Ovo je uzbudljiva knjiga o ljudskom i moralnom sazrevanju i odvažnom odbacivanju mržnje i predrasuda za koje ste bili nasleđem "predestinirani"
Počeću ovaj tekst nečim što naizgled – i samo naizgled – nema veze s knjigom Drage Pilsela, ali o čemu sam mnogo razmišljao baš tokom i nakon čitanja njegovog „romana“, a što nije i ne može biti slučajnost. Šta je to u čemu smo mentalno odrastali mi, otroci socializma? Kakav je to bio vrednosni model? Na jednoj strani autoritarno društvo, nedemokratski politički model s i te kako prisutnim elementima diktature, u ekonomskom bizaran pokušaj kombinacije socijalizma i tržišta, koji je koliko-toliko funkcionisao dok je gledao da uzme najbolje od obeju, ali se sve više izvrgavao u kompilaciju njihovih najgorih osobina. Otuda je neka vrsta antikomunizma za nas morala biti sasvim prirodna stvar, a opet, nismo li u nekom globalno-civilizacijskom smislu svi iole „normalni“ bili negde „levo“, makar i vrlo široko shvaćeno? Pa, mislim, teško da si mogao da budeš za Pinočea, Franka ili Homeinija, ne? A tek kod kuće, šta ti je bila alternativa? Draža, Ljotić, Ante Pavelić?!?! Hvala lepo…
…I DELO: Drago Pilsel
To jest, hajde da to kažemo ovako: biti „levo“ značilo je – i danas znači – najpre, najviše i najnužnije: biti protiv svakog i svačijeg nacionalizma, šovinizma i klerikalizma, a protiv „svog“ naročito, ne zato što „tvoji“ moraju nužno biti najkrivlji, nego jer je tako jedino pošteno. Sve ostalo što čini repertoar levice može, ali samo ovo mora! U našim, balkanskim okolnostima to je ono što najpretežnije čini emancipatorski potencijal levice, to transcendiranje plemenskog, to dokidanje začaranog kruga „oranja i klanja“; okej, možda je u Čikagu ili tako negde bilo najvažnije buniti se protiv mrskih buržuja i „eksploatacije čoveka po čoveku“ u čeličanama ili na pokretnoj traci, ali ovde je to sekundarna stvar: levica je opstajala ili padala pre svega na pitanju nacionalizma (recimo, na tome je u Srbiji 1987-88 ne pala nego tresnula, i do danas se nije ljudski pridigla). A čim bi ga prigrlila (pod nekim od milion bednih izgovora), ni fašizam ne bi bio daleko.
Otuda valjda moje iskreno i duboko nerazumevanje sa današnjim pretežno mlađanim neolevičarskim pomodarima (koji se inače množe i šire kapljičnim putem): sve mi to liči na one veselnike što se negde u prašumi bore protiv pošasti „potrošačkog društva“, to jest, na štreberčiće koji su toliko mehanički preučili da uopšte nisu razvili sposobnost razlučivanja bitnog od manje bitnog u vremenu i prostoru koji nastanjuju. Pozdravio ih Horkhajmer… Ne, ko nije u stanju da nesmiljeno i bez malograđanskog pardoniranja govori o nacionalizmu, taj neka ne govori ni o socijalizmu ni o kapitalizmu!
E sad, šta radi i otkud uopšte Pilsel Drago u svemu tome? On upravo nije dete socijalizma, nego čovek vaspitavan u posve drugačijoj vrednosnoj konstelaciji, kao sin nemačko-hrvatske porodice emigranata u Argentini, odgajan u duhu slavljenja Ante Pavelića i genocidne tvorevine NDH, mržnje prema Srbima, Jevrejima i nadetničkoj ideji Jugoslavije, razume se i prema „hrvatskom izdajniku i komunističkom psu“ Titu i vasceloj „Titovini“. Odrastajući u Argentini u peronističko i postperonističko vreme, mladi se Pilsel formirao u svetonazorno ponešto šizofreno biće, gde je njegova „argentinska“ polovina bila oštar kritičar društvenih nepravdi i borac za prava politički, socijalno, rasno ili kako god već potlačenih, dok je njegova „hrvatska“ polovina bila petrifikovana u naučenom fašističkom refleksu slepog obožavanja „oslobodilačkog“ ustaškog pokreta i „slavne“ NDH, i tako tipično emigrantske idealizacije daleke i nedostupne „domovine“. Odnosno, samo onoga u „domovini“ što takvom bolesnom klišeu odgovara.
