Izborni uslovi
Vladimir Dedijer: Nijedno političko ubistvo u novijoj istoriji nije imalo tako dalekosežne posledice kao pogibija Franje Ferdinanda u Sarajevu, 28. juna 1914. DOKUMENT: Cislerova odbrana Mlade Bosne
STOGODIŠNJICA SMRTI FRANCA FERDINANDA Beli lovac, crno srce VREME | BR 1225 | 26. JUN 2014.
Muharem bazdulj
Živeo je pedeset godina i imao troje (zakonite) dece. Ubio je skoro 275 hiljada životinja. Nadvojvoda Franc Ferdinand, prestolonaslednik Habsburške Monarhije, ubijen pre ravno stotinu godina, u istoriji je zapamćen kao svojevrstan čovek bez svojstava. Knjiga Grega Kinga i Sju Vulmans pokušava da predoči ljudski lik žrtve sarajevskog atentata
Pošto je počasna straža pozdravila oružjem, nadvojvoda se ukrcao u jedan od šest postrojenih automobila. Prva kola bila su određena za specijalne agente bezbednosti, ali se već prva omaška u sprovođenju programa dogodila kad se u ta kola popeo šef obezbeđenja samo s tri mesna policijska oficira. ostavivši sve ostale agente koji su specijalno bili dovedeni u Sarajevo da čuvaju nadvojvodu.
Gradonačelnik Sarajeva, Fehim efendija Ćurčić, sa fesom na glavi, popeo se u druga kola sa šefom policije drom Edmundom Gerdeom.
Otvorena sportska kola maslinastozelene boje, marke »gref und štift«, broj L- II -118, izrađena u jednoj bečkoj fabrici, s krovom složenim unatrag i sedištima presvučenim crnom kožom, treća po redu, bila su određena za nadvojvodu. Kola su imala veoma visok drveni volan, a na haubi se vila carska zastava — crno-žuta, oivičena crveno, s dvoglavim austrijskim orlom na sredini. Nadvojvoda je pomogao vojvotkinji da sedne s desne strane, pa se zatim posadio pored nje. Njemu nasuprot, na pomoćnom sedištu za izvlačenje sedeo je general Potjorek. Do šofera je sedeo notpukovnik grof Franc Harah, oficir jedne transportne jedinice. Nadvojvoda nije bio iz Beča dovezao svoj automobil, pa se poslužio vojnim vozilom.
U dubokoj dolini, u kojoj leži Sarajevo, rana jutarnja magla bila se razišla. Letnje sunce već je bilo upeklo. Smotra i raporti u obližnjem vojnom logoru brzo su se završili. Povorka je tad krenula Apelovom obalom put Beledije, gradske većnice. To je duga, vijugava ulica s kućama na jednoj strani, dok se na drugoj pruža nizak zid na obali duž Miljacke, koja je sredinom leta plitka rečica.
Nadvojvoda je zahtevao da se povorka automobila ne kreće suviše brzo kako bi mogao bolje videti grad. Na kućama su bile istaknute habsburške crno – žute i bosanske crveno – – žute zastave. U mnogim prozorima mogao se videti nadvojvodin portret. Dvadeset i četiri pozdravne salve iz topova prolamale su se sa utvrđenja na vrhovima okolnih bregova, odjekujući među minaretima i visokim topolama i gubeći se preko niskih, ćeramidom pokrivenih kuća na padinama predgrađa. Dok se povorka kretala Apelovom obalom, pogdegde se začulo »živio« iz retke gomile što je stajala u senci kuća i drveća. Bila je velika vrućina. Druga strana ulice, duž Miljacke, bila je gotovo prazna. Slučajno, ili po nameri nekoga od zaverenika, u jednoj obližnjoj ulici, nad gvožđarskom radnjom Rahera i Babića preko puta katoličke kate- drale, jedna velika crno-žuta zastava, slabo pričvršćena, zatresla se, otkačila i pala među gledaoce.
Kad su kola prolazila kraj centralne policijske stanice na Apelovoj obali, general Potjorek pokazao je nadvojvodi gde se nalazi nova kasarna 15. korpusa, koji je bio uzeo učešća u tek završenim manevrima. Bilo je 10.10 časova. Tog trenutka jedan visok mladić u dugom crnom kaputu i crnom šeširu zapitao je policijskog agenta u kojim se kolima nalazi nadvojvoda; koju sekundu zatim, on je čuknuo upaljač ručne bombe o metalnu banderu kraj zida obale i hitnuo je na nadvojvodina kola. Šofer, Čeh po imenu Leopold Sojka, videvši kako na njega leti neki crni predmet, dao je gas i tako je bomba pala na spušteni krov, Nadvojvoda je zamahnuo levom rukom da zaštiti vojvotkinju i bomba se otkotrljala niz ulicu, da bi eksplodirala pod levim zadnjim točkom sledećih kola, načinivši rupu 31 santimetar široku a 16 santimetara duboku. U trenutku kad je bomba eksplodirala, vojvotkinja je podskočila na svom sedištu. Atentator se u međuvremenu bacio preko zida u dubinu od preko šest metara.
SAN O SLOBODI, VREME | BR 1225 | 26. JUN 2014.
Muharem Bazdulj
Nadvojvodina kola produžila su velikom brzinom ka Većnici. Nadvojvoda je naredio vozaču da stane, jer je opazio da nema ostalih kola. Viknuo je potpukovniku Harahu da vidi ima li tamo ko mrtav ili ranjen, te je oficir otrčao natrag do mesta eksplozije. Kola iza nadvojvodinih bila su oštećena i nisu ce mogla pokrenuti. Dvojica oficira, potpukovnik Erik fon Merici (upravo onaj koji se protivio otkazivanju posete) i potpukovnik grof Aleksander Bos – Valdek, krvarili su. Mericija je jedan geler pogodio u desnu stranu glave. Vojvotkinjina dvorska dama brisala mu je krv svojom maramicom. Policajci i detektivi jurili su na sve strane, hapseći koga god bi stigli. Svet je na trotoaru vikao; oko dvadeset posmatrača ranjeno je, neki od njih teže. Jedna žena, koja je povorku posmatrala sa balkona svoje spavaće sobe, pogođena je u lice i bubna opna joj je prsla.
Potpukovnik Harah žurno se vratio da obavesti nadvojvodu o onome što je video. Šambelan fon Rumerskirh dotrčao je i naredio vozaču da nastavi vožnju, jer su kola koja su mirovala bila idealna meta za eventualnog drugog atentatora. Upravo se tad vojvotkinja požalila da oseća bol u donjem
delu vrata, u blizini plećke. Nadvojvoda je, pogledavši to mesto, utvrdio da je koža okrznuta. Šofer je otkrio da je nekoliko komadića bombe pogodilo i njegova kola; jedan je udario u gornji deo benzinskog rezervoara, drugi u bok karo-serije s leve strane, baš gde je sedeo nadvojvoda, a treći u spušteni krov. Ali motor nije bio oštećen. Začuo se nad- vojvodin glas:
»To je bio neki ludak. Gospodo, nastavimo po programu.« Prva dva automobila, sa šefom obezbeđenja, šefom poli- dije i gradonačelnikom, već su bila stigla do Većnice, ružnog zdanja u pseudomavarskom stilu na Apelovoj obali. Nisu znali šta se zbiva. Jedan od njih čuo je bio eksploziju, ali je mislio da je to topovska salva. Dolazak razjarenog nadvojvode suočio ih je sa stvarnošću.
Gradonačelnik je stajao na čelu svojih odbornika, koji su bili postrojeni u dva reda — s jedne strane muslimani, sa fesovima, u turskoj nošnji, a s druge strane hrišćani, u frakovima, s cilindrima u ruci. Prisutan je bio i lokalni predstavnik Jevreja. Videvši nadvojvodu, gradonačelnik je započeo svoju dobridošlicu:
»Vaše Carsko i Kraljevsko Vieočanstvo, Vaše Visočanstvo!
»Naša srca puna su sreće u ovoj prilici najmilostivije posete kojom je Vaše Visočanstvo izvolelo počastvovati glavni grad naše zemlje .. .«
Ali ga je nadvojvoda oštro prekinuo: »Herr Biirgermeister, kakva korist od vaše govorancije? Ja dolazim u Sarajevo u prijateljsku posetu, a na mene bacaju bombe. To je nečuveno.«
Gradonačelnik nije znao šta da kaže, ali se umešala vojvotkinja, prošaptavši nekoliko reči na uvo nadvojvodi, koji posle kraćeg oklevanja reče:
»Sad možete da nastavite svoj govor.«
Unezvereni gradonačelnik nekako se pribrao i nastavio: »… Naša duboka zahvalnost na milostivoj i očinskoj brizi Vašeg Visočanstva… za najnoviji dragulj u svetoj carskoj kruni, za našu dragu otadžbinu Bosnu i Hercegovinu.. .« Zamuckujući i spotičući se posle svake rečenice, gradonačelnik je nekako završio i tad opet zavlada tišina. Došao je sad red na nadvojvodu da otpozdravi. On se obzirao da vidi gde mu je šambelan fon Rumerskirh, koji je imao da mu da pripremljen tekst odgovora. Ovaj još nije bio stigao, jer se zadesio u oštećenim kolima. Najzad se pojavio, i nadvojvoda uze svoj govor. Za trenutak se namrštio, jer je hartija bila vlažna od krvi oficira ranjenih u Šambelanovim kolima.
Nadvojvoda je bio čovek koji je umeo da vlada sobom, i u govor, unapred pripremljen, uspeo je da ubaci nekoliko reči o neuspelom atentatu:
»S posebnim zadovoljstvom primio sam uveravanja o vašoj nepokolebljivoj odanosti i privrženosti Njegovom Carskom Veličanstvu, našem milostivom caru i kralju, i ja vam najsrdačnije zahvaljujem, Herr Burgermeister, na oduševljenim ovacijama koje su upućene meni i mojoj supruzi od strane ovdašnjeg stanovništva, tim pre što u tome vidim izraze njihove radosti što pokušaj ubistva nije uspeo.«
Oko Gradske većnice okupila se gomila da posmatra ceremoniju. Čitajući brzo, nadvojvoda je završio svoj govor; poslednjih nekoliko rečenica bile su na srpskohrvatskom i on ih je bio naučio napamet. Gledajući u ljude oko sebe, rekao je:
» .., Molim vas da prenesete moje najsrdačnije pozdrave narodu ovoga lepog glavnog grada, i uveravam vas u svoju nepromenjenu milost i dobru volju.«
Najzad je sa svitom ušao u Većnicu. Vojvotkinja se, u pratnji gradonačelnika i svoje dvorske dame, popela na prvi sprat da poseti muslimanske gospođe i njihovu decu; sa članovima svoje pratnje i gradskim većnicima, nadvojvoda se zadržao u vestibilu. Čak se nervozno šalio: »Pazite šta vam kažem! U dobrom starom austrijskom stilu, onaj tip će još biti odlikovan ordenom za zasluge, umesto da bude učinjen bezopasnim.« Niko se nije nasmejao, i on nastavi svoj monolog: »Danas ćemo sigurno dobiti još koji metak.« Zatim je prišao poglavaru Potjoreku i bez okolišenja ga upitao: »Mislite li da će na mene biti izvršen još neki atentat?«
Postoji nekoliko verzija o tome šta je Potjorek odgovorio na to pitanje. Na isleđenju on je izjavio da je, oklevajući, odgovorio da ne veruje u nov atentat, mada se, uprkos svim merama predostrožnosti, ne može isključiti mogućnost napada izbliza. S druge strane, zajednički austrougarski ministar finansija, vitez Leon fon Bilinski, pod čijom je nadležnošću bila i Bosna, zabeležio je Potjorekov odgovor onako kako su mu ga preneli svedoci koji su prisustvovali razgovoru: »… Krenite spokojno. Primam na sebe svu odgovornost .. .« Dr Maks Hoenberg, najstariji sin nadvojvodin, potvrdio je verziju Bilinskoga, rekavši da je Potjorek izrazio »svoje žaljenje mojim roditeljima, uveravajući ih da je svaka opasnost od ovog trenutka minula.«
Razgovor se, prema Potjoreku, nastavio njegovim savetom da planove treba izmeniti.Umesto da se u Muzej, gde su čekali članovi Zemaljske vlade, pođe tesnom Ulicom Franje Josifa kroz centar grada, on je predložio da se krene pustom Apelovom obalom. Ta izmena nadvojvodinog pravca kretanja bi, po poglavarevom mišljenju, bila u isti mah i kazna stanovništvu Sarajeva, koje bi time bilo lišeno prilike da vidi prestolonaslednika. Neki članovi pratnje bili su za to da se planovi potpuno izmene; neki su čak predlagali da se otkaže sve što je bilo predviđeno i da se nadvojvoda što pre vrati na Ilidžu; drugi su se pitali ne bi li najbolje bilo da se pođe u Konak, poglavarevu službenu rezidenciju.
Odluku je najzad doneo sam nadvojvoda. On je izrazio želju da poseti ranjenog potpukovnika Mericija, koji je bio prenet u Vojnu bolnicu, a zatim da nastavi u Muzej. Pred polazak iz Gradske većnice izdiktirao je telegram za cara o jutrošnjem neugodnom incidentu. Uto se i vojvotkinja vratila noseći buket cveća, poklon jedne muslimanske devojčice. Prema zvaničnom programu, ona nije morala da ide u Muzej da se sretne s predstavnicima Zemaljske vlade, nego je imala da se odveze u Konak. Pred okupljenim članovima pratnje ona je rekla:
»Poći ću s tobom u bolnicu.«
Tako je, u 10.45, nadvojvoda napustio Gradsku većnicu. Opet je bio u kolima trećim po redu, Potpukovnik Harah stajao je sad na papučici, na onoj strani kola koja je bila okrenuta reci. Sa te je strane bila bačena bomba i on je na taj način hteo da zaštiti nadvojvodu od mogućeg novog atentata.
Kolona automobila kretala se Apelovom obalom punom brzinom. Ali kada su prva kola, u kojima je sedeo šef obezbeđenja, stigla do ugla Apelove obale i Ulice Franje Josifa, ona su, prema prvobitnom programu, skrenula desno. Za njima su pošla druga kola, sa šefom policije i gradonačelnikom.
Čija je to greška bila, i da li je bila namerna ili slučajna, jedno je od spornih pitanja u raspravi o onome što će se u nekoliko sledećih trenutaka desiti.
Čeh, vozač nadvojvodinog automobila, taman je hteo da skrene za njima, kad poglavar na njega povika: »Šta je to?
Stoj! Voziš pogrešnim putem! Treba da nastavimo Apelovom obalom.«
Pritisnuvši kočnicu, vozač je zaustavio sportska kola baš pred vinarskom radnjom, uz trotoar načičkan svetom. U tom trenutku jedan omanji mladić duge kose i duboko usađenih plavih očiju, potegao je revolver. Neki policajac uočio je opasnost i taman je hteo da napadača zgrabi za ruku, kad ga udari neko ko je tu blizu stajao, verovatno neki prijatelj atentatorov. Začuli su se revolverski pucnji. Atentator je bio na nekoliko koraka od svoje mete.
U prvi mah činilo se da je i taj pokušaj propao. General Potjorek ugledao je nadvojvodu i vojvotkinju kako nepomično sede na svojim mestima. Ali kad su kola pošla unazad Apelovom obalom, vojvotkinja je pala prema nadvojvodi, a na nadvojvodinim ustima poglavar je opazio krv. On je naredio vozaču da punom brzinom vozi ka Konaku.
Grof Franc Harah, koji je stajao na suprotnoj strani kola, nije mogao ništa da učini. On se te scene seća ovako:
»Dok sam izvlačio maramicu da obrišem krv sa nadvojvodinih usana, Njeno Visočanstvo je kriknulo: „Za ime božje! Šta ti se desilo?“ Zatim se skljokala sa svog sedišta, a lice joj je palo među nadvojvodina kolena. Nije mi bilo ni na kraj pameti da je i ona pogođena, pomislio sam da se onesvestila od uzbuđenja. Njegovo Kraljevsko Visočanstvo reklo je: »Soferl, Soferl, nemoj da umreš. Živi za moju decu“ Na to sam zgrabio nadvojvodu za okovratnik mundira kako mu glava ne bi klonula i upitao ga: „Oseća li Vaše Visočanstvo jak bol?“ Na šta je on razgovetno odgovorio: „Nije to ništa! Lice mu je bilo malo zgrčeno, i on je šest ili sedam puta ponovio, gubeći svaki put sve više svesti sve tišim glasom: „Nije to ništa.“ Onda je nastala kratka pauza, pa se začulo konvulzivno krkljanje iz njegovog grla, prouzrokovano gubitkom krvi. To je prestalo kad smo stigli do poglavareve rezidencije. Dva tela bez svesti uneta su u zgradu, gde je ubrzo ustanovljena njihova smrt.«
Hitno su pozvani nemački jezuita otac Anton Puntigam i jedan franjevac.
Vojvotkinja je prva umrla. Metak namenjen poglavaru, pro-bivši bok automobila, prošao je kroz njen korset i pogodio je u desnu slabinu. Nadvojvoda ju je nadživeo za kratko vreme. Metak je prošao kroz desnu stranu okovratnika njegovog mundira, prekinuo mu žilu kucavicu i zaustavio se u kičmi.
Brza vožnja s mesta atentata do Konaka svakako je pogoršala njihovo stanje.
Bilo je 11.30 časova, 28. jun 1914. Vojvotkinjino telo ležalo je u poglavarevoj spavaćoj sobi, kamo je preneto čim je izdahnula. Nadvojvodino telo bilo je u jednoj susednoj sobi usamljenoga i zidom opasanog Konaka, zdanja iz turskih vre- mena. Nadvojvodin okovratnik bio je otkopčan i mogao se videti zlatan lančić, na kojem je visilo sedam amajlija uokvirenih zlatom i platinom. Svaka od njih nošena je kao zaštita od nekoga zla. Oba su mu rukava bila zavrnuta, a na levoj mu se ruci mogao videti šareno tetoviran kineski zmaj. Oko vojvodkinjinog vrata bio je zlatan lanac sa skapularom, u kojem su bile svete relikvije za zaštitu od bolesti i nesreće.
Jedno za drugim, zabrujala su zvona sa svih sarajevskih crkava.
Vladimir Dedijer: Sarajevo 1914, Prosveta, Beograd 1966.
1792. Švedski kralj Gustav
1793. Vođa francuske revolucije Marat
1793. Nadbiskup od Arla
1801. Ruski car Pavle
1804. Francuski general Pišegri
1808. Sultan Selim
1810. Švedski maršal Aksel Fersen
1812. Vritanski predsednik vlade Periksiel
1815. Francuski maršal Gijom Mari An Brin
1817. Karađorđe Petrović
1810. Agent ruskog cara August Fridrih fon Kocebue
1820. Francuski prestolonaslednik vojvoda od Berija
1823. Ruski ambasador Aleksandar Sergejevič Gribojedov
1824. Guverner Buenos Airesa Manuel Dorego
1841. Knez Kapodistrija
1848. Italijanski državnik Pelegrino Luiđi Bdoardo Rosi
1845. Vojvoda Karlo od Parms
1860. Knez Danilo
1865. Američki predsednik Linkoln
1868. Knez Mihailo
1868. Kanadski parlamentarac Tomas d’Arsi Kakgi
1889. Guverner Burgosa Gutijeres de Kastro
1869. Ruski student Ivanov
1870. Španski predsednik vlade maršal Huan Prim
1870. Francuski političar Biktor Noar
1872. Potkralj Indije Ričard Sautvel Burk
1875. Predsednik Ekvadora Gabrijel Garsija Morelo
1878. Sultan Abdul Asiz
1876, Veliki vezir Husein Avli
1879. Guverner Harkova Kropotkin
1881. Ruski car Adeksandar II
1881. Američki predsednik Garfild
1882. Podsekretar Irske Berk
1882. Glavni sekretar Irske Kavendiš
1882. Egipatski paša Mehmed Ali
1883. Ruski policijski funkcioner Sudajkin
1885. Biskup Henington
1886. Francuski industrijalac Vatrin
1890. Ruski general Seliverston
1891. Britanski funkcioner u Indiji Kvinton
1892. Bugarski diplomata Vucović
1893. Predsednik opštine Čikaga Harison
***
Nijedno političko ubistvo u novijoj istoriji nije imalo tako dalekosežne posledice kao pogibija Franje Ferdinanda u Sarajevu, 28. juna 1914.
***
Mesec dana posle Principovog hica došlo je do izbijanja prvoga svetskog rata, nizom brzih i neopozivih koraka — austrijskim ultimatumom Srbiji 23. jula i objavom rata 28. jula, ruskom mobilizacijom, nemačkom objavom rata Rusiji 1. avgusta, Francuskoj 3. avgusta i britanskom objavom rata Nemačkoj 4. avgusta. Taj rat bio je najveća klanica u dotadašnjoj istoriji sveta i opustošio je ogromna prostranstva Evrope, a odneo živote dvanaest miliona ljudi. Usledila su velika društvena gibanja. Skončale su četiri carevine, a s njima i habsburška, romanovska, hoencolernska i otomanska dinastija, koje su njima dotad stotinama godina vladale. Taj je rat izmenio kartu Evrope više nego ijedan dotadašnji rat u istoriji; na ruševinama bivših carevina nastale su nove države, zasnovane na principu samoopredeljenja. U Rusiji je revolucija 1917. godine donela jedan sasvim nov poredak. Posle rata 1914 -1918, Evropa je počela da gubi svoju odlučujuću prevlast u drugim delovima sveta, koje je bila pokorila u toku proteklih vekova.
Prvi svetski rat pokrenuo je mnogoljudne vojske sa svih kontinenata u Evropu. One su se četiri duge godine rvale usred porođajnih bolova jedne nove epohe, čiji je značaj malo ko poimao, a koja i danas, pola veka kasnije, još prolazi kroz proces uobličavanja i nalaženja svoga sopstvenog puta i stila.
Ono po čemu se sarajevski atentat razlikuje od drugih jeste pre svega karakter međunarodnih odnosa u kojima je do njega došlo, kao i mesto gde se zbio. Princip je ispalio svoj hitac ne samo na jednoga nadvojvodu nego i na fasadu mirnoga, na izgled stabilnog sveta. U stvari, godina 1914. zatekla je Evropu u stanju pometnje i dubokih kriza, u brzom približavanju kraja jedne ere. Nemačka, sa svojom rastućom industrijom i stanovništvom, ugrožavala je Britaniju kao vodeću svetsku silu. Njene kolonijalne ambicije bivale su sve veće, te je izgradila i moćnu ratnu flotu. Raslo je francusko-nemačko i rusko-austrijsko rivalstvo. Imperijalističko nadmetanje ispoljilo se u sistemu tajnih saveza (savez Francuske i Rusije 1894, Britanije i Francuske 1904, a 1907. Britanija je čak našla zajedničke interese sa svojim vekovnim protivnikom, carskom Rusijom). Nemačka, Austrija i Rusija sledile su ne samo Militarismus nach Aussen nego i Militarisrismus nach Innen, jer su vojnici nastojali da istisnu civile s vodećih položaja — pa su čak i u Britaniji generali iz Alstera, severne pokrajine Irske, pretili kruni otvorenom pobunom. Nemački generalštab bio je uveren u munjevitu pobedu i stoga je smatrao da je pat neizbežan.
Balkan — most između Evrope, Azije i Afrike — bio je naročito osetljivo područje sukoba velikih sila. Otomansko Carstvo, sa svojim zastarelim feudalnim institucijama, brojalo je svoje poslednje časove, a velike sile gložile su se oko toga koja će od njih popuniti vakuum, ignorišući pravo balkanskih naroda na samoopredeljenje. Habsburška Monarhija, takođe proizvod feudalne ere, želela je da uspostavi političku kontrolu nad Srbijom i Balkanom sve do Soluna. Nemačka je podržavala dve mnogonacionalne carevine, Austro – Ugarsku i Tursku, i time od sebe odbijala nezavisne balkanske države. S druge strane, Britanija, Rusija i Francuska nastojale su da postave branu nemačkom Drang nach Osten podržavajući male, privredno nerazvijene balkanske zemlje, koje su težile da se modernizuju. Vodeći evropski bankarski koncerni takmičili su se ko će finansirati naoružanje…
Vladimir Dedijer: Sarajevo 1914, Prosveta, Beograd 1966.
Suđenje mladobosancima u Sarajevskom procesu od 12. do 23. oktobra 1914. godine. Presude su donesene 28. oktobra. Petorici zaverenika izrečena je smrtna kazna (Iliću, Čubriloviću, Keroviću, Jovanoviću i Miloviću), dok su Princip i Čabrinović, s obzirom na to da su po Austrougarskom zakonu bili maloletni, dobili maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora. Gavrilo Princip je umoro u zatvoru u Terezinu 1918.
Branilac Cistler: »Niti Berlinski ugovor kao diplomatski akt nije dobio pravnu snagu sve dotle, dokle god nije na ustavan način u monarhijskim zakonodavnim tijelima propisno prihvaćen, to jest, dok Berlinski ugovor nije zakonima usvojen u parlamentu zemalja austrijske carevine i u parlamentu zemalja ugarske krune«.
»Posve je jasno, da se kroz cijelo vrijeme okupacije nije mogla počiniti teritorijalna veleizdaja činom koji smjera na otrgnuće Bosne i Hercegovine od Monarhije, jer Bosna i Hercegovina nije bila u teritorijalnom savezu AustroUgarske Monarhije, pošto je suverenitet bio na strani sultana. A ako Bosna i Hercegovina nije bila u teritorijalnom savezu Austro-Ugarske Monarhije, nije se mogla od nje otrgnuti, i čin koji je na to smjerao, nije mogao biti čin veleizdaje, niti kažnjivo djelo. To je juristički i logički jasno«.
Predsjedatelj: — Riječ imade branitelj Veljka Čubrilovića.
Dr. Rudolf Cistler: »Gospodo! U našoj prijestolnici odigrava se ovaj kazneni proces u jednom historičkom i sudbonosnom času, kad u čitavoj Evropi, i na kontinentu i na vodama liže plamen međunarodnog rata, Austro-Ugarska i Njemačka stoje protiv Trojnoga saveza: Francuske, Engleske i Rusije, protiv Belgije i cjelokupne centralne Evrope, protiv sila koje ih okružuju. Bore se Slaveni i Germani, bijela i žuta rasa, sve se to nalazi u krvavom vrtlogu. Odasvuda vitla dim, odasvuda se čuje rika topova i mašinskih pušaka. Mi takoreći u neposrednoj blizini slušamo zveket oružja i gledamo bezbroj ranjenika. Na vidik svega toga vodi se ovaj proces, kojemu je uzrok bio mnogo dublji nego što nam se možda čini. Uzrok je bio u socijalnim i ekonomskim oprekama raznih naroda i država, ali koji je bio signal, neposredni povod ovog evropskog rata«.
»Ubistvo prestolonasljednika Njegove c. i kr. Visosti Franje Ferdinanda i supruge Njezine Visosti vojvotkinje od Hohenberg, imalo je za posljedicu poznati ultimatum za Srbiju, a neispunjenje istoga rodilo je ovim evropskim požarom«.
»Sve što je odano kruni i dinastiji i domovini, sve je zavijeno u crno, sve još danas plače, stoji i stišće pesnicu nad grobom prestolonasljedničkog para. Sav javni život, čitava naša štampa, sve naše institucije, svaki pojedinac, svaka familija, čitavo pučanstvo, takoreći ispunjeno je moralnom indignacijom nad ovim događajem raspaljene strasti do paroksizma. Sve kipi osvetom i mržnjom proti atentatoru i naciji kojoj on pripada. Svi viču: »Ubite ih, vješajte ih!«
»U ovakovom momentu, kad se ori poklik: »Raspnite veleizdajnike!«, u ovakvom času kad psihologija masa revoltira protiv okrivljenika, kad bacati se na njih kamenom i blatom nije ružno nego patriotično djelo, u takvom teškom momentu, u toj teškoj situaciji, zapala je dužnost nas branitelje da preuzmemo obranu 24-ice1 koji sjede na optuženičkoj klupi zbog zločina veleizdaje na štetu naše šire domovine AustroUgarske Monarhije«.
»Mi smo dužni povjerenu nam zadaću ispuniti sa svom ozbiljnošću našega braniteljskoga poziva i ne smijemo prezati ni pred kojim obzirom. Nama je po zakonu stavljeno u dužnost da tražimo sve okolnosti koje su u stanju naše okrivljenike rasteretiti i njihov položaj olakšati isto tako, kako je stvar državnog odvjetništva da zločin progoni. Mi moramo nastojati, da osuda bude što pravednija i na zakonu što osnovanija«.
»Visoku i odlučnu zadaću imate vi, gospodo suci. Vi ne smijete čuti viku ulice i čaršije. Sud mora biti hermetički zatvoren od politike i njezinoga oportunizma koji djeluje prema momentalnim političkim potrebama. On mora eliminirati sve etičke i moralne kriterije kod prosuđivanja ovoga događaja. Mora se ograničiti stoga na ono što je po zakonu pravo i nepravo. Mora, jednom rječju, biti tako ideal objektivnosti i nepristrasni i pouzdani čuvar zakona i pravde. Državno odvjetništvo i mi branitelji, mi smo procesualno stranka«.
»Državni odvjetnik je administrativni organ države koji ispred države progoni zločin, ali vi ste, gospodo suci, svećenici one božice zavezanih očiju koja je slijepa, a u jednoj ruci drži mač i u drugoj tezulju; i koja traži samo materijalnu istinu, koja je pred zakonom sve ljude izjednačila i svakome po zasluzi mjeri jednakom mjerom. I ako vas samo ovo načelo povede kod pravosuđivanja nazočnoga slučaja, ako ovaj veleslavni senat bude imao na vidu ovaj zakon pravičnosti, o čemu nemam razloga sumnjati, ja sam uvjeren da će biti olakšan položaj okrivljenika. Ja sam rekao malo prije: pred zakonom svi su ljudi jednaki. Ovaj princip koji si je prokrčio, a i danas si sve više prokrčuje put u zakonodavstvu kod svih savremenih naroda i država, i koji izlaže i političku jednakost a ne samo socijalnu, ovaj princip je produkat pobjede demokracije, velikih evolucija 18. i 19. stoleća koje su prvi obradili enciklopedisti. Poradi ovoga principa na području prava, a specijalno na području kaznenoga prava, ovo ide dapače tako daleko, da na pr. u Belgiji i Rumunjskoj niti kraljeva osoba ne uživa posebne zaštite, da se uvreda veličanstva ne progoni eks ofo, nego da i kralj mora, ako se oseća povređenim u svojoj časti, tražiti zadovoljštinu kao i svaki drugi građanin pred sudom. Ovo je pozitivno pravo u Belgiji i Rumunjskoj. Ja sam ovo naročito istakao, veleslavni sude, zbog našeg slučaja«.
»I ovde pogine prijestolonasljednički par kao žrtva atentata, pa ipak njihovo ubijstvo juristički uzeto, nije ništa drugo nego ubijstvo, jer patrioti i politički moralisti mogu izvlačiti iz ovoga razne konzekvencije. Za diplomate dapače, ovo u daljem može biti i casus belli, ali za nas juriste je ovo jedan delikat protiv sigurnosti života jer po našem zakonu de lege leta, povreda prijestolonasljednika ne uživa posebnu zaštitu. Dakle, ne smije se voditi sentimentalnim osjećajima kod ovoga slučaja kao što to čini ostali svijet, čija su povređena čuvstva posve razumljiva, bilo bi čudnovato kad bi bila drukčija«.
»Ali mi moramo pravnički na osnovu znanosti i pozitivnog prava analizirati ovaj slučaj i subsumirati pod zakon onakav, kakav jest«.
»Tim sam, veleslavni sude, došao k srcu problema kojeg riješenje pred nama leži«.
»Državno odvjetništvo tuži 22-icu, među kojima je zapala mene dužnost da branim četvoricu, zbog zločina veleizdaje, počinjene tim što su atentatom i činom koji stoji s atentatom u svezi, smjerali na silu izmijeniti opseg područja zemalja Austro-Ugarske Monarhije, hoteći naime otrgnuti teritorij Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije i pripojiti ga Srbiji. Optužnica kaže da ovaj atentat nije samo lična tragedija, nego da je to politički događaj prvoga reda«.
»Neka mi bude dozvoljeno, veleslavni sude, da prije nego prijeđem na to, s pravne strane progovorim nekoliko riječi o pozitivnoj pozadini ovoga delikta«.
»Poznato je zasada da je djelo i individuum, da delikt i delikvent, nijesu nešto samo za se, nego zavise o kompleksu raznih upliva i prilika, da su plod svoga ambijenta. I u tom shvaćanju kulminira problem kaznenog zakona; pitanje slobodne volje, pitanje determinizma i indeterminizma, kod svih modernih škola socijalističkih i psiholoških, a da je Lombrozova teorija izgubila svaku ozbiljnu vrijednost. Ako dakle želimo ovaj slučaj bolje razumjeti, treba da znamo i onu atmosferu u kojoj je nastao i u kojoj su nastali uslovi za njegov postanak«.
»Veleslavni sude! I opet jedan veleizdajnički proces. Ja kažem, »i opet«, jer u našoj Monarhiji nažalost vraćaju se veleizdajnički procesi u jednom stalnom ciklusu periodičkom kao kronična bolest koja postaje u stalnim intervalima recidivna, kao da postaju stalnim institucijama u našoj Monarhiji«.
Drž. odv.: — Molim da se to zabilježi.
Dr. Cistler: »Ja to kažem da je to žalosna pojava. Neka me se krivo ne razumije. Nije žalosna za Monarhiju nego je žalosno da se ovakvi slučajevi događaju. Molim da mi se ne imputira ništa što nijesam htio kazati«.
»Odigravali su se ovakvi procesi u prošlosti: u Lavovu i Pragu, odigravali su se u Zagrebu, u Trstu, a eto sada i u Sarajevu. Talijanski iridentizam, panslavizam, velikosrpska propaganda, izmjenjivali su se na optuženičkim klupama zemaljskih sudova naše države«.
»Da se pitamo: što je razlog ovoj groznoj optužbi radi izdaje države? Gdje je izvor ovim pojavama koje Drž. odvjetništvo progoni radi veleizdaje? Odgovor na ovo pitanje zadire u politiku i mi moramo ovo pitanje politički shvatati ako ga hoćemo razumjeti svestrano. Na koncu Srednjega vijeka, a početkom Novoga vijeka do 18. stoljeća, čitava je Evropa politički rastrgana. Različne nacije žive razdrobljene u
manjim područjima pod vlašću feudalnih knezova i gospodara. Politički partikularizam pečat je ovoga vremena. Aristokracija i kler imadu glavnu riječ«.
Pr.: — Molim gospodina branitelja, da se drži predmeta glavne rasprave koji se tiče ovih optuženika, a da se ne upušta u političke ekskurzije koje nijesu u svezi s predmetom rasprave.
Dr. Cistler: »Tečajem rasprave mnogo se govorilo o nacionalizmu, o velikosrpskoj propagandi«.
Pr.: — Ja Vam još jedanput kažem da se držite predmeta rasprave, inače ću Vam oduzeti riječ i postupiti po zakonu protiv Vas.
Dr. Cistler: »Ja hoću kazati da sam htio govoriti općenito o postanju nacionalne države. Htio sam da politički dokažem ovaj razvoj, da pokažem ovaj nacionalni pokret u Austro-Ugarskoj Monarhiji od godine 1848. do danas u svezi sa jugoslavenskom idejom i idejom srpskom, no pošto mi se o tom ne da govoriti iako sam to smatrao za dužnost obrane, ja ću preći preko ove političke forme i govoriću o jurističkoj strani ovoga procesa«.
»Dispozitivni dio optužnice kaže da su okrivljenici, a među njima i moja četiri štićenika, izveli djelo koje se onda supstancijelno navodi, a koje smjera na to da se na silu izmjeni opseg područja zemalja Austro-Ugarske Monarhije, naime Bosna i Hercegovina otrgne od Monarhije i pripoji kraljevini Srbiji, čime su počinili zločin veleizdaje po § 111 sl. b. k. z.«
»Ja, veleslavni sude, odmah postavljam jednu tvrdnju koja će se možda u prvi čas činiti smjelom, nekima možda i paradoksnom i apsurdnom, ali je ipak nepobitan fakat. Ja naime tvrdim, da podhvat, koji je uperen na to da se Bosna i Hercegovina otrgne od Monarhije, kako to optužnica inkriminira, po našem kaznenom zakonu ne samo nije zločin veleizdaje, nego uopće nikakvo kažnjivo djelo. Ja ću tu svoju tezu odmah obrazložiti«.
»Kako je poznato, San Stefanski mir nakon Rusko-turskog rata i poraza Turske i nakon Bosanskog ustanka, vodi do Berlinskog kongresa od godine 1878. na kojem naša Monarhija člankom XXB od 9. septembra iste godine, dobiva mandat sudjelujućih velevlasti za vojnu okupaciju i administraciju Bosne i Hercegovine. Ovim diplomatskim aktom, kao i nakon toga usljedjelom austro-turskom konvencijom, po kojoj je Turska pristala na okupaciju Bosne i Hercegovine, ipak Bosna i Hercegovina nije pripala u državni opseg AustroUgarske Monarhije jer je suverenitet ipak ostao na strani sultana, na strani turskog nosioca državne vlasti«.
»Niti Berlinski ugovor kao diplomatski akt nije dobio pravnu snagu sve dotle, dokle god nije na ustavan način u monarhijskim zakonodavnim tijelima propisno prihvaćen, to jest, dok Berlinski ugovor nije zakonima usvojen u parlamentu zemalja austrijske carevine i u parlamentu zemalja ugarske krune«.
»Posve je jasno, da se kroz cijelo vrijeme okupacije nije mogla počiniti teritorijalna veleizdaja činom koji smjera na otrgnuće Bosne i Hercegovine od Monarhije, jer Bosna i Hercegovina nije bila u teritorijalnom savezu AustroUgarske Monarhije, pošto je suverenitet bio na strani sultana. A ako Bosna i Hercegovina nije bila u teritorijalnom savezu Austro-Ugarske Monarhije, nije se mogla od nje otrgnuti, i čin koji je na to smjerao, nije mogao biti čin veleizdaje, niti kažnjivo djelo. To je juristički i logički jasno«.
