Ustavni sud Srbije na meti političara >

Slučaj do slučaja

Zabrinjavajuće je to što neformalno najmoćniji političar u zemlji sebi daje pravo da pljuje po instituciji koja ne pripada izvršnoj vlasti. Nije mu to prvi put: malo-malo pa najavljuje koga će nadležni organi, kojima nije nadređen, uhapsiti. Kao potpredsednik vlade ne poštuje presumpciju nevinosti; kao da pojma nema da postoje predmeti pred Ustavnim, kao i pred sudovima redovne nadležnosti, koji su naprosto – poput pritvorskih – hitniji od nekih drugih predmeta

Ima nekoliko dana tome da je prvi potpredsjednik vlade Aleksandar Vučić, uoči prošlonedjeljnih lokalnih izbora u Vrbasu, izjavio: da se ne miješa, niti će se miješati u odluke Ustavnog suda Srbije. Da je na tome ostalo, bilo bi odlično, mogli bi bar na trenutak vidjeti svjetlo oni što sa lupom tragaju za pravnom državom i vladavinom prava u Srbiji!

No, ta mitingaška izjava Vučićeva bila je izrečena u sasvim suprotnom kontekstu, u kojem se on upravo na najgrublji mogući način, osiono i u civiliziranim društvima i državama sasvim nedopustivo umiješao upravo u rad spomenutog suda. Naime, konstatirao je: "Ponovo se kriminalci i tajkuni i pojedini političari ujedinjuju", optužujući Demokratsku stranku da je stala na stranu Miroslava Miškovića, koji je bio podnio ustavnu žalbu, da bi Ustavni sud ocijenio da mu je u krivičnom postupku pred Specijalnim sudom za borbu protiv organiziranog kriminala neustavno produžavan pritvor.

Tu je svemoćni Vučić udario na Ustavni sud, koji – reče on – ima 13.000 ustavnih žalbi koje nije riješio, a Miškovićevu od prije par mjeseci jeste, i to po hitnom postupku. Da li je to slučajno, upitao je, nakon čega sam sebi skače u usta s već navedenim niti se miješa, niti će se miješati u sudske postupke.

PREDSEDNIK USTAVNOG SUDA: Dragiša Slijepčević

Potom slijedi bombastična izjava upućena političkim protivnicima: "Znamo koliko novca imate i kako ste ga stekli. Znamo sve što imate, mnogo veliku moć, novac, svega imate", a potom i onim biračima koji "ne uključuju mozak" da nemaju čega da se plaše i da "neće ni Mišković, ni Đilas pobediti Srbiju". Bio je to nastavak velike misli koju je istoga dana nešto ranije izrekao, reagirajući na izjavu Vladimira Todorića iz DS-a da bi vlasti trebale brinuti o šteti koju će država trpjeti zbog "neustavnih pritvora kojima je zloupotrebljena borba protiv korupcije u poslednjih godinu dana" – da mu je drago što je DS otvoreno podržao Miškovića, "jer sada su mu mnogo jasnije neke odluke određenih organa, kao i pojedini napisi u medijima".

ŠTEDNJA, PRAVDA, POLITIKA: Dakle, Vučić samo u jednom danu napada na nezavisnost pravosudnog sistema zemlje, praktično tvrdeći da Ustavni sud Srbije radi nešto navodno prekoredno zbog toga što valjda voli njegovog političkog protivnika Dragana Đilasa, kojega stavlja u poziciju jednog optuženika protiv kojega se vodi postupak; to su ti "kriminalci i tajkuni" koji se (ponovo!) ujedinjuju s "pojedinim političarima", pri čemu se Vučiću prosvijetlilo, pa su mu "jasnije neke odluke određenih organa"..., ali i pojedinih tekstova u medijima koji valjda ne spadaju u grupaciju njegovog "neformalnog službenog glasnika"...

Zabrinjavajuće u svemu je to što si, pa makar i neformalno najmoćniji političar u zemlji, daje pravo na to da pljuje po instituciji koja ne pripada njegovoj izvršnoj vlasti (a nije mu to prvi puta, malo-malo pa najavljuje koga će nadležni organi, kojima nije nadređen, uhapsiti), da kao potpredsjednik vlade ne poštuje presumpciju nevinosti, da uz sve to kao da pojma nema da postoje predmeti pred Ustavnim, kao i pred sudovima redovne nadležnosti, koji su naprosto hitniji od nekih drugih predmeta – konkretno, pritvorski predmeti su uvijek prioritetni; tako piše u zakonima krivične materije, a tako piše i u zakonima i poslovnicima koji reguliraju rad Ustavnog suda Srbije.

Cijela se priča, inače, naslanja i na čuvene mjere štednje koje su nam obznanili prije nekoliko dana: država Srbija se (ne samo) zbog neosnovanog (neustavnog) pritvora suočava s brojnim tužbama pred Evropskim sudom za ljudska prava. Sve to, na kraju krajeva, košta porezne obveznike, građane Srbije: naši sudovi krše ljudska prava, građani kao posljednju instancu za dobijanje kakve-takve pravde vide sud u Strasburu, taj sud i njegove odluke su obavezujuće za državne organe u Srbiji...

Na stranu to što država Srbija ne izvršava čak niti odluke tog međunarodnog suda, na stranu što su građani čak i sa presudom iz Strasbura nemoćni pred osionošću vlastite države, ali činjenice su: ako Ustavni sud Srbije ne reagira, još više će predmeta završavati pred Evropskim sudom (odatle i puno veća ažurnost tog suda, koji je – za razliku od izvršne vlasti – shvatio da mu je i to u opisu dužnosti), taj sud – kao i ostali sudovi – mora reagirati po hitnosti predmeta, a na kraju, što nije nimalo nevažnije, ova odluka glede neustavnog produžavanja pritvora Miroslavu Miškoviću nije nikako prva i nikako nije skandalozna s pravog stajališta, kao što to tvrdi prvi potpredsjednik vlade Srbije.

EVROPSKI SUD: Krenimo od Evropskog suda za ljudska prava, na primjer, od slučaja S. M. i njegove tužbe podnesene 2005. i riješene četiri godine kasnije. On je uhapšen 20. januara 2005, šest godina nakon što je protiv njega (u decembru 1999) otvorena istraga zbog više krivičnih djela teške krađe. Nadležni ga nisu uspijevali pronaći na adresi koju je imao sud, pa je još u januaru 2000. godine istražni sudac Petog općinskog suda u Beogradu donio rješenje o određivanju pritvora i raspisivanju potjernice; rješenje je aktivirano nakon pet godina, kad je uhapšen. Tjedan dana nakon hapšenja, 27. januara 2005, u prisustvu branioca po službenoj dužnosti ispitao ga je istražni sudac; tad se odrekao prava na žalbu na odluku o pritvoru, nadajući se što bržem početku suđenja. Optužnica je podignuta 3. februara 2005. godine, a idućega dana mu je krivično vijeće Petog općinskog suda produžilo pritvor za novih 30 dana – ne saslušavši ni optuženoga, niti njegovog advokata (iako to nije obaveza sudskog vijeća koje odlučuje o pritvoru).

Na to rješenje žalio se njegov advokat, s argumentom da njegov branjenik nije bio hitno izveden pred suca, pozivajući se na član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali je Okružni sud – opet bez prisustva optuženog i njegovog advokata – žalbu odbio. U pritvoru je ostao sve do kraja prvostepenog postupka, maja 2005, kad je osuđen na godinu i dva mjeseca zatvora i pušten iz pritvora do pravomoćnosti sudske odluke. Uslijedila je njegova žalba, pa ukidanje presude i ponovljeno suđenje, koje je završeno u februaru 2007, kad je osuđen na osam mjeseci zatvora.

U cijeloj toj stvari problem je to što istražni sudac, koji je prvi nakon hapšenja (u roku od sedam dana) saslušao uhapšenoga, nije imao ovlaštenja odlučiti o pritvoru (ukidanju ili produženju), već je to jedino moglo učiniti krivično vijeće nadležnog suda; ono je to i učinilo, ali tek 41 dan nakon što je S. M. uhapšen.

Vlada Srbije odbacila je sve argumente iz tužbe, ali član 5. Konvencije o ljudskim pravima, po kojem je osuđena država Srbija, bio je jači: država je povrijedila pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. A taj član kaže:

"1. Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: …

2. u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično delo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju;…

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz stava 1c. ovog člana mora bez odlaganja biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti jemstvima da će se pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito."

Evropski sud za ljudska prava je, inače, našao irelevantnom činjenicu da su – kako je to tvrdila država Srbija pred sudom – državni policijski, javnotužilački i pravosudni organi postupali u zakonskom okviru: riječ je o sistemskoj grešci u zakonodavstvu i njegovoj primjeni! Naime, 41 dan u konkretnom slučaju je neprimjereno dug period za pojavljivanje okrivljenog pred sucem koji je ovlašten odlučiti o pritvoru. Ne može biti opravdanje to što se postupa prema zakonskim pravilima, jer je Konvencija u svakom slučaju povrijeđena, konstatira taj sud, koji je svojom presudom tužiocu dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3000 eura, kao i 500 eura naknade troškova postupka.

NAŠ USTAVNI SUD: A evo što o pritvoru kaže naš ustav i zakonodavstvo, kojim se rukovodi i Ustavni sud Srbije:

"Trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora. Pritvor određen odlukom prvostepenog suda traje u istrazi najduže tri meseca, a viši sud ga može, u skladu sa zakonom, produžiti na još tri meseca. Ako do isteka ovog vremena ne bude podignuta optužnica, okrivljeni se pušta na slobodu.

Posle podizanja optužnice trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom.

Pritvorenik se pušta da se brani sa slobode čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor bio određen."

Jedna druga odluka, donesena prije nekoliko mjeseci, govori to da Ustavni sud Srbije nije danas kriv za ono za što ga optužuje Vučić; tad se nije uopće izjašnjavao, jer ključno ime nije bio sveprisutni Mišković. Naime, odluka Ustavnog suda objavljena u "Službenom glasniku" od 24. jula kaže da je

vlasniku konzultantske kuće "Ces Mekon" Zvonimiru Nikeziću, optuženom za zloupotrebe u aferi "Azotara", povrijeđeno ustavno pravo na ograničeno trajanje pritvora, zajamčeno Ustavom Srbije. Pritom, Nikezić nije tražio naknadu nematerijalne štete (ni Mišković, kako je izjavio, neće tražiti odštetu od države), pa je sve završeno objavljivanjem presude u državnom glasilu.

U toj se odluci, inače, kaže da se tek nakon ocjene svih bitnih i za konkretan slučaj specifičnih okolnosti može, ili potvrditi postojanje opasnosti od bijega i opravdati pritvaranje, ili opovrgnuti postojanje te okolnosti i razloga za određivanje pritvora po tom zakonskom osnovu, a odluka se poziva i na jednu raniju presudu protiv francuskog suda iz 1992. godine.

U ovom kontekstu se, prema oceni Ustavnog suda naročito moraju uzeti u obzir sledeće okolnosti – karakter okrivljenog, njegovo imovno stanje, mesto u kome živi njegova porodica i gde se nalazi centar njegovih životnih aktivnosti, njegove poslovne veze u zemlji u kojoj živi i u inostranstvu i slično. Tek svestrana ocena svih navedenih, kao i drugih osobenih činjenica i okolnosti, može ukazivati na to da li postoji razumno opravdanje za određivanje i produženje mere pritvora, a time i za ograničenje lične slobode okrivljenog, smatra u toj odluci naš ustavni sud.

Nikezić je, inače, optužen – uz ostale suoptužene – "kao rukovodilac i koordinator konsultantskog tima HIP-a ‘Azotara’ u restrukturiranju, za produženo krivično delo zloupotrebe položaja odgovornog lica u podstrekavanju, a u vezi s prodajom regresiranih mineralnih đubriva u ‘Azotari’ Pančevo od jula 2009. do avgusta 2011. godine, suprotno Uredbama Vlade Srbije".

Ako odemo još dalje u prošlost, naći ćemo i slučaj G. M., optuženoga za trocifreni broj krivičnih djela (zločinačko udruživanje, prevare, zloupotreba položaja...). Kako god, G. M. je do podnošenja ustavne žalbe u januaru 2012. godine u pritvori bio skoro tri godine, nakon što je poslije šestomjesečne istrage sredinom 2009. godine protiv njega podignuta optužnica. U pritvoru je bio usprkos i tome što je, nakon stupanja optužnice na pravnu snagu, glavna rasprava zakazivana 27 puta.

"U tom smislu, Ustavni sud ocenjuje da se ni prvostepeni niti drugostepeni sud u osporenim rešenjima nisu ni osvrnuli na to da li je trajanje pritvora, imajući u vidu tok postupka i okolnosti konkretnog slučaja, opravdano. Po oceni Ustavnog suda, neophodno je bilo da sudovi navedene okolnosti uzmu u obzir prilikom donošenja osporenih rešenja i to su bili dužni da učine, te potom podrobno obrazlože razloge na kojima svoju odluku zasnivaju", kaže u svojoj odluci Ustavni sud, nastavljajući, da je "polazeći od iznetog", ocijenio da "nadležni sudovi u osporenim rešenjima nisu dali relevantne i dovoljne razloge za dalje zadržavanje podnosioca ustavne žalbe u pritvoru i da je produženje pritvora u osporenim rešenjima jasno potvrdilo nedovoljno brižljiv odnos nadležnih sudova prema pritvoru podnosioca ustavne žalbe, koji je bio automatski produžen. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje i da je svrha pritvora nesmetano vođenje krivičnog postupka, a da je nesmetano vođenje krivičnog postupka uslovljeno efikasnim sprovođenjem dokaznog postupka." Činjenicu da je, do dana zakazivanja glavne rasprave (27 radnih dana) optuženi – podnosilac ustavne žalbe – u pritvoru bio "1090 dana", Ustavni sud je ocijenio ovako: da su nadležni sudovi bili dužni da s osobitom pažnjom ispitaju opravdanost daljnjeg trajanja mjere pritvora i navedu ustavnopravno prihvatljive razloge koji ukazuju na "postojanje osobitih okolnosti koje ukazuju da će u kratkom vremenskom periodu ponoviti krivično delo".

NAŠA NEEVROPSKA TRULEŽ: Ustavni sud je, inače, u ovim fragmentima istrgnutim iz dugačkog i kompliciranog pravnog obrazloženja, ukazao da "sklonost" ka vršenju krivičnih djela, kao razlog za produženje mjere pritvora prema podnosiocu ustavne žalbe, nema uporište u zakonu. Sud nadležan za pritvor, naime, nije tu mogućnost valjano obrazložio, a kako i bi: kako netko tko je u pritvoru godinu, dvije, tri ... može ostvariti svoju "sklonost" ka vršenju krivičnih djela na slobodi; u zatvoru su mogućnosti prilično velike.

U reakcijama (i vidljivim pritiscima na sudstvo i tužilaštvo u Srbiji) moćnih ljudi, kako se jasno vidi iz ove tri simbolično navedene presude – različiti slučajevi, ali princip je isti – dakle, nije važan bilo koji mišković ili bilo čiji inicijali, već politika i podjarmljivanje institucija ličnoj političkoj moći.

Zbog svega toga je sasvim začudna činjenica da se gotovo nitko nije oglasio u smislu zaštite davno narušene, ili nikad uspostavljene, nezavisnosti sudskih vlasti: uz sve što smo gledali prošlih više od dva desetljeća – uništavanja sudstva u doba Slobodana Miloševića, promašene reforme u doba bivše vlasti, cementiranja tih promašaja za ovih godinu i nešto aktualne vlasti – kao da smo danas svi "isključili mozak" dok nam isti koji su toliko toga uništili pokušavaju oduzeti i zadnju iluziju da ima pravde u bilo čemu osim hapšenju nekog miškovića i kriminalizaciji nekog đilasa.

Od svega, na kraju, nije ostalo ništa osim posve narušenog pravosuđa, pokušaja rijetkih – kao ovih hvale vrijednih odluka Ustavnog suda, ma kakve probleme i u njemu prepoznavali (a ima ih onoliko) – da ipak zadrže privid pravne države, a na sve to će prvi potpredsjednik i njegovi trabanti izhraknuti žestoko i – nikome ništa.

Svašta je trulo u državi Srbiji, u sudstvu mnogo toga, ali u izvršnoj vlasti koja ni taj minimum preostalog morala i pravde ne poštuje, još više.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

POD PRITISKOM: Zasedanje Ustavnog suda

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net