Loader

Intervju: Borislav Čičovački, muzičar i pisac

Teret prošlosti

19.februar,14:59

„Raseljavanje ljudi, promena spoljašnjeg životnog okruženja i njegova višeslojna refleksija na čovekov duševni i emotivni život, neiscrpna je tema prevashodno zbog ogromnog broja mogućih varijanti psiholoških reakcija u izmenjenim uslovima, koji su uvek nepoznati i nepredvidljivi."

Rođen u Somboru, diplomirao i magistrirao obou na Akademiji umetnosti a biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu, predavao obou na fakultetu, nastupao kao solista sa raznim orkestrima u zemlji i van nje, kolibretista dve opere Isidore Žebeljan, pisac pet romana – U starini ime mu beše Hemus, Crni kos a po polju božuri, Rastanak u četiri prizora, Raskovnik, Muve na uzglavlju, dve zbirke pripovedaka Nedopisane biografije ili Pismo iz Amsterdama, i O smrti i povratku, i jedne istorijske fantazmagorije Potamneli anđeli balkanskih ratova, Borislav Čičovački je 1991. godine otišao za Amsterdam.

Od prošlog meseca u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu igra se predstava Ostavite poruku koju je napisala i režirala Vida Ognjenović po delu njegovog romana U starini ime beše mu Hemus.

VREME: Povodom premijere u SNP-u, rekli ste da ste se temom izbeglištva bavili u nekoliko romana, ali da je niste ispisali. Šta vam je zanimljivo u toj temi?

BORISLAV ČIČOVAČKI: Raseljavanje ljudi, promena spoljašnjeg životnog okruženja i njegova višeslojna refleksija na čovekov duševni i emotivni život, neiscrpna je tema prevashodno zbog ogromnog broja mogućih varijanti psiholoških reakcija u izmenjenim uslovima, koji su uvek nepoznati i nepredvidljivi. U takvim situacijama dimenzija neočekivanog i razotkrivajućeg je velika, kroz njih se prelama celokupan čovekov život – i njegov i njegovih predaka – a utire se iracionalan put za potomke, pun nerazjašnjenosti i nesporazuma. Jer prva generacija emigranata zauvek prestane da bude relevantna za zemlju iz koje je otišla, a nikad ne postane ravnopravan faktor u zemlji gde se nastanila. To su seobe koje se ostvaruju uz prisustvo jezičke barijere. Takvo dvojstvo nepripadanja podloga je za ispoljavanje veoma različitih, ali uvek intenzivnih psihološko-emotivnih reakcija, koje utiču na sve međuljudske odnose. Upravo se na taj način prikazuje i objašnjava suština Selimovićeve misli da „čovek nije drvo“. Čovekova fizička pokretljivost prevazilazi njegovu sposobnost psihološko-emotivnog prilagođavanja. U tom aspektu, čovek je trom i previše vezan za (svoju) prošlost, kao za jedinu njemu opipljivu i vidljivu osobenost ličnog identiteta.

Da li u vašim knjigama ima vas, vašeg iskustva odlaska iz zemlje?

Razjašnjenje odnosa između mog života i moje književnosti dao mi je veličanstveni pisac Imre Kertes (kod nas, nažalost, veoma oskudno objavljivan): „Svoj život smatram sirovom građom za svoje romane.“ Kertes je time zapravo rekao da samo ono što je proživljeno i doživljeno (lično ili putem empatije) može da proizvede emotivnu buru u umetniku, piscu, neophodnu da postane unutrašnje nadahnuće i potreba da se ispriča, tj. pretvori u emotivnu poruku kroz umetničko delo. Taj stav blizak je Kišovom razmatranju o dokumentu, kao materijalnom odrazu ili prethodnici emotivnih zbivanja, jer – opet prema Kertesu – „u romanu nisu važne činjenice, nego ono što se pridodaje činjenicama“. Stoga je moje lično iskustvo života u emigraciji, kao jedan od najsnažnijih doživljaja, direktna osnova za razmišljanje i pokušaje odgonetanja tajne čovekove pripadnosti ovom svetu.

Kome su potrebnije teme iz izbeglištva: onima koji nisu otišli ili onima koji jesu?

Tema emigracije i izbeglištva, kao prizma kroz koju se prelamaju nedokučiva stanja ljudske svesti i emocija, isprovocirana promenom mesta života, a time i narastajućim strahom i nesigurnošću, jedna je od večnih tema, potrebna svakome ko želi i sme da se upusti u istraživanje nepojamnih a naslutljivih predela ljudske duše. Zanimljivo je biti svestan da reakcije na takve promene postoje i kod drugih živih bića. Veoma je rečita opservacija do koje je, u svojim istraživanjima pesme ptica, došao veliki francuski kompozitor Olivije Mesijan: ptice iz egzotičnih krajeva, koje ne žive na istom kontinentu i nikada u prirodi ne dolaze u međusobni kontakt, stavljene zajedno u isti kavez pevaju sasvim drugačije nego kad su same ili kad su u svom prirodnom okruženju.

Kako vaše romane komentarišu čitaoci sa izbegličkim iskustvom?

Nijedna tematika koja tretira stalnu pojavu u ljudskim životima ne iscrpljuje sama sebe, nego se prostire na čovekovu ukupnost. Tako, u zavisnosti od interesovanja, čitaoci različito pristupaju mojim knjigama: čitaoci sa emigrantskim iskustvom porede svoje iskustvo sa onim opisanim u knjizi, dok ostali traže i pronalaze neke druge stepene usklađenosti sa sopstvenim životom. Možda nadahnuto čitanje i nije ništa drugo do potraga za duhovnim i emotivnim istomišljenicima, potraga za utehom u sferama opšte ljudskog, a opet posebnog i jedinstvenog doživljaja. I pisac i čitalac knjigama traže svoju specifičnu jedinstvenost, kojom je obdaren svaki čovek.

Poslednje izdanje

Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije

Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve