Dosije vremena srpskog >

Krvna slika pravosuđa

Pravosuđe u Srbiji još "liže rane" koje mu je nanela tzv. reforma, sprovedena za vreme prošle vlasti. Ali, kako to biva, tek mu predstoji borba sa ispravljanjem te reforme koju "nova vlast" u poslednje gotovo dve godine skoro da nije ni započela i koju bi tek trebalo da započne buduća, nova vlast, s obzirom na to da su opet raspisani izbori

Bez naročite zlobe, realisti u ovoj zemlji – ma kojoj se političkoj opciji priklanjali – moraju priznati da se u pravosuđu malo što promijenilo od one tzv. reforme, pa potom i "reforme reforme pravosuđa". Jedino konkretno što je dosad, do početka 2014. godine, ispravljeno, mreža je sudova: još ne znamo efekte (čitati: financijske gubitke) one prethodne mreže, ali da su činjenice i brojke bile katastrofalne, vidi se i u tome što je samo na razini osnovnih sudova gotovo duplo povećan njihov broj, na 66, kao i tužilaštava, ali i (19) sudskih jedinica.

I u tome su mnoge stvari još na papiru; dovoljno je pogledati samo Beograd (a ni drugdje uglavnom nije bitno različita situacija), u kojem su po bivšoj mreži sudova radila dva osnovna suda; sad će ih biti tri, ali još ne znamo u kojim zgradama, koje, usput, tek treba adaptirati i dovesti u funkcionalno stanje.

Ono što smo od nadležnih saznali, prioritet će ove godine biti rješavanje starih predmeta, opet po nekakvom tzv. nacionalnom planu. Kako su u Ministarstvu pravde objasnili, program njihovog rješavanja već je lani počeo kao pilot-projekt u deset osnovnih sudova, uz podršku američke organizacije USAID, a tu su i komisije koje se bave analizom ostalih problema, poput tužilačke istrage, pa (napokon) i popunjavanje nedostajećih sudijskih i tužilačkih mjesta koja evidentno nedostaju u pravosuđu. Sve će to, kako je najavljeno, biti analizirano na sastanku Komisije za provođenje Nacionalne strategije pravosuđa, koja će se održati dan nakon što ovaj broj "Vremena" već bude pod čitaocima, u petak 31. januara.

OPET ĆE SVE STATI: Pravosuđe u Srbiji još "liže rane" koje mu je nanijela tzv. reforma, provedena za vrijeme prošle vlasti, ali – kako to biva – tek mu predstoji borba sa ispravljanjem te reforme koju skoro da nije ni počela "nova vlast" u posljednje gotovo dvije godine i koju bi tek trebala započeti buduća, nova vlast, s obzirom na to da su raspisani izbori. Zbog toga će sve stati: i donošenje zakonskih propisa, i ono što se pod okriljem samog Ministarstva pravde događa, i ono što sasvim legitimno od vlasti traži struka.

Pritom, podaci koje je prikupilo Društvo sudija Srbije kažu ovo: od 2010. godine, kad je startala neuspješna reforma pravosuđa (praćena skandalima, reizabranim i nereizabranim sudijama i tužiocima, čudnovatim radom najviših tijela za izbor sudskih i tužilačkih dužnosnika...), višestruko je povećana neravnomjerna opterećenost sudova i sudija. To je posebno veliki problem u istražnoj i uopće u krivičnoj materiji, jer će to vjerojatno dovesti do većeg broja zastarjelih predmeta. "Pitanje je kako sudije mogu da postupaju ažurno ako su zadužene nerazumno velikim brojem predmeta", kažu u Društvu sudija Srbije.

Njihovi podaci kažu da su na kraju 2012. godine u osnovnim sudovima sudije imale u istrazi više od 700 predmeta u Prvom sudu u Beogradu, više od 970 u Sremskoj Mitrovici, i čak preko 1600 predmeta u Drugom osnovnom sudu u Beogradu, dok je u drugim sudovima bilo znatno manje predmeta, na primjer po deset predmeta po sudiji u Užicu, sedam u Požarevcu i Vranju, ili četiri u Negotinu. U krivičnom pravu je, s jedne strane, bilo po sudiji preko 600 predmeta u Novom Pazaru, oko 550 u Leskovcu i preko 470 u Pirotu, a s druge strane, po 142 u Novom Sadu, ili po oko 100 u Prokuplju i Užicu.

Slična situacija sa neravnomjernom opterećenošću bila je i u višim sudovima. Po sudiji višeg suda prosječno je bilo: u istrazi preko 90 predmeta u Beogradu i po oko 80 u Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu, a s druge strane po deset u Užicu, po sedam u Požarevcu i Vranju i četiri u Negotinu. U prvostepenim krivičnim predmetima brojke kažu ovako: 127 u Novom Sadu, 109 u Beogradu i 71 u Novom Pazaru, s jedne strane, a s druge strane po 15 u Prokuplju, 14 u Valjevu i devet u Negotinu.

U građanskoj materiji – a sve su to podaci Društva sudija Srbije – u višim sudovima, po žalbama, bilo je: po 923 predmeta u Beogradu, po oko 440 u Vranju i Novom Sadu i 223 u Leskovcu, dok sudije u preostalom 21 višem sudu imaju ispod 100 predmeta u radu. U čak 16 sudova, od ukupno 26 viših, na jednog sudiju dolazi manje od deset predmeta, primjerice po tri u Prokuplju i Somboru, dva u Jagodini i nijedan predmet po sudiji u Pirotu, Valjevu i Negotinu.

Kad je riječ o privrednim sudovima, od ukupnog broja predmeta u svim privrednim sudovima (227.972) u 2012. godini, Privredni sud u Beogradu imao je u radu 39 posto, dok je ostalih 16 privrednih sudova bilo znatno manje opterećeno – dva najopterećenija nakon beogradskog imala su u radu 15 posto (Novi Sad), odnosno šest posto (Niš) od ukupnog broja predmeta. To ne znači da sudije u sudovima sa manjim brojem predmeta nisu radile, već da su bile manje opterećene i u boljoj mogućnosti da pruže bržu pravnu zaštitu. Ni za jednu od tih situacija nisu krive sudije, kažu u Društvu sudija Srbije, već – jednostavno – zakonodavac je tako propisao nadležnost sudova da neki sudovi imaju veći priliv, a neki manji. Ili: kako kaže Dragana Boljević, predsjednica Društva, svako greši kad radi brzo, pa i sudija, a kada pravi greške, zna da je meta za odstrel i onda ne "talasa" i time gubi nezavisnost i pristrasnost.

"Nedovoljna nezavisnost sudstva i nedovoljan kvalitet pravne zaštite jesu osnovni problem u sudstvu. Insistiranjem na neefikasnosti kao na osnovnom problemu sudstva opravdavaju se zahtevi politike da sudstvo radi kao fabrika – brže i više i skriva odgovornost države za uslove u kojima ono funkcioniše i sudstvo proglašava krivim za sistemske probleme, a čim je krivo, podložno je uticajima i manipulacijama", tvrde iz Društva sudija Srbije.

STALNA TEHNIČKA ŠAPA NA PRAVOSUĐU: Nekako se u javnosti čini da su svi problemi riješeni odlukom Ustavnog suda Srbije da u sistem vrati nekoliko stotina nereizabranih sudija i tužilaca, zbog "traljavog" posla Visokog savjeta sudstva i Državnog vijeća tužilaca. Svjedočili smo traljavom poslu svih u tom lancu, i nadležnih pravosudnih i političara. Tako smo slušali o tome da neki nisu dostojni i osposobljeni (bez iole jasnih kriterija) da bi bili reizabrani, pa da su sudije kolektivno – mnogo prije socijalističko-naprednjačke vlade – pristupili članstvu Srpske napredne stranke; iako to nije dozvoljeno po Ustavu Srbije da sudije i tužioci budu članovi bilo koje stranke, tu je tezu lansirao, pa ponavljao u nekoliko navrata Vladimir Cvijan, danas već bivši član vladajućih naprednjaka, da bi ju onda, nakon što su demokrate otišle u opoziciju na republičkom nivou, preuzeo – dosadno to ponavljajući – Vladimir Todorić, novopečeni demokratski kadar za pravosudne teme u stranci. Badava što nitko za sve to, ni Cvijan niti Todorić, nisu dali nikakve dokaze, ta je priča dodatno narušila narodni utisak o pravosuđu u cijelosti: sve je politika i svi su oni "nečiji", iako je za većinu tangiranih to daleko od istine, ma koliko doista bili ovisni o političkim hirovima; o tome svjedoče i autorski tekstovi koje objavljujemo u ovom broju "Vremena".

Činjenica je da niti prethodni, niti ovi današnji i sad samo tehnički, niti oni koji će doći nakon izbora 16. marta, nisu digli svoju "šapu" sa pravosuđa u cjelini. Što će se promijeniti: u najvišim tijelima koja biraju sudije i tužioce vjerojatno će sjediti isti ministar i isti oni koji su "zabrljali" još od one pred-pred-vlade, za koje strukovna udruženja sudija i tužilaca tvrde da, s obzirom na (ne)rezultate, i sami snose odgovornost, te da bi ta tijela trebalo izabrati ponovo, po sasvim jasnim kriterijima. Kojih, da se razumijemo, nije bilo; dovoljno je podsjetiti da je, u Visokom savjetu sudstva, jedan član iz reda sudija zbog pritisaka (a da njegova ostavka nikad nije zaista razmotrena i raspravljena) dao ostavku, a da je drugi suspendiran zbog već u to vrijeme zastarjelog i teško dokazivog (i blesavog, da bude jasno) navodnog krivičnog djela. Obojici je, kako se nazire iz te storije, kao krimen uzeto to što su zaista razmatrali prigovore koje su nereizabrani sudije podnosili na odluke Visokog savjeta sudstva.

I danas, praktično, osim ove dvojice (i administrativnih predstavnika, ministra i predstavnika važnih institucija) u tom istom tijelu imamo iste ljude, iste one čiji je rad i odluke praktično poništio Ustavni sud Srbije; na stranu, koliko je i taj sud bio pod utjecajem politike i da li je mogao nešto pravovremenije postupiti i spriječiti brojne teške posljedice. Danas su svi vraćeni na svoje funkcije, čak i oni za kojima se zaista vuku repovi ozbiljnih zloupotreba i čak krivičnih djela; u manjini su, da bude jasno, ali istina je to da, kao što nisu oni raniji nadležni pokretali sasvim legalne i moguće postupke razrješenja takvih, nisu niti ovi koji u pravosuđu stoluju u posljednje dvije godine, naprotiv.

Tako smo u situaciji da smo i u tzv. reformi pomiješali žito i kukolj, a da niti kritičari, tad opozicionari, to žito i kukolj nisu razdvojili do danas i da opet sve čeka neke buduće savjete i vijeća...

Loši zakoni, građanski i krivični, procesni pogotovo, i dalje su na snazi usprkos opomenama i zahtjevima struke. Posebno je sporan Zakon o krivičnom postupku, koji je od prošle godine sve tužioce stavio u nezavidnu poziciju: em država nije osigurala dovoljno novca za njegovu primjenu (kad je tužilačka istraga posrijedi), em nema dovoljno tužilaca, em su i dalje na snazi sasvim sporne odredbe. Tužioci su iznijeli "brdo" argumenata protiv tog zakona (valja primijetiti da jedna od najznačajnijih kritika, knjiga prof. dr Milana Škulića i tužioca dr Gorana Ilića Novi ZKP, kako je propala reforma, šta da se radi?, nije percipirana izvan dijela stručne javnosti, nema je u knjižarama, jednako kao i knjiga Vesne Rakić Vodinelić o reformi pravosuđa; nije to zanimalo prethodne, ni sadašnje, niti će buduće!), od njegovih proturječnosti, do toga da se ruše osnovna pravila kontinentalnog prava: da se u sudskom postupku utvrđuje istina i da u tome značajnu ulogu ima sud. Nema više istine u ZKP-u, nema ni žrtve (još je manje ima no u prethodnim našim zakonima), a nema ni pravde, kako se čini, osim za bogate...

TUŽILAČKI JADI: Na sve to upozorava, zajedno sa već spominjanim Društvom sudija Srbije i Udruženje tužilaca Srbije: silne su tu analize, deklaracije, upozorenja. Krajem prošle godine, tužioci su (ne po prvi puta) upozorili: "Već je izvesno da je početak primene novog zakonika o krivičnom postupku izazvao negativne posledice po funkcionisanje javnog tužilaštva i pravosuđa i da je doveo u pitanje mogućnost učesnika da ostvare svoja prava u krivičnom postupku. U vezi sa time ukazujemo na sledeće probleme.

Prvo, Zakon o krivičnom postupku je počeo da se primenjuje u situaciji kada u tekstu Zakonika nisu izvršene ni nužne korekcije i poboljšanja na koja je ukazivala stručna javnost. Drugo, u budžetu javnog tužilaštva za ovu godinu nisu predviđena posebna novčana sredstva za primenu novog zakonika o krivičnom postupku. Treće, nije izvršeno neophodno povećanje broja nosilaca javnotužilačke funkcije, pomoćnika i administracije u javnim tužilaštvima. Četvrto, pretežnom broju tužilaštava nedostaju prostorni uslovi za primenu novog zakonika o krivičnom postupku (prostorije za zadržavanje, za preduzimanje radnji u istrazi i sl.)", samo je dio njihove tadašnje deklaracije.

Posebna je priča ono što se događa posljednjih mjeseci oko premještanja sudija i tužilaca na rad u druge sudove i tužilaštva (mimo pravila o stalnosti sudske/tužilačke funkcije), najnovija saga o ujednačavanju sudske prakse (neophodnom, da se ne bi u približno istoj stvari sudilo drugačije u, na primjer, Beogradu od Kragujevca ili Niša) u kojoj se pokušava sudije utjerati "u red" i "jedino pravilno mišljenje", do onog najbanalnijeg, poput zaštite sudija ili tužilaca od pritisaka izvršne, tj. političke vlasti, o čemu najbolje govori slučaj postupajućeg sudije u slučaju "Miškovićevog pasoša": Visoki savjet sudstva je ustanovio da pritisaka na njega, nakon što je Miškoviću vratio pasoš da bi mogao otputovati poslovno u London, nije bilo. Sudije i ostala "ekipa" u tom vrhovnom tijelu svom sudiji nisu vjerovali; čini se da niti on njima više ne vjeruje, jer je mimo najveće kaucije u povijesti našeg pravosuđa (12 milijuna eura u kešu) odbio dati optuženom pasoš za još neko traženo putovanje u pauzi suđenja. Nikakav problem, ako to jest slobodno sudijsko uvjerenje konkretnog sudije, a nije rezultat pritisaka vladajuće političke i ine nomenklature, ali na takav zaključak sjenku baca posve lakonsko i čak bezobrazno odbacivanje prigovora istog sudije Visokom savjetu, koji nam je samo saopćio: ništa nije istina, pritisaka nije bilo i vjerojatno nešto s tim sudijom nije u redu.

O trenutku našeg pravosuđa govori i priča jednog od beogradskih advokata: kaže čovjek, umjesto spisa predmeta na Specijalni sud za borbu protiv organiziranog kriminala ja nosim izvjesni tabloid, u njihovim tekstovima se vidi u kojem pravcu proces protiv mojeg klijenta ide. Izjava je stvarna, data uz dozu humora i cinizma, ali je sasvim vjerna onome što se u društvu, a i pravosuđu koje bi moralo biti kičma sistema i jamac poštovanja ljudskih prava sviju nas i prava svih investitora koji su tako žestoko navalili da ulože u zemlju Srbiju, događa.

I na kraju, od tzv. reforme-reforme nema još ništa, ili pravde nema, ili se sve svodi na brzo, pa tako i kuso i na činjenicu da – ako oni koji su na funkcijama sudija i tužilaca nemaju vlastitu sigurnost i stalnost pozicija u svojim malim životima – što tek mi u svojim još manjim i beznačajnijim, za državu, životima možemo očekivati?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

Sudnica Specijalnog suda...<br><br>foto: aleksandar anđić
  • ...i ministar pravde sa novopostavljenim sudijama<br><br>foto: vreme

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net