Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Portugalska muzičarka koja je svirala na najneobičnijim mestima u Evropi, Severnoj i Južnoj Americi, za "Vreme" piše o utiscima sa svojih putovanja i nastupa
Kao muzičarka poreklom iz Lisabona, trenutno nastanjena u Portu, pokušala sam da smisao svog bavljenja muzikom pronađem u nastupima na različitim mestima i u različitim kontekstima. Pišem ovo iz Malmea, u Švedskoj, malo nakon što sam (akustičarski, bez pojačala) održala koncert na završnoj večeri festivala AltCom – nastup je bio u jednoj burekdžinici, koju drže crnogorski iseljenici… Moj „stejdž“ je ovog puta bio zapravo pult na kojem služe ćevapčiće, burek, i druge đakonije… Iako nije bilo opreme ni ozvučenja, ipak se u tom prostoru našlo mesta za… disko osvetljenje i specijalne efekte!
Ponekad tako sretnete neke neobične ljude, i zateknete se u neobičnim situacijama. Jednom sam bila zamoljena da održim koncert u prodavnici čarapa, u Sijetlu, i to tokom radnog vremena. Iznenađene mušterije bi u uglu radnje ugledale devojku kako svira ukulele i peva, i nisu bili sigurni kako da reaguju… U Roterdamu sam nastupila u baru nazvanom „Magic“, kao predgrupa muzičaru poznatom kao Heri Meri (Harry Merry), verovatno jednom od najzanimljivijih autsajderskih imena na savremenoj sceni; znam da je nastupao i u Srbiji. Sledećeg dana zatekla sam sebe kako radim na raspodeli pošte po zgradama u Roterdamu, jer me je Heri zamolio da mu pomognem oko distribucije pošiljaka, što je zapravo njegovo zanimanje, kad se ne bavi muzikom.
NEOBIČNA MESTA, DRUGAČIJI LJUDI: Muzičke turneje su nešto što može da vas postavi u niz neočekivanih situacija. Ipak, to je moj omiljeni način putovanja; uglavnom putujem sama i u prtljagu nosim svoj mali instrument, ukulele, i ajpod – to je sve što mi je potrebno za nastup. Prošlog juna sam po prvi put koncertrirala na severu Italije – tada sam nastupila u Teatru Altrove u Đenovi, a zatim sam se zaputila ka malom alpskom naselju Gati (Gatti), čiji broj stanovnika iznosi tri (?!). Tamo sam nastupila u prostoru nekadašnje osnovne škole, gde je hipi par iz Milana osnovao alternativni kulturni centar (Lunalpina Frattoria Creattiva) – to je mesto gde se odvijaju radionice i razne druge aktivnosti. Ljudi koji žive po okolnim planinama došli su da bi videli moj koncert, uključujući decu i starce; dok sam svirala, iz susedne prostorije je dopirao zanosni miris fokače koja se tamo spremala. Noć sam provela u mestu Sondrio, zatim nastavila do Venecije, gde me je organizator u čamcu odveo pravo do privatne žurke u jednoj napuštenoj staklenoj bašti. Bila je to žurka povodom otvaranja Bijenala arhitekture, a događaj je organizovao časopis „Elle Decor Italia“ – o tim detaljima niko me nije unapred obavestio, tako da sam iznenada zatekla sebe u društvu jedne potpuno drukčije publike, koju su činili predstavnici visokog društva iz Milana i Venecije. Tu je bio i šef prestižnog magazina „Elle“, a ja sam sa čašom šampanjca nazdravljala i smeškala se zvanicama u tom dozlaboga izveštačenom ambijentu. Osećala sam se kao da sviram na nekoj svadbi. Ipak, kraj turneje bio je u jednom sasvim finom milanskom baru, pod nazivom Gatto. (Samo hoću da naznačim da ja takođe sviram i u nekim sasvim normalnim, uobičajenim mestima).
Neko vreme sam provela u Brazilu. U toj zemlji svakodnevica prilično nalikuje na prozaične sadržaje njihovih TV sapunica, ali ipak i tu sam iznašla neka sasvim neobična mesta za nastupe, kao što je bio onaj u mestu Vila Velja, u državi Ešpirito Santo. Tamo sam svirala na benzinskoj pumpi, u okviru koje se nalazi prodavnica stripa i izložbeni prostor (nešto kao tamošnja verzija pančevačke „Elektrike“, za one koji su upoznati sa pančevačkom andergraund scenom). Nakon što su na prostor ispred benzinske pumpe postavili pojačala i mikrofone, svirala sam pred publikom od nekih petnaest ili dvadeset ljudi koji su došli da vide izložbu i čuju koncert, a tu su bili i vozači u svojim automobilima, kao i radnici na pumpi koji su sipali gorivo, uz ponekog slučajnog prolaznika.
Ono što sam primetila tokom boravka van Starog kontinenta je da u zemljama kao što su SAD i Brazil ljudi žive za sadašnji trenutak, potpuno su usredsređeni na „sad i ovde“. Prema mom mišljenju, sličnu životnu filozofiju upražnjavaju i ljudi sa Balkana, koji su takođe vrlo spontani u svojim postupcima (da, dragi čitaoče „Vremena“, govorim upravo o ljudima kao što si ti). Ova razlika u shvatanju smisla vremena koje nam je na raspolaganju je upravo to što omogućava da se ljudi brzo prilagode situaciji. U San Francisku su me očekivali bubnjar i basista koji su već uvežbali sav materijal pre nego što sam se uopšte tamo pojavila, i to zahvaljujući sjajnom muzičaru Nilu Martinsonu, koji je prihvatio da pronađe ekipu lokalnih muzičara koji bi samnom sarađivali. Svirali smo u prostoru pod imenom The Vortex Room, možda jednom od najboljih andergraund klubova u kojima sam ikada nastupila, a koji je, nažalost, nedavno zatvoren, kao i mnoga slična mesta u San Francisku, zbog veoma visoke cene zakupa prostora. Bio je to klub koji je imao nešto od dizajna Barbarele ili crtanih filmova kao što su Dšetsons, dakle, u stilu naučne fantastike šezdesetih, i svi koji su se tamo kretali ili radili izgledali su i ponašali se kao da glume u filmu iz tog perioda.
Slična filozofija „sve može“ vlada i na južnoameričkom kontinentu. Drugog dana nakon dolaska u Sao Paulo pokrenula sam bend Indiozinjuš psikudelikuš („Mali psihodelični Indijanci“), a bilo je to samo par dana pre nego što sam imala koncert sa dvojicom muzičara (bubnjarem i basistom) u tamošnjem klubu Kaza du Manša. Već petog dana bilo nas je petoro u grupi – ja sam pevala i svirala ukulele, tu je bio još bas, bubnjevi i dve gitare – nakon dve ili tri probe bili smo spremni! Ovaj bend pratio me je ne samo na koncertu u mestu Bragansa Paulišta, nekoliko sati udaljenom od Sao Paula, već i na svirci u Rio de Ženeiru.
ODAKLE DOLAZIM, KUDA IDEM: S obzirom na to da dolazim iz Portugalije, možda bi trebalo da kažem nekoliko reči o sredini iz koje potičem, mada je to uvek najteže. Moj prvi javni nastup bio je 2004. godine, u „Nedeljnom varijeteu“ – bio je organizovan od strane ljudi koji su se bavili muzikom i plesom, a koji su imali razumevanja za amatere željne nastupa, kao što sam bila ja, devetnaestogodišnja Rita. Postojala je i zadata tema, te večeri to je bilo „ponavljanje“, i svako je trebalo da izvede svoju verziju Elvisovog hita „You Are Always in My Mind“. Pozvala sam trojicu prijatelja da mi se pridruže na sceni – jedan je samo stajao sa abažurom na glavi (nazvali smo zato grupu „Svetleći orkestar“), drugi je čitao novine, a treći je, sa maskom Šilje na licu, svirao solo na saksofonu dok sam ja pevala i svirala sintisajzer – moje lice bilo je uvijeno u zavoje, a na glavi plava perika… Nekom igrom slučaja naša fotografija je završila na naslovnoj stranici kulturnog dodatka najtiražnijeg španskog dnevnog lista „Pais“, uz nadnaslov „Elektro-punk se vraća u Lisabon“! Od tog vremena doživela sam mnoge uspone i padove – „uspon“ je bio kada sam 2011. nastupila ispred možda najpoznatijeg portugalskog muzičara na internacionalnoj sceni, poznatog kao The Legendary Tigerman. Bilo je to u arenama u Portu i Lisabonu, pred publikom u kojoj su bile hiljade ljudi, u vreme kada ni moj prvi album još nije bio objavljen. Dakle, nastupila sam solo – samo ukulele i glas, što se vrlo retko dešava u tako velikim dvoranama. Međutim, tokom prošle godine moj rad u domovini bio je na nizbrdici, kada je nekoliko koncerata odloženo što zbog manjka sredstava, što zbog manjkave organizacije.
I napokon – nekoliko reči o Balkanu! Ove godine imala sam ne jednu, već dve balkanske turneje. U aprilu sam održala 12 koncerata u svim zemljama bivše Jugoslavije, osim Bosne, a uključujući Kosovo, a u avgustu sam se vratila u Srbiju i Makedoniju, uz završni nastup na Pančevačkom filmskom festivalu. U zemljama bivše Jugoslavije sam uvek uspostavljala dobar odnos sa publikom. Zaista zvuči neobično, ali Srbija je bila prva zemlja u kojoj sam zvanično nastupila van Portugalije – bilo je to 2006. godine, na Grrr!, Internacionalnom festivalu autorskog stripa u Pančevu. Na tom nastupu u Pančevu sam takođe prvi put uopšte nastupila kao Rita Braga, a ne pod jednim od brojnih pseudonima koje sam u to vreme koristila. Ove godine sam proširila listu mesta u kojima sam svirala, uključujući Beograd, Užice, Novi Sad i Suboticu, nakon što sam nekoliko godina nastupala isključivo u južnobanatskom regionu, u mestima kao što su Banatsko Novo Selo i dr.
Ovih dana moj glavni nastup u Malmeu bio je u okviru programa Too Cute To Puke, koji organizuje klub koji bukira isključivo nastupe ženskih izvođača. U okviru četvrte godišnjice njihovog rada, ja sam pozvala devojke koje sam srela na strip festivalu – one su iz Švedske, Srbije i Bosne – da mi se pridruže na nekoliko pesama. Dakle, ponovo bend za jedan nastup! Bilo je puno problema u Švedskoj, s obzirom da su mi dokumenti, novac i ajpod bili ukradeni, ali bar na sceni imam prateću grupu koju čine dve Karmensite, „Klaus Nomi“ i Velika mama!
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve