Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Zašto uprkos celokupnom svom minulom radu Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić neće izaći praznih ruku pred Vladimira Putina – ako dođe
Da nije Rusije, sedamdesetogodišnjica oslobođenja Beograda zabilježila bi se u Srbiji rutinskim crticama u rubrikama „Dogodilo se na današnji dan“. Međutim, visoka politika je čudo: prilikom dolaska tadašnjeg ruskog predsjednika Dimitrija Medvedova, 2009. je obnovljeno groblje oslobodilaca Beograda; uoči najavljenog dolaska Vladimira Putina, 20. oktobra, po partizanskim komandantima Koči Popoviću i Peki Dapčeviću preimenovane su dvije ulice u glavnom gradu.
Situacija je paradoksalna. Tokom svog minulog rada u posljednje dvije i po decenije, vladajuća politička garnitura činila je sve što može da u klici zatuče svako sjećanje na antifašizam (vidi tekst „Kako su se Koča i Peko vratili u Beograd“), a sada ga – poput naprasnog zaljubljivanja u Evropsku uniju – ponovo otkriva u sopstvenoj zemlji kao trajnu civilizacijsku tekovinu. Teško da može drugačije: pred Vladimira Vladimiroviča ne izlazi se na jubilej praznih šaka pa su Koča i Peko preko noći postali pozitivci pošto nije za očekivati da ruski predsjednik ima razumjevanja za srpske kvislinge kada ga već nema za Andreja Vlasova ili Petra Krasnova.
Ako je suditi po bliskim i vlastima još bližim medijima, nemoguće je izbjeći dojam da je ova afirmacija antifašizma iznuđena, neiskrena i u službi dnevne politike, odnosno – podilaženja Moskvi. Može zato „По долинам и по взгорьям“, ali ne i „Po šumama i gorama“. Pa dalje, u istom kontekstu: Crvena armija je oslobodilačka, a NOVJ „ideološka“ i, uopće, krajnje „kontroverzna“ oružana sila; pripadnici Četvrtog mehaniziranog korpusa Trećeg ukrajinskog fronta ginuli su po beogradskim ulicama, a borci „Šeste ličke divizije streljali civile po Dedinju“; general Vladimir Ždanov i maršal Fjodor Tolbuhin velike su vojskovođe, a Koča i Peko sumnjivi tipovi čiji je cilj isključivo bio da se domognu vlasti, vila, luksuza… Relativiziranje, dakle, laganje u oči i lupetanje gluposti bez kraja i konaca ne bi li se na račun partizana – kada im se već nešto mora priznati – dodvorilo Rusima. Ukratko, pravi podanički mentalitet, isti kao i onaj u odnosu prema Evropskoj uniji. Isto će, bez sumnje, biti i ono što dolazi potom: uprkos deklarativno prihvaćenim „evropskih vrijednostima“ vlast se cementira svim sredstvima čim se raziđu činovnici iz Brisela; nakon Putinovog odlaska – ako dođe – ponovo će se nastaviti sa revizijama i falsifikatima sopstvene istorije… Onoliko koliko se može.
Da bude jasno: nacizam je pobjeđen prvenstveno zahvaljujući Crvenoj armiji, nemjerljive su i njene zasluge u oslobođenju Srbije i Beograda. Ali, kada je o ovom drugom riječ, ni uloga NOVJ-a nije ništa manja. Koliko god da su neuporedivi razmjeri Moskovske i bitke na Neretvi ili Staljingradske i bitke na Sutjesci, identična je nepokolebljivost Crvene armije i partizana da po svaku cijenu izbore slobodu i opstanak svih naroda vlastitih zemalja. Obje vojske su taj cilj uspješno i ostvarile. Zato su, za razliku od većine ostalih prestolnica u istočnoj Evropi, crvenoarmejci u Beogradu doživljeni kao istinski saveznici; zato je glavni grad Srbije oslobođen, a ne zauzet; zato su Srbija i Jugoslavija u potpunosti bile i ostale punopravne članice antifašističke koalicije.
Koliko su ove jednostavne istine zaista doprle do vlasti u Srbiji? Da li će dvojica partizanskih generala konačno zauzeti mjesto koje im pripada kao istaknutim ratnim komandantima u borbi za slobodu i nezavisnost zajedno sa vojvodama Srpske vojske iz Prvog svjetskog rata?
Od ljudi čija je dugogodišnja politička praksa sravnila sa zemljom sve za što su se Koča i Peko borili, ne treba mnogo očekivati. Ipak, ako im je vjerovati da su se promjenili i da svakog dana nešto novo nauče, eto im prilike da se pokažu. Kako kada je riječ o mogućem dolasku Vladimira Putina, tako – još i mnogo više – kada njega nema.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve