, pored flaše vina,
bećar sag’o glavu među dlana oba.

Već mu glas promuko, al još nema mira,
sad pjevuši pjesmu bećarsku i staru,
dok lukavi Cigo – strpav zadnju paru –
tužnu jednu pjesmu po stoti put svira…

Tako sjedim i ja, dugo i očajno,
bludeći u noći sa pogledom snenim –
i vječito šapćem – tiho i potajno –
jednu tužnu pjesmu o očima njenim.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

Pariz, maj 1981.<br><br>foto: maristela veličković
  • MAKARSKA, LETO 1953: U prvom redu, u sredini, Džin Mekrindl, plavokosa devojka u svetloj košulji; uz njenu levu ruku Danilo Kiš, leži
  • Danilo Kiš, Cetinje, 1953.

Pismo iz 1953.

Cetinje, Jugoslavija

12. novembar 1953.

Moja slatka mala Džin:

Ima li ičeg tužnijeg od naše ljubavi? Mora da se pitaš zašto ne pišem. Ne, draga moja Džin, nikada te neću zaboraviti. Pre da ću da zaboravim svoje sopstveno ime, nego tebe, mala moja. Moja šutnja ne znači zaborav. Vidiš koliko je tužno što sam morao da čekam da se moj prevodilac vrati s puta. A tebe sam morao da ostavim u iščekivanju. Oprosti mi. I piši, a ja ću razumeti. Dodirnuću pismo s ljubavlju i razumeti ga na kom god jeziku da je napisano. Samo kad ga je tvoja draga ruka držala.

O moja draga slatka Džin, kad bi samo znala koliko si me usrećila svojom fotografijom koju si mi poslala. Ljubio sam je umesto tvog slatkog lica. Ljubim je svako jutro i svako veče. Kad ne bih bio muškarac, plakao bih, ali nemam suza.

Draga Džin, ti bi možda želela da znaš nešto više o meni. Mora da se pitaš otkud odjednom znam engleski. Ali ne, ja ne znam engleski. Znam da kažem samo "very sorry" i "my very dear". Very sorry sam jer ne mogu da te ljubim i grlim, a za ono drugo znaj da se odnosi samo na tebe. Draga Džin, tvoje pismo mi je pročitao prijatelj čija majka je Amerikanka. On sada piše ovo pismo. Kao što sam već rekao, bio je na putu pa sam ga morao čekati da bih ti odgovorio. Mora da se pitaš kako to da nemam suza. Sve sam ih već isplakao.

Moj otac je bio siroti Jevrejin. Nacisti su ga spalili u nekom konclogoru, a ja sam sa majkom i sestrom živeo u Mađarskoj kod nekih očevih rođaka. Očeva smrt bila je samo prvi udarac. 1947. smo došli u Jugoslaviju, u majčinu otadžbinu. Ovde je i ona umrla u maju 1950. Izgubio sam majku! Sestra mi se prošlog leta udala i sada sam sâm. Ti si mi jedino svetlo i tužna uspomena u životu. Živim sa dedom i ujakom koji se brinu za mene. Ovo ti pišem da bi znala nešto više o meni. Ovo je najmanje što mogu da ti kažem o svom ratnom detinjstvu. Do 1947. sam čuvao stoku, bio sluga i prodavac novina, uvek gladan i uplašen. Zato ne mogu da plačem. Draga Džin, piši mi o sebi.

Koliko sam samo srećan bio kad sam shvatio da bi želela ponovo da dođeš u Jugoslaviju. O, kako bi divno bilo sresti i videti te ponovo. Obećaj mi, Džin, da ćeš pokušati da dođeš. I obećavam da ćemo se videti. I obećaj mi da ćeš da misliš na sve ovo, čak i ako ja tebe zaboravim (a ja tebe neću zaboraviti nikada), i znaj da ću ja uvek da mislim na ovo, i na tebe.

Draga Džin, nemoj da te iznenađuje što ja pišem ovako, jer ja sam pesnik. Evo ti i šaljem dve ili tri svoje pesme. Jedna je za majku, a jedna je ljubavna. Možda ti ih neko može prevesti, a ako ne, sačuvaj ih kao suvenir. Ti si moja inspiracija, a moje pesme su tvoj glas. Šaljem ti i svoju priču o Crnoj Gori. Možda će da te zainteresuje. Piši mi na francuskom koji razumem. Biću ponosan kad mi kažeš: cher i embrasser.

Do sledećeg pisma šalje ti mnogo poljubaca onaj koji će uvek da te voli i uvek da te čeka daleko, daleko.

Danilo

P.S. Excusez-moi, mon cheri Jean, que je tu n’ecris pas en frannjais. Je ne sais pas frannjais presque rien, et je sens pour Toi autant que ni en serbe je ne saurai pas tu dire tout que je pense. Encore une fois te baise. Danilo

(P.S. Oprosti mi, draga moja Džin, što ti ne pišem na francuskom. Ne znam francuski skoro nikako, a osećam prema tebi toliko da ni na srpskom ne bih znao da ti kažem sve što osećam. Još jednom te ljubi, Danilo)

Pismo o Crnoj Gori

posvećeno mojoj prijateljici iz Engleske

Ako te zanima zemlja po imenu Crna Gora ne traži je na mapi sveta ili Evrope, jer ćeš je, veruj mi, teško pronaći. A ako je i nađeš, vrh tvoje olovke može celu da je prekrije!