»Ako su pak Bosna i Hercegovina zemlje koje se ne nalaze u državnom teritorijalnom savezu zemalja Austro-Ugarske Monarhije, nijesu se mogle od njega ni otrgnuti, i čini koji su na to smjerali, nisu mogli biti, ne samo zločin veleizdaje, nego niti kažnjivo djelo«.
»Zakonom od 22. februara 1880. uređuje se to. Uprava Bosne i Hercegovine prenosi se Berlinskim ugovorom od 1878. godine na Austro-Ugarsku Monarhiju, te se u § 5 ovoga zakona izričito kaže da je za promjenu odnošaja okupiranih zemalja prema Austro-Ugarskoj Monarhiji, potrebna privola legislative obijuh djela Monarhije. To zakon izričito kaže expressis verbis. Međutim, proklamacijom od 5. oktobra 1908. godine Bosna i Hercegovina je Monarhiji anektirana, te je na to i Turska pristala. Nju unatoč toga, po strogo jurističkom shvaćanju, ipak nije ovim aktom Bosna i Hercegovina utjelovljena državi Austro-Ugarske Monarhije, jer § 5 citiranog zakona, nije još uvijek usljedila privola legislative obiju djelova Monarhije. Dođuše podnešene su zakonske osnove u peštanskom i bečkom saboru, ali do danas nisu primljene. Prema tome, odnošaji Bosne i Hercegovine prema AustroUgarskoj Monarhiji, jesu samo faktične naravi, a ne pravne. Ili, suverenitet našega Premilostivoga vladara odnosi se na Bosnu i Hercegovinu ne kao na jedan dio teritorija Austro-Ugarske Monarhije, nego kao na posebno državno tijelo izvan Austro-Ugarske Monarhije«.
Državni odvjetnik: — Ja protestujem.
Dr. Cistler: »Ja u ovom mišljenju nijesam sam, nego ću citirati i juristu Dr. Fingera koga ću poslije čitati. Prema ovome izviđanju, čin koji smijera za otrgnućem Bosne i Hercegovine od Monarhije, ne samo da nije zločin veleizdaje, nego nije uopće kažnjiv, jer se Bosna i Hercegovina ne nalaze u teritorijalnom savezu Monarhije, nego su zasebno državno tijelo pod suverenitetom Habsburške kuće«.
»Tekst, veleslavni sude, što se nalazi u zakonu i koji upotrebljava dispozitivni dio optužnice, da je za zločin veleizđaje kriv onaj koji poduzme nešto što smjera na to da se na silu otrgne koji državni teritorij Monarhije, može značiti samo to, da je kriv ovoga zločina onaj, koji bi na području gdje ovaj zakon važi poduzeo nešto što smjera na to da se na silu otrgne koji državni teritorij zastupan u Carevinskom vijeću ili zemalja ugarske krune, i to bez Bosne i Hercegovine. Ovaj zakon što ga državni odvjetnik u optužnici citira, jedini sadrži slučaj veleizdajničkog udara na državni teritorij, dočim ostali §§-i sadržavaju veleizdajnički udar na način vladanja i ustavne uredbe. Prema ovome, nema u ovome zakonskom tekstu niti citiranom zakonu čina koji se progoni. Čini koji su poduzeti u smislu § 111 g., ne odnose se nikako na Bosnu i Hercegovinu kao dio jedinstvene Austro-Ugarske Monarhije«.
»Po tački IV naredbe od 25. ju .. 1879.2 o uvedenju kaznenog zakona, samo se ono može kaznenim zakonom smatrati zločinom i prestupkom, što zakon kao takav označuje. Te se čine, koji se inkriminiraju onako kako se inkriminiraju, može progoniti eventualno po drugim za to određenim oblastima, a ne po kaznenom sudu, kao što napominje § 5 iste ove naredbe. Ako bi dakle veleslavni sud na ovu optužnicu onakvu, kakva jest, izdao kondemnatornu osudu, učinio bi nulitet po § 5 točaka a, jer bi proglasio krivim zločina za čin koji nije zločin veleizdaje, niti spada pred kompetenciju sudova«.
»Ja sebi, veleslavni sude, ne uobražavam da sam kazao nešto originalno. Meni je mnogo draže, jer sam u ovom principijelnom stanovištu koje sam zauzeo u ovoj panici, u društvu vrlo uglednih pravnika, preko kojih se ne može preći samo sa sažimanjem ramena. Ovo mišljenje zastupali su čuveni branitelji u zagrebačkom veleizdajničkom procesu: dr. Hinković, jedan od najspremnijih pravnika na slavenskom Jugu, a ja mislim i jedan od najobrazovanijih ljudi u Hrvatskoj, te dr Šime Mazura. Dr Hinković je svojom poznatom duhovitošću i neizdrživom logikom, na daleko i široko dokazao, kako se niti pohrvatskom tekstu § 58, slovo c, o koga se ogriješuje onaj koji podhvati nešto što bi bilo napereno za otrgnuće stanovitih zemalja koje spadaju u cesarevinu i t. d. ne počini nikakvo kažnjivo djelo, jer Hrvatska i Slavonija uopće ne spadaju u opseg carevine austrijske, nego u opseg zemalja ugarske krune, a ako ne spadaju u opseg carevine austrijske, ne mogu se ni otrgnuti od nje. Prema tome ne može se na ovaj način ni počiniti kažnjivi čin po hrvatskom tekstu zakona. Dr Hinković ovaj kriterijum priznaje« ….
2 Tekst od: »Po tački IV naredbe od 25 ju . . 1879.« itd. pa do kraja rečenice koja se završava sa: . . »niti spada pod kompentenciju sudova« — izostavljen je kod M. (616). Kazneni zakon je proglašen 25. juna 1879. godine, a u B. i H. je stupio na snagu 1. sept. 1879. godine.
Pr.: — Molim Vas da ostanete kod predmeta, to se čini za Hrvatsku.
Dr. Cistler: — Ja ću doći do toga, kako se je analogno. … «
Pr.: — Izvolite se držati teksta i držite se ovoga zakona koji važi ovdje, ako ne, ja ću Vam oduzeti riječ.
Dr. Cistler: — Ja tvrdim da se analogno, kao u Hrvatskoj, dogodilo u Bosni. Naš kazneni zakon uveden je odmah nakon okupacije, te se u § 111 može normirati veleizdaja samo obzirom na odnošaj Austro-Ugarske Monarhije prama Bosni i Hercegovini kao okupiranim zemljama. Aneksijom protegnut je suverenitet Austro-Ugarske Monarhije na Bosnu i Hercegovinu, ali da se tekst našega kaznenog zakona nikako nije promijenio«.
»Napokon zemaljski ustav od godine 1910. određuje da je Bosna i Hercegovina jedno jedinstveno zasebno upravno područje, koje stoji pod odgovornim vodstvom ces. i kr. Zajedničkog ministarstva. Sada je u zemaljskom statutu u pogledu građanskih prava uveden § 16 koji kaže da propisi krivičnog zakona ostaju na snazi. I opet se prema promijenjenim ustavnim prilikama, naime, prema promijenjenom teritorijalnom odnošaju Austro-Ugarske Monarhije, naš zakon nije reformirao, već se normirao samo u noveli §-a 16, ali taj se osniva na ustavnim odredbama«.
»Prema tome naš kaz. zakon ostaje okupatorski, a taj određuje i danas teritorijalni odnošaj Austro-Ugarske Monarhije prema Bosni i Hercegovini kao okupiranim zemljama, a ne sadržaje norme za teritorijalni odnošaj Bosne i Hercegovine prema Austro-Ugarskoj. Stari odnošaj se štiti, a nema kazne na zaštitu za odnošaj koji je danas vladajući. Prema ovom manjkavom zakonu ne može se tvoriti zločin veleizdaje i ne može se tvoriti kažnjivo djelo tako da se ovim putem dolazi do istoga zaključka, do kojeg sam došao govoreći o ustavnom položaju Bosne i Hercegovine«.
»Ono mišljenje što sam ga prije zastupao, nije moje lično, nego ga zastupa priznati kapacitet dr. Hinković, a zastupa ga i profesor kriminalistike u Hali dr. Finger, koji u djelu »Das Strafrecht« druga sveska, na strani 786 kaže ovo: »Bestrengen gewaltsamer Anderung der ungar. Verfassungfallen nicht unter den Begriff des Hochverrates, wohl aber Angriffe auf die Verfassung der Gesamotmonarchie. Zur Gesamotmonarchie im Sinne des § 59. lit .c. gehoren m. E. Trotz der kaiserlichen Proklamation vom 5 Oktober die Landergebiete Bosnien und die Hercegovina nicht …. « Isto tako ima na stranici 787 u istoj knjizi ovo: »Dagegen ware es nicht Hochverrat, wenn in den im Verkleinerung Ungarns zugunsten der Reichsratslander oder umgekehrt hingearbetet wurde«. To je § 59 austr. zakona«.
Drž. odvjetnik: — Protestiram!
Dr. Cistler: »Ja citiram samo ono što je rekao dr. Finger. Jedan njemački pravnik i spisatelj, učitelj iuris prudentiae zastupa ovo isto mišljenje da prema tekstuaciji, otrgnuće Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije, ne čini jedan kažnjivi čin, niti u Austriji; odnosno, Bosna i Hercegovina po mišljenju današnjih kodifikatora novog reformiranog austr. zakona, ne spada u državnu svezu Austro-Ugarske Monarhije. To se vidi najbolje po tom, što novi austrijski reformirani zakon sadržaje ustanovu §-a 110, te po starom tekstu austr. zakona, koji štiti savez »Verband« zemalja zastupanih u Carevinskom vijeću i zemljama ugarske krune s Bosnom i Hercegovinom, ili kako njemački tekst kaže: »Den Verband der im Reichstate vertretenen Lander der ungar. Krone mit Bosnien und der Hercegovina«.
Pr.: — Moram moliti gosp. branitelja da se drži zakona koji važi u ovim zemljama, a ne tumači zakona koji važi u Ugarskoj i Austriji.
Dr. Cistler: — Ja sam doveo u savez.
Pr.: — To nije potrebito. Ja molim da se držite strogo predmeta stvari.
Dr. Cistler: — Ja mislim tim da je dovoljno dokazana prvobitna teza, da se onim što drž. odvjetnik inkriminira kao veleizdaju, ne samo ne počinja zločin, nego niti kažnjivo djelo koje spada pred nadležnost sudova. To je doduše žalosno, ali to je manjak zakona, to je posljedica zapuštenog zakonodavstva.
Pr.: — Ostavite kritiku, a mi ćemo sada vijećati. Prekidam raspravu
Iza vijećanja
Pr.: — Pošto je gosp. branitelj dr. Cistler riječima izušćenim sada u svomu obranbenom govoru: »To je posljedica našeg zapuštenog zakonodavstva«, povrijedio zakonodavstvo u ovim zemljama, to mu ja po §-u 245 kaz. z. podijeljujem ukor, a.po §-u 245 točka 2 upozorujem ga, ako se bude dalje ovako vladao, moraću mu oduzeti riječ i pozvati stranke da izaberu drugog zaštitnika. Molim da se drži potpuno stvari i da nastavi svoju obranu.
Dr. Cistler: »Žalim, veleslavni sude da me se krivo razumjelo. Meni nije bilo na umu kad sam kazao da je »posljedica našeg zapuštenog zakonodavstva«, da napadam, nego sam htio da upozorim… «
Pr.: — Dosta je o tome, to je gotova stvar.
Dr. Cistler: »Ja ne bi htio napraviti ovaj utisak, jer nemam razloga da dajem neke izjave s kojim bi došao u protimbu sa veleslavnim sudom. Ja sam samo htio kazati da je naš zakon u tom pogledu manjkav, a sud da je ipak na taj zakon vezan. Postavimo se, veleslavni sude, na stanovište da se Bosna i Hercegovina nalazi u državnom teritorijalnom savezu Austro-Ugarske Monarhije i da se činima koji smjeraju na to da se ona otkine od Austrije i pripoji Srbiji, počinja zločin veleizdaje, da je taj čin uopće moguć. U tom slučaju treba ispitati da li se u činu okrivljenih ogledaju sva obilježja subjektivnog i objektivnog zločina veleizdaje ili drugog kažnjivog djela i po čemu. Moram ovdje odmah istaknuti da optužnica potpuno ne iscrpljuje stvar. Prije svega, veleslavni sude, u dispozitivnom dijelu optužnica inkriminira samo jedan jedini čin iz koga zaključuje o veleizdaji, a to je atentat. Podloga optužnice je samo ovaj jedan fakat, prema tome se i rasprava može kretati oko ovoga fakta i samo ovaj fakat, može biti podloga tenoru osude, koji se imade osnivati na dispozitivnom dijelu optužnice. U obrazloženju spominju se i druga fakta navodno veleizdaje: Narodna odbrana, Sokoli, Revolucionarni štatut, novine i članci, ali ovo se spominje samo kao ilustracija, a ne inkriminira se kao posebni fakat koji tvori učin zločina veleizdaje. Ja držim da se na ovakvu općenitu pojavu veleizdaje ne treba ostati. Državni odvjetnik ima samo pojave koje nije konkretizirao. Odbrana je stoga u jednom uopće vrlo teškom položaju, jer se okrivljenicima upisuju u grijeh takve stvari za koje uopće po kaznenom pravu ne mogu odgovarati, kao što su brošure koje nisu oni pisali, i tabele »Dušana Silnoga« koje nisu sastavljali. Sve kad bi i mogli odgovarati, to se u optužnici kao poseban fakat ne inkriminira. Za to držim da je protiv ovoga posve suvišno govoriti, jer se kod izricanja pravorijeka nikako ne može u obzir uzeti. Državno odvjetništvo mora nadalje dokazati veleizdajničku namjeru pojedinih okrivljenika. Prema njihovoj krivnji i stepen njihova sudjelovanja kod atentata. U tom pravcu potreban je dokaz u smislu § 1 kaznenog zakona. Pošto je zločin veleizdaje čin »dolus directus«, treba dokazati da je za vrijeme čina baš zamišljao i zaključio ono djelo koje je obično skopčano sa zločinstvom koje se u grijeh upisuje. To jest da je neko imao zločinačku nakanu«.
»Optužba smijera na to da se Bosna i Hercegovina otrgnu i pripoje Srbiji. Ja mislim, veleslavni sude da ovaj dokaz nije u nikom pogledu uspio. Imade doduše kod nekih okrivljenika izjava koje se ne bi lako mogle zavesti i uvjeriti o protivnome, kad se ne bi strogo distingiralo ono što je privatno, od onoga što nije privatno, ono što je važno, od nevažnoga. Neki su, kao Princip, Čabrinović, Grabež, posve iskreno kazali svoje političko osvjedočenje koje kulminira u tome da će se Austro-Ugarska Monarhija u jednoj međunarodnoj konflagraciji raspasti i pojedine narodnosti pasti onome kome ih nacionalitet vuče i stvoriti nove formacije. Tako da će se konačno dogoditi i sa Jugoslavenima i da će postići svoje oslobođenje i ujedinjenje. Oni su to možda kazali u malo grubljoj formi nego sam ja rekao, ali ipak to je esencija njihovog političkog mišljenja. Ako se kod ovakvog mišljenja počini atentat, to još ipak ne daje pravo zaključivati na veleizđaju, ne daje pravo zaključivati na to da su okrivljenici počinivši atentat mislili i oživotvoriti ove svoje namjere, ono ujedinjenje i oslobođenje svih Jugoslavena. Upućujem na kazneno-pravno irelevantno izražen čin, na politički motiv, koji eliminira upravo atentat kao političko umorstvo od prostoga«.
»No sve, veleslavni sude, kad bi se uzelo da je za pojedinca, za Principa, Grabeža i t. d. dokazano da su postupali u veleizdajničkoj nakani, ja ipak kategorički tvrdim da to nije nikako dokazano kod mojih branjenika. Ja ne dozvoljavam, veleslavni sude, da se moji štićenici jednostavno solidarno okrivljuju zbog istoga čina s onima koji su atentat možda počinili u sasvim drugoj nakani, jer oni mogu odgovarati za ono što su počinili samo prema kvalitetu, karakteru svoje nakane. Po čemu su moji štićenici, veleslavni sude, veleizdajnici? U čemu se zrcali ta njihova veleizdajnička namjera?«
»Prvi u mojoj galeriji je učitelj Veljko Čubrilović. Njega okrivljuje optužnica da je, znajući da je oružje za ubistvo prijestolonasljednika, pomogao isto prenijeti iz Priboja u Tuzlu«.
»Kako se iz samoga fakta ne može deducirati na njegovu veleizdajničku nakanu, to se njemu upisuje u grijeh i druge stvari navodno veleizdajničkog sadržaja, a to je njegova akcija oko osnutka pribojskog Sokola, njegov dodir sa Narodnom odbranom i njegova suradnja za Kralj. srpsku akademiju. Moram opet naglasiti da se ovdje postupa po dosta pogrešnoj metodi, protiv koje se dosta teško braniti«.
»Znamo svi da je Sokol inštitucija za njegu tijela. Srpskom Sokolu uopće, a pribojskom napose, podmeće se da su oni leglo veleizdajničkih pothvata. Kao najjači argumenat za to vadi se iz lozničkog spisa koji smo ovdje čitali ona relacija srpskoga inšpektora na komandanta drinske divizije, u kojima se kaže da se velikosrpska propaganda razvila u Bosni i Hercegovini i da se vrlo vješto maskira u različnim humanitamim društvima, u različnim inštitucijama, među kojima se spominje i Sokol. Ja mislim da to nije niti činjenica, niti dokaz u onom smislu kako to zahtjeva naš kazneni postupnik«.
»Prije svega, nema pouzdanog oslona da je ona isprava autentična. To nije isprava koju možemo ispitati, da li je autentična, možda je apokrifna, možda je ad hoc u Loznici fabricirana, Bog zna u koju svrhu. Pa i ako to nije, tim još nije ništa dokazano za pribojski Sokol i ništa lično za Veljku Čubrilovića«.
»Šta više, čitali smo ovdje popis raznih Sokola, koji se nalaze u Srpskom sokolskom savezu, a koji obuhvata i Bosnu i Hercegovinu, pa se u tom popisu spominje i banjalučki, sarajevski i tuzlanski Sokol, dočim o pribojskom Sokolu nije bilo ni jedne riječi«.
»Pa i kad bi istina bila da je srpski Sokol za maskiranje velikosrpske iridente u Bosni i Hercegovini, da je on veleizdajnička pojava, onda je to eventualno dovoljno za Zemaljsku vladu, da ovakvo Sokolsko društvo raspusti. To (se) može dati policiji da ureduje, našoj administrativnoj vlasti, to može biti za organe sigurnosti dovoljno za progon, ali za sud mora predležati izvjestan konkretan fakat, mora da je nastupila konkretna povreda kaznenim pravom zaštićenih dobara«.
»Nema niti jedne činjenice koja bi Veljke Čubrilovića akciju u Sokolu mogla teretiti. Ovakav je postupak: produciraju se različni dokumenti, konstatuje se da ima općih veleizdajničkih pojava. Ja priznajem da ima velikosrpska propaganda i da ima veleizdajničkih pojava. Kad se ovako općenito konstatira, kad je stvorena jedna općenita veleizdajnička atmosfera, onda se u taj oblak strpa Srpski sokol, strpa se poljodjelska zadruga3 itd., pa se onda pojedine okrivljenike, tako i moga štićenika Veljku Čubrilovića, stavlja u dodir s ovim pojedinim institucijama i deducira se: jer je velikosrpska propaganda veleizdajnička, a velikosrpska propaganda je u Sokolu, a Veljko Čubrilović je osnivač Sokola, on je veleizdajnik. Ali ovako
ne može ići: mora se iznijeti konkretno djelo. Optužnica mora kazati u svom dispozitivnom djelu da je Veljko Čubrilović kriv stoga što je u Sokolu učinio to, a to što je učinio, treba konkretizirati i ponuditi dokaze, a ne može se ostati kod općenitih pojava, jer to ne može utemeljiti njegovu ličnu kaznenopravnu odgovornost«.
»Isto tako je i sa Narodnom odbranom. Veljko Čubrilović priznaje da se upoznao sa pretsjednikom šabačke Narodne odbrane i po njegovu nagovoru primio se povjerenstva Narodne odbrane. On tvrdi da je on Narodnu odbranu shvaćao kao kulturnu inštituciju sa čisto prosvjetnim ciljevima i težnjama, i poriče da bi znao za njezine političke tendencije, a naročito da bi znao za nastojanje Narodne odbrane oko organizovanja sustavne borbe proti Austro-Ugarskoj Monarhiji. On to poriče i mogao je poreći da je htio, mogao je kazati da nije imao veza sa Narodnom odbranom, on nije poznavao pretsjednika šabačke Odbrane, a ipak je kazao, jer nije mogao znati da Narodna odbrana ima onakve zakulisne političke tendencije. I opet nema protiv Narodnoj odbrani nikakvih protudokaza. Opet se postupa ovako: Narodna odbrana stavlja se u općeniti veleizdajnički nimbus, Narodna odbrana njega uzima za povjerenika i kaže se: »Ti si morao znati da je Narodna odbrana ovakva institucija, koja radi protiv Austro-Ugarskoj Monarhiji na otkinuće Bosne i Hercegovine od njezinog državnog teritorija, dakle ti si veleizdajnik«. I ovdje se traži konkretan fakat, jer gospodo, može netko biti pristaša skrajnjeg radikalizma i anarhizma, može biti za terorističku akciju, može biti za rad političkim bombama, atentatima i barikadama, ali dotle dok on radi u teoriji, ne može ga nitko po kaznenom zakonu progoniti. Traži se da on u ispovijedanju ovakvih načela zaista nešto učini što bi se manifestiralo u vanjskom svijetu, treba da dokaže ovdje u konkretnom slučaju da je Veljko Čubrilović bio povjerenik Narodne odbrane i u službi Narodne odbrane, a ovdje ima općenitih nagađanja, ali pozitivnog dokaza i posve sigurnih indicija nema u ovom slučaju«.
»Napokon, njega se okrivljuje zbog suradnje na onim upustvima za sela za Akademiju u Beogradu. Veljko Čubrilović je učitelj sa plaćom od mjesečno jedva 100 kruna. On je u školi bio izvrstan đak, sve je ispite položio sa odlikom. Prije 15 godina umro mu je otac, a prije 7 godina majka. On je bio najstariji član svoje porodice, premda je imao i starijih sestara, ali jer je muško, ostao je starješina u kući. On je mogao kao i većina naše jugoslavenske mladeži otići u Beč ili Prag i nastaviti svoje studije na visokim školama da izradi od sebe poštena čovjeka i napravi veliku karijeru, ali on toga nije učinio, nego se žrtvovao za svoju familiju i otišao je za učitelja samo da dođe do kruha. On je sa svojom mizernom plaćom izdržavao četvero čeljadi. Pomagao je svoga brata Branka koji študira u Beču medicinu, pomagao je sestru koja je na zemaljskoj bolnici doktor medicine i svoga brata Vasu u gimnaziji. Uz to je pomagao i svoju sestru Vidu. Napokon se oženio iz ljubavi, bez ikakva miraza, i u ovakovom prekarnom materijalnom položaju, morao je tražiti puta kako će sebi naći drugoga dohodka. Sposoban jest, inteligentan jest. I on se bacio na literarno polje koje mu je bilo najbliže. On ispituje starine srpskoga elementa u Bosni i Hercegovini, i to ne radeći za jednu izvjesnu frakciju ili stranku u Beogradu, nego za beogradsku Akademiju. I ovo, što je radio čisto na naučnom polju, prebacuje mu se kao veleizdajnički čin«.
»Ja sam ovo samo letimično nabacio, veleslavni sude, ja u tom pogledu hoću samo još jedno navesti. Kad bi već u Srpskom sokolu zaista i bila veleizdaja, onda je to Državno odvjetništvo moralo kao posebni fakat u optužnici inkriminirati, jer bi osuda u tom slučaju mogla reflektirati na inkriminaciju državnog odvjetnika koja se imade poklapati sa dispozitivnim dijelom optužnice. Pošto to nije učinjeno, onda ove općenitosti ne mogu biti podloga osude. Ako bi sud izdao kondemnatornu osudu zbog ovih čina, počinio bi u prvom redu nulitet za to, jer bi se sudilo po optužnici koja nije po zakonu valjano sastavljena. Ili, ako bi veleslavni sud u tenor osude uzeo sam ovo djelo, bez da je to učinila optužnica, počinio bi opet nulitet, jer bi proglasio Veljku Čubrilovića krivim čina radi kojega ga Državno odvjetništvo ne progoni. Prema tome treba ove općenitosti veleizdajničkog čina potpuno eliminirati«.
»Što se tiče moga branjenika Veljke Čubrilovića, treba restringirati jedan fakat, a to je sudjelovanje u atentatu. Veljko Čubrilović priznaje da je pomagao kod transporta oružja iz Priboja u Tuzlu, ali se on brani time da je to učinio pod pritiskom jedne neodoljive sile, pod pritiskom psihološkoga straha, koji su mu zadale prijetnje Principa i Grabeža. Treba sada ispitati, u koliko je ova obrana vjerodostojna i u tom pogledu odmah dolazimo do jednog fakta, naime, da se obrana Veljka Čubrilovića potpuno slaže, upravo frapantno slaže sa iskazom Principa i Grabeža. Oni su to još prije, nego je to bilo pred ovim sudom, kazali, i poslije pred senatom potvrdili. Znamo kako su oni odijeljeni u istražnom zatvoru, te nisu apsolutno mogli doći u kontakt i isključeno je da su se mogli sporazumjeti. U drugom redu potvrđuju to Kerovići, koji kažu da je on ovaj psihološki strah i na njih prenio i da je govorio neka šute, jer bi se vrlo lahko moglo dogoditi da će bomba pasti u njihovu kuću. To je on radio gonjen strahom i on prenosi na njih svoje psihološko raspoloženje kojeje strah u njemu razvio. Kaže se: Prinćip i Grabež, treba ih samo pogledati, pa ćete vidjeti da su oni maleni i slabi, te kako bi moglo proizvesti ovakav strah na razvijenog Veljka Čubrilovića. Ja prvo mislim da je ovo potcenjivanje samo o nemogućnosti straha koji su mogli proizvesti, jer ja mislim, veleslavni sude, da i vama mora imponirati onaj konsekventno stojički mir, kojim sjedi glavni zapletnik ovoga atentata: Princip, koji je stereotipno isti onaki kakav je došao prvi put na pult i seo u prvu klupu, takav je i danas. On koji dolazi neposredno iz Srbije za vrijeme Balkanskog rata, gdje se danas potoci krvi gaze, gdje život za jednu fanatičnu ideju oslobođenja i ujedinjenja Jugoslovena ne vrijedi ni lule duvana, ovakav čovjek je bio u stanju da vrši jedan psihološki strah u čoveku kao što je Veljko Čubrilović. Ne samo to. Veljko Čubrilović možda se nije bojao tih neposrednih prijetnja Principa i Grabeža, nego revolucionarnih organizacija koje su za njima mogle stajati. A znamo, da imade i danas tih u Srbiji. On je sam rekao da je bilo u historiji slučajeva da su revolucionarne organizacije poslale svoje ljude da izvađaju jedno izvjesno djelo, da su tražili put i pomagača i da su silom natjerali na pripomoć one koji nisu htjeli da se pokore«.
»Stoga držim da je odbrana Veljka Čubrilovića vjerodostojna, i u tom slučaju, ako bi veleslavni sud primio da ona stoji, predložio bih za njega slučaj § 2 slovo b, i trebalo bi ga riješiti. Ali, svakako, nema tečajem čitave rasprave ni jednoga dokaza da je on, ako bi i sudjelovao u atentatu, sudjelovao u nakani da se Bosna i Hercegovina otrgnu od Austro-Ugarske Monarhije, nego bi u najgorem slučaju mogao odgovarati zbog zločina sakrivenog umorstva. To se vidi iz toga, jer kaže da je principijelno protiv atentata i revolucije i da je pristaša Kočićeve stranke koja ispovjeda političku autonomiju Bosne i Hercegovine pod suverenitetom Austro-Ugarske Monarhije«.
»Kočićeva stranka nije radikalna, šovinistički nacionalna, ona je radikalna samo u svom agrarnom programu i predlogu za riješenje kmetovskog pitanja u Bosni i Hercegovini, dočim državopravni program njezin nije takav da bi išao za otcjepljenjem Bosne i Hercegovine. Ona je za samoupravu Bosne i Hercegovine pod Habsburškom krunom«.
»Tim bi došao drugom svom branjeniku Vasi Čubriloviću. On je gimnazista u 17 godini života. Još se nalazi po dobi u uzrastu u zadnjim fazama provale puberteta kad narav vrši organsku revoluciju u čitavom tijelu. Fizički prestaje se osjećati dječarcem i počinje se smatrati muškarcem, a osim toga ovaj razvoj čini jedan čitavi duševni prevrat. Ja držim da svaki pojedinac od nas, iz vlastitog iskustva sjeća se ovog razvitka. To je doba najveće duševne apercepcije, kad se sve rado, brzo i bez kritike prima, kad je srce puno čežnja, ideala i ljubavi. Ljubavi, bilo kakve mu drago vrsti, kod nekih intelektualno jačih prema narodu, kod drugih kod kojih je erotika jače razvijena, u ljubavi prema ženama. I vrlo često čitamo po novinama, da ovi lamante timidiu svojim ljubavnim emocijama počinjaju kojekakve budalaštine, dapače ubistva koja za ozbiljni svijet koji je prošao ovo doba, možda je komično, kad ne bi u tome ubistvu bilo iskrene tragike«.
»Pa kao što se sve prerano i brzo razvije, tako se događa i na polju ljubavi prema ženama, tako se događa na polju ljubavi prema narodu. To je slučaj i kod Vase Čubrilovića«.
»Sestra njegova poznaje njegovu mirnu ćud i drži ga strogo pod kontrolom. On je u školi dobio drugi red i kaže u istrazi da je odmah obračunao sa životom. U ovoj dešperaciji traži utjehe na drugome polju i dođe na atentatorske pomisli. U njemu neko vrijeme odigrava se duševna borba, konačno podlegne kušnji i na određen dan dođe sa otšarafljenom bombom i nategnutim revolverom na mjesto za koje je bilo opredijeljeno da će proći automobil. On vidi prijestoljonasljednički par i kaže ovdje, kad je vidio osobu prijestoljonasljeđnika, odnosno na raspravi kaže, kad je vidio osobu njegove visoke supruge, njemu se sažalilo, nije imao energije da baci bombu, ili da odapne hitac iz revolvera«.
»On je kazao u istrazi i na glavnoj raspravi da je Srbohrvat i da je radikal. Čitao je o Slavenima, čitao je u novinama da je prijestoljonasljednik nepravedan prema Slavenima, čitao je u Narodnom Jedinstvu, da prijestoljonasljednik kani sve Jugoslavene satrti. I inače je čitao Obzor i sve srpske novine koje izlaze u Sarajevu. Njegov je nacionalizam kulturno jedinstvo Hrvata i Srba. On to sebi pretstavlja ovako; kad bi Talijani navalili na Trst, išli bi Srbi braniti Hrvate. Poslije opet govori da je za Jugoslaviju, to jest, za jedinstvo Hrvata i Bugara u Austro-Ugarskoj Monarhiji ili van nje. Njegove ideje nitko ne uzima ozbiljno, dapače najbliži drugovi rugaju mu se. Perin mu odgovara: »Bilo bi dobro njega prijaviti, dobili bi 200 do 300 kruna koje bi mogli popiti«.
»Zar je to gospodo veleizdaja koja smjera na otrgnuće Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije? Zar će djeca iz dešperacije radi drugog reda u školi doći na pomisli otrgnuti Bosnu i Hercegovinu od Austro-Ugarske Monarhije? Ta su djeca koja govore o Jugoslaviji i to nekako općenitim fantazmogorijama, imala oživotvoriti Jugoslaviju pod skepteronr našeg premilostivog vladara. Na moje pitanje šta je to Srbohrvat, što je to Jugoslavija, kakav je temeljni odnošaj Bosne i Hercegovine prema Austro-Ugarskoj Monarhiji, ne zna ništa, on naivno izbrblja: »To je vlada Švaba i Mađara«. On uopće goni izvjesnu utopiju, a za zločin veleizdaje treba da je namjera realna. Ako na primjer netko kaže da je pristaša Platonove idealne države, ili da je pristaša jedne utopije Tome Morusa, ja mislim da nitko neće kazati da je veleizdajnik. Tako daleko neće ići ni Državno odvjetništvo«.
»Po mome mišljenju može se u slučaju Vase Čubrilovića govoriti o preparatornim činima za umorstvo prijestoljonasljedničkog para gdje je bio posve blizu granice pokušajne sfere, ali ipak u zađnjem, odlučnom času, nije se u vanjskom svijetu očitovala. Ili uzmimo, veleslavni sude, da je Vaso tim, što je došao po prethodnom dogovoru na određeno mjesto, što je držao bombu i nategnut revolver poduzeo sve što vodi izvršenju čina, dakle došao je u sferu pokušaja i za njega nastupa nekažnjivost jer je u kritičnom momentu odustao od izvedenja čina. Prijestoljonasljednički automobil prolazi kraj njega. On je mogao izvesti atentat, ali se on ipak u zadnjem času predomislio kad je vidio prijestoljonasljednika, kad se je sjetio misije koja se veže na ovu ličnost u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a nije imao energije da izvede ovo djelo. Za to držim da se on u zadnjem času pokajao, da je od Savla postao Pavlom, da je od zločinca postao pravednik, a to tim više što prijestoljonasljednički par nije poginuo od onih s kojima je on stajao u zavjeri, nego je poginuo od ruke Principa, odnosno pokušaj je bio izveden od Čabrinovića s kojim nije imao odnošaja. Pa da li je kod Vase Čubrilovića postojala veleizdaja kad nije bio moguć pokušaj? Ostaje samo pitanje: da li je Vaso Čubrilović počinio sukrivnju u zločinu umorstva, gdje je moguć pokušaj i gdje je moguća odustaja, a onda ja mislim, da za Vasu Čubrilovića može biti samo riješujuća osuda«.
»Time bi došao, veleslavni sude, do individualne obrane mog trećeg branjenika Ive Kranjćevića, 19 godina starog, đaka Trgovačke akademije. On je katolik Hrvat, a veleizdaja počinje velikosrpskom iridentom, nastojanjem oko odcjepljenja Bosne i Hercegovine i pripojenja Srbiji. Ovaj nesretnik pada u atentat kojemu se pripisuju veleizdajničke tendencije kao Poncije u Credo. Njega je zamolio Vaso Čubrilović nakon što mu je saopćio atentatorsku namjeru, da čuva oružje, kad će po njega stići prije atentata. Do toga nije došlo, jer Vasa Čubrilović nije dobio oružje do dolaska prijestoljonasljednika u Sarajevo. Vaso mu je izričito rekao da mu oružje sakrije ako ne bi počinio atentat. Ja na to polažem veliku važnost, jer to znači da je Ivo Kranjčević htio Vasi Čubriloviću pomoći samo onda, ako ne izvede atentat. On nije pomogao da izvede atentat, nego (ga) je takvom pomoći odvraćao od atentata. Ja sam uvjeren da Ivo Kranjčević ne bi dao pomoći Vasi Čubriloviću, ne bi primio oružja da ga sakrije, jer je unaprijed znao da Vaso Čubrilović ne govori ozbiljne stvari. To on pristaje i Vaso Čubrilović zaista nakon atentata donosi oružje sav drhćući Ivi Kranjčeviću. Ovaj vidi da je oružje netaknuto. Ja sam uvjeren da Ivo Kranjčević, da mu je došao Vaso Čubrilović sa jednom bombom koja je bila ispucana ili sa samokresom iz kojeg je bilo ispucano nekoliko fišeka, da on ne bi dao pomoći Vasi Čubriloviću, da ne bi primio oružje da ga sakrije. On mu to obećavanje daje unaprijed, jer znade da Vaso Čubrilović ne govori ozbiljne stvari. I Vaso Čubrilović zaista nakon atentata donosi to oružje sav drhćući. Ivo Kranjčević vidi da je to oružje netaknuto, vidi da se on prepao i da sav drhti, i za to prima oružje. To nije udioništvo u zločinu nego primanje pokajanog i popravljenog zločinca u svoje prijateljsko okrilje.6 On ga izdao ne bi jer ni jedan od njegovih kolega s njime ne bi govorio. On ne zna otkuda je oružje. Kad mu Vaso Čubrilović neposredno pred atentat govori da će biti atentat i da će ga on izvesti, on maše rukom i da je to sve skupa glupo, šta više nije bio na onom mjestu gdje se dogovorio da ga čeka nego je otišao ne misleći na atentat, nego je njega Vaso slučajno sastao«.
»O politici kad ga pitaju, on je za slogu Srba i Hrvata jer da nema koristi od toga da se svađaju, jer treba stvoriti jedinstvo da se stvori hrvatska slobođa, i stoga jer se Hrvatima uzima morska obala, jer hrvatska univerza nema reciprociteta. Kad su u Sarajevu bile demonstracije protiv Cuvajeva režima, kad je Šahinagić bio ranjen, i on se je tuđe nalazio. Protiv prijestoljonasljednika nema ništa, jer je čitao u Obzoru da bi on išao u Peštu u sabor i tamo ostao vrlo kratko vrijeme i onda bi se opet vraćao u Beč, dočim bi u Hrvatsku češće puta dolazio. Čuo je da je veliki prijatelj Hrvata. Još je na raspravi dodao da je pristaša politike Hrvatsko-srpske koalicije u banovini. On je član jedne sarajevske malograđanske porodice. Otac mu je umirovljeni žandarski vahtmajster koji je odlikovan dva puta i to jednom za hrabro držanje prigodom okupacije Bosne, dakle od prvoga rata koji je išao za priključenje Bosne i Hercegovine našoj Monarhiji«.
»U čemu je dakle, veleslavni sude, veleizdaja Ive Kranjčevića? U čemu se zrcali njegova veleizdajnička zla nakana? Ja mislim da ga pogledate i ako ste slušali kako je govorio konfuzno, morali ste pomisliti protivno. Ne samo u društvenom životu, da je pokazao tečajem preslušanja čitav babilonski toranj, nego i u fizičkom pogledu pokazuje neke mane. Treba znati da je u njegovoj porodici bilo nekoliko slučajeva epilepsije. Sestra i brat, i otac njegov su epileptični. I on bi prije spadao pred psihijatre, nego na optuženičku klupu. Kao napredni Hrvat, on je prijatelj sloge jer vidi da je to za poboljšanje prilika u Hrvatskoj, da Hrvatima u Hrvatskoj bolje bude. On kao Hrvat, a Hrvati su geografski svi unutar Monarhije i nemaju konacionala izvan okvira AustroUgarske Monarhije. Naravna je dakle stvar da politička aspiracija Hrvata ne može težiti izvan toga okvira, jer bi onda radila protiv interesa Hrvatske. Zašto će Hrvat raditi da se Bosna i Hercegovina otkinu od Monarhije? Zar se ne bi time i od Hrvatske otkinula jer je Hrvatska u Monarhiji. On u svojim diskusijama sa Vasom Čubrilovićem, kako je to ustanovljeno u istražnim zapisnicima, protivio se tome da Bosna i Hercegovina potpadne pod Srbiju. On je samo za to da Jugoslavenima tamo gdje danas žive, bude bolje. On nije za to da bi se u kola velikosrpskih državnih pretenzija jugoslovenska misao, kako si ju on predstavlja, upregla. Njemu je krivo da se eksproprira morska obala, krivo mu je da hrvatski univerzitet nema reciprociteta. On i čitavo njegovo mišljenje kreće se čisto u krugu unutarnje hrvatske politike. On se ne bavi problemima vanjske politike i njezinim konstelacijama i promjenama evropske karte usljed raspada Austro-Ugarske Monarhije.
Njemu je drag prijestoljonasljednik što je samo kratko posjetio parlamenat u Pešti, jer to je dokaz da je on nezadovoljan sa mađarskom politikom koja tlači Hrvate i Slavene. On misli da je sljedbenik programa Hrvatsko-srpske koalicije«.
»Ja mislim, veleslavni sude, da je od vrlo velike važnosti baš ona stvar. Hrvatsko-srpska koalicija, to je u banovini jedina politička stranka koja ide sa stanovišta postojećeg uređenja Austro-Ugarske Monarhije, sa stanovišta dualizma i hrvatsko-ugarske nagodbe. Doduše dualizam i hrvatsko-ugarska nagodba nisu alfa ni omega politike Hrvatsko-srpske koalicije, ali je to njihova baza. Sve druge političke stranke su na drugom temelju. Takozvani staromađaroni i mladomađaroni su posve napustili nagodbe i utopih se u mađarsku jedinstvenu državu i priznaju Hrvate samo kao politički narod u toj državi, dočim sljedbenici Kvatemika i Starčevića su protiv nagodbe. Oni stoje na negaciji pozitivnoga prava, oni su na neki način državnopravni radikalci u Hrvatskoj i Slavoniji«.
»Vidimo da je Ivo Kranjčević pristaša najumjerenije, takozvane legalne opozicije, oličene u Hrvatsko-srpskoj koahciji koja je dapače opozicija bila i koja je na vladi u Hrvatskoj i Slavoniji, što sigurno ne bi mogla biti kad bi sloga Srba i Hrvata kako ju ona propagira, bilo nekakvo veleizdajničko strašilo. Dakle nema dokaza, nema niti indicija da bi Hrvat i bosanski žandarski sin sa ispovjedanjem ovakvih političkih ideja počinio veleizdaju«.
»Dakle nema dokaza, nema indicija da bi Hrvat iz bosanskog žandarskog porodičnog milijea ispovjedanjem ovakvih političkih ideja, koji je inače u privatnom životu miran, krotak i dobričina, bio smjerao na nešto, što bi išlo proti državnom integritetu Austro-Ugarske Monarhije, za odcjepljenjem Bosne i Hercegovine od naše države. Njegova nakana i krivnja može se oslanjati jedino na nakanu i krivnju Vase Čubrilovića kod koje je učestvovao«.
»Ja sam malo prije dokazao kako kod Vase Čubrilovića ne može se raditi niti o kvalifikaciji umorstva, jer je pravovremeno odustao, a ako Vaso sa pokajanjem nije zločinac, onda ne može biti ni Kranjčević jer on onda nije pomagao zločinca. Ali kad bi veleslavni sud našao Vasu prema njegovoj nakani kao veleizdajnika, opet ne bi mogao to smatrati Ivu Kranjčevića, jer nema dokaza da je on participirao svojom nakanom na nakani da se Bosna i Hercegovina otrgne od Monarhije. Ipak njegova krivnja ne može ići dalje od svijesne nakane koja u najgorem slučaju može biti davanje pripomoći prije izvedenja atentata, odnosno poslije izvedenja atentata, imajući pred očima atentat kao zločin umorstva, a ne atentat kao sredstvo i čin veleizdaje«.
»Optužnica je sigurno najpogrješnija u izvoru svoje kvalifikacije prema Ivi Kranjčeviću. Optužnica uopće ne ispituje nakanu svakog pojedinog kod atentata, nego ustanovljuje fakat sudjelovanja kod atentata u najvećim daljinama i ;sve je strpala u jednu kapu bez obzira dokle je nakana svakog pojedinog išla«.
»Državno odvjetništvo ne individualizira nakanu pojedinca, nego fakat ubistva prestoljonasljednika uzima tako, da je taj fakat, sam atentat, zločinstvo veleizdaje po §-u 111 sl. a, gdje se radi o veleizdaji na osnovu vladara. To je istočni grijeh optužnice, a to je pogriješka koja najjače otskače kod Ive Kranjčevića«.
»Pogrješna kvalifikacija optužnice postizava vrhunac, barem što se moje grupe branjenika tiče, kod Neđe Kerovića. Njemu je 28 godina. Seljak je i najmlađi član seljačke zadruge Kerovića. Mi znamo da je zadruga kod nas patrijarhalna porodična inštitucija s jednom još živom tradicijom one dobe kad je starješina imao pravo života i smrti nad svojim članovima, a koji se ostatak vlasti najsnažnije ogleđa u onom neodoljivom i moralnom uplivu pojedinih članova prama starješini«
»Neđo Kerović, kako se moglo videti prema čitavom njegovom ponašanju, veliko je dijete. On je došao pred vas i nije mogao govoriti jer su mu suze zalile grlo. A to je i posve naravno. U jednoj seljačkoj porodici može član koji je možda po godinama vrlo star, još uvjek pridržati dječije psihologije, jer ga starješina u takvim odnošajima drži, a tipičan primjer za seljačku psihologiju velikog djeteta jest Neđo Kerović. Na selu je prva inteligencija učitelj, on je najugleđnija ličnost. Veljko Čubrilović gonjen strahom koji mu je zadao Princip i Grabež, dolazi u kuću Kerovića sa đacima, nekakvom gospodom iz varoši, i traži da se na kolima preveze oružje iz Priboja u Tuzlu«.
Predsjedatelj određuje pauzu od 10 minuta
Pr.: — Prije nego nastavimo, javljeno je da je bolestan Marko Perin i želi da se vrati natrag u zatvor. Pošto je njegov branitelj govorio, pitam Marka Perina ima li osobno što kazati?
Op.: — Nemam ništa.
Pr.: — Ima li državni odvjetnik štogod primjetiti u pogledu Marka Perina?
Drž. odv.: — Nemam ništa.
Dr. Cistler: »Došli smo do toga kako je pala odluka na Neđu Kerovića sa strane starješine da on mora biti onaj, koji će prenijeti oružje iz Priboja u Tuzlu. To kažu i to traže đaci koji idu u škole i on misli: valjda znadu gospoda, što se smije, a što ne smije. On je dapače slušao o nekakvim demonstracijama, o nekakvom džumbusu koji se zove demonstracije i on nesretnik misli da će se baciti kod dolaska prestolonasljednika bombe, ne da se ubije prestolonasljednika, nego zato da se povedu nekakvi đački manevri, đačke pustolovine. Osim toga Neđo Kerović je posjekao prst i izgleda da bi mogao izgubiti palac. Bio je tri puta kod liječnika u mjestu, bolovi su sve jači te je morao otići u Tuzlu, kad i ne bi bilo đaka«.
»Sad baš pružila se zgodna prilika da ih povede i da kod toga zaradi koju krajcaru. On sakriveno oružje nosi u kuću Miška Jovanovića, jer u primitivnoj seljačkoj psihologiji misli: valjda ne mogu nositi gospoda đaci oružje, nego je prirodno da on nosi, jer drži da je u kiriji za prevoz uračunata i kirija za nošnju. Ovo je sudjelovanje Neđe Kerovića kod atentata«.
»Gdje je tu namjera za otrgnuće Bosne i Hercegovine od Monarhije? Gdje je tu znanje i svijest da atentat znači ubistvo prestoljonasljednika? Ja mislim da ovdje nema dokaza za kvalifikaciju umorstva a kamo li za kvalifikaciju veleizdaje. To je napokon prirodno. Veleizdaja je politički delikt i kao takva pretpostavlja izvjesnu političku inteligenciju, a tko će to imputirati Neđi Keroviću, što on zna o politici, tko može pomisliti da je Neđo Kerović znao za organizaciju koja je išla za svjesnim djelovanjem u jednom političkom pravcu za otrgnućem Bosne i Hercegovine od Monarhije? Njemu je glavna briga njegova kuća, krov nad njegovom kolibom i ono parče zemljišta. Pa tu ne može biti govora o veleizdaji, niti hotimično ili proračimano pomaganje pothvata koji je išao za ubistvom prijestoljonasljeđnika«.
»Ja hoću da istaknem još jedan momenat. Čitava istraga vodila se protiv okrivljenika ne zbog zločina veleizdaje, nego zbog zločina umorstva, odnosno zbog sukrivnje kod zločina umorstva. To se vidi iz cijeloga spisa. Šta više i sama optužnica je vrlo oprezna i ona računa s eventualnošću da neće se uzeti kvalifikacija zločina veleizdaje, nego zločina umorstva, zato optužnica obrazlaže umorstvenu nakanu okrivljenika«.
Na strani 22 kaže izričito optužnica: »Dokazano je i stoji izvan svake sumnje da su « Dakle kvalifikacija potajnog zločina umorstva. Isto tako na strani 26 kaže još drastičnije: »Iz svega ovoga izlazi….« Istom na koncu optužnice najedanput se uzima kvalifikacija veleizdaje i kaže se: »Okrivljenici su neposrednim svojim sudjelovanjem namjeravali da se Bosna i Hercegovina otrgnu od Austro-Ugarske Monarhije«.
»Vidi se dakle iz svih ovih protuslovlja same optužnice neka nesigurnost i kolebljivost. Postupak Državnog odvjetništva je razumljiv. Državno odvjetništvo je organ države i kao takab uvijek postupa po načelu oportuniteta. Danas su Austro-Ugarska i Srbija dvije zaraćene države i danas državni odvjetnik treba da svako povrijeđenje interesa države najstrožije kazni i progoni. Odatle je ova konstrukcija veleizdaje u nazočnom slučaju, koja je sasvim razumljiva. Ali veleslavni sud koji treba da izreče svoj pravorijek ne može uvažavati ni državne ni ičije interese, jedino one okolnosti koje subjektivno i objektivno odmjeruju čin onako kako zakon poznaje, a to u nazočnom slučaju znači političko umorstvo, a nipošto veleizdaju. Do ovoga zaključka dolazimo, veleslavni sude, objektivnom kritikom jednoga obilježja veleizdajničkog zločina, zle namjere, za koju sam nastojao dokazati da nije smjerala za tim da se Bosna i Hercegovina otrgne od Monarhije. Do ovoga zaključka dolazimo kad prosuđivamo ono što zakon propisuje za slučaj veleizđaje. Po § 111 b kaznenog zakona, kriv je za zločin veleizdaje onaj »koji poduzme nešto što smjera na to da se otkine« itd., među ostalim da se izmijeni na silu opseg područja AustroUgarske Monarhije, pa se onda opisuju različiti načini počinjenja i završuje se riječima: »ili kakvim drugim djelom, imalo ono ili ne imalo uspjeha«.
»Jasno je za nas juriste da u slučaju veleizdaje nema pokušaja, nego je i sama namjera zločin veleizdaje. No jasno je još nešto. Po našem kaznenom zakonu, zakon traži da se poduzme nešto, ja potcrtavam ove riječi: »što smjera na to da se otkine« itd. Po našem zakonu nije dosta samo veleizdajnička zla nakana, nego i konkretan pothvat, čin, koji smjera na to. Kod nas je potrebno da volja bude i vanjskim činom objektivirana, da se subjektivna nakana objektivira u vanjskom svijetu i jednim izvjesnim konkretnim pothvatom manifestira, jer inače nema zločina veleizdaje. To je od vrlo odlučne važnosti, jer imade kazneno zakonodavstvo koje ovo drukčije regulira. Po njemačkom kaznenom zakonu kriv je za zločin veleizđaje svaki pothvat kojega bi se osnova imala neposredno izvesti, ili kako se kaže njemački: (čita). Razlika je očita. I njemački zakon polazi od počinitelja i njegove osnove, dakle stoji na subjektivnoj teoriji. Naš kazneni zakon polazi od vanjskog objektivnog momenta, stoji dakle na objektivnoj teoriji. Na istome stoji i hrvatski kazneni zakon kako je fiksirao i iznio dr. Hinković, koji je ovo sve iznio pozivajući se na jednu veliku literaturu, uz komparaciju hrvatskog kaznenog zakona sa kaznenim zakonodavstvom gotovo svih naroda. Ja bih ovaj objektivni momenat zločina veleizdaje po našem kaznenom zakonu naglasio za to jer držim da je od odlučne važnosti. U našem slučaju taj objektivni momenat je čin, pothvat, u kom se u vanjskom svijetu objektivira zločinačka namjera, a to je atentat, ubistvo prijestoljonasljednika «.
»Pitam veleslavni sud, zar je atentat ili ubistvo prijestoljonasljednika objektivno onaj čin koji vodi do otrgnuća Bosne i Hercegovine od AustroUgarske Monarhije? Može li se uopće atentatom objektivno otrgnuti Bosna i Hercegovina od Austro-Ugarske Monarhije sve kad bi se to i subjektivno htjelo? Zar je u atentatu ova eminentna tendencija na otkinuće? Valjda čin koji ide na otkinuće pretpostavlja jednu izvjesnu pozitivnu akciju? Atentat, on je reakcija, on ne afirmira, nego negira«.
»Veleizdaja koja ide na otkinuće, pretstavlja izvjesnu pozitivnu akciju, a ta mora ići za pozitivnim, a atentat je reakcija, on negira. Zar je mogao ovaj efekat usljed atentata nastu
piti, zar je atentat uopće sposobno sredstvo za otkinuće Bosne i Hercegovine od Monarhije? Ja mislim da je to juristički nemoguće isto tako, kako je nemoguće batinom strijeljati i biti kriv radi umorstva, ili vodom zapaliti kuću i biti kriv radi paleža. Nije dosta zla nakana, nego je potrebno da je sredstvo sposobno i priklađno da prouzroči naumljeni efekat. Ovo govori da se u nazočnom slučaju može raditi o onomu, što je faktično nastupilo, a to je ubistvo prijestoljonasljednika koje se može kvalificirati kao političko umorstvo«.
»Kao što je gospodin državni odvjetnik bio loše sreće u izboru kvalifikacije, tako je bio, ja mislim, i kod predloga o upotrebi kazne. Optužnica ne distingvira sudjelovanje pojedinih optuženika, kako kod kvalifikacije, tako ni kod kazne, nego za sve punodobne okrivljenike traži smrt na vješalima, a za sve ostale mjerodavnu kaznu. Optužnica predlaže kaznu po § 112 sl. b, kaz. z. smatrajući sve okrivljenike začetnicima, poticateljima, kolovođama i neposrednim sudionicima u zločinstvu veleizdaje, a pošto se ovdje radi o kazni glede moje grupe: Veljka Čubrilovića i Neđe Kerovića, to ću se ja samo na njih ograničiti. Ako veleslavni sud poprimi da su oni počinili zločinstvo veleizđaje, ipak nijesu začetnici i poticatelji, nego su osobe koje su podalje suđjelovale u veleizdajničkom poduzeću u smislu § 112 b, za što zakon prijeti tamnicom od 10 do 20 godina, a pri osobitim opasnostima i doživotnom tamnicom«.
»Princip i Cabrinović sami priznaju da se ideja o atentatu rodila u njihovim glavama, a Neđo Kerović spremio je oružje samo do Tuzle. Kontinuitet čina koji vodi do veleizđaje, kauzalni neksus procesa, koji vodi na izvršenje čina, mogao se u svako doba prekinuti da se ne bi mogao izvesti atentat. Dakle o njima ne može biti govora kao začetnicima, sudionicima, nego samo daljnjim sudionicima. Pa i samo Državno odvjetništvo donekle je upozorilo na ovu razliku, jer ono u optužnici razvrstava kao posebnu zavjeru ili komplot Principa, Čabrinovića, Grabeža, Čubrilovića i Popovića i sve ostale strpa u drugu kategoriju. Već tim je sama optužnica prejudicirala put kako treba
postupati kod prosuđivanja pitanja sudjelovanja pojedinih okrivljenika. Ona je sama uputila da za njih u najgorem slučaju treba upotrebiti § 112 b, 2 alinea«.
»Da se položaj mojih branjenika s obzirom na kaznu može bolje razumjeti, slobodan sam upozoriti na kaznu kod umorstva po § 111, gdje se počinitelj, naručitelj i neposredni sudionik kažnjava kaznom smrti, a posrednik sudionik, koji je kod zločina paleža rukom ili drukčije činom sudjelovao, ima se drukčije kazniti. Glavni sudionik nije onaj koji je ruku položio, nego koji je pomagao na način naveden u § 9, u konkretnom slučaju prenašanjem oružja doprinio da se čin izvede, a kažnjava se kod zločina umorstva sa 10 do 20 godina. Po ovom zakonu, uz upotrebu olakotne okolnosti, imadu se kazniti moja dva branjenika za slučaj da se poprimi sukrivnja u zločinstvu umorstva«.
»Ali ako se primi kvalifikacija veleizdaje, ja mislim, za prosuđenje pitanja, sudjelovanja kod izvršenja čina s obzirom na kazan i kod umorstva i kod veleizdaje, dakle i u nazočnom slučaju jedno je i isto, jer zločin veleizdaje mogao se počiniti samo faktom umorstva. Stvarni supstrat je umorstvo, a kako se ima kod umorstva sudjelovanje prosuđivati, prije sam kazao. Vrlo je blizu kombinacija upotrebiti eventualno propis § 112 točka c, o veleizdaji, koja govori o djelima koja potiču na veleizdaju, ali u tom smislu nije kazna smrti, nego kazna od 10 do 20 godina«.
»Državno odvjetništvo traži smrt svih punoljetnih okrivljenika, dakle i ove dvojice mojih branjenika. Ja sam u krugu onih pravnika koji su principijelno protivnici smrtne kazne. No ja ne mislim o tom ovdje govoriti, jer je lako dokazati da ova kazna počiva na osveti, da je to barbarska institucija, nehumana institucija, koju svo savremeno zakonodavstvo odbacuje, a gdje se odbacuje, ne prakticira, a gdje prakticira, usljeđuje pomilovanje«.
»Ja sam tvrdo uvjeren, i kad bi ste se obratili na one koji danas gubitkom prijestoljonasljednika možda najviše trpe, jer su izgubili obitelj, kad
BIOGRAFIJA ADVOKATA RUDOLFA CISTLERA
Dr. Rudolf Cistler (Rudolf Zistler 1886-1960.), najzanimljivija je ličnost suđenja atentatorima 1914. godine, odnosno kako ga je austrougarska štampa nazvala „L’enfant terrible“ sarajevskog procesa.
Atentat ga je zatekao u Sarajevu, kao 28-godišnjaka, advokatskog pripravnika sa doktoratom bečkog univerziteta. Sud ga je imenovao kao jednog od 6 branilaca po službenoj dužnosti (svakom su dodeljena po 4 optužena), jedinog u zvanju pripravnika. Kako sam navodi „moje germansko prezime zavelo ih je da su vjerovali u moju pouzdanost“. Iako mu je otac bio austrijskog porekla, majka je bila ‘čedo zagorskih brežuljaka’, te je poreklo iz mešanog braka, kako kaže „utjecalo da je moj patriotizam bio socijalan, i da sam već u ranoj mladosti postao socijalista bi se obratili na one koji svaku večer prije nego usnu kvase jastučiće suzama, kad bi se obratili na djecu blagopokojnog prijestoljonasljedničkoga para, da li traže glavu okrivljenika, poštedili bi njihov život«…
Pred suđenje, pri susretu sa branjenikom Veljkom Čubrilovićem, Cistler mu na njegov zahtev donosi fotografiju tek rođene kćerke i cigarete zbog čega je protiv njega pokrenut disciplinski postupak suda. U greh mu se stavlja i rukovanje sa branjenicima.
Cistler konsterniranom sudskom veću i auditoriju kaže da su odnosi Bosne prema Monarhiji pod zaštitom sile, ali ne i zakona, odnosno da je aneksija nezakonito stanje; potkrepljujući to navodima nemačkih autoriteta.
U toku iznošenja odbrane, Rudolfa Cistlera sudije prekidaju, prete mu oduzimanjem reči, izriču mu sudsku kaznu, dok oficiri u publici glasno iskazuju mržnju, zgražanje i ogorčenje. Neko od oficira na nemačkom dobacuje: „taj gad ima k tome i njemačko ime“.
Cistler to ovako opisuje:
„Po završenoj mojoj odbrani bio sam upozoren od prijatelja da ne napuštam zgradu garnizona u kojoj se održavao proces, jer me na izlazu čekaju oficiri, da se sabljama sa mnom obračunaju.“
Tek kad je pao mrak Cistler je zaobilaznim izlazom izveden iz kasarni.
Po svršetku rasprave kao državni službenik pozvan je na odgovornost.
Odmah nakon održane odbrane Cistlera je napala sva domaća i strana štampa („Bosnische Post“, „Die Zeit“, „Budapesti Hirlap“). Ti su napadaji završavali čuđenjem da se šećem slobodan i nevezan po sarajevskim pločnicima i otvoreno agitovali da budem zatvoren.
„Oko mene se stvorila teška neprijateljska atmosfera. Bio sam odjenoč posve izoliran.“ Prijatelji su ga bojkotovali ili izbegavali iz straha. Nije se smeo nigde pojaviti jer su oficiri tražili ma kakav povod da se obračunaju s njim. Još u toku suđenja je pokrenut disciplinski postupak za brisanje iz liste advokatskih kandidata… Sada, iz kancelarije Vlade stenogram Cistlerove odbrane priložen je kao osnova za pokretanje krivičnog progona protiv njega radi povlađavanja veleizdaje, i to pred zloglasnim Vojnim sudom. „Kod ovog suda nije postojala oslobađajuća presuda. Iz tog suda frcale su masovne presude na kaznu smrti. Bilo mi je savjetovano da spasim rusu glavu bjekstvom u emigraciju i već su bile poduzete pripremne mjere da se sa jednim transportom ulja, u praznom buretu, lađom prebacim u Italiju22.“
Cistlera je u poslednjem trenutku spasao dr. Zabkov, sudija Vrhovnog suda koji je na sednici Vlade uspeo nekako da ubedi ‘mjerodavne faktore’ da bi proces i presuda Cistleru pred Vojnim sudom zbog vršenja odbrane po službenoj dužnosti bio kontraproduktivan, i evropski skandal.
Donesena je odluka o progonu iz zemlje, koju je potpisao dr Nikola Mandić, kasnije predsednik Pavelićeve vlade. Da je tako relativno jeftino prošao, kako sam Cistler smatra, bio je zaslužan i sukob mađarskih i austrijskih predstavnika u bosanskoj državnoj upravi, što mu je posvedočio i šef policije, dr. Gerde.
Posle rata, Cistler se vratio iz egzila u Sarajevo. Otkrio je da su ‘članovi sudskog veća koji su sudili u tom veleizdajničkom procesu, ostali na ruglo preživelih mladobosanaca na svojim mestima kod Vrhovnog suda.’ Na zahtev Ive Kranjčevića i Branka Zagorca napisao je članak „Fiat Iusticia“ posle čega su penzionisani svi članovi tog zloglasnog senata.
Drugi svetski rat Cistlera zatiče kao advokata u Zagrebu. Ustaše ga odmah hapse i sprovode u logor Kerestinec, odakle uspeva da ga oslobodi supruga Juliana Oberšmit, Nemica.
Kao socijalista, oduševljeno dočekuje oslobođenje. Ali sledeći svoju principijelnost, zbog zastupanja oštećenih u procesu oko nacionalizacije rudnika u Hercegovini, vlasti ga hapse. Osuđen je na sedam godina, ali ubrzo oslobođen.
Između dva rata obilazio je udovicu i kćerku svog branjenika Veljka Čubrilovića, nad kojim je izvršena smrtna kazna.
1937. godine prvi put je javno govorio o svojoj odbrani, na akademiji društva „Krajišnik“, a to predavanje je objavljeno kao brošura pod naslovom „Kako sam branio Principa i drugove 1914. g.“ Objavio je još i knjigu „O nekim pitanjima iz krivičnog prava“ 1935. godine…
Izvor Stenogram Glavne rasprave protiv Gavrila Principa i drugova>>, objavljene u izdanju Državnog arhiva NR BiH u Sarajevu 1954. godine, Istorijske svetskebroj 2 Andrićgrad, februar 2014.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
