Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Zašto će zbog dolaska Vladimira Putina Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić stajati mirno dok se pronose crvene zastave sa petokrakom Prve proleterske, Šeste ličke i drugih partizanskih divizija
Da odmah bude jasno: puna podrška svakoj afirmaciji antifašizma. I drugo – Srbija je nezavisna i suverena država; koliko je neukusno podilaženje kada je riječ o posjetama stranih državnika, toliko je izlišno pravdanje zbog njih.
A sada na našu stvar. Nema pretraživača dokumentacije koji je u stanju da izbaci iole pozitivnu i suvislu izjavu premijera Aleksandra Vučića i predsjednika Republike Tomislava Nikolića o partizanima, maršalu Josipu Brozu Titu, Sutjesci, Neretvi i uopće Narodnooslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Kako su je i zbog čega sada otkrili? Tokom gotovo dvije decenije, ova dvojica su kad god bi se našli pred kakvom krupnom državnom, političkom i nacionalnom alternativom, nepogrešivo birali onu pogrešnu. Sve ih iscrpivši, na kraju su – kao jedini način da dođu na vlast – otkrili sve ono što je odavno poznato i prihvaćeno: pregovori i sporazumjevanje umjesto paravojnih formacija i sukoba; Evropska uniju naspram Velike Srbije; podrška Baraku Obami u obračunu sa terorističkom Islamskom državom nasuprot Sadamu Huseinu i ratu protiv Novog svjetskog poretka… Nabrajanje može da se otegne unedogled. Posljednje Vučićevo i Nikolićevo „otkriće“ je antifašizam kao univerzalna vrijednost bez koje nije moguće zamisliti suvremni svijet…
Konvertitstvo zahtjeva kolektivnu amneziju i što veću teatralnost. Ako se do jučer oslobođenje Beograda tretiralo kao komunistička okupacija, danas se slavi vojnom paradom, prvom u glavnom gradu nakon 1985; ako se ranije oštrio glogov kolac za Tita i poziralo ispod crnih četničkih zastava, sada će se stajati mirno dok se pronose crvene zastave sa petokrakom Prve proleterske, Šeste ličke i drugih partizanskih divizija… Zato, ovo iznenadno izbijanje antifašizma – kao i prethodne zaokrete aktuelne vlasti – nije moguće razumjeti bez krajnje pragmatičnog motiva. U konkretnom slučaju – jedinog povoda za dolazak Vladimira Putina.
Bez vojne parade malo je vjerojatno da bi Srbija ove godine vidjela ruskog predsjednika. I obrnuto – bez njega, teško da bi Vojska Srbije gazila svečani „strojak“ po beogradskim ulicama. Nebitno je u tom kontekstu što se parada umjesto 20. održava 16. oktobra, odnosno što je proslava Dana oslobođenja Beograda prilagođena obavezama Vladimira Vladimiroviča. Poklopilo se kako se poklopilo na obostrano zadovoljstvo s tim da se zna kome se izlazi u susret; snishodljivost u odnosima sa velikim i moćnim stranim državama ionako je postala manir nosilaca vlasti u Srbiji. Uostalom, kao i osionost prema neistomišljenicima i političkim protivnicima u zemlji.
Manifestacije poput vojne parade imaju svoj simbolički značaj, ali i aktualne poruke. Zbog Ukrajine, zapadnih sankcija Rusiji i novog hladnog rata, čitav svijet očekuje Putinovo obraćanje i, s te točke gledano, Dan oslobođenja Beograda zaista će imati globalnu vidljivost. Sa druge strane, Vučić i Nikolić u prilici su da zabilježe ogroman poen: em je predsjednik Rusije enormno popularan u ovdašnjoj javnosti, em njegovim ugošćavanjem još jednom demonstrira privrženost nacionalnim interesima uprkos navodno teškim pritiscima sa Zapada. A nije zanemariva ni činjenica da će leđa visokih gostiju iz Rusije i partizanske zastave dodatno pojačati zastor zaborava nad onolikom dojučerašnjom, najblaže rečeno, revizionističkom teorijom i praksom.
Ipak, može li – kako se navodi ovih dana – dolazak Putina omesti evropski put zemlje? Pod jedan – priključenje Evropskoj uniji dospjeva na dnevni red tek za nekih desetak godina i tu malo što može da se uspori ili ubrza. Dva – sve što evropski i američki kreatori politike traže, Vlada Srbije u potpunosti sprovodi u regionu, a to je jedino polje gdje ima izvjesnu važnost. Konačno i najvažnije – ako je Putin prisustvovao obilježavanju iskrcavanja u Normandiji u jeku rata u Ukrajini, zašto bi smetao u Beogradu, prestolnici oslobođenoj zajedničkim snagama domaće antifašističke vojske i Crvene armije?
Vajkanje zato da li je „pravi trenutak“ za dolazak ruskog predsjednika deplasirano je kako zbog samog značaja Dana oslobođenja glavnog grada Srbije tako i zbog elementarnog samopoštovanja. Aktualna politika je jedno, civilizacijske tekovine poput antifašizma nešto sasvim drugo. Mada je miješanje nemoguće izbjeći, razlika se nikad ne smije zaboraviti bez obzira tko u datom trenutku predstavlja državu i kakve motive ima.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve