Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Ponude Željka Mitrovića preko tabloida u kojima nudi Olji Bećković idealne uslove, 5000 evra (ili više), da Utisak "preseli" na Pink shvatam kao pobedničko slavlje ružičaste programske šeme. Zadovoljstvo što je TV populizam odneo pobedu zaista vredi mnogo više od 5000 evra, to potpuno razumem
Ovog maja je Radio B92 obeležio 25 godina emitovanja programa. Pozvali su me tada da zajedno sa mnogim kolegama koji više ne rade u ovoj kući evociram uspomene na naš minuli rad. Nedeljama sam razmišljao i konačno pristao, najviše iz razloga opraštanja i pomirenja sa prilično emotivnim razlazom pre četiri godine. Naravno, nisam bio jedini sa istim motivom i moram priznati da je odlazak u radijski studio imao lekovito dejstvo.
Istina, odgovornost i pomirenje, sećate se, bila je to mantra iz devedesetih, kojom smo planirali da zacelimo ožiljke podeljenog postratnog društva u kojem smo živeli. Umesto toga, stigli su surova tranzicija (ko daje više!), komercijalizacija (rijaliti TV), loš menadžment i gomila političkih kompromisa. Kada sam slušao ispovesti svojih nekadašnjih kolega, shvatio sam da je vreme kada je B92 bio značajan faktor u Srbiji iza nas, ali da poput Rašomona svi imamo različita sećanja na junačko doba. Ima tu kandidata za prvoborce, medijske biznismene, ima nostalgičara, ima pravovernih i izdajnika, ima razočaranih, ukratko – sećanje je evidentno varljiva kategorija. Tada sam shvatio da je najveća vrednost B92 – kada danas podvučem crtu i nađem zajednički sadržalac ispovesti – upravo jedinstvena kombinacija inače nespojivih karaktera, likova, frikova i novinarskih profesionalaca na istom mestu u izuzetno zajebanom trenutku. Taj amalgam je nemoguće ponoviti i ta magija je nestala onog momenta kada je menadžment pokušao da je nespretno kanališe i kontroliše.
Godinama je opstajao mit o „duhu B92“ koji je postao surogat za izgubljenu kreativnu supstancu, a verovalo se da se taj duh spontano pobuđuje u svakom ko počne da radi u ovoj kući. Kao u homeopatskom leku, B92 je razvodnjen do neprepoznatljivosti, a ljudi su se pretvarali da i dalje osećaju ukus pobune i promene. Duh je, naravno, davno izvetrio i car je odavno go.
Druga zabluda koja je pothranjivana jeste neprekidna psihologija opsadnog stanja – kojom se stvarao borbeni duh i oštrili zubi prema konkurenciji. Još jedna himera, jer je više od decenije informativni program politički upodobljen i bez kritičke oštrice. Treba biti pošten i priznati da se to desilo pod demokratama, a nastavilo pod naprednjacima, pri čemu sam potpuno svestan submisivne seksualne konotacije ove političke kontrole.
Poslednjih deset godina, publika pokušava da odredi tačku bez povratka u programskoj šemi B92. Za nekog je to bio kraj emitovanja „Ritma srca“ ili promena muzičke koncepcije, za drugog dolazak „Velikog brata“ ili prodaja Grcima, odlazak „Peščanika“, (možda čak i) „Dizanja“, Dareta i Mareta, Dace Vučenić, Antonele Rihe, Ljubice Gojgić, neko je promenio stanicu kad su se pojavili likovi sa BK televizije ili Pinka, neko kad je Verica Barać optužila informativnu redakciju za korupciju i partijski politički marketing, početak emitovanja „Bulevara“, nastavite niz po želji…
Stigao je red i na „Utisak nedelje“, kojem preti ukidanje ili prebacivanje na Info kanal, što nije davljenje, ali je ruka preko usta.
Da li je B92 bez „Utiska nedelje“ još uvek B92?
Jedan mogući odgovor je peticija koju su potpisale neke moje kolege i koleginice, zajedno sa ljubiteljima „stare Devedesetdvojke“. Razočarani politikom kuće, oni traže od gazde Kirjakua da promeni ime B92 da bi ono ostalo neukaljano novim programskim sadržajima. Tu se posebno ističe rijaliti program sa familijom Đogani. Nisam potpisao ovu peticiju iz nekoliko razloga, mada potpuno razumem emocionalni poriv onih koji su je potpisali.
Prvi problem koji imam sa ovakvom inicijativom je već pomenut, jer svako od nas ima tačku od koje B92 za njega (nju) više nije isti. Što se mene tiče, tu tačku smo prešli još jako, jako davno. Ovo bi dovelo do podele na „staru“, „novu“ i „potpuno novu“ kuću B92, što je bežanje od odgovornosti. Budimo objektivni, da li je ikome palo na pamet da RTS menja ime zbog svinjarija koje su se desile u toj medijskoj kući tokom devedesetih?
Drugi razlog je urođena osetljivost ili tačnije animozitet prema svakoj mumifikaciji ideja, institucija i ličnosti. Petrifikovana Devedesetdvojka bi postala muzej u kojem bi se automatski otvorio konkurs za kustosa, a vidim da se za tu funkciju već formirao red. Eutanazija B92 bila bi nalik na ubijenog Đinđića, još jednu ikonu srpske demokratije. Kao što mi je odvratno otimanje o legat Đinđića i nadmetanje ko mu je bio bliži prijatelj ili saradnik, odvratno bi mi bilo zvanično tumačenje uloge B92, njegove istorije i dometa. Posle Tita – Tito! Ovo nesnalaženje sam već primetio kada su Dačić, pa zatim i Vučić proturali tezu o „sprezi B92 i navijača u rušenju režima“. Niko nije umeo da odgovori – jer niko od aktuelnih novinara tada nije bio na B92. Na isti način je danas Vučić samoproklamovani, ali i prihvaćeni naslednik Đinđićevih reformatorskih ideja. Čudo je populizam u sprezi sa srpskim pamćenjem.
Nepravedno bi bilo svojatati B92, jer ova kuća pripada i ljudima koji danas rade u njoj. Ma kako danas B92 bilo drugačiji od onog na kojem sam ja radio, mislim da nemam pravo da nekom danas osporavam identitet i pravo da radi u kući pod ovim imenom.
Važan razlog o kojem se malo danas govori jeste formalno-pravne prirode, a u tranzicionoj Srbiji nije nevažan. Mnogo ljudi iz različitih razloga ima potraživanja prema B92, pa bi promena imena zakomplikovala sudske procese i naplate dugovanja. Pitam se, kao u slučaju Jugoslavije, ko bi bio sukcesor samoukinutog B92?
Na kraju, vraćam se „Utisku nedelje“, koji je bio povod za preispitivanje identiteta cele kuće B92. Prvi put od prodaje, Veran Matić otvoreno se distancirao od odluka menadžmenta, ali time je i jasno pokazao da je njegov uticaj na program B92 danas minimalan. Moja kuhinja – moja pravila! To je istina koju treba otvoreno reći ma kako bolna bila. Ponude Željka Mitrovića preko tabloida u kojima nudi Olji Bećković idealne uslove, 5000 evra (ili više), da „Utisak preseli“ na Pink shvatam kao pobedničko slavlje ružičaste programske šeme. Zadovoljstvo što je TV populizam odneo pobedu zaista vredi mnogo više od 5000 evra, to potpuno razumem.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve