foto: alen alić
GRAD KAO SOCIJALNI SLUČAJ: Demonstracije u Tuzli

Na licu mesta – Dnevnik demonstranta >

Ko je tu huligan

Stojeći pred zgradom SODA SO, nekada industrijskog giganta, a sad im ne mogu ni web stranice pronaći, pitala sam se kako od mirnih protesta dođosmo do policije koja se povlači, stakla po kojem hodamo, stolica koje lete kroz prozore i vatre. Prvo sam zavrištala: "Budale jedne, ne palite to!", a onda sam shvatila da je svako loše za neko dobro

U srijedu,5. februara, protesti radnika preduzeća "Dita", "Konjuh", "Guming", "Polihem" i "Poliochem" kao i nebrojeno mnogo srijeda prije nje. Inače, ove firme su žrtve privatizacije, koja ih je ostavila sa bezbroj tužnih priča: bez plata, bez povezanog staža, bez zdravstvenog osiguranja, pa čak i fizički bez fabrike. Malo ko se priključivao ovim skupovima. No, ove srijede desilo se nešto drugo – protestima su se pridružili građani, pozvani preko društvenih mreža i jednog od lokalnih udruženja.

Obično kasnim na posao, a to jutro nije bilo izuzetak; iako sam htjela bar da svratim na skup, nisam stigla. Pokajala sam se pola sata kasnije vidjevši kolonu ljudi kako glavnom ulicom ide prema zapadnom dijelu grada, prema zgradi Vlade Kantona, uzvikujući: "Izađite napolje!" U tom momentu nisam mogla ni da naslutim šta će se dešavati u slijedećih pedesetak sati.

Sedam dana kasnije, od siline emocija i količine događaja, teško je sjetiti se kako se sve odvijalo. U misli mi dolaze fragmenti, vijesti s portala i slike događaja kojima svjedočim kao demonstrant... "Demonstranti su probili kordon policije i ušli u zgradu"; "Demonstranti bacaju kamenje na policiju"; snimci "snaga reda", koji sumanuto trče među demonstrante i pendreče sve što stignu. "Premijer je pobjegao na stražnji izlaz", a ja nisam ni znala da ta zgrada ima stražnji izlaz. Naivno režem crvene listove i pravim crvene kartone da ih podijelimo Vladi. Na ulici, kapuljaču stavljam na glavu da se, bar malo, zaštitim od kamenica, jer slučajna može i mene pogoditi.

"Tražimo oslobađanje uhapšenih demonstranata." Neki momci pale vatru u gumama, dovlače kontejnere, bacaju ih u vatru. Nije me strah – osjećam euforiju, oslobođenje od neke stege za koju nisam ni bila svjesna da postoji. "Trči, pička vam materina, trči! Marš kući, majku vam jebem", uzvikuje specijalac trčeći prema meni s dignutom rukom i u ruci pendrekom.

"Treći dan protesta u Tuzli, uz eskalaciju nasilja." Vidim prijatelje, poznanike, svi su tu, sunčan je dan. "Dole Vlada! Lopovi! Ostavke!", odjekuje Tuzlom i onda opet kamenice i metež i ponovno uzvici i još više kamenica. Čujem staklo kako se lomi, vidim krhotine koje padaju na zemlju i shvatam: pa tamo više nema policije! Ulazi prvo desetak momaka, pa se vrate i zovu ostale; neki kreću, većina stoji i posmatra. Lete stolice i protivpožarni aparati kroz prozore sa spratova, lete ladice, razbija se staklo, nadzorna kamera, police se bacaju nazad unutra... Policija je iza, povlači se sve dublje. Ljudi im prilaze: "Spustite štitove, dođite s nama." Okrećem se, vidim plamen na drugom spratu: "Šta radite, budale, ne palite to!"

Bilans dana: zapaljena zgrada Vlade, zapaljena zgrada Općine, kamenovani Tužilaštvo i Sud. Tristotinjak povrijeđenih, javnost počinje da polemiše: da li su to bili huligani ili demonstranti?

U početku sam mislila da do toga nije smjelo doći, a onda je počeo medijski spinning i shvatim da su se ti ljudi, protiv kojih smo digli glas, u stvari, na smrt prepali! Maliciozan, ali potpuno razumljiv potez političkih partija i njihovih ili njima sklonih medija, usmjeren na razbijanje ujedinjenosti svih različitosti u Bosni i Hercegovini, prisutan je, jak i opipljiv. Od informacije da su prodavnice u prodajnom centru blizu zgrade Vlade u Tuzli demolirane i opljačkane do sinhronizovanog nastupa premijera Federacije, Nikšića, na jednom i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Izetbegovića, na drugom mediju, gdje obojica navode da je kod demonstranata pronađeno 12 kilograma droge (speed), fabrikovanje i skretanje pažnje sa stvarnih uzroka demonstracija i eskalacije u iskazivanju nezadovoljstva postaju centralne vijesti u informativnim emisijama. Namjere da se unese razdor među demonstrante, da se svi potencijalni učesnici daljih demonstracija obeshrabre i isprepadaju i da se onemogući građanstvo u ostvarivanju svojih demokratskih prava, predstavljaju poteze očajnika.

No, fabrikovanje vijesti ne prestaje sa događajima koji su iza nas, nego se nastavlja i sa događajima koji su tu sada i koji će se dešavati u budućnosti. U Bosni i Hercegovini se usvaja novi način djelovanja; još od 7. februara su tuzlanski demonstranti počeli sa plenumima kao oblikom direktne demokratije. Plenum, kao javni prostor za raspravu, bez zabrana i hijerarhije učesnika, predstavlja mjesto donošenja odluka. Otvoren za sve, Plenum građanki i građana Tuzlanskog kantona predstavlja jedino legitimno tijelo koje zastupa demonstrante; rame uz rame, tu zajedno odlučuju o svojoj budućnosti obespravljeni radnici, studenti, zaposleni i nezaposleni, intelektualci, majke i očevi – građani. Putem Plenuma se zahtijeva uspostavljanje ekspertne, nestranačke i etički nekompromitovane vlade TK, najkasnije do 1. marta 2014. god. Ideja plenuma se širi državom i već su objavljene najave plenuma u drugim gradovima.

Očekivano, u novonastaloj situaciji budi se i druga vrsta potencijalnih političkih moćnika, koja u retorici nacionalnog nije uspjela da izbori svoje mjesto. Pred televizijske kamere i radijske mikrofone spremno stupaju pojedinci, instruirano ili po vlastitom nahođenju, ali i Ekonomsko-socijalno vijeće TK, koje funkcionira već duži niz godina, ali bez značajnije vidljivosti ili rezultata rada. "Privredni političari", možda čak gori od onih nacionalnih i nacionalističkih, odjednom uviđaju mogućnost da utaže svoju političku glad, iako neki već imaju iskustvo pada na ili, čak, poslije izbora. Plenum, kao mjesto otvorenog i javnog odlučivanja, kvari planove ovim razigranim oportunistima, koji su u demonstracijama vidjeli svoju šansu, a kroz spinning probudili u sebi nadu.

Nakon drugog dana protesta razgovaram s prijateljem i on me podsjeti na dva značajna datuma iz tuzlanske istorije: 1922. god. kreće Husinska buna (Husino je rudarsko mjesto u Općini Tuzla), kao oružani otpor rudara protiv nasilja organa državne vlasti, a 1943. god. Tuzla postaje najveća slobodna teritorija u Drugom svjetskom ratu. Jasno je da je 2014. god. novi datum tuzlanske, ali i bosansko-hercegovačke istorije i mnogi, ovih dana, govore da je ovo druga Husinska buna, pa iako je tada štrajk (koji je izrastao u Husinsku bunu) proglašen subverzijom, to se ovaj put ne bi trebalo desiti. Upravo je spinning doveo do tog obrata prije 92 godine, a da li će sada, zaista, nastojanja raznih spinera ostati samo nastojanja, ostaje da se vidi. Ono što nam ide naruku jeste da smo u ove 92 godine puno toga naučili, puno smo puta bili prevareni i sada je vrijeme da počnemo učiti iz vlastitih grešaka.

Mirni, dugogodišnji protesti građana Bosne i Hercegovine, eskalirali su (mnogi će reći: "napokon!"), srećom bez ljudskih žrtava, ali sa značajnom materijalnom štetom. Ipak, šta je ta šteta u poređenju sa štetom koju su razne garniture vlasti, koje se, sve ove godine, zabavljaju kao u igri muzičkih stolica, nanijele ovoj državi i njenim građanima? Odgovor na pitanje: "Ko je tu huligan?", trebao bi biti prilično jednostavan.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

foto: alen alić
  • foto: alen alić

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net