NEARTIKULISANA RADNJA: „Šopalović“ u Narodnom pozorištu
Reditelj Kokan Mladenović zalaže se za pozorište koje se, izvan svake jeftine aktuelnosti, ozbiljno, intelektualno i umetnički relevantno suočava sa našom stvarnošću.Već je više puta isticano da Mladenović ima razvijenu sposobnost da prepozna provokativne i savremene sadržaje u domaćim komadima iz bliske prošlosti (AferanedužneAnabele, Kakozasmejatigospodara, Ruženjenarodaudvadela), sadržaje koji pružaju suštinsko opravdanje za novo scensko tumačenje ovih dela. Verovatno bi u tim umetničkim i intelektualnim opredeljenjima reditelja trebalo tražiti jedan od glavnih razloga za inscenaciju drame PutujućepozorišteŠopalović Ljubomira Simovića na velikoj sceni Narodnog pozorišta, gde je ovom značajnom ostvarenju naše nacionalne dramaturgije odavno mesto.
Međutim, o suštinskom razlogu postojanja ove predstave zaista treba govoriti u kondicionalu, jer se taj razlog jedva nazire u tematski i značenjski krajnje nerazgovetnoj rediteljskoj postavci. Ako se poznaju spomenuta rediteljeva opredeljenja i uz mnogo dobronamernosti, može se pretpostaviti da u predstavi Narodnog pozorišta Mladenović želi da Simovićevom dramom – koja izvorno postavlja pitanja gde je granica između prave i pozorišne stvarnosti i da li je igranje predstava u ratu etički prihvatljivo – kritički preispita poziciju današnjeg srpskog pozorišta, njegovo višegodišnje konformističko odbijanje da se uhvati u koštac sa stvarnošću. Ova zamisao može se naslutiti iz svega nekoliko rešenja, u prvom redu iz rediteljsko-glumačke postavke likova iz pozorišne trupe Šopalović, koja otkriva njihovu nezainteresovanost za stradanje ljudi u stvarnom životu i trivijalnost njihovih visokoparnih nazora o teatru.
Međutim, ukoliko ova karikaturalno stilizovana i dramski redukovana interpretacija, u prvom redu Vere Čukić (Jelisaveta), treba da ima funkciju parodiranja i kritikovanja estetičkih i etičkih pozicija koje zauzimaju putujući glumci, postavlja se pitanje zašto se isti takav pristup javlja i u tumačenju likova iz „stvarnog života“; zašto Danijela Ugrenović pruža spoljno, dramski nesadržajno i komičarski preterano tumačenje Gininog lika, zašto Vladan Gajović nudi samo neshvatljivo površnu karikaturu pijanog Blagoja? Dakle, ova opšta neizdiferenciranost glumačkih stilova dovodi u pitanje iznetu pretpostavku o „znakovitosti“ postavke likova iz pozorišne trupe, pa samim tim i naslućeni rediteljev koncept.
Kada se odustane od dobronamernog pokušaja analize rediteljevog koncepta, dolazi se do neprijatnog suočavanja sa onim što se realno odvija na pozornici: tematski i značenjski neartikulisanom radnjom, monotonim ritmom koji proističe, naizgled paradoksalno, iz gotovo neprekidno povišenog opšteg tona (eufemizam za scensku trku i dreku), spoljnim rediteljskim rešenjima. U red tih spoljnih rediteljskih rešenja spadaju i neki drastični zahvati na tekstu kao što su uvođenje na scenu Sekule i Domazeta, dvojice junaka koji se u komadu samo spominju. Ove intervencije, naravno, ne bi bile problematične kada bi imale dramsko opravdanje; za pojavu Sekule ne uočava se nikakvo opravdanje, dok se u slučaju zamene folksdojčera Majcena srpskim kolaboracionistom Domazetom može bojažljivo naslutiti, pored očigledne želje da se prizorom sa klanjem svinje stvori scenski efekat, misao da su Srbi sebi najveći dušmani, koja, uzgred, uopšte nije bitna za ovu priču.
Kad kola krenu nizbrdo ona ruše sve pred sobom; negativan utisak o predstavi upotpunjuju i scenografija Miodraga Tabačkog i muzika Zorana Hristića. Na džinovski ram vešala, koji popunjava pravi portal pozornice, u perspektivi se nadovezuje nekoliko konstruisanih, jeftino nakaširanih i nepotrebno glomaznih pozorišnih portala – ovo scenografsko rešenje predstavlja isuviše očiglednu metaforu sukoba između stvarnog sveta i sveta iluzija. Obznanjena namera kompozitora Zorana Hristića da „vagnerovskom“ muzikom stvori asocijaciju na političku zloupotrebu dela velikog umetnika ostaje prilično nedostupna; ono što je, pak, dostupno i muzičkom laiku jeste izrazita ilustrativnost (naglašeno lirski tonovi za lirske scene, gromoglasni i pompezni tonovi za dramske), koja stvara dilemu da li je funkcija ovakve scenske muzike parodijska.
Na kraju treba istaći da strog sud o predstavi PutujućepozorišteŠopalović Narodnog pozorišta proističe iz opravdano visokih zahteva koji se postavljaju pred reditelja Kokana Mladenovića i njegovu prestižnu autorsku ekipu, ali i činjenice da se loš rezultat nije postigao sa beznačajnim tekstom, već sa jednom od najznačajnijih drama naše posleratne književnosti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!