Taj Drago Pilsel, kakav je bio u svojoj argentinskoj mladosti, odavno ne postoji. O njegovoj je čudesnoj transformaciji mnogo toga već mogao saznati svako ko je u poslednjih dvadesetak godina pratio dešavanja na političkoj, medijskoj i ljudskopravaškoj sceni u „regionu“. Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu, koje je započeo još u Latinskoj Americi. Čak ni golema ratna duševna iskušenja, uključujući i neprispodobivu ljudsku traumu smrti rođenog brata od ruke ratnog neprijatelja, nisu pokolebali ovog hrišćanskog idealistu u najplemenitijem smislu te reči da odbaci nametnute okove mržnje i predrasuda. Zato još od ranih devedesetih Pilsela znamo kao novinara dosledno angažovanog na strani mira i razumevanja a protiv (prevashodno hrvatskih, naročito političkih i klerikalnih) propovednika nacionalnih omraza i pokrovitelja zločina, kao aktivistu Hrvatskog helsinškog odbora koji odmah nakon Oluje obilazi srpska sela, pomaže svugde gde može, i bez oklevanja svedoči o zločinima nad srpskim civilima; i tako do dan-danas: cela je zrela bi(bli)ografija Drage Pilsela, čoveka predestiniranog da bude „ustaša“, jedan dirljiv i autentično zadivljujući napor čoveka ka samoostvarenju; ka samoočovečenju, ako hoćete. Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile „rođenjem namenjene“ da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog „domoljublja“ stupa na drum Istorije. E, to je humanizam i to je, ako hoćete levica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje.
„Argentinski roman“ (Profil, Zagreb 2013), dakako, nije u žanrovskom smislu roman, i ta mu je odrednica zapravo sasvim suvišna. Radi se o autobiografiji, ne sasvim linearnoj, ponegde tekstualno kvrgavoj, fragmentarnoj, repetitivnoj, a opet sasvim jedinstvenoj i neodoljivoj. To je neodoljivost ljudske autentičnosti bez ostatka, to je uzbudljivost emocije, empatije, volje i sposobnosti za samopreispitivanje, za prevazilaženje „tamnica koje smo izabrali da u njima živimo“, kako naše kukavičke mentalne šablone naziva Doris Lesing.
Ona „kvrgavost“ znači da Pilsel nije niti će postati profesionalni beletrist; možda je knjiga mogla izvesnim rewritingom da u tom smislu ispadne „bolje“, ali je zapravo dobro da se na to nije išlo. Što opet nikako ne znači da u njoj nećete naći mnoštvo upečatljivih momenata, osobito u Pilselovom opisivanju sopstvene porodice, sa svim ambivalentnim osećanjima koja to nosi. U svakom slučaju, nije Argentinski roman nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga, ne naposletku i zarad onoga što je Boris Dežulović pišući o ovoj knjizi nazvao „dolaženjem iz drugog pravca“: za razliku od tolike „dece socijalizma“ koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
U Rogaškoj Slatini postoji mali privatni muzej sa, smatra se, najbogatijom kolekcijom Karađorđevića. Do Beograda još uvek nije stigao odlivak Spomenika srpskim kraljevima, koji je procenjen na 400 evra
Instalacija umetnice sa Kosova bavi se ženama i prekarnim radom, skulptura bosanskohercegovačke umetnice, na trgu u centru grada, postavlja pitanje da li je konačno došlo vreme da odamo počast i oplakujemo žrtve i potlačene svih aktuelnih ratova, dok hrvatski projekat ističe preduslove za suživot s drugima
U Berlinu je otvorena izložba 12 umetinika iz bivše Jugoslavije. Ideja izložbe je da se objasni postkolonijalna, postmigrantska ali i feministička perspektiva fenomena gastarbajtera
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!