Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Stiče se utisak da Vlada Srbije nastoji da drži sve privredne konce u svojim rukama i da direktno upravlja privrednim procesima, umesto da se to čini indirektno, makroekonomskom politikom
Udarna vest od 6. marta 2001. godine odnosi se na „državno pravo uvoza sirove nafte i naftnih derivata“, kako je to, prema „Politici“ od 7. marta, formulisao premijer Vlade Srbije. Jednostavnije rečeno, Vlada Srbije je svojom uredbom preuzela monopol na uvoz nafte i derivata, a slične uredbe, odnosno uvođenje državnog monopola, najavljene su za uvoz i prodaju kafe, cigareta, alkoholnih pića i za državni monopol nad igrama na sreću. Ove poslednje ostavićemo po strani. Ostavićemo, za trenutak, po strani i pitanje ustavnosti ovih uredbi, jer nas je premijer, kada je svojevremeno govorio o potrebi kontrole nad centralnom bankom, poučio da „ni ova država koja sada postoji nije po Ustavu“. Okrenućemo se ekonomskoj suštini. Hvale vredan je dogovor oko trećeg operatera mobilne telefonije kada je u pitanju jačanje konkurencije. Setićemo se da je ugovor o prodaji dela Telekoma sklopljen 1997. – upravo u vreme kada je EU ukinuo monopole svojih članica na telefoniju, što je dovelo do naglog pada cena ovih usluga u EU-u, i da je njime na određen rok uveden monopol u našoj zemlji za investitore koji su ga u svojim državama izgubili. Pa je, u krajnjoj liniji, dobro što je i nova vlast uspela da nađe sebi mesto (i valjda prihod za državu) u toj igri. Ponuda će biti veća i raznovrsnija, pa treba očekivati da će to uticati i na cene. Na drugoj strani, potez sa uvođenjem monopola na uvoz nafte i derivata (i kasnije cigareta, kafe, alkohola) obrazlaže se potrebom efikasne naplate poreza i doprinosa. Nije sporno da država mora da smanji poresku evaziju, ali je u ovom slučaju to dobro objašnjenje za naivne. Kao da privatna cisterna sa benzinom može da uđe u zemlju kroz neki kolektor za otpadne vode ili preko nekog planinskog vrha i da zaobiđe carinsku kontrolu već na granici gde se, pored carine, mogu naplatiti i akcize i porez, odnosno dažbine koje će se naplaćivati na izlasku iz rafinerija. I briga za motore naših automobila zbog kvaliteta goriva je „dirljiva“: treba li sada da očekujemo i monopol na uvoz limuna, koji bi mogao biti genetski modifikovan i štetan po zdravlje samih građana, a ne njihovih automobila. Nije jasno ni šta se događa sa firmama koje su kupile robu i zaključile uvoz na osnovu važećih propisa. Ni sa onim privatnim preduzećima koja su legalno poslovala a sada su upućena na snabdevanje u monopolskim uslovima.
Čini se, ipak, da je stvar u nečem drugom. Ovaj potez mogao bi se tumačiti i kao nastojanje da prilikom, na primer, buduće privatizacije naftne privrede u paketu bude i monopol, koji će joj podići cenu. U pravcu prodaje monopola su i pritisci da se zaštiti automobilska industrija (istorija njene zaštite duga je preko 45 godina): uz carinu od, na primer, 25 odsto „strateški partner“, čija se vozila uvoze kao „repromaterijal“, velikom razlikom u ceni isključuje sa ovog tržišta konkurente na čija se vozila plaća carina. To bi moglo ležati i u osnovi ideje da se veliki gubitaši najpre „osposobe za proizvodnju“, pa tek onda prodaju. Inače će kapital uložen u to „osposobljavanje“ biti bačen. I to bi mogao biti put kome se ne vidi kraj.
Kada je sredinom januara (tada budući) premijer – na opasku urednika „Ekonomist magazina“ da ako Narodna banka ne sluša onda će Vlada Srbije da je razvlasti odgovorio: „Da, tačno…“, tada je to još uvek moglo da izgleda kao lapsus čoveka koji se, inače, u istom intervjuu izjasnio kao pristalica liberalne ekonomije. Ali kada se pogleda sled događaja posle toga – najava odlaganja privatizacije velikih gubitaša do njihovog oporavka, predlog o novom uvlačenju elektroprivrede u socijalnu funkciju besmislenom blok-tarifom (i „povlastice“ za socijalno ugrožene u kreditima za ugalj), preusmeravanje donacija za struju na uvoz đubriva (kao da je Bog garantovao da će tokom celog februara i marta temperatura iznositi dvadesetak stepeni i kao da donatori, kada se ponovo zatraže donacije, neće zapitati zašto Vlada preusmerava ta namenska sredstva, pa traži nova) – sve do ove najnovije uredbe – stiče se utisak da Vlada Srbije nastoji da drži sve privredne konce u svojim rukama i da direktno upravlja privrednim procesima, umesto da se to čini indirektno, makroekonomskom politikom. Pri tome je spremna da svojim uredbama derogira i zakon i ustavnu nadležnost, baš kao što je to činila i svrgnuta vlada (samo ovog puta pošteno). To kao da već postaje sistem. A taj sistem je suprotan našem strateškom cilju – ulasku u EU – i bližim usputnim ciljevima i potrebama, kao što su liberalizacija i tranzicija u tržišnu ekonomiju, članstvo u STO-u, podrška međunarodnih finansijskih institucija, obiman priliv direktnih investicija… Vlada ima pravo na svojih sto dana da bi njen ulazak u reforme postao transparentan. Ali to ne podrazumeva i pravo na poteze u retrogradnom smeru.
A nije sporedno ni pitanje da li ovim uzurpiranjem nadležnosti federacije Srbija ne pokazuje da se i ona definitivno odriče savezne države. Crna Gora je to svojevremeno učinila braneći se od Miloševića. Od čega se sada brani Srbija?
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve