Neočekivano učestala serija skandala u koje su umešani pripadnici Žandarmerije MUP-a Srbije dovodi vladu i ministra unutrašnjih poslova do veoma jasne dileme: hoće li i dalje zataškavati stanje u toj formaciji, sve u nadi da će proći – ili će konačno preduzeti nešto da se u Žandarmeriju uvedu osnovni red i disciplina svojstveni dobro uređenim državnim službama, da se ta služba depolitizuje i sekularizuje
Nedavno ubistvo u Nišu kao da je dovelo do – nadamo se – konačnog osvešćenja u MUP-a. Žandarm iz Niškog odreda, Aleksandar Raičić (24 godine), ubio je u autu svog ortaka u kokainskim poslovima Vlastimira Nalića (25 godina), otišao kod rođaka da im to ispriča i onda krenuo da beži u Crnu Goru. Uhapšen je na graničnom prelazu, jer se policija avizala da o čemu je reč brže nego što je on pretpostavljao. Posle se doznalo da su njih dvojica radili kokain onoliko; da nisu bili u najboljim odnosima; da se znalo za Raičića da je problematičan i nedisciplinovan; da je izostajao s posla i kasnije to pravdao lekarskim uverenjima; da je postojala sumnja u njegov profesionalni integritet i da oko toga niko nije preduzeo ništa. Valjda zato što mu je otac – navodno pošten čovek – takođe starešina u Žandarmeriji.
LICA IZ CRNE HRONIKE: Nije Raičić jedini: Niški odred Žandarmerije odavno je tema u crnim hronikama. Nije ni Niški odred jedini, ali je njegov komandant Dragan Dikić, brat bivšeg komandanta Žandarmerije Bratislava Dikića, odavno sumnjiv kolegama policajcima iz Uprave kriminalističke policije, a po liniji korupcije i organizovanog kriminala. Kako piše „Blic“, 17 niških žandarma pod istragom je zbog sumnji za korupciju, iznudu, nasilništvo, malverzacije i ostalo; isti izvor navodi i da se pretkrivični i krivični postupci vode i još prema šezdesetak žandarma iz cele Srbije.
Da nešto tu nije u redu bilo je jasno još prošle godine, kada je u javnost procurila informacija da je vozilo Žandarmerije pratilo automobil načelnika Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije (UKP) Rodoljuba Milovića, nekako baš u trenutku kada su se operativci UKP počeli da se interesuju za poslove Dragana Dikića i njegovih potčinjenih u Nišu. To je došlo dotle da se načelnik Milović sklonio u Makiš, u sedište Službe za borbu protiv organizovanog kriminala (SBPOK), proverivši prvo kome pripada vozilo koje ga prati. Već je sam taj podatak bio više nego dovoljan da se vlada i MUP ozbiljno zabrinu. Međutim, tek nakon teškog dvostrukog ubistva koje je počinio žandarm Aleksandar Krstić u julu ove godine Braca Dikić je smenjen sa mesta komandanta Žandarmerije i unapređen u pomoćnika ministra unutrašnjih poslova, na kom poslu se proslavio pokušavajući da pripitomi i disciplinuje Srbe iz Mitrovice; nije mu baš uspelo. U poslove Niškog odreda Žandarmerije niko se – osim UKP, ali diskretno – nije mešao.
Da se podsetimo: žandarmi su se kompromitovali u više navrata do sada u ubistvima, iznudama i trgovini narkoticima uz prateća krivična dela. Nije Niš izuzetak, mada je drastičan slučaj, naročito posle žandarma koji je pucao na ženu jer da je vozila presporo. Tu je i ubistvo dvojice mladića iz Jagodine. Imali smo i onoga koji je u Kragujevcu ubio dvojicu zbog duga od 7000 evra. Ima toga još. Pitanje glasi: zašto Žandarmerija uveliko nadmašuje ostale – mnogo brojnije – organizacione jedinice MUP-a Srbije u toj disciplini, korupciji, učešću u organizovanom kriminalu i narkoticima, iznudama i nasilništvu? U redu: događa se da obični policajci, doduše, češće nego što bismo želeli i očekivali rade ovo i ono, kompromitujući sebe i policiju; u današnje vreme, nažalost, to bi spadalo u statistički očekivan prosek. Žandarmi, međutim, drugačiji su slučaj. Zašto?
KORPORATIVNI DUH JSO–a: Tu se treba vratiti unazad. Žandarmerija MUP-a Srbije osnovana je krajem 2002, početkom 2003. kao trezveni i zakasneli pokušaj vlade da uspostavi ravnotežu sa do tada već podivljalom Jedinicom za specijalne operacije (JSO; Crvene beretke) pod nespornom komandom Milorada Legije Ulemeka, a preko njegovih ljudi u Državnoj bezbednosti (Bracanović, Maričić). Taj prvi sastav Žandarmerije bio je pažljivo odabran i svoje zadatke u vreme vanrednog stanja obavio je savesno, pošteno i efikasno. Komandant je bio Goran Radosavljević Guri, koji će se kasnije udaljiti iz nekih razloga koji, makar su zanimljivi, u ovu priču ne spadaju. Žandarmerijski korpus onda neko vreme neće biti zanimljiv javnosti, što je dobro: ako takva jedna formacija počne da dolazi u novine, to ne valja. Za to vreme Žandarmerija se popunjavala do pune formacijske snage, ali mi ne znamo po kojim kriterijumima i sa kakvim prethodnim bezbednosnim proverama koje se traže za svakog pripadnika MUP-a, pogotovo za ovlašćena službena lica. Sada smo u prilici da saznamo – ako se MUP odluči za reviziju zapošljavanja pripadnika Žandarmerije, to jest. Deo raspuštenog JSO-a (Jedinica za specijalne operacije) našao se u Žandarmeriji; s njima su se našali i korporativni duh Crvenih beretki, njihova ideologija i sistem vrednosti. To se jasno videlo i vidi se: Žandarmerija nosi plavu beretku nakrivljenu na levu, umesto na desnu stranu; to je uveo Legija Ulemek u JSO, kao simboličnu počast Legiji stranaca iz koje je inače dezertirao (u Hrvatskoj vojsci imamo sličan slučaj kod Prvog gardijskog zdruga, takođe osnovanog po bivšim legionarima i Legijinim prijateljima i saborcima u pljačkama pariskih juvelirnica). Kod nas se beretka, otkad se pojavila, uvek nosila nakrivljena na desnu stranu, kao i u većini armija i policija – osim francuske. Taman smo zaboravili JSO i Legiju, kad se na onoj nekoj proslavi Žandarmerije pojavio onaj neki macan koji je prisutnima pevao himnu JSO-a („Hriste bože“ iz onog filma o boju na Kosovu), a onda je komandant Braca Dikić održao svoje slovo od neke zakletve gde se u svakoj rečenici pominje Kosovo. Tu se javnost malo zainteresovala za taj slučaj, jer je insistiranje na ideologiji srpstva i pravoslavlja postalo zaista iritantno u zemlji sekularnoj (ako se to za Srbiju uopšte može reći).
KOKAIN I POLITIČKA VOLJA: Kad vam oružana paravojna formacija poput Žandarmerije počne sa ideološkim i verskim fantazijama, javno i bez zazora, to je razlog za brigu. Ako se nešto može reći u korist JSO-a, to je da je ta jedinica barem imala oficira za bezbednost koji je jako pazio šta pripadnici rade, čime se u slobodno vreme bave (kad ne ubijaju političke protivnike) i o bezbednosnom stanju izveštavao Jovicu Stanišića, pa onda Radomira Markovića; i tako do 5. oktobra i prevrata, kada je ta korisna praksa prekinuta, pa smo dobili to što smo dobili. Logična je pretpostavka da i Žandarmerija MUP-a Srbije ima neku svoju unutrašnju kontrolu, službu bezbednosti koja da bi vodila računa o tome šta se u korpusu radi, skreće li neko tamo ili ovamo i već šta sve te službe treba da rade. Uostalom, sve i da nema – što bi bio skandal za sebe – nadležne starešine (te jedinice nisu baš toliko velike da se ne bi dale nadzirati) mogu i moraju da uoče da nešto nije u redu, da neko muva s kokainom, da se neko bavi iznudama, obezbeđivanjem na crno itd. Sada će – ako bude – UKP ući u to, pa šta ispadne, ali i to će biti stvar „političke volje“, plašimo se.
Koga je zmija ujedala, taj se i guštera plaši; pogotovo ako je gušter toliko porastao kao ovaj naš žandarski. Sama okolnost da su u više navrata iskazani arogancija, bezobrazluk, sklonost kriminalu, verska i ideološka zatucanost – sve to na način uverljiv i nesporan – dovoljan je razlog da se država zabrine. Za početak bi bilo dobro videti ko prolazi, ako ne kroz KE (krivična evidencija), pa to otpustiti odmah; posle bi se išlo kroz finije sito, sve u smislu uobičajenih rutinskih provera. Policijski sindikati kažu da je skoro nemoguće nekoga otpustiti iz službe pre pravosnažne presude, što traje; da suspenzija podleže strogim pravilima. S pravom se brinu da bi pooštravanje disciplinskih pravila moglo naškoditi savesnim i poštenim policajcima koji imaju problema sa starešinama, a to je čest slučaj. Stvar je kod MUP-a: da se konačno osvesti i obrati pažnju na školovanje, na sistem vrednosti i na ideologiju koja vlada u policiji, posebno u Žandarmeriji kao odvojenom i kompaktnom segmentu policije. Čim se počne sa slatkim pravoslavljem i kosovskim patriotizmom, kao što smo naučili iz gorkog iskustva, kokain je sledeći.
Lista incidenata žandarma i policajaca
Kriminalni poslovi čuvara zakona
29. januar 2013.
Pripadnik novosadskog odreda Žandarmerije S. Š. pucao je na zgradu MUP-a Srbije u Kneza Miloša broj 101 jer su mu se, kako je izjavio, „priviđale utvare i mrtvački sanduci“.
15. jul 2013.
Aleksandar Krstić, pripadnik kraljevačkog odreda Žandarmerije, ubio je, pa spalio Jagodince Srđana T. i Aleksandra N. u automobilu. Žandarm je dugovao Aleksandru novac, oko 7000 evra, i pozvao ga je da bi mu navodno dao automobil na ime duga. Žandarm ih je, međutim, hladnokrvno likvidirao sa nekoliko hitaca u potiljak i telo, a onda prevezao u zaselak kod Ratkovića i spalio njihova tela.
Ovo ubistvo bilo je povod za smenu Bratislava Dikića sa mesta komandanta Žandarmerije.
6. oktobar 2013.
Policajac interventne jedinice Aleksandar Simić, koji je radio kao izbacivač u lokalu „Tapas bar“ u Novom Sadu, ubijen je u pucnjavi, u njega je pucao kolega iz obezbeđenja Miodrag Rakić, koji je takođe policajac interventne jedinice, a koji je posle tragičnog događaja pokušao sebi da oduzme život.
6. oktobar 2013.
Policajac Dejan Marković iz Lipničkog Šora kod Loznice izvršio je samoubistvo kada su u njegovu kuću upali specijalci. Marković je prethodno ranio nevenčanu suprugu jer je htela da ga ostavi, a decu i njene roditelje uzeo za taoce.
18. oktobar 2013.
Stanko Stojanović, žandarm iz Niša, 18. oktobra na niškom bulevaru iz automobila u pokretu pokušao je da ubije Nišlijku A. D. iznerviran njenom vožnjom. Nišlijka je lakše ranjena u ruku.
27. novembar 2013.
Aleksandar Raičić (na slici), pripadnik Niškog odreda Žandarmerije, uhapšen je zbog sumnje da je u Donjoj Vrežini sa više hitaca iz pištolja ubio Vlastimira Nalića iz Niša.
Iz izvora bliskih istrazi mediji su saznali da je žandarm prodavao drogu za ubijenog, a zločin je izvršio jer je Naliću ostao dužan 2000 evra.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.