Copyright © bpk - bildagentur für kunst, kultur und geschichte

Priča o jednoj fotografiji >

Srećan rođendan, gospodine Hitler

Tri dana po kapitulaciji Jugoslavije, 20. aprila 1941. godine Adolf Hitler je proslavio svoj 52. rođendan. Ceremonija je održana u specijalnom vozu u kome se nalazio "Firerov glavni štab Jugoistok" ("Führerhauptquartier Südost") iz koga je pratio napad na Jugoslaviju i Grčku, a koji je bio stacioniran na izlazu iz železničkog tunela kod mesta Menihkirhen u Štajerskoj, pedesetak kilometara od jugoslovenske granice. Među rođendanskim gostima, pored vojnog i partijskog vrha Nemačkog Rajha, bili su i grof Ćano, admiral Horti i bugarski kralj Boris "kao lešinari okupljeni oko trupla Jugoslavije", a proslava je počela koncertom održanim ispred voza. Tada je Hitleru uručen i prigodni rođendanski poklon, jedini ratni trofej iz raskomadane Jugoslavije – spomen-ploča Gavrilu Principu doneta iz okupiranog Sarajeva. Fotografiju uručenja ovog poklona načinio je njegov službeni fotograf, Hajnrih Hofman. Bez uzimanja u obzir ove fotografije, koju "Vreme" premijerno objavljuje, sve polemike i analize o početku Prvog svetskog rata, o istorijskoj težini Sarajevskog atentata, Mlade Bosne i Gavrila Principa, o karakteru jugoslovenske ideje, o Drugom svetskom ratu kao nastavku nezavršenog Prvog, više se ne mogu smatrati potpunim. Fotografija sama po sebi ima čudesnu i sugestivnu magiju, ali takva je i priča koja se oko nje ispreplela, a u kojoj se dotiču sudbine Ive Andrića i Kurta Valdhajma, Eve Braun i Rodoljuba Čolakovića, španskog kralja Alfonsa XIII i Murata Kusturice, Gavrila Principa i Adolfa Hitlera... Fotografija je po sebi rečita: Firer je bio srećan što mu je njegova vojska iz dela sveta koji nije vredan kostiju ni jednog jedinog pomeranijskog grenadira uspela da mu na dar donese jedinu stvar iz te ubijene zemlje koja mu nešto znači: ploču kojom su u Sarajevu odali počast Gavrilu Principu. Mrtvace treba pokopati, misli Hitler, a ova ploča koju su u Sarajevu podigli da slave svoju slobodu i nemačko poniženje sada je nadgrobna ploča njihovoj zemlji i njihovim snovima

Fotografija je, kako je i red, crno-bijela. Snimljena je 20. aprila 1941. godine u vagonu specijalnog voza Amerika koji je u to vrijeme stajao na slijepom kolosjeku pruge Beč-Grac, uz sami ulaz u tunel u blizini mjesta Menihkirhen. U prvom planu na fotografiji vidimo profil uredno očešljanog muškarca i ploču oslonjenu na ručke i naslon fotelje. Muškarac stoji, prekrstio je ruke na grudima i zadovoljno posmatra ploču. Muškarcu je ime Adolf Hitler. Tog dana mu je rođendan, pedeset drugi. Ploča je rođendanski poklon. Na ploči je natpis na srpskohrvatskom jeziku, ispisan ćirilicom, ijekavskim narječjem. Hitler niti zna srpskohrvatski niti čita ćirilicu. Ipak, sluti da dvije riječi ispisane najvećim slovima predstavljaju ime i prezime mladića koji je mrtav već skoro četvrt vijeka. Shvata i da broj 28 označava datum u mjesecu junu. Posljednja četiri znaka na tabli su četiri brojke: jedan, devet, jedan, četiri. Dobro pamti tu godinu. Razmišlja: ako samo pretposljednja i posljednja cifra zamijene mjesta, ako bi stajalo jedan, devet, četiri, jedan, to bi označavalo tekuću godinu, godinu njegovog pedeset drugog rođendana, godinu njegovog trijumfa i osvete nad mrtvim mladićem. Vratio je stvari na svoje mjesto, uništio je zemlju koju je mladić sanjao, koju su od njegovih snova napravili. Dvojica čestitara, dva uniformisana oficira iz drugog plana gledaju u Hitlera, gledaju da li se Firer, čovjek koji ima sve, kome su svijet i Evropa pod nogama, raduje poklonu. Za razliku od Hitlera oni stoje s rukama uz tijelo, u stavu mirno, kao na mrtvoj straži. Na sva tri lica naslućuje se začetak blagog osmijeha. Hitler se smiješi jer je sretan zbog poklona, oficiri su zadovoljni jer je vođa sretan. U kadru je još jedna fotelja, rub radnog stola s gomilom papira i jedna upaljena lampa. Fotografija je znalački kadrirana. Vidi se ruka majstora.


1. FOTOGRAF

Fotografiju je snimio Hajnrih Hofman, Hitlerov lični prijatelj i službeni fotograf. Ričard Murhaus1, engleski istoričar mlađe generacije (rođen 1968. godine), kaže da je Hofman "jedan od najvažnijih fotografa dvadesetog vijeka". Hajnrih Hofman je rođen drugog septembra 1885. godine, u Firtu nadomak Nirnberga. Kao dvanaestogodišnjak postaje šegrt u fotografskoj radnji svog oca u Regensburgu. Hofmanov otac bio je službeni dvorski fotograf nekoliko onovremenih aristokratskih evropskih vladarskih kuća, od porodice kralja Bavarske do familije vojvode od Đenove. Nakon šegrtovanja je neko vrijeme živio u Londonu, a po povratku u Njemačku, 1910. godine, u Minhenu otvara vlastiti fotografski studio. Godinu dana kasnije oženio je Terezu Bauman s kojom će imati dvoje djece. Drugog augusta 1914. godine, Hofman je u Minhenu snimio glasovitu fotografiju na kojoj se vidi gomila koja proslavlja početak Prvog svjetskog rata. Godinama kasnije na fotografiji je prepoznat i Hitlerov lik. Hofman i Hitler tada se nisu poznavali. Upoznaće se tek poslije rata, obojica kao veterani. U Nacionalsocijalističku partiju Hofman se upisuje već 1920. godine. Uskoro ga Hitler imenuje svojim službenim fotografom. U idućih četvrt vijeka Hofman je snimio više od dva miliona Hitlerovih fotografija. Nije, međutim, njihov odnos bio samo služben. Bili su bliski, prijatelji – u pravom smislu riječi. Mada je lično bio asketski nastrojen, Hitleru nije smetala Hofmanova sklonost duhanu, alkoholu i drugim porocima. Hofman i njegova druga žena Erna (Tereza je umrla nakon Prvog svjetskog rata) upoznali su Hitlera sa Evom Braunom, njegovom ljubavnicom i kasnijom suprugom. Hitler ju je upoznao kao sedamnaestogodišnjakinju, dok je radila kao asistentica u Hofmanovom studiju. Prema nekim izvorima, Hitler je preko Hofmana upoznao i Teodora Morela, svog ličnog liječnika, koji će imati veliki uticaj na tijelo i duh svog najčuvenijeg pacijenta. Morel je, kažu, Hofmana liječio od gonoreje. Tokom rata Hofman putuje s Hitlerom i neumorno fotografiše. U slikama koje je snimio ogleda se Drugi svjetski rat iz Hitlerove vizure. Amerikanci su uhapsili Hofmana 10. maja 1945. godine, dan nakon što je Njemačka bezuslovno kapitulirala. Osuđen je na četiri godine robije. Izišao je iz zatvora 1950. Ostatak života je proživio mirno, na selu. 1955. godine, objavio je memoarsku knjigu Hitler je bio moj prijatelj. Umro je jedanaestog decembra 1957. Danas ga pojedini istoričari smatraju pionirom foto-žurnalizma. U novije vrijeme, Hofman je pažnju masovnih medija privukao krajem 2011. godine, nakon što su objavljene dotad nepoznate fotografije Hitlerove snimljene tokom njegovog uvježbavanja javnih nastupa. Dva miliona puta je Hajnrih Hofman okinuo okidač svog foto-aparata sa Adolfom Hitlerom u kadru. Ne prepuštajmo se, međutim, magiji velikih brojeva. Kao igla u plastu sijena, kao drvo u gustoj šumi, jedna od dva miliona fotografija sažima u sebi duh vremena, zeitgeist takoreći, a usput i još mnogo više.


2. SLAVLJENIK

Od 1933. godine, od dolaska nacionalsocijalista na vlast, uvriježio se običaj svečane proslave Hitlerovog rođendana. Dvadesetog aprila te godine obilježen je četrdeset četvrti rođendan "Firera njemačkog naroda i kancelara Njemačkog Rajha". Od 1933. do 1939. godine, međutim, te su proslave, mada svečane i javne, sa zakonske tačke gledišta bile ponešto neformalne. Ipak, sedamnaestog aprila 1939, samo tri dana uoči jubilarnog, pedesetog Hitlerovovog rođendana, 20. april, dan Firerovog rođenja, proglašen je nacionalnim praznikom. Od 17. do 20. aprila, njemačke novine opširno pišu o pripremama za proslavu novog praznika. Ovo je spisak zemalja koje su uputile delegaciju na proslavu Hitlerovog pedesetog rođendana: SAD, SSSR, Francuska, Poljska, Italija, Japan, Španija, Mađarska, Belgija, Bolivija, Brazil, Bugarska, Estonija, Finska, Grčka, Velika Britanija, Jugoslavija2, Letonija, Litvanija, Holandija, Norveška, Portugal, Rumunija, Švedska, Sijam, Slovačka i Turska. U noći devetnaestog aprila, Hitler i Albert Šper su otvorili Osovinu istok-zapad, bulevar sedam kilometara dugačak na kojem je Brandenburška kapija. Sutradan, između jedanaest sati prije podne i pola četiri poslijepodne, na pomenutom bulevaru je održana svečana rođendanska vojna parada. Učestvovalo je šest divizija u marševskoj dužini od 45 kilometara. Paradiralo je 1500 oficira, 40.000 posada, skoro 10.000 vojnih vozila. Oko stotinu i trideset dana dijelilo je svijet od početka Drugog svjetskog rata. Ima istoričara koji pedeseti Hitlerov rođendan smatraju vrhuncem njegovog života. Navedimo ovdje sugestivnu ocjenu jednog hroničara: "Da je Hitler umro toga dana, ušao bi u istoriju kao najveći Nemac. Sudbina mu nije bila naklonjena i imao je da poživi još šest punih godina, a za to vrijeme će voditi najveći rat u istoriji čovečanstva." Taj rat je počeo 1. septembra 1939. godine, a prije svog pedeset i prvog rođendana, 20. aprila iduće godine, Hitler je osvojio Poljsku te pokorio Dansku i Norvešku; kratko poslije rođendana osvaja i Francusku, Belgiju te Holandiju. Kad se u julu mjesecu 1940. godine vrati iz okupiranog Pariza, njegova popularnost u njemačkom narodu je na vrhuncu. Cijela Evropa je praktično njegova. I oni djelići koji formalno nisu, de facto mu pripadaju. 25. marta 1941. godine, u bečkom dvorcu Belvedere, odvija se formalizacija jednog takvog pripadanja; Jugoslavija službeno pristupa Trojnom paktu. U prethodna četiri mjeseca, prije Jugoslavije, Trojnom paktu su pristupile Mađarska, Rumunija, Slovačka i Bugarska. Protokol su s jedne strane potpisali predstavnici Italije, Japana i Njemačke (Ribentrop), a s druge predstavnik Jugoslavije (Cvetković). U članstvu jugoslovenske delegacije bio je i Ivo Andrić. Dva dana kasnije, kad u Beogradu izbiju demonstracije (gdje masa izvikuje asonantno rimovane slogane "Bolje rat nego pakt" i "Bolje grob nego rob") i puč, Hitler isprva neće vjerovati da se to zaista desilo. Kad povjeruje biće bijesan kao rijetko kad u životu. Mahao je telegramom iz Beograda vičući kako je izdan na ponižavajući način i kako će da uništi Jugoslaviju, bez obzira na to šta će mu eventualno obećati nova jugoslovenska vlada. Dana 27. marta, Hitler je imao zakazan sastanak sa japanskim ministrom vanjskih poslova Josuke Matsuokom. Sastanak je odgođen za nekoliko sati, a čak je i Ribentrop morao prekinuti već započete razgovore sa svojim japanskim kolegom. U jedan sat poslijepodne, pred skupinom oficira iz vojske i vazduhoplovstva te pred svojim najbližim saradnicima, Hitler naređuje da se Jugoslavija vojno napadne te da se uništi kao država, da se izbriše sa mape svijeta, i to hitno, što je prije moguće. Očekuje podršku Hrvata, a zauzvrat će im dati autonomiju. Očekuje takođe podršku Talijana, Mađara i Bugara, pa će i njih teritorijalno da nagradi. Zbog napada na Jugoslaviju, odgodiće se napad na SSSR, ali ne duže od četiri sedmice. Vojska i vazduhoplovstvo trebaju Fireru dostaviti taktičke planove za napad još iste večeri. Diskusije nije bilo. Za početak napada određen je šesti april, u pet sati i dvadeset minuta ujutro. Atmosfera u ministarstvu propagande je bila užarena. Gebels je predložio, a Hitler prihvatio, da zvanične radijske fanfare koje će pratiti napad na Jugoslaviju budu tonovi s početka Štrausovog marša Princ Eugen. U jedan sat poslije ponoći, u noći između petog i šestog aprila, Hitler i Gebels su raspravljali koliko će im vremena trebati da osvoje Jugoslaviju. Hitler je mislio dva mjeseca, Gebels pak da neće ni toliko. Hitler je naredio da u bombardovanju Beograda i napadu na Jugoslaviju ne treba imati nimalo milosti. Čekajući pet i dvadeset ujutro i početak napada, Hitler i Gebels su pili čaj. Nisu se bavili samo vojnim temama. Hitler je imao opsesiju da od svog zavičajnog Linca napravi kulturnu metropolu važniju od Beča. Gebels je predložio da u Lincu za početak bude smještena filmska industrija Rajha, da tamo, takoreći, bude njemački Holivud. U pet i dvadeset, kad je napad počeo, Hitler odlazi na spavanje, a Gebels na radio da pročita proklamaciju koju mu je izdiktirao lično Firer. Bombardovanje Beograda i napad na Jugoslaviju u toj se proklamaciji proglašavaju odmazdom protiv "srpske zločinačke klike" koja je, kao i 1914. godine, opet izazvala rat na Balkanu. Desetog aprila uveče, Hitler odlazi u svoje istureno komandno mjesto, u specijalni voz Amerika, stacioniran uz ulaz u tunel blizu Menihkirhena. Noć prije, Britanci su bombardovali Berlin, najtemeljitije dotad, uspjevši čak i da pogode zgrade Državne opere, Univerziteta i Nacionalne biblioteke u ulici Unter den Linden. Hitler je bio gnjevan na Geringa jer ih njemačko vazduhoplovstvo nije uspjelo zaustaviti. U vozu Amerika Hitler je proslavio svoj pedeset drugi rođendan. Jugoslavija je kapitulirala tri dana ranije3. Među čestitarima u Menihkirhenu bili su bugarski kralj Boris, mađarski regent, admiral Horti, te grof Ćano – "kao lešinari okupljeni oko trupla Jugoslavije", kako bilježi čuveni Hitlerov biograf čiju hronologiju pratimo. Ispred voza je odsviran koncert, a Gering je održao govor u kojem se divio Hitlerovom vojničkom geniju. Teritorija Jugoslavije Hitlera nije interesovala. U mislima on se već odavno bavio samo napadom na Ruse. I bio je sretan što mu je njegova vojska iz tog dijela svijeta koji nije vrijedan niti kostiju jednog jedinog pomeranijskog grenadira uspjela donijeti poklon koji ga je razveselio, valjda i jedinu stvar iz te ubijene zemlje koja mu nešto znači: ploču kojom su u Sarajevu odali počast Gavrilu Principu. Mrtvace treba pokopati, misli Hitler, a ova ploča koju su podigli da slave svoju slobodu i njemačko poniženje sada je nadgrobna ploča njihovoj zemlji i njihovim snovima.


3. POKLON

Suprotno rasprostranjenom uvjerenju, spomen-ploča Gavrilu Principu na mjestu Sarajevskog atentata nije otkrivena ni 1924. ni 1934. godine, odnosno ni na desetu ni na dvadesetu godišnjicu ovog slavnog čina. Nije to jedini podatak u vezi otkrivanja ovog spomenika koji se suprotstavlja uvriježenim predrasudama. Ploča, naime, nije uopšte otkrivena na Vidovdan. Datum je bio 2. februar 1930. godine, a povod sutrašnja petnaesta godišnjica pogubljenja Danila Ilića, Miška Jovanovića i Veljka Čubrilovića. Po riječima komentatora sarajevskog lista Večernja pošta datum je dosta proizvoljno određen. Isti komentator je 31. januara, dva dana uoči otkrivanja, najavio da će događaj "biti skroman i bez posebne svečanosti". Tako je i bilo; ne samo da otkrivanju nije prisustvovao nijedan, čak ni najniži, funkcioner vlasti niti izaslanik Nj. V. Kralja, nego je i svečana akademija koja je bila planirana u Narodnom univerzitetu poslije otkrivanja spomen-ploče naprasno otkazana. Prema dopisniku londonskog "Tajmsa", jugoslovenske vlasti su u internoj diplomatskoj komunikaciji sa zapadnim silama insistirale na informaciji da ploču ne podiže ni država, pa čak ni Narodna odbrana, nego isključivo pojedinci: prijatelji atentatora i članovi njihovih porodica. Razlog za to po svoj prilici je ekonomska depresija i sve veća ovisnost zemlje od novca iz inostranstva. "Deutsche Algemeine Zeitung" istog tog februara, međutim, piše da je postavljanje ploče "monstruozna provokacija koja se ne smije tolerisati", a neprisustvovanje predstavnika vlasti svečanosti otpisuje kao puku trivijalnost. Na naslovnoj stranici "Politike" od 3. februara 1930. godine, pod naslovom Otkrivanje spomen-ploče Gavrilu Principu, sarajevski dopisnik ovog lista ovako opisuje sam čin otkrivanja: "Na tribini koja je bila okićena zelenilom i palmama, kao simbolom mira, uzela je mesto majka pokojnog atentatora Ilića. Do nje je bila Jovanka Čubrilović, supruga pokojnog atentatora Čubrilovića. Potom sestra Trifka, Milena Grabež, sestra Miška Jovanovića Mara. U jedanaest časova na tribinu se popeo gg. Vasilj Grđić, Milan Božić, Savo Ljubibratić, Hamdija Nikšić i Borivoje Leontić. Čim se na tribinu popeo Vasilj Grđić okrenuo se sakupljenom narodu i neobično čvrstim glasom uputio na sakupljeni narod sledeće reči: ‘Narode, sastali smo se da odamo poštu najvećem od nas. Danas, danas najdostojnije se odaje pošta ćutanjem.’ Sam g. Vasilj Grđić pognuo je glavu i ostao tako dva minuta, a zatim je ponovo visoko podigao glavu i burno povikao: ‘Slava heroju Gavrilu Principu!’ Narod je prihvatio i na ovom istorijskom mestu zaorilo se burno trokratno: ‘Slava, slava, slava!’ U isto vreme mladi nacionalista Hamdija Nikšić koji je za vreme rata bio zatvoren kao veleizdajnik digao je belo platno sa spomen-ploče. Zatim je na g. Vasilja Grđića g. Borivoje Leontić, izaslanik dalmatinske omladine uputio sledeće reči: ‘Prilažem ovaj venac na spomenik heroju kao skroman znak priznanja mlade Dalmacije velikom heroju.’ Posle njegovih reči zaorilo se opet trokratno: ‘Slava mu!’ Primajući srebreni lovorov venac rekao je g. Vasilj Grđić: ‘Neka je hvala uvek patriotskoj Dalmaciji.’ Time je ova svečanost završena. Na ploči koja je narađena u crnom mermeru uklesane su zlatnim slovima sledeće reči: Na ovom istorijskom mestu Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidovdan 15/28 1914. godine. Pre nego se narod razišao potrgao je zelenilo sa tribina da ga zadrži kao uspomenu na današnji dan, a zatim su se svi u miru razišli."4 (Usput, dok u Sarajevu traje svečano otkrivanje spomen-ploče Gavrilu Principu, Kralj Aleksandar se priprema za svečani ručak sa studentima koje je Univerzitetski Savet nagradio nagradom Nj. V. Kralja. Ručak je počeo tačno u podne tog drugog februara, a prisutni su bili rektor, prorektor i sekretar Univerziteta u Beogradu, ministar prosvete, svi dekani fakulteta te nagrađeni studenti.) Ne zaboravljajući, naravno, Ilićevu majku, Čubrilovićevu udovicu, sestru Grabežovu i sestru Jovanovićevu, kao ni Milana Božića i Savu Ljubibratića, fokusirajmo se ovdje na glavne protagoniste svečanog otkrivanja spomen-ploče: Vasilja Grđića, Hamdiju Nikšića i Borivoja Leontića, kao i na onoga koji nam je ovaj događaj opisao, "Politikinog" sarajevskog dopisnika potpisanog inicijalima A. K. Prvi je održao govor, drugi otkrio ploču, treći ju je prvi okitio vijencem, a potonji nam je cijelu priču ispričao. Sama spomen-ploča uzidana je još 1928, no svečano je otkrivena tek dvije godine kasnije. Vasilj Grđić, koji je na otkrivanju govorio, zapravo je i autor teksta ugraviranog na ploču. Rođen je u Gacku 1875. godine, osnovnu školu završio u rodnom gradu i Mostaru, gimnaziju u Sarajevu, Filozofski fakultet u Gracu i Beču. Godine 1910. biran je za poslanika Bosanskog Sabora. Bio je prvooptuženi na Banjalučkom veleizdajničkom procesu (1915-1916) na kojem se sudilo stotinu pedeset šestorici ljudi. Bio je jedan od njih 16 koji su osuđeni na smrt. Međutim, zalaganjem španskog kralja Alfonsa XIII, ovi osuđenici su pomilovani. (Iz zahvalnosti ovom španskom kralju, jedna ulica u centru Banjaluke i danas se zove po njemu.) Poslije Prvog svjetskog rata, biran je u parlament Kraljevine SHS. Umro je tri i po godine nakon svečanosti otkrivanja spomen-ploče Gavrilu Principu; 26. oktobra 1934. u Beogradu. I Hamdija Nikšić je bio tužen i osuđen od strane Austro-Ugarske za vrijeme Prvog svjetskog rata. On je bio jedan od optuženih na Travničkom procesu protiv pripadnika "srpsko-hrvatske omladine". Optužnica ih je teretila zbog zalaganja za kulturno i političko ujedinjenje Južnih Slovena u jednu državu. Hamdija Nikšić je osuđen na dvije godine robije. Ime Hamdije Nikšića pronalazimo takođe u knjizi Sarajevo u revoluciji (s podnaslovom Komunistička partija Jugoslavije u pripremama i organizaciji ustanka) gdje se u uvodnom dijelu pravi razlika između dijela muslimanskog stanovništva koje je bilo lojalno nacistima i NDH i onih koji se "nošeni iskrenim patriotskim težnjama" vežu za partizanski pokret i Narodni front. Među potonjima, neki od najistaknutijih su bili "dr. Zaim Šarac, profesor Husein Brkić, Sulejman Filipović, Hasan Ljubunčić, Hamdija Nikšić, porodica Karahasanović i drugi." Ime Borivoja Leontića pak pronalazimo na spisku jugoslovenskih boraca u Španskom građanskom ratu. (Nismo sigurni da li je stanoviti Boro Leontić, pukovnik jugoslovenske tajne službe u drugoj polovini četrdesetih godina i kratkotrajni načelnik beogradskog Vojnog muzeja ista ta osoba, ali je zavodljivo misliti da jeste. Naime, nakon što su u Jugoslaviji još 1947. godine postali svjesni da je visoki i tihi saradnik austrijskog ministra vanjskih poslova Grubera, koji je učestvovao u diplomatskim razgovorima s jugoslovenskim delegacijama u Londonu i Moskvi, u stvari Kurt Valdhajm koji je osnovano osumnjičen za ratne zločine u Jugoslaviji, predstavnici tajnih službi SSSR-a kazali su Leontiću, početkom 1948. godine, da su regrutovali Valdhajma da radi za njih te da Jugosloveni ne trebaju da se miješaju u taj slučaj. Sredinom iste godine dolazi do glasovitog raskida između Tita i Staljina. Od početka 1972. godine, pa sve do kraja 1981. Valdhajm je generalni sekretar Ujedinjenih nacija. 1986. godine izabran je za predsjednika Austrije. Tek u to vrijeme, njegova nacistička prošlost postaje opštepoznata. Alan Levi, autor koji se bavio ovom problematikom, izvještava da pokušaj lociranja Leontića 1986. godine nije uspio. Poznato je da je španski borac Leontić umro u Beogradu 1980. godine. Ako je riječ o istoj osobi, jasno je zašto nije mogao biti pronađen šest godina kasnije.) Kao u nekoj stereotipnoj priči o Sarajevu, Bosni i Jugoslaviji, imamo tri osobe koje su istog roda, a porijeklom pripadaju trima različitim vjerozakonima. Nedostaje još samo neki Jevrej, kazao bi vjerovatno kakav cinik. Tu je, međutim, i Jevrejin. Iza inicijala A. K. sarajevskog dopisnika Politike krije se ime Abrahama Koena zvanog Abo. Ne usuđujemo se ovdje da dublje ulazimo u porodično-kohanitske veze ovog Abrahama Koena sa drugim Koenima, ali ćemo ispričati sažetak njegove sudbine. Nakon što je Hitlerova vojska ušla u Sarajevo i nakon što su sa zida skinuli ploču o čijem je otkrivanju pisao u Politici, Abo Koen i njegova porodica uspjeli su izbjeći smrt ili deportaciju u neki od koncentracionih logora zahvaljujući Koenovom kolegi-novinaru po imenu Rudi Roter. Roter je rodom bio iz sela Potomje na poluostrvu Pelješac. Odlazeći iz Sarajeva u zavičaj, Roter ubjeđuje Koena da zajedno s porodicom pođe s njim dolje, na jug. Neko vrijeme, Koeni se kriju u Potomju kod Rotera, a kasnije prelaze u Trpanj te se napokon, poslije talijanske kapitulacije, pridružuju partizanima. U skladu sa svojom novinarskom profesijom, Abo Koen počinje da radi za sektor za informisanje ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), i to na mjestu tehničkog urednika "Vjesnika". Po sjećanjima kolege, "poznatog partizanskog novinara" Mahmuda Konjhodžića, Koen je u to vrijeme "već stariji čovjek i slabo pokretan". U maju mjesecu 1944. godine, kad se četnici napali partizansku bolnicu u selu Krečani u Lici, zaklali su i Abrahama Abu Koena, koji je, eto, izbjegao smrt od nacističke i ustaške ruke da bi skončao od četničke. Godine 2004, Rudi Roter je od strane Memorijalnog centra Jad Vašem u Jerusalimu proglašen "Pravednikom među narodima".

Nacistička vojska ušla je u Sarajevo 17. aprila 1941. godine. Trenutak skidanja spomen-ploče Gavrilu Principu sa zida zabilježen je kamerom i uključen u jedan filmski žurnal (dostupan na internetskoj adresi http://www.youtube.com/watch?v=QhLeaqhPXVU). Snimke ulaska nacističkih tenkova u Sarajevo, mase koja ih veselo pozdravlja i podizanja njemačke zastave očito su manje važne, jer najduži dio ovog žurnala prati skupinu muškaraca koji uz pomoć merdevina pažljivo skidaju ploču i predaju je vojnicima Vermahta koji uz nju teatralno poziraju. Sve ovo prati glas spikera koji na njemačkom izgovara nekoliko rečenica. U prevodu one glase ovako: "Invazija u bosanski grad. Podiže se njemačka ratna zastava. U Sarajevu; ovdje je 28. juna 1914. austrijski prestolonasljednik postao žrtvom kukavičkog atentata srpskog studenta. Ti pucnjevi su dali signal za svjetski rat. Njemci skidaju mramornu tablu i predaju je Vermahtu. Na tabli stoji: Na ovom istorijskom mjestu se Gavrilo Princip izborio za slobodu Srbije. Firer je tablu predao Berlinskom Zeughausu5."

Autor citiranog teksta očito je imao pouzdanog prevodioca sa srpskohrvatskog. Natpis na tabli zbilja počinje frazom Na ovom istorijskom mjestu koja je u filmskom žurnalu na njemački doslovno prevedena (An dieser historischen Stätte). Nigdje se, međutim, na tabli ne pominju ni srpstvo ni Srbija. Iz ove lapidarne interpretacije anonimnog njemačkog filmskog radnika, razviće se, i u naše vrijeme, brojne publicističke i scenske vizije Principovog čina. Na dan 21. aprila, agencija Asošijeted pres javlja iz Berlina kako je iz nacističkog štaba na Balkanu stigla informacija da je spomen-ploča kojom se komemorira Sarajevski atentat juče predana Hitleru i to od strane jednog od prvih njemačkih vojnika koji su ušli u taj jugoslovenski grad. Objavljeno je i da će ploča biti javno izložena u muzeju kao "dokaz srpske zločinačke krvave krivice za Svjetski rat". Prvog jula iste godine, a povodom poklanjanja spomen-ploče Adolfu Hitleru, komentator NDH-ovskog "Sarajskog novog lista" trijumfalno piše: "Sarajvo je opralo sa sebe vidovdansku ljagu". (Oblik Sarajvo ovdje nije štamparska greška. Prvih mjeseci okupacije ustaše su ime grada formalno promijenili u Sarajvo, no uskoro je vraćen naziv Sarajevo.) Nepune četiri godine kasnije, šestog aprila 1945. godine, partizani oslobađaju Sarajevo. Već sedmog maja, još prije kapitulacije Velikonjemačkog rajha, otkriva se nova spomen-ploča Gavrilu Principu. Svečanost prati "veliki manifestacioni miting" kojem prisustvuju "pretsjednik Narodne skupštine Bosne i Hercegovine dr Vojislav Kecmanović, članovi Narodne vlade Bosne i Hercegovine na čelu sa svojim pretsjednikom drugom Rodoljubom Čolakovićem, članovi Narodne skupštine, pretstavnici Zemaljskog i mjesnog USAOBiH-a, omladinski delegati pokrajina,i delegati omladine Grčke i bratske Bugarske". Izvještač Oslobođenja dalje piše: "Miting je otvorio drug Braco Kosovac i predao riječ drugu Dragoslavu Ljubibratiću, jednom od Principovih saradnika i članu revolucionarne organizacije Mlada Bosna i podvukao važnu ulogu bosansko-hercegovačke omladine – Principove omladine, nadahnute idejama bratstva i jedinstva svih naroda Bosne i Hercegovine, svih naroda Jugoslavije i istakao njihovu borbu protiv tadašnjih reakcionarnih političara, koji su zagovarali kompromis sa Bečom. Svoj govor završio je riječima: ‘Po svojim idejama Gavrilo Princip pripada današnjoj mladoj generaciji, koja je ostvarila konačno i potpuno one težnje, koje je Gavrilo Princip započeo u ono doba.’ Poslije druga Ljubibratića govorio je drug Cvijetin Mijatović, zatim omladinac Hrvat Mile Čačić i omladinka muslimanka Nađa Biser." Samu spomen-ploču otkrio je Borko Vukobrat "omladinac iz Bosanskog Grahova". Na ploči je zlatnim slovima stajalo: U znak vječite zahvalnosti Gavrilu Principu i njegovim drugovima borcima protiv germanskih osvajača, posvećuje ovu ploču omladina Bosne i HercegovineSarajevo 7. maja 1945. godine. Nije na ovoj ploči, što je na zidu stajala, po svoj prilici, desetak godina, bilo riječi sloboda. Kad je onaj koji bilježi ovu priču, osamdesetih godina prošlog vijeka, prvi put bio na mjestu Sarajevskog atentata, na novoj spomen-ploči ponovo je prizivana sloboda6. No ni te ploče, kao ni one stare od crnog mermera, kao ni slobode, danas više nema.


 

1 Još kao student Murhaus je radio kao istraživač za Normana Dejvisa, jednog od najslavnijih istoričara našeg vremena. Prva njegova samostalna knjiga Ubiti Hitlera (s podnaslovom Treći rajh i urote protiv Firera) bavi se svim poznatim pokušajima atentata na Hitlera, od najpoznatijih (kakvi su Kanarisov i fon Štraufenbergov) do nekih mnogo marginalnijih. Zaključak njegove knjige, međutim, predstavlja razmatranje pitanja o smislu tiranoubistva. Kad su u septembru 2011. godine, snimatelji CNN-a ušli u kancelariju Sadija Gadafija, trećeg Pukovnikovog sina, na radnom stolu su, između ostalog, snimili i pomenutu Murhausovu knjigu. Pretpostavlja se da ju je čitao neposredno prije bijega.

2 Jugoslaviju je predstavljao novi kraljevski jugoslovenski poslanik u Berlinu doktor Ivo Andrić. Zanimljivo je da je akreditivno pismo doktor Andrić predao Hitleru u zgradi Novog kancelarstva samo dan ranije, tj. 19. aprila 1939. Procedura je bila brža od uobičajene upravo zbog potrebe da i jugoslovenski poslanik prisustvuje svečanoj proslavi Firerovog rođendana. Istog dana, Kancelaru Rajha akreditivno pismo je predao i slovački poslanik Matus Černak.

3 Kapitulacijom Jugoslavije, Nijemci su pod kontrolom imali 344 000 jugoslovenskih vojnih zarobljenika. Ukupni njemački gubici tokom invazije na Jugoslaviju bili su: 151 mrtav, 392 ranjena i 15 nestalih vojnika i oficira. Zanimljivo je usporediti istovremene njemačke napade na Jugoslaviju i Grčku. Cilj napada na Jugoslaviju bio je odmazda, dok je napad na Grčku imao za cilj stratešku pomoć Talijanima. Hitler je izričito naredio da se Beograd sravni sa zemljom i da prema Srbima ne bude milosti, dok je jednako izričito naredio da se Atina uopšte ne bombarduje, žaleći, kako je priznao Gebelsu, što uopšte mora da ratuje protiv Grčke. Kad se osam dana poslije svog 52. rođendana vratio u Berlin, bio je to posljednji pravi pobjednički povratak u glavni grad Rajha. Kad je riječ o tezi da je odgoda napada na SSSR zbog neplaniranog napada na Jugoslaviju odigrala ključnu ulogu u njemačkom neuspjehu da pokore Ruse prije zime, mišljenja o njenoj utemeljenosti se razlikuju. S jedne strane, sam Hitler je vjerovao u to. S druge pak, meteorološki izvještaji pokazuju da je zbog vlažnog, zlog i hladnog proljeća 1941. invazija na SSSR teško mogla početi mnogo prije 22. juna, čak i da nije bilo napada na Jugoslaviju. Postoji, međutim, još jedan detalj koji se tiče uticaja „balkanske invazije" na Operaciju Barbarosa, a koji se ne tiče tajminga. Naime, tokom napada na SSSR, njemački tenkovi imali su neuobičajeno česte mehaničke kvarove. Po jednom od uvjerljivijih tumačenja, razlog za to bila je "istrošenost" zbog skorašnjih dugih vožnji po lošim balkanskim drumovima.

4 Istini za volju, u Politikinom članku natpis na ploči nije sasvim korektno prenesen; najprije ispušteno je ime mjeseca juna, datumi po starom i novom kalendaru odvojeni su kosom crtom, dok na ploči postoji zagrada, dodata je riječ "godine" na kraju koje na ploči nema, riječ Vidovdan na ploči je ispisana kao polusloženica (Vidov-dan), dok u tekstu stoji Vidovdan, a takođe fraza "Na ovom istorijskom mjestu" koja je na ploči ispisana ijekavski, u tekstu je citirana ekavski. (Savremeni komentator sklon nepotrebnoj ironiji u tom smislu bi mogao pronaći kontinuitet u jezičkoj politici ovog lista, ali ovdje tome nije mjesto.) Navedimo ovdje doslovno natpis sa spomen-ploče: Na ovom istorijskom mestu Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidov-dan 15. (28.) juna 1914.

5 Zeughaus (stari Arsenal) je najstarija građevina u berlinskoj ulici Unter den Linden. Izgrađena je početkom osamnaestog vijeka, a od 1875. godine u njoj je vojni muzej. U ovoj zgradi je 1943. godine Rudolf fon Gersdorf neuspješno pokušao ubiti Hitlera. Krajem Drugog svjetskog rata, zgrada je u bombardovanjima veoma oštećena. Kasnija sudbina konkretnog eksponata, spomen-ploče Gavrilu Principu, rođendanskog poklona Adolfu Hitleru, nam je nepoznata. Podjelom Berlina, Zeughaus se našao u DDR-u. Godine 1952. u ovu zgradu je smješten Muzej njemačke istorije, koji je svojom postavkom interpretirao modernu njemačku istoriju iz komunističke perspektive. Institucija koja je tamo smještena danas, poslije ujedinjenja dvije Njemačke, nosi drukčije, ali slično ime: Njemački istorijski muzej.

6 Na ploči koja je stajala na mjestu Atentata do 1992. godine pisalo je (ćirilicom): Sa ovoga mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom. Razložno je pretpostaviti da je ona postavljena 28. juna 1953. godine, kad je ondašnji gradonačelnik Sarajevo Dane Olbina na istom mjestu otvorio Muzej Mlade Bosne. Zapadni novinari koji su za vrijeme socijalističke Jugoslavije dolazili u Sarajevu obično su bivali neprijatno iznenađeni ovakvim odavanjem počasti Gavrilu Principu. Analiza tih napisa zavređuje posebno ozbiljnije istraživanje. Zanimljivo je da u broju od 28. juna 1964. godine, o pedesetogodišnjici atentata, New York Times objavljuje čak tri teksta tim povodom. Jedan od tih tekstova je reportaža sa lica mjesta iz pera Džozefa Berija. U podnaslovu njegovog teksta ističe se kako će putnik namjernik u Sarajevu otkriti da se "mladi ludak iz 1914. pamti kao nacionalistički heroj". Vrijedi ovdje barem kratko notirati signifikantan detalj iz njegovog teksta. Jedan od Berijevih sarajevskih sagovornika, čovjek koji mu je govorio o vezi koja postoji između sarajevskih atentatora i partizanskih revolucionara iz Drugog svjetskog rata, bio je "komunistički sekretar za informacije, prijateljski nastrojen tridesetsedmogodišnjak, bivši kapetan partizanske vojske" po imenu Murat Kusturica. Od 1992. godine, kad je ploča koja je šokirala novinara New York Timesa uklonjena, pa sve do 2004. godine, na mjestu Sarajevskog atentata nije bilo nikakvog spomena na taj istorijski događaj; 2004. sarajevske gradske vlasti postavile su tamo ploču s (latiničnim) natpisom: Sa ovog mjesta 28. juna 1914. Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Ispod je prevod na engleski.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

DVE FOTOGRAFIJE HAJNRIHA HOFMANA: Minhen, 2. avgust 1914, Hitler u gomili koja slavi početak rata...
  • Hitler vežba za nastup 1929.
  • ESTETIKA NACIZMA: Hitler na paradi u Berlinu 6. juna 1939.
  • FIREROV ROĐENDAN: Gering, Kajtel, Himler i Hitler ispred voza u Menihkirhenu, 20. aprila 1941.
  • KULTURA SEĆANJA: Tri spomen-ploče Gavrilu Principu u Kraljevini Jugoslaviji,...
  • ...SFRJ...
  • ...i BiH

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net