Predizborna bahatost >

Dalje ruke od Nikole Tesle

Privremena uprava grada Beograda i Vlada u ostavci mogu se starati isključivo o tekućim poslovima, onim neodložnim, koji se bave osnovnim funkcionisanjem grada i države. A u to svakako ne spadaju Teslin Muzej i urna sa njegovim pepelom. Prvo, nisu nadležni. Drugo, nikoga nisu pitali. Ako ima pravne države, ovaj nezakonito i nelegitimno sklopljen sporazum o preseljenju Tesline urne morao bi pasti pred nadležnim sudom

Do prije tjedan dana, činjenice su bile jasne: Muzej Nikole Tesle, smješten u zgradi – porodičnoj vili političara i industrijalca Đorđa Genčića izgrađenoj 1927–1928. prema projektu arhitekta Dragiše Brašovana – osnovan je u decembru 1952. godine. Tri godine potom, Muzej je otvoren za javnost. Po želji Teslinog nasljednika Save Kosanovića, najmlađeg sina Tesline sestre Marice Kosanović, Šarlota Muđar, Kosanovićeva dugogodišnja suradnica, 1957. godine u Beograd iz SAD prenosi urnu s Teslinim pepelom i, prema želji porodice, predaje Muzeju na trajno čuvanje.

Godina je 2014, predizborna je kampanja u kojoj se naprednjaci trude da osvoje apsolutnu većinu u Skupštini. Prošloga petka se stidljivo pojavljuje vijest (B92 ju najprije najavljuje na radiju, potom ju se, satima nakon, nalazi tek u rubrici "Život") da su privremene vlasti Beograda, u liku Siniše Maloga (inače, savjetnika PPV-a Aleksandra Vučića, koji se odriče beogradske plaće), predstavnice Vlade Srbije u ostavci ministarke Zorane Mihajlović ("Zorana na struju", tepaju joj otad), te predstavnika Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Irineja, zaključili sljedeći sporazum: urna s pepelom Nikole Tesle će se iz Muzeja premjestiti u Hram Svetog Save, a usput će se napraviti i spomenik velikom naučniku, koji će se tako pridružiti još nekim velikanima u najvećem hramu u ovom dijelu Evrope, koga već "nahvataju".

Istina, kasnije se vijest malo obogatila detaljima, pa je spomenik Tesli – kao da nemamo već dva samo u Beogradu, onaj ispred Elektrotehničkog fakulteta (Frano Kršinić) i onaj sporni na beogradskom aerodromu (Drinka Radovanović) – obećan i ispred Hrama Sv. Save, kao gotova stvar. Ostalo – otimačina urne iz Muzeja i njena nova "lokacija"– podležna je budućim dogovorima potpisnika sporazuma privremene državne vlasti sa crkvenom, inače odvojenom – po Ustavu – od te iste države.

TESLINO ĆOŠE: Cijela ta priča ne može se drukčije nazvati no sramotom i bezakonjem.

Naime, privremena uprava grada Beograda može se starati isključivo o tekućim poslovima, onim neodložnim, koji se bave osnovnim funkcioniranjem grada: ne mogu se baviti nikakvim ugovorima (pa ni najavama gradnje "Beograda na vodi", počeli oni već u martu ili u jesen, jednako su im besmisleni termini), niti razgradnjom ili rekonstrukcijom sistema Bus-plus, a pogotovo ne Teslinim Muzejom i njegovom urnom. Prvo, nisu nadležni. Drugo, nikoga nisu pitali. Treće, vlada u ostavci i "strujna" ministarka (ma koliko ju se diskretno guralo u budući "beogradski tim", čim naprednjaci osvoje i Tvrđavu Beograd) nemaju nikakvo pravo sklapati takve sporazume; ako ima pravne države, ovaj nezakonito i nelegitimno sklopljen morao bi pasti pred nadležnim (vjerojatno Upravnim) sudom čim se netko dosjeti.

Nekako istodobno kad se strujna ministarka Mihajlović ograđivala od bilo kakvog saznanja o pobuni javnosti protiv njihove ideje o izmještanju urne, pojavila se i priča da nasljednici zgrade Muzeja u Krunskoj ulici u Beogradu traže svoje nazad. Vidjet ćemo što će biti od toga, ali država bi se morala potruditi da pravedno riješi problem restitucije, da proba i s nagodbom, pa da nasljednicima nadoknadi tražbinu nekom drugom imovinom: Teslin Muzej godišnje, po podacima, posjeti oko 40.000 turista, što je brojka koja bi i u turizmom bogatijim državama potakla nerv za pregovaranje s onima kojima je nekada nešto oteto.

Crkva je u cijeloj priči nimalo nevina, godinama pojedinci iz nje i njima naklonjeni pričaju o premještanju Teslinog pepela u Hram. Posljednjih dana se reklo da nije baš riječ o Hramu, nego negdje "oko" Hrama: izgradit će se spomenik, pa potom staviti i urna u to malo Teslino ćoše... Što sama SPC ima s tim građaninom svijeta, koji je pritom i vječan po svojoj zaostavštini, nije objašnjeno, kao niti što se SPC tiče pepeo nekoga tko je kremiran i nije pokopan po uzusima crkve same.

Sramota je i to što se svjetovne vlasti tako predizborno, preko Tesle, njuškaju sa crkvenima; mnogi vjernici smatraju da bi Tesli, kao velikom čovjeku srpskoga, ali i jugoslavenskoga roda, zaista bilo mjesto u Hramu Sv. Save, ali se pritom ne vodi računa o svima ostalima: onima koji nisu pripadnici te konkretne crkve (a Srbija je, ne zaboravimo, bez obzira na sve ratne i zle nedavne godine, i dalje najviše multietnička i viševjerska zemlja), koji – doduše – plaćaju i crkvene dadžbine, ali bi zato jedan dio njih ipak da se taj njihov harač ne zloupotrebljava zloupotrebom Nikole Tesle, čovjeka iz Smiljana u Lici koji je u Beogradu bio tek jedan dan svoga života, ali čovjeka koji je građanin svijeta zbog svoje zadužbine koju je ostavio cijelom čovječanstvu.

foto: reuters

UKINUTI NASLEDNIKE: Ovih se dana osporavaju i Teslini nasljednici; nema direktnih, kažu ti osporavatelji, nije imao vlastite djece. Tu, pak, nema mnogo mudrosti: ili neka država Srbija ukine nasljedni važeći zakon, ili neka upravo slijepo sluša Tesline nasljednike, poput Vilijama Terba (Trbojevića) koji je, posredstvom Teslinog memorijalnog društva iz Njujorka, protestirao protiv svih manipulacija Teslinom urnom. On, kaže, ima ovlaštenje i odgovornost "u odnosu na polaganje posmrtnog pepela svog pradede-ujaka Nikole Tesle" i protivi se ovome što se događa s Teslinom urnom (vidi okvir).

No, nije samo Trbojević ustao protiv osornosti države, tu je i sam Muzej, koji u svom saopćenju kaže da bi izmještanje urne s Teslinim pepelom značilo "flagrantno narušavanje osnovnog koncepta muzeološke celine, koja kao takva suštinski nije menjana od osnivanja Muzeja 1952. godine do danas i predstavlja jedinstvenu instituciju nauke i kulture u celini posvećenu Nikoli Tesli, kako u našoj zemlji tako i u svetu". Tu su i naučnici (bez navodnika, koje su "zaslužili" u nekim vijestima ovih dana), od pokreta "Spasimo nauku" i Društva za popularizaciju i promociju nauke, do vrlo masovnog Fejsbuk-pokreta, koji na svojoj stranici kažu: "Želimo da ova stranica bude početak građanske inicijative za odbranu zdravog razuma i da iskoristimo sva zakonska sredstva kako bismo sprečili da urna jednog od najvećih svetskih naučnika završi kao ukras u jednom verskom objektu. Zbog toga ćemo tražiti da se preispitaju i svi pravni aspekti ovog plana tehničke Vlade i privremenog gradskog veća."

I ne samo to, u izgledu su i protesti protiv samovolje i nezakonitosti za kojima je posegla privremena vlast u Beogradu i državi, ma koliko se samodršci u nastajanju ograđivali od glasa javnosti i nauke.

Sjetio se u danu kad nastaje ovaj tekst jedan znalac Teslina života, mlad a već erudita, davne pjesme Teške industrije koja se zove Nikola Tesla.

Grmi negdje nad Likom, i majka zove čobanče drago, Nidžo, jabuko, poćeraj kući blago, kako uzeti snagu gromu, Prometeju se misao budi, kako pomoći svome domu, i svima, svuda gdje su ljudi. Ja sam naroda svog sin, i nema drugog gesla, velike drame prvi čin, Nikola Tesla.

KRVNA VEZA PROTIV POLITIKE: Vilijam Terbo (Trbojević) piše: "Putem medija sam saznao da je donet predlog da se posmrtni pepeo Nikole Tesle prenese iz Muzeja Nikole Tesle u Hram Svetog Save u Beogradu. S obzirom na to da se ja, kao potomak Nikole Tesle, ceo život lično zalažem i borim za održanje lika i dodelu počasti i priznanja ovom velikom čoveku, prinuđen sam da insistiram da me konsultujete o odluci o premeštanju njegovih posmrtnih ostataka. Uvek sam podržavao želje moje tetke dr Milice Trbojević, nećakinje Nikole Tesle, koja je bila blizak prijatelj dr Save Kosanovića (i njegovog naslednika) i koja je, zajedno sa njim, bila i suosnivač Muzeja Nikole Tesle, da posmrtni pepeo Nikole Tesle bude položen u ovom Muzeju. Prema tome, premeštanje njegovih posmrtnih ostataka predstavlja jedan veoma važan poduhvat i svakako mora da podrazumeva moje učešće. Obraćam vam se kao najbliži živi rođak Nikole Tesle, a ne kao Predsednik Izvršnog odbora i Izvršni sekretar Teslinog Memorijalnog društva (The Tesla Memorial Society, Inc.).

Moje ovlašćenje počiva na dva odvojena, ali veoma bliska temelja. Kao prvo, moj stariji rođak Jovan Trbojević iz Čikaga i ja smo jedini živi potomci tj. praunuci-nećaci/nećakinje Nikole Tesle. Mi smo unuci Angeline Tesla-Trbojević, starije sestre Nikole Tesle. Ovo je jedinstvena krvna veza koju sa Teslom nema niko drugi.

Kao drugo, u vreme smrti Nikole Tesle 1943. godine, moj otac Nikola J. Trbojević je bio nominalni direktni naslednik Teslinog imanja, kao nećak i jedini američki državljanin koji je imao pravo, odnosno bio ovlašćen da deluje u ime Nikole Tesle, ali i kao američki državljanin koji je umro bez testamenta. Međutim, ratno vreme, bolest i poteškoće u organizovanju putovanja doprinele su tome da ove dužnosti i obaveze budu prebačene na dr Savu N. Kosanovića, drugog Teslinog nećaka, kao i da se isti prihvati privremenih obaveza za vreme rata u Njujorku. Na osnovu toga, odnosno na osnovu potpisanog sporazuma o prenosu dužnosti, Teslina imovina je prebačena u Beograd, gde je i otvoren Muzej Nikole Tesle. Ovlašćen sam da pratim porodičnu liniju nasleđivanja (u skladu sa tim kako koji član porodice umre): dr Sava Kosanović, pa dr Mica Trbojević (oboje umrli bez naslednika), pa Nikola Trbojević, pa ja.

Proveo sam više od 30 godina u predstavljanju porodice prilikom primanja počasti i priznanja u čast Nikole Tesle, kao i u promovisanju sećanja i ideala mog poznatog pretka. Ukoliko se planira bilo kakvo premeštanje njegovih posmrtnih ostataka, a u cilju očuvanja legitimiteta, moja dužnost je da učestvujem u donošenju odluke i budem prisutan takvom događaju."

STARATELJ TESLINE IMOVINE: Sava Kosanović imenovan je za staratelja nad Teslinom zaostavštinom. Kao član Kraljevske vlade u izbjeglištvu, on je u septembru 1941. godine stigao u SAD i bio je u čestim kontaktima sa Teslom. Otkako je postavljen za staratelja nad Teslinom imovinom, Kosanović je radio na rješavanju administrativnih i financijskih pitanja u vezi sa zaostavštinom i istovremeno na čuvanju od zaborava imena velikog ujaka.

