UNHCR i izbeglički strahovi >

Novi zid za održivi povratak

UNHCR sa svojim viđenjima, kao što objavljujemo u ovom dodatku, ima svoje argumente i u pravu je – zaista bi bilo vreme da se izbeglička problematika skine „s dnevnog reda", ali bi bilo i vreme da se Hrvatska i ostale zemlje potpisnice počnu pridržavati Bečkog sporazuma i Aneksa G, koji su prećutno ukinuli

Više od 20 godina izbjegli Srbi iz Hrvatske ne mogu riješiti svoje probleme: status quo je sa sukcesijom općenito, ali države će trajati – mnogi izbjegli neće dočekati bar nekakvo, ako ne baš sasvim pravedno, rješenje svojih statusnih, stambenih ili bilo kojih drugih problema ako se stvari nastave (ne) rješavati ovim tempom.

PREPORUKE: UNHCR je, kao da uslišava želje (svih) hrvatskih vlasti, donio preporuke da se počne s ukidanjem statusa izbjeglih Srba iz Hrvatske. Kao i mnogo puta dosad, izbjegli su se našli pred novim zidom koji ih dijeli od (održivog) povratka, pravde i njihovih prava i imovine: sasvim logičan osjećaj, jer su očekivali da će njihovi, bar osnovni, problemi biti riješeni prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju prošle godine. Ali nisu, i posve su u pravu oni koji se i danas pitaju kako je Hrvatska mogla uopće dovršiti poglavlje o pravosuđu i vladavini prava u pregovorima u pridruživanju, kao što nisu u pravu oni koji se danas čude što se svi problemi koje izbjegli imaju sa hrvatskom državom rješavaju sporije nego što su se – također sporo i sa otporima – rješavali prije nego što je Hrvatska dobila svoju zvjezdicu na zastavi EU.

Upravo odatle i izbjeglički strah da će preporuke UNHCR-a dodatno zakočiti sve nade koje još nisu napustili: u izbjeglištvu mnogi teško žive, preživljavaju, a s druge strane, u Hrvatskoj imaju imovinu ili neka oteta prava koja bi im, taman se nikada ne vratili „na svoje", kad bi ih uspjeli vratiti, sasvim sigurno olakšala život u zemlji u kojoj žive, u kojoj im barem time izbjeglički status ostavlja neku nadu – da će se vratiti, da će dobiti svoju imovinu, ušteđevinu, pravdu...

A svega toga nedostaje. Dok se vlast i dio javnosti u Hrvatskoj bave ćiriličnim pločama u Vukovaru (nije riječ o dvojezičnim pločama!) i eventualnim referendumom o ćirilici – kao da o ljudskim pravima treba odlučivati referendumom – dotle se u pozadini događaju nove nepravde. Ne treba se na ovom mjestu podsjećati da su na sceni i dalje diskriminacija, neprovođenje ustavnih odredbi o manjinskom udjelu u javnoj vlasti (širom Hrvatske), nerijetko jezik mržnje (koji nije svojstven samo hrvatskom društvu), već treba primijetiti da se već uobičajenim birokratskim začkoljicama pred kojima stoji svatko tko pokuša vratiti nešto svoje pridružila i nova opstrukcija, sudska.

SUMRAK PRAVDE: Jasnije je primijećena tek kad se pokazala brojnijom: u mjestu Krnjak kod Karlovca, u kuće srpskih izbjeglica useljeni su etnički Hrvati, odlukom države. Vlasnici su kuće uspjeli sudski vratiti, ali su im sudovi „odrezali" da moraju platiti dotadašnjim stanarima – ne država, koja je to svojom odlukom omogućila, već oni – silne milijune kuna koje su ovi navodno uložili u tuđe nekretnine.

Prije nekoliko dana, jednoj izbjegličkoj srpskoj porodici je kuća trebala otići na dražbu, zato što nemaju 1,3 milijuna kuna da isplate ulaganja privremenim korisnicima, koji su nekoliko godina živjeli u njihovoj kući i bavili se ugostiteljstvom. Krah sudstva i sumrak pravde, kaže Petar Kunić, koji se u svoju kuću vratio 2003. godine. „Ni kriv ni dužan moram napustiti svoje iako je Vlada RH, kada je premijerka bila Jadranka Kosor, donijela odluku da će Hrvate koji su ulagali u naše kuće obeštetiti država, ali taj zaključak nitko nije sproveo i ostao je samo mrtvo slovo na papiru", kaže Kunić. On dodaje – pokazujući fotografije – da je „nevjerojatno da je sud odredio da izvedeni radovi vrijede 1,3 milijuna kuna, kad ni kuća u cjelini ne vrijedi toliko, te smatra da je sve to etnički motivirano".

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac kaže da je ukupno 15 srpskih obitelji u sličnoj situaciji, te da Hrvati koji su besplatno godinama koristili kuće izbjeglih Srba sada od njih potražuju ukupno pet milijuna kuna za razne adaptacije.

„Sudovi sude po nacionalističkim kriterijima, pristrano, etnički, na način da su privremeni korisnici Hrvati debelo zaštićeni, a Srbi vlasnici – bez ikakve zaštite", kazao je Pupovac, te je odmah izložen nacionalističkim napadima desničara, koji čak pozivaju i na njegovu krivičnu odgovornost. Ako je sve to – uz sve već viđeno – moguće u današnjoj evropskoj Hrvatskoj, ne treba se pitati zašto se izbjegli koji su još u tom statusu plaše da nikad ništa svoje neće vratiti.

UNHCR sa svojim viđenjima, kao što objavljujemo u ovom dodatku, ima svoje argumente i u jednom je zasigurno u pravu – zaista bi bilo vrijeme da se izbjeglička problematika skine „s dnevnog reda", ali bi bilo i vrijeme da se Hrvatska, a i ostale zemlje potpisnice, počnu pridržavati Bečkog sporazuma i Aneksa G, o kojem također ima riječi u dodatku, a kojega su – tako kažu činjenice – svi prešutno ukinuli.

Glasno ukidanje izbjegličkog statusa hrvatskim Srbima stoga ima posebnu težinu.


 

Objavljivanje ovog članka omogućeno je uz finansijsku pomoć Evropske unije. Sadržaj članka odgovornost je isključivo nedeljnika „Vreme“ i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.



POŠALJI KOMENTAR ODŠTAMPAJ TEKST
 


PRIKAŽI SVE KOMENTARE (0)



Projekat "Pogled uprt u evropsko pravo: Izbeglice i azilanti", finansira Evropska Unija (preko Delegacije EU u Srbiji) kroz program "Jačanje medijske slobode u Srbiji"

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net