Pogledaj: na mapi je ona označena sivkasto-smeđom bojom – kao da je neko prosuo kafu; ali to nije kafa – to je tek divlja golet – "karst". Tu su i mala polja, okružena golim planinama: razgalila bi te, kad bi samo mogla da ih vidiš. Ona nisu veća od dva-tri metra kvadratna, a kad bi ih videla, možda bi se setila drevne bajke koja kaže da je ovim krajevima nekad koračao čudesni div, a da su polja tragovi njegovih koraka. A ako negde vidiš traktor veći od ovih polja, nećeš da se iznenadiš kad primetiš seljaka kako ore primitivnom "Adamovom plugom" ili kako kopa tvrdu zemlju motikom. Kad se približiš njegovoj kući, ugledaćeš nisku sušnicu s malim prozorima, na podu ćeš – kada uđeš – videti ognjište. Možda i ne znaš šta je ognjište: to je, prosto rečeno, vatra unesena u kuću i položena na pod. Iznad plamena s tavanice visi glinena posuda vezana konopcem. U njoj se kuva dobro osušena šunka, poslednja koja im je ostala, koju će ipak ponuditi tebi, jer si gošća. Izneće ti i vina – ako si u delu Crne Gore gde se uzgaja vinova loza, kao u Crmnici – pa ćeš da piješ slatko crno vino i ne znajući da ga je iscedila ovdašnja sirotinja svojim bosim stopalima. Gde god da kreneš, svako će da te ponudi svojim vlastitim niskim tronošcem da na njemu sediš kraj ognjišta zacrnjenog od dima. I reč "crnogorski" za tebe više neće da označava samo veselu šarenu narodnu nošnju, nego nešto manje šareno, ali intenzivnije.

Nemoj da se iznenadiš ako ti se zemlja i ljudi učine grubim. U mnogim ovdašnjim kućama na zidovima još stoje sablje koje bi ti, kad bi znale da pričaju, prikazale svu grubost ljudi. Ispričale bi ti priču o pradedi i dedi tog seljaka s polja koji su vodili teške bojeve s Turcima i kako je mala planinska Crna Gora stolećima bila poprište krvavih bitaka. Dok su sve susedne zemlje, praktično ceo Balkan, patile pod ovim opasnim zavojevačem, Crna Gora je bila zemlja slobode i niko nije mogao da je potpuno pokori.

Ova dugotrajna borba stvorila je velikog umetnika reči koji je uobličio večan spomenik crnogorskom patosu i hrabrosti. Ime mu je Petar Petrović Njegoš, a bio je pravoslavni vladika Crne Gore i najveći pesnik celog južnog dela Jugoslavije sa svojom lirsko-epskom poemom Gorski vijenac. Ovde moram da pomenem kako je tvoj filozof i pesnik Milton imao veliki uticaj na njega i njegove filozofsko-teološke stavove koje je objasnio u svom spevu Luča mikrokozma, baš kao što je Milton objasnio svoje u Izgubljenom raju. Nemam nameru da ti još mnogo pričam o istoriji. Samo pažljivo pročitaj Gorski vijenac – preveden je na engleski još davno – i znaćeš sve o crnogorskom mentalitetu.

Tokom Drugog svetskog rata, Crna Gora je – kao i uvek – bila jedna od prvih republika koje su podigle ustanak protiv talijanskih fašista koji su hteli da okupiraju ovu siromašnu zemlju sa nešto malo obale i neosvojivim planinama. Ima mnogo grobova rasutih duž cele zemlje sa imenima mnogih narodnih heroja svedoka ove herojske borbe.

Nakon ovog rata Crna Gora je stekla nezavisnost i jednaka prava. Sada je deo federacije kao Narodna republika sa vlastitim Centralnim komitetom koja ulaže mnogo truda u obnovu s ciljem da dokine večnu pasivnost. A ako prođe nekoliko godina pre tvoje druge posete Crnoj Gori, moći ćeš da vidiš njen uspon mnogo bolje nego danas. Ova zemlja ima sve uslove da bude aktivan deo Jugoslavije i da unutar nje doživi procvat. Da samo na tren vidiš Titograd, njen glavni grad, obnovljen iz ruševina, imala bi priliku da svedočiš njenom brzom razvoju. Ne, Crna Gora nije poljoprivredna zemlja. Njene vrednosti su boksit, nafta, železna ruda i druga prirodna bogatstva koja dosad nisu eksploatisana te će ona biti srećnija i lepša zemlja nego ikad pre. Evo vrlo kratko i nekih činjenica: Titograd je sada već obnovljen, izgrađena je pruga Nikšić – Titograd, kao i velika železara u Nikšiću. Osim ovoga, počela je i izgradnja velike pruge od Beograda do Bara na našoj obali. Izgled naše zemlje kao i njenih ljudi se promenio i menja se iz dana u dan. A tebe, strankinju i gošću, kad opet dođeš u našu zemlju, dočekaćemo sa šunkom i vinom, ali ćemo takođe i da uživamo u obilju svega što volimo.

Kiss Danilo

Preveo: Žižek Franc

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net