Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
biznismen
Osnovni podaci: Oskudni. Rođen 1961. u Herceg Novom. Posle srednje škole, upisao je Saobraćajni fakultet u Beogradu, smer Vazdušni saobraćaj. Diplomirao 1997. radom „Uticaj profila i režima leta na operativne troškove aviona za regionalni saobraćaj“. Nikada nije radio u struci. Preživeo atentat 14. novembra 2014.
Karijera: Počeo u „Spektra grup Beograd“, privatnoj promotivnoj firmi gde je ubrzo postao direktor marketinga. „Tu sam naučio da slušam, a ko nauči da sluša, ume i da naređuje“, priznao je.
„Spektra“ je pod njegovim vođstvom vodila izbornu kampanju DS-a. Zlobnici su tvrdili da je to stvar poštovanja kumstva, naime, Milan Beko i Zoran Đinđić su kumovi, krstio je Đinđićevog sina Luku.
Kad je „Spektra“ upala u finansijske teškoće, otkupio je firmu. Širi posao pa je otpočeo saradnju sa strancima, osnovao je trgovačku firmu „Dibek“, i pod pokroviteljstvom Slobodana Radulovića, tadašnjeg direktora „C marketa“, postaje firma od nacionalnog značaja kao najveći uvoznik roba širokog asortimana kućne hemije, kozmetike i žvaka. Nakon toga je, kako ističe, iz patriotskih razloga ušao u politički život, preciznije u Vladu Srbije, i postao ministar u kabinetu Mirka Marjanovića.
Ministar: Kao nestranačka ličnost, 1994. godine postao je ministar za ekonomsku i vlasničku transformaciju. Bio je uključen u mnoge važne poslove: koordinaciju gasa i nafte, Fond za razvoj, prodaju 49 odsto vlasništva „Telekoma“. Autor je Zakona o privatizaciji koji je važio do 2001.
Iz vlade Mirka Marjanovića je 13. avgusta 1999. prebačen u saveznu vladu Momira Bulatovića, na funkciju ministra za privredu. Zbog bliskosti sa Miloševićevim režimom 1999. godine dospeo je i na listu građana SRJ kojima je zabranjen ulazak u EU.
Biznismen: Učestvovao u privatizaciji spoljnotrgovinske firme „Rapid“, prodaji srpske telefonije grčkom OTE-u i italijanskom STET-u (1998), privatizaciji srpskih mlekara (2003–2005), kupovini akcija aranđelovačkog „Knjaza Miloša“ (2005), privatizaciji beogradskih „Večernjih novosti“ (2006), preuzimanju „C marketa“ (2005–2006), kupovini akcija „Luke Beograd“ (2005). Prema sopstvenom priznanju, vlasnik je ili suvlasnik u više od 60 firmi u Srbiji.
Stranački angažman: Posle 5. oktobra vraća skupštinski mandat poslanika u Veću građana savezne skupštine koji je zadobio kao prvi na listi JUL-a u izbornoj jedinici u Kragujevcu. Otišao je iz Srbije 2001. i vratio se godinu dana kasnije.
Miloševićev čovek: „Da sam na vašem mestu, pozvao bih Milana Beka i Borku Vučić i našao im neki posao. Oni su jako korisni i mogli bi da vam pomognu.“ Tako je, sudeći prema knjizi „Moj sukob sa prošlošću“ Čedomira Jovanovića, Slobodan Milošević savetovao političke protivnike iz DOS-a.
Zaštitar: Kao predsednik Upravnog odbora „Zastave“, predložio je formiranje „živih štitova“, pozvao radnike „Zastave“ da svojim telima štite fabriku koju je bombardovao NATO 1999.
Ekstraprofiter: DOS-ova Komisija za istraživanje zloupotreba u privredi nije uspela da mu naplati porez na ekstraprofit od 1,1 milion nemačkih maraka i da sudski ospori njegovo učešće u vlasništvu nad „Rapidom“ (jer, navodno, privatizaciju nije platio).
Grad na vodi: Kupovinom „Luke Beograd“, Beko je sve učinio da postane vlasnik „Grada na vodi“, gde je planirao da na milion kvadratnih metara izgradi poslovno-stambeni prostor. Beko kaže da je njegov plan Vučić preuzeo pod imenom „Beograd na vodi“. „To rešenje predstavlja uspešnu fotokopiju projekta koji je napravio arhitekta Danijel Libeskind i ni po ekonomskim ni po bilo kojim drugim argumentima se ne razlikuje od našeg rešenja „Grad na vodi.“
Prijatelj Tomislava Nikolića: Prijateljstvo je javno potvrdio podrškom Nikolićevom štrajku „glađu i žeđu“, posetivši ga u bolnici tokom oporavka. Kad su Tomislava Nikolića pitali hoće li Beko imati povlašćen tretman ako SNS dođe na vlast, Nikolić je bez razmišljanja odgovorio: „I do sada je imao povlašćen tretman.“
Prijateljstva: „Ništa dobro nisam dobio iz svojih prijateljstava. Sa Slobodanom Miloševićem sam ostao prijatelj do kraja, ali sam izgubio privatnu firmu zbog državnog angažmana. Kod Đinđića, kuma, napustio sam Srbiju zbog netrpeljivog pritiska prema meni i mojoj deci u školi. Kažu da sam kod Vojislava Koštunice najviše profitirao, a nisam prošao loše, ali jedina noćna sednica Vlade Srbije je bila zbog mene kada su Miroljub Labus i Predrag Bubalo na silu boga hteli da lošija ponuda prođe u ‘Knjazu Milošu’. Ni Boris Tadić mi nije bio naklonjen, već skoro i neprijatelj.“
Optužbe i afere: Na Bekov račun optužbe su upućivali nekadašnji partneri – Slobodan Radulović, Stanko Cane Subotić… U krivičnoj prijavi koju je podneo Savet za borbu protiv korupcije navedeno je da je bivši ministar za privredu i privatizaciju Predrag Bubalo prećutao pravu vrednost akcija „Luke Beograd“. U oktobru 2013. SPS je u blogu „Nekoliko teza o Milanu Beku“ ocenio da je Milan Beko „oličenje nesreće“ koja je snašla Srbiju i optužili tajkuna da je bio blizak svim političarima na vlasti, da se tako obogatio i da se ulizuje Vučiću da bi ga ovaj zaštitio od istraga.
Železničar: Milan Beko je prema pisanju medija prihvatio ponudu premijera Aleksandra Vučića da preuzme upravljanje „Železnicama“. „Ne znam da li ću biti izabran, ali nisam mogao da odbijem ponudu premijera Vučića.“ Vlada je raspisala konkurs i do sada Beka nije imenovala za generalnog direktora „Železnica“.
Poslovna deviza: „Kapital diktira pravila igre.“
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve