Intervju – Vule Žurić, pisac >

O bezdomnosti

„Nisam mislio da dolazim u Beograd kao izbjeglica. Ja sam samo došao za svojom državom koja se tada još uvijek zvala Jugoslavija. Da nije bilo rata, pisao bih nešto sasvim drugo. Nisam ja postao pisac zato što je izbio rat, nego je sam rat uticao da ja pišem o tome."

Vule Žurić je rođen u Sarajevu 1969. godine. Živi u Pančevu. U javnosti ga znaju kao pisca ratne i izbegličke proze. Autor je zbirki priča Umri muški, Dvije godine hladnoće, U krevetu sa Madonom, Valceri i snošaji, Mulijin ruž i romana Blagi dani zatim prođu, Rinfuz, Tigrero, Crne ćurke i druga knjiga crnih ćurki, Mrtve brave, Narodnjakova smrt.

U razgovoru za „Vreme" o svom iskustvu izbeglištva i temi izbeglištva u svojim knjigama, Žurić kaže:

foto: a. anđić

„Sigurno postoji jedan nevidljivi narod koji nema svoje granice, to je izbjeglički narod. On nema veze sa nacionalnošću, već samo sa svojom sudbinom. To su kao neki oblaci u oblacima, to je nevidljivi kontinent koji postoji i koji će dugo postojati. To je krug ljudi koji ima svoj način komunikacije, svoju filozofiju života do koje nisu došli dogovorom, nego svojim izbjegličkim iskustvom. Ono što je najtipičnije u tom iskustvu nije iskustvo privikavanja na nove uslove, iskustvo ponovnog počinjanja života. Njihovo osnovno iskustvo jeste iskustvo definitivnog gubljenja zavičaja. Iako se nikad nisam osjećao kao izbjeglica, činjenica je da pripadam tom nevidljivom narodu i da zbog gubitka zavičaja sebe osjećam kao neku vrstu duševnog invalida."

„Iz Sarajeva gdje sam rođen, gdje sam odrastao i gdje sam ostavio u društvenom stanu oca i majku žive i zdrave, došao sam u Beograd u ljeto 1993. Prije toga sam radio kao prevodilac tri mjeseca za UNPROFOR i imao sam priliku da odem u Žepu. Kada sam se nakon te misije vratio u Sarajevo, prema rodnom gradu nisam osjećao ono što sam osjećao ranije kad sam se u njega vraćao. I kada sam osjetio da mogu da postanem pogodno tlo na kome može da nikne mržnja prema drugome samo zato što je druge nacije ili se drugačije zove, shvatio sam da je došlo vrijeme da odem, da postanem, kako vi to zovete, izbjeglica."

„Ali kada sam došao u Beograd, nikad nisam mislio da u njega dolazim kao izbjeglica. Samo sam došao za svojom državom koja se tada još uvijek zvala Jugoslavija. Uz to, moglo bi se reći da sam bio druga generacija izbjeglica, pa je moj odnos bio drukčiji. Oni koji su došli prije mene, čim je počela pucnjava i pala prva bomba na Sarajevo, u aprilu 1992, oni su imali sasvim drugi odnos – oni su Sarajevo osjećali kao izgubljeni zavičaj i zaista su se osjećali kao izbjeglice. A ja sam došao u Mirijevo, kod vjenčane kume moje mame. Beograd sam poznavao relativno dobro jer sam dolazio tu da kupujem ploče ispred SKC-a, da gledam Zvezdu, i u ratu sam uradio nešto što bih vjerovatno uradio prije ili kasnije, ovako ili onako."

„Neću da kažem da sam iz Sarajeva istjeran. Ja sam sâm sebe iz Sarajeva istjerao, zato što u tom gradu nisam mogao da funkcionišem kao slobodno biće, a ne zato što ne mogu da funkcionišem kao Srbin. Možda sam ja te ljude koji su se osjećali izbjeglicama i iritirao, jer nisam imao nikakav sentiment zato što sam iz tačke A došao u tačku B i, za razliku od mnogih, nisam se osjećao kao neko ko je izgubio život, nego kao neko ko ga je ponovo pronašao."

„Sama ta činjenica da sam po dolasku živio u Beogradu bez roditelja, pokušavao da studiram, lunjao po gradu, sticao iskustvo svog Beograda, učinilo je da ovaj grad postane i moj. I apsolutno mogu da razumijem ljude kojima smo smetali, oni su u tom smislu bili više lokalpatrioti nego nacionalisti, kojima su smetali Srbi koji su ovdje došli odakle god, ali nema opravdanja za tu vrstu njihovog osjećanja. Ali sam u isto vrijeme i shvatio da sam dio jednačine: ja sam se pomjerio iz Sarajeva i došao ovdje da bi tamo došao neko iz Sandžaka, a da bi neko odavde otišao u Ameriku. Imao sam svijest da ipak ne samo da moram da se prilagodim i da ćutim, već da je Beograd toliko veliki da je imperativ da mu se čovjek prepusti. I mislim da sam to sa Beogradom dobro izbalansirao zato što sam ga uvijek volio, ali to nije patetična ljubav, više u nekom metafizičkom smislu.

„U Beograd sam donio u prtljagu i knjigu priča Umri muški napisanu prije rata. Nisam ja postao pisac zato što je izbio rat, nego je sam rat uticao da ja pišem o tome. Da nije bilo rata, pisao bih nešto sasvim drugo. Dakle, najprije sam pisao nešto što je ratna proza, a tek kad sam došao ovdje počeo sam da pišem nešto što bi se moglo nazvati izbjegličkom prozom, iako kod nas ona nije utemeljena ni kao žanr ni kao tematska cjelina, baš kao ni ratna proza – domaći pisci izgleda da su osjetili da je bolje da o ratu ćute nego da o njemu pišu. Na prste jedne ruke možete da pobrojite ljude koji su se ovdje dubinski bavili ratom kao jednom krucijalnom stvari koja nam je promijenila živote. Isto je i sa izbjeglištvom – ta tema bi trebalo da privlači umjetnike zbog te svoje potresnosti, zbog svih tih ljudi koji su doživjeli takve sudbine, ali mi se time nismo bavili. A i ko je htio da se bavi izbjeglištvom, to je obično bio jedan kliše. Moju drugu knjigu je objavilo „Vreme knjige" 1995, zbirku priča Dvije godine hladnoće, a takozvanu izbjegličku prozu počeo sam da pišem tek u trećoj knjizi U krevetu s Madonom. Izbjegličku temu, uvijek kad sam je pisao, doživljavao sam kao jednu socijalnu temu. Pišući o izbjeglici ja ne pišem samo o njemu već i o sredini u koju je on pao, došao. Bubnuo među ljude. Ali bilo je u njima i mog iskustva. U jednoj priči sam tako opisao svoje iskustvo odlaska u Sremsku Mitrovicu gdje je bio izbjeglički centar. Ko god je došao u Srbiju, morao se prijaviti u izbjeglički centar da vas tamo upišu, tako sam i ja otišao da bih uopšte mogao da apliciram za izbjegličku kartu. Čak sam jedno vrijeme nosio papir na kome je pisalo: ’Potvrda da je ovo Vule Žurić’. To mi je bila isprava. Moja knjiga Valceri i snošaji iz 2000. možda je i najizbjegličkija, iako govori o danima kad je počelo polako sve da se sliježe. Rat je završen, Dejton potpisan. To je prva moja knjiga u kojoj nema rata, ali se rat osjeća u mojim junacima. Prvi roman Blagi dani ipak prođu pisan je u Italiji, gdje sam bio na stipendiji Međunarodnog parlamenta pisaca. To je bila dupla vrsta ’nebivanja u Sarajevu’."

„Čini mi se da smo se svi mi koji smo otišli iz Sarajeva, na primjer za Beograd ili za Ameriku, pomjerili ka nekom svom žuđenom centru, pa sam se tako i ja najprirodnije pomjerio ka centru svog kulturnog identiteta. Pretpostavljam da bismo se mi pomjerali ka tim centrima i da nije bilo rata. To su najnormalnije stvari: kad gledate istoriju književnosti, Kočić, Ćopić, pa niko od njih nije ostao u Sarajevu, svi su se pomjerili."

„Sad kad odem u Sarajevo, osjećam se kao bilo koji drugi čovjek koji dođe u taj grad, koji, istina, bolje zna gdje je šta, odnosno više gdje je šta bilo. Ali, nije mi drago što više ne prepoznajem osjećanje povratka u rodni grad. Izgubio sam i osjećaj dolaska u bilo koji grad, srce mi više ne igra ni kad idem u Pančevo, ni u Beograd. To je ono što sam izgubio, i žao mi je što mi se to desilo u životu."


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net