Po završetku Drugog svjetskog rata, 1946. godine postao je ambasador Federalne narodne republike Jugoslavije u SAD i Meksiku. Prije napuštanja ambasadorske službe 1950. godine angažirao je advokata i riješio sve poslove oko zaostavštine koja je prenesena iz SAD-a brodom, koji je u luku u Rijeci uplovio 30. septembra 1951. godine. Potom je zaostavština preneta u Beograd i smještena u prostorije Elektrotehničkog fakulteta, a sredinom 1952. u današnju zgradu Muzeja, kaže faktografija.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

PREDIZBORNA AKCIJA: Zorana Mihajlović, patrijarh Irinej, Siniša Mali;...<br><br>foto: fonet
  • ...muzej Nikole Tesle<br><br>foto: m. milenković
  • Urna sa pepelom Nikole Tesle<br><br>foto: milovan milenković

Crkva o kremiranju i kremiranima

Običaji vezani za sahranjivanje pokojnika menjali su se kroz vekove. Između ostalih, stari Grci i Persijanci spaljivali su svoje pokojnike, dok je u nekim kulturama, kao na primer u Indiji, ovaj običaj i danas redovna pojava. Hrišćani su, međutim, oduvek praktikovali sahranjivanje i protivili se spaljivanju tela pokojnika. Kako za "Vreme" objašnjava prezviter mr Aleksandar Đakovac, asistent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, razlozi za ovakvu praksu su dvojaki. "S jedne strane, spaljivanje pokojnika bilo je povezano sa mnogobožačkom praksom, od koje su hrišćani, na temelju Biblije, želeli da se distanciraju. Drugi, važniji razlog, tiče se hrišćanske vere u vaskrsenje tela", objašnjava Đakovac. "Prema hrišćanskom učenju, koje je svojstveno i Jevrejima i Muslimanima, na kraju vremena, Bog će vaskrsnuti sve ljude i smrt će biti ukinuta. Iako će vaskrslo telo biti preobraženo, u smislu što će biti nepropadljivo i netruležno, ono će suštinski predstavljati isto ono telo koje sada imamo. Zbog toga u hrišćanskoj tradiciji govorimo o ‘usnuću’ pokojnika, što implicira veru da će na kraju biti probuđen."

I sam izraz "sahraniti" potiče od slovenskog "sohraniti" što znači sačuvati. U tom smislu, sahrana je, dakle, predavanje tela zemlji na čuvanje. Upravo zbog vere u svetost tela, hrišćani ne praktikuju bilo kakvu vrstu njegovog skrnavljenja, bilo da je reč o spaljivanju, izlaganju životinjama i slično.

"Kremacija nije u skladu sa hrišćanskom tradicijom i zbog toga što za hrišćane i telo – a ne samo duša kako se ponekad misli – predstavlja deo ličnosti čoveka a ne prosto ‘leš’, nešto što treba prezreti i odbaciti", kaže Đakovac.

No, postoje li izuzeci? Sagovornik "Vremena" kaže da postoje.

"Episkopi obično daju odobrenje da se izvrši opelo nad licem koje će biti kremirano ukoliko porodica usled siromaštva nema mogućnosti da ga sahrani na uobičajen način. To se, nažalost, često dešava u velikim gradovima gde grobna mesta mogu da budu vrlo skupa. Takođe, u posebnim situacijama, na primer, kada je kremacija jedini vid zaštite živih od kakve smrtonosne zaraze, Crkva daje dozvolu da se opelo obavi. Postoje i posebni slučajevi, na primer, kada rodbina želi da posmrtne ostatke pokojnika iz inostranstva donese u Srbiju, a iz finansijskih ili tehničkih razloga nije moguće da se prenese celo telo već samo urna."

Ipak, kako ističe prezviter Đakovac, neko opšte pravilo o izuzecima ne postoji, nego za svako opelo nad osobom koja će biti kremirana mora biti izdat dispens – odobrenje – nadležnog episkopa, koji procenjuje da li su razlozi valjani.

I na kraju, postoji li, pored svih argumenata i izuzetaka, prepreka da urna sa pepelom kremirane osobe bude položena na teritoriju koja spade pod crkveno dobro? Ni ovo pitanje nije rešeno nekom opštom odlukom Crkve, već, kako kaže prezviter, u svakom konkretnom slučaju odlučuje nadležni episkop. "Ukoliko je, na primer, neko kremiran iz opravdanih razloga, ili voljom drugih, a svojim životom je zaslužio da mu se oda počast time što će njegovi posmrtni ostaci biti sahranjeni u porti hrama ili samom hramu, ne vidim razlog zašto to ne bi moglo biti odobreno", zaključuje Đakovac.

J. Lazić

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net