Fenomen skandinavskog krimića – Ju Nesbe >

Prljavi Hari sa dalekog severa

Ključ uspeha celog serijala Jua Nesbea o inspektoru Hariju Huleu krije se u ličnosti glavnog junaka. Po mnogo čemu Hari je klasični romantičarski (anti)junak, autodestruktivac sa sopstvenim osebujnim sistemom vrednosti. Već od prvog romana, čim ga upoznamo, on je alkoholičar što je namerio da prestane da pije. Što se pušenja tiče, Hari puši ko Turčin, što se kaže, samo što od pušenja i ne planira da odustane

Famozni zakon koji je patentirao Zoran Živković, a prema kome "Leteći tanjiri ne sleću u Lajkovac", zgodno je i validno objašnjenje za ponešto pokroviteljski te pomalo ponižavajući tretman naučne fantastike u domaćoj književnosti. S jedne strane, čuvari svetinje "ozbiljne književnosti" lokalne SF praktičare smatraju marginalcima i čudacima, dok se pak sami ti lokalni SF praktičari najčešće ne usuđuju da radnje i zaplete svojih proza povežu sa ovdašnjim geografskim širinima i dužinama. Čini se da bi neka varijanta ovog zakona mogla biti na snazi i kad je riječ o kriminalističkom romanu. Mogli bismo, recimo, kazati "U Knjaževcu nema inspektora". Lako ćemo za Knjaževac, reći će neko, ali zar inspektora nema u Beogradu? Ako bismo sudili po književnosti, gotovo bismo mogli reći da nema. I nije tu riječ samo u Beogradu, sličan manjak kriminalističke proze generalno je karakterističan za jugoslovenske prostore. Izuzeci su rijetki. Na pamet najprije padaju Pavao Pavličić i Goran Tribuson koji neku vrstu krimića pišu još od prije rata. Kad je riječ o recentnijim romanima, vrijedi pomenuti Tito je umro Mirjane Novaković te Paranoju u Podgorici Balše Brkovića. Ipak, sa izuzetkom Tribusona (odnosno njegove serije romana o inspektoru Baniću), ovdje se zapravo radi o romanima o jednokratnim slučajnim detektivima. Ne može se reći da je na Balkanu manje zločina negoli u Americi, Skandinaviji ili Francuskoj, a opet kod nas je percepcija krimića uvijek pomalo egzotična. Zamisliv nam je inspektor Hari, ali baš i ne inspektor Haris ili Zaharije; realan nam je inspektor Megre, ali inspektor Magrić nekako i ne.

SIDNEJ, BANGKOK, OSLO: Ovakva (pretpostavljena) očekivanja publike utiču, naravno, i na pisce. Usprkos jakoj tradiciji krimića i u norveškoj literaturi i u skandinavskim književnostima generalno, čini se da je i Nesbeu nekoć bilo potrebno egzotizovanje mjesta radnje da bi se žanrovski razmahao. Prvi roman iz serije o Hariju Huleu (Šišmiš, originalno objavljen 1997. godine), naime, u cijelosti se dešava u Australiji. Nakon ubistva norveške državljanke u Sidneju, inspektor iz Osla dolazi u Australiju da pomogne svojim ondašnjim kolegama. Po svoj prilici, Nesbe onomad nije planirao da od Hulea pravi serijskog junaka. Piscu je u to vrijeme bilo trideset sedam godina. Iza sebe je imao završen ekonomski fakultet, prekinutu donekle perspektivnu fudbalsku karijeru (igrao je za Molde, klub dobro znan ovdašnjim čitaocima kladioničkih listi) prekinutu zbog povrede ligamenata, te nešto novinarskog i brokerskog radnog staža. Ipak, knjiga je u Norveškoj i ostatku Skandinavije doživjela priličan uspjeh, zaradivši i neke nagrade, pa je Nesbe već iduće godine objavio Žohare. Lavovski dio radnje Žohara zbiva se u Bangkoku. Tamo je ubijen norveški ambasador pa Ministarstvo inostranih poslova u saradnji s policijom na Tajland šalje detektiva koji se proslavio rješivši težak slučaj u Australiji – Harija Hulea. Tek s trećim romanom, tek s Crvendaćem (iz 2000. godine), Hari Hule počinje da se bavi zločinima sa ulica Osla. U svih idućih sedam knjiga o Huleu (dosad ih je Nesbe napisao ukupno deset) glavno mjesto radnje su Oslo i Norveška, mada su pojedina poglavlja smještena u Austriju, Hrvatsku, Hongkong, Kongo ili Južnoafričku Republiku. Interesantno je da veliki Nesbeov uspjeh izvan skandinavske regije i nije bio pretjerano brz. Na engleski je najprije preveden peti roman iz serije, Solomonovo slovo iz 2005. godine. Već godinu dana kasnije preveden je Crvendać, da bi u narednim godinama bili prevedeni svi romani. Dva zasad posljednja, Fantom i Policija, na engleskom su se pojavili skoro istovremeno kada i na norveškom (2012. i 2013. godine); takođe, tek u prošloj i ovoj godini na engleski su prevedeni Šišmiš i Žohari. Pomenuta prva dva romana iz serije u Srbiji još nisu prevedena, ali jesu u Hrvatskoj (izdavač je Profil). Laguna, pak, srpski izdavač Nesbeovih romana, dosad je objavila treći, četvrti, peti i šesti naslov iz serije: Crvendać, Odmazda, Solomonovo slovo i Spasitelj. Nije nužno čitati romane po redu nastanka i objavljivanja, mada ponegdje jeste poželjno. Tako, recimo, Crvendać, Odmazda i Solomonovo slovo makar bili posve zasebni romani, gdje se u svakom primarno riješava različit slučaj, ipak istovremeno čine i trilogiju povezanu s nekoliko motiva. Generalno, ući u Huleov svijet preko Crvendaća nije loša opcija. U ovom romanu, čitalac upoznaje nekoliko likova koji će biti važni u budućim nastavcima sage. Ponajprije je tu Rakel, žena Harijevog života, kako se to kaže. Takođe, Crvendać je vjerovatno najambiciozniji (što ne znači i najbolji) Nesbeov roman u kojem se savremeni kriminalistički zaplet kombinuje sa radnjom što se zbiva za vrijeme Drugog svjetskog rata.

DUVAN I ALKOHOL: Da se razumijemo, Nesbe je dobar pisac i odlično zna zaplesti svoje krimiće. U Odmazdi, recimo, varira motiv serijskog pljačkanja banki, a činjenicu da je mastermind cijelog projekta romskog porijekla koristi za zanimljive ekskurse o istoriji Cigana. Solomonovo slovo je u dobroj mjeri razrada Borhesove priče Smrt i kompas, a da Borhes u cijelom obimnom romanu nije spomenut nijedanput. S druge pak (ili treće) strane, kroz cijelu trilogiju (CrvendaćOdmazdaSolomonovo slovo) provlači se motiv izdaje i korupcije među policijom, među čuvarima zakona. Ipak, usprkos svemu tome, ključ uspjeha (i vrijednosti) cijelog serijala krije se u ličnosti Harija Hulea. Po mnogo čemu Hari je klasični romantičarski (anti)junak, autodestruktivac sa sopstvenim osebujnim sistemom vrijednosti. Već u Šišmišu, čim ga upoznamo, on je okorjeli alkoholičar što je ozbiljno namjerio da prestane da pije. Valjda u svakom od ovih deset romana postoje poglavlja u kojima se Hari trudi da ne pije, ali takođe, u svakom ili skoro svakom, postoje poglavlja u kojima poklekne. Što se pušenja tiče, Hari puši ko Turčin, što se kaže, samo što od pušenja i ne planira da odustane. Hari pije Džim Bim, a puši Kamel. Harijevi poroci su tako kul, na način starinski, da bi ove dvije korporacije Nesbeu trebale dobro da plate za savršenu reklamu, nehotičnu i ubjedljivu. Mada je u životu, zaista, reklo bi se, volio samo dvije žene (Rakel i svoju veliku mladalačku ljubav koja ga je ostavila zbog nekog muzičara) i mada nije klasičan ženskar, u gotovo svakom nastavku serijala pratimo i novu Harijevu manje ili više realizovanu (polu)romansu. Ima u Hariju nečeg od Džeka Bauera iz televizijske serije 24, samo što je Hari manje superjunak i lišen je potpuno onog iritantnog propagandnog patriotizma bez kakvog je u Americi valjda nezamislivo napraviti pozitivan lik policajca, državnog službenika zaduženog za sprovođenje zakona i pravde. Harijevo osjećanje pravde mnogo je bliže onom kakvo imaju starinski noir detektivi. Jedan od najkonstantnijih lajtmotiva cijelog serijala zapravo su njegovi sukobi s policijskom hijerarhijom. Uostalom, u najrecentnijim nastavcima sage, Hari više službeno i nije policijski inspektor. Kao čovjek, Hari je prvenstveno lojalan porodici (majku je rano izgubio, ima oca i blago autističnu sestru), dvojici prijatelja iz mladosti, nekolicini kolega i kolegica, nekim dragim ljudima i ženama te nadasve Rakel i njenom sinu (Harijevom, praktično, posinku) Olegu, čije odrastanje, često i traumatično, pratimo od Crvendaća nadalje. Važno je takođe da Nesbe ne štedi pozitivne i simpatične likove, Harijeve bližnje, likove s kojima se i čitaoci identifikuju. Mnogi od važnih likova umiru, većina njih nasilno, a i oni koji ostanu živi kroz svašta prođu. Ni sam Hari neće ostati lišen svog dijela ranjavanja i sakaćenja.

foto: arvid stridh

POREĐENJA: Teško je poreći da je golemi Nesbeov uspjeh, prvenstveno na engleskom govornom području, u dobroj mjeri i posljedica ogromne popularnosti Stiga Lašona i njegove trilogije Milenijum. Engleski i američki izdavači dugo vremena su na Nesbeove knjige lijepili reklame i naljepnice tipa "novi Lašon". S komercijalne tačke gledišta, takva je propaganda razumljiva. U nekoliko intervjua Nesbe priznaje da ga takva poređenja nerviraju, što je takođe potpuno logično. Osim osnovnog trilerskog okvira i skandinavskog mjesta radnje, nema pretjerane veze između Lašona i Nesbea, kao što nema pretjerane veze ni između Lašona i Heninga Mankela s kojim su ovog u početku poredili. (Interesantno, na pitanja o uzorima, odnosno intimno važnim piscima iz kriminalističkog kanona, Nesbe najčešće pominje Džima Tompsona.) Potencijalna opasnost ovakve reklame jest, međutim, to da će poneko da pomisli kako je riječ o epigonu nedostojnom ikakve posebne pažnje. Iskren da budem, i ja sam dugo mislio da je cijela frka oko Nesbea čisto reklamna. Ipak, kao fan krimića kao žanra, a i onog skandinavskog kao podžanra, čitalac ne samo Lašona i Mankela nego i, recimo, Kertsin Ekman i Karin Fosum, mislio sam: pročitaću jednog Nesbea, bilo kojeg, tek da vidim u čemu je fol. Izbor Spasitelja (hronološki šestog po redu) bio je potpuno slučajan, prvi mi je, što se kaže, pao pod ruku. Nisam ga pročitao "iz cuga", nego iz dvije-tri sesije, ali sam odmah znao da neću stati na jednoj Nesbeovoj knjizi. Zatim sam, ponovo slučajno, bez utvrđivanja hronologije, došao do Žohara, a nakon ovog romana, znao sam da ću da čitam cijelog Harija Hulea. Naredni je bio Šišmiš, pa sve lijepo po redu, šta je bilo dostupno u beogradskim i zagrebačkim izdanjima, a šta nije – na engleskom. Prije sedam dana, završio sam Policiju, deseti roman iz serije i još me malo drži nervoza što ih (trenutno) nema više. Poređenja su zbilja nezahvalna, ali Nesbe je vjerovatno bolji pisac od Lašona. U trilogiji Milenijum, barem iz perspektive ovog čitaoca, prvi roman, Muškarci koji mrze žene, ubjedljivo je najbolji, druga dva su već dosta slabija. Nemoguće je znati kako bi Lašon nastavio svoju sagu, ali za Nesbea je karakteristično da su mu noviji romani u mnogo čemu kompleksiji i bolji od ranih. Sedmi po redu, recimo, Snješko Bijelić po mnogima je i najbolji. (Nesbe dugo nije želio nikom prodati prava na bilo koji od romana iz serije o Hariju Huleu, ali je napokon popustio kad je prava za filmsku adaptaciju ovog romana zatražio Martin Skorseze.) Isto tako, Lašonovi romani su mnogo pamfletskiji od Nesbeovih. Obojica su majstori doziranja napetosti, ali kod Nesbea postoji veći broj kompleksnijih likova. Nesbe je i bolji stilista, s ponekim proplamsajem lirike dostojnim podvlačenja. Naposljetku, čini se da nas svako razmatranje krimi žanra vraća ka Šerloku Holmsu i Arturu Konanu Dojlu. Nesbeu je, čini se, dosadilo da ga vide samo kao pisca romana o Hariju Huleu. Već je najavio da će u iduće dvije godine objaviti dva romana pod pseudonimom Tom Johansen. Počeo je takođe da ispisuje seriju dječijih knjiga o doktoru Proktoru. Napisao je i triler Lovci na glave, u kojem nema Harija Hulea, koji je preveden kod nas i po kojem je snimljen uspješan film. Iz ovdašnje perspektive vrijedi napomenuti da je još 1999. godine, kad nije bio ni približno ovoliko globalno poznat, u saradnji sa Espenom Sobjeom, napisao dokumentarno-putopisnu knjigu o NATO bombardovanju SR Jugoslavije i norveškoj ulozi u tome. Takođe, Nesbe ima i svoj bend, i to prilično uspješan. Kad je Dojlu dosadio Holms, poznato je, morao je da ga ubije, ali je nakon nekog vremena morao i da ga oživi. S masom čitalaca širom svijeta koja ne želi da saga o Hariju Huleu završi sa okruglom desetkom, razložno je očekivati da ovaj, usprkos svemu, još nije ispio posljednji viski i ispušio zadnju cigaretu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

foto: niklas r. lello